mini|Križni put iz crkve sv. Marije u Sehndeu u Njemačkoj. Križni put, također i Put križa (lat. Via Crucis), katolička je molitveno-meditacijska pobožnost razmatranja Isusove muke od osude na smrt do polaganja njegova tijela u grob. Sastoji se od 14 postaja. Za svaku postaju u crkvama ili na javnim mjestima postavljaju se slike ili kipovi s likovnim prikazima Isusove muke.
Pobožnost potječe iz Jeruzalema. Nastala je tijekom hodočašća kada su vjernici obilazili mjesta Isusove muke. Križni put promicali su sv. Franjo Asiški i franjevci, a pobožnost se značajnije proširila u 18. stoljeću.
Molitveni dio križnoga puta sastoji se od pripravne molitve, zatim od četrnaest molitvi za svaku postaju i završne molitve. Svaka od molitvi 14 postaja počinje zazivom: „Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo Te, jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.” Zatim slijedi razmatranje prigodno za pojedinu postaju, molitve Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu, zaziv „Smiluj nam se Gospodine! Smiluj nam se!” i jedna strofa pjesme „Stala plačuć' tužna mati” (lat. Stabat mater dolorosa). Crkva vjeruje da svatko tko aktivno sudjeluje u pobožnosti Križnoga puta dobiva brojne milosti i potpun oprost grijeha ako se taj dan ispovijedi i pričesti.
Likovni prikaz postaja križnoga puta postao je sastavni dio crkvenih interijera: sastoji se od 14 slika ili kipova koji predstavljaju prizore Isusova trpljenja. Ta tradicija postoji od 17. stoljeća.
Papa svake godine na Veliki petak predvodi pobožnost križnog puta u rimskom Koloseju. To je posebno popularizirao papa Ivan Pavao II., a nastavio je i njegov nasljednik papa Benedikt XVI. Dok je Ivan Pavao II. bio zdrav, osobno je nosio križ od postaje do postaje, a zadnjih godina njegova pontifikata to su činili odabrani vjernici iz cijeloga svijeta.
Povijest Postaje križnog puta imaju počelo u hodočašćima u Jeruzalem. Želja za reprodukcijom svetih mjesta u drugim državama, pojavila se vrlo rano. U samostanu Santo Stefano u Bologni skupina povezanih kapela nadahnutih Svetom Zemljom izgrađena je još u 5. stoljeću. Ideja je potekla od sv. Petronija, biskupa u Bologni, koji je skupinom povezanih kapela predstavio važnija svetišta u Jeruzalemu, a kao posljedica toga, ovaj samostan je postao poznat kao „Sveti Jeruzalem”.Bologna: Le nuove guide Oro, Touring Club Italiano: Touring Editore, 2004., str. 166 , . To se može smatrati pretečom križnoga puta, iako se smatra da prije otprilike 15. stoljeća nije bilo križnoga puta u suvremenom smislu.
mini|upright|Via Dolorosa, ulica unutar zidina Starog grada u Jeruzalemu, kojom je Isus išao na brdo Golgota, gdje je bio razapet na križu.|lijevo Nekoliko putnika koji su posjetili Svetu Zemlju tijekom 12., 13., i 14. stoljeća (npr. Riccoldo da Monte di Croce, Burchard od gore Sion, James iz Verone),"The Stations of the Cross : an account of their history and devotional purpose" archive.org, Internet Archive. Preuzeto 18. ožujka 2026.. spominju Via Sacra ('Sveti put'), kojim su išli hodočasnici.
Franjevci su dobili upravu (kustodiju) kršćanskih svetih mjesta u Jeruzalemu 1342. godine i razvili pobožnost Via Dolorosa ('Put suza'). To je ulica unutar zidina Starog grada u Jeruzalemu, koja obilježava posljednji put Isusa Krista na brdo Golgota, gdje je Isus bio razapet na križu. Put je obilježen s 14 postaja, a svaka postaja označava biblijski događaj Isusove muke, od suđenja u rimskoj tvrđavi Antonia do vrha Golgote (poznata i kao Kalvarija). Posljednjih pet postaja događale su se na brdu Golgota, gdje je danas Bazilika Svetog groba.
Najstarija upotreba riječi 'postaja', za uvriježena mjesta na Via Sacra (hrv. 'Sveti put') u Jeruzalemu, javlja se u priči engleskog hodočasnika, Williama Weya, koji je posjetio Svetu Zemlju sredinom 15. stoljeća, a opisao je hodočasnike koji su slijedili Isusov križni put. Godine 1521. pojavila se knjiga Geystlich Strass s ilustracijama postaja u Svetoj Zemlji.
Tijekom 15. i 16. stoljeća franjevci su počeli graditi prve postaje križnoga puta u Europi. Broj postaja kretao se između sedam i trideset; sedam je bilo uobičajeno. Bile su najčešće smještene u malim kućicama, uz pristup crkvi. Njemački kipar Adam Kraft 1490. napravio je takve postaje, koje vode do crkve sv. Ivana u Nürnbergu.Schiller, Gertrud. 1972. Iconography of Christian Art, Vol. II, str. 82, engleski prijevod: Lund Humphries, London, Veći broj takvih postaja izgrađen je na šumovitim brežuljcima kao što su: Sacro Monte di Domodossola (1657.) i Sacro Monte di Belmonte (1712.) u Italiji, te Sacri Monti upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi. To je kršćanski simbolički kompleks na obronku brda ili planine s nizom kapela u kojima su prizori života Isusa Krista, Djevice Marije ili nekog sveca, u vidu skulpture ili slike. One zapravo žele podsjetiti na Novi Jeruzalem i pružiti priliku hodočasnicima mogućnost posjete mjesta Isusove muke u vrijeme kada nije bilo moguće otputovati u Svetu Zemlju. Nalaze se na uzvišenom mjestu, u prirodnom okolišu, obično blizu grada i na nekom hodočasničkom putu. Uspon na sveto brdo je proživljavanje križnog puta kojim se Isus popeo na Kalvariju (Put suza).
250px|minijatura|desno|Križni put od emajla u Francuskoj Godine 1686., kao odgovor na njihovu molbu, papa Inocent XI. odobrio je franjevcima pravo postavljanja postaja križnoga puta u franjevačkim crkvama. Godine 1731., papa Klement XII. proširiti je pravo na sve crkve, uz uvjet da postaje križnoga puta postave franjevci, uz suglasnost mjesnog biskupa. U isto vrijeme broj postaja križnoga puta utvrđen je na četrnaest. Godine 1857., biskupi Engleske dobili su pravo podizati postaje križnoga puta, bez intervencije franjevaca, a 1862. to pravo prošireno je na sve biskupe u Crkvi.The Catholic Encyclopedia, natuknica "The Way of the Cross", 1907.
Isusov križni put
mini|Lorenzo Lotto: Isus nosi križ Isusov križni put opisan je u Novome zavjetu. On slijedi nakon suđenja Isusu i njegova mučenja (Bičevanje Isusa, Trnova kruna), što se često ubraja u Isusove muke. Pogubljenje na križu, Isusovo razapinjanje, je središnji događaj Križnog puta.
Isus je bio predan rimskom upravitelju Ponciju Pilatu. Ispitao ga je i nije našao nikakve krivice, ali je pod pritiskom naroda i svećenstva osudio Isusa na smrt razapinjanjem na križ. Vojnici su ga bičevali, stavili mu trnovu krunu oko glave i rugali mu se. Do gore Kalvarije, nosio je teški križ, pod kojim je više puta padao na zemlju.
Put do Golgote inače traje oko 15 minuta. Isusu je trebalo oko pola sata, jer je bio bičevan, glava ga je boljela od trnove krune, imao je rane po tijelu, oslabio je i patio boli u duši.
Put se prvo spušta pa zatim strmo uspinje do Kalvarije. Isus je padao tri puta pod križem, koji ga je nizbrdo pritiskao, a uzbrdo vukao natrag. Isusa su pratili rimski vojnici i ljudi koji su se okupili te oni koji su prolazili tim putem. Vojnici su bili grubi, vrijeđali su Isusa kada je padao i udarali ga. Dio puta ulice su bile pune ljudi. Neprijatelji su ga ismijavali i dobacivali mu pogrde.
Isusu je bilo sve teže, kako je put postajao strmiji. Trebala mu je pomoć, da ne umre putem. Rimski vojnici nagovorili su Šimuna Cirenca da Isusu pomogne nositi križ. On je bio iz pokrajine Cirene na sjevernoj obali Afrike, bio je potomak židovskih doseljenika.Dr. Rudolf Vimer:Isus Krist, život našeg Spasitelja, UPT Đakovo 2006. Šimun Cirenac je u početku nevoljko nosio križ, a kasnije mu je bilo drago da može pomoći Isusu.
Pobožne jeruzalemske žene žalile su i oplakivale Isusa. Veronika mu je pružila rubac, da obriše krvavo lice. Na gori Kalvariji, vojnici su mu dali ocat pomiješan sa žuči, koji je okusio. Svukli su mu odjeću, razapeli ga na križ i pribili mu čavlima ruke i noge. Nad glavu su mu stavili natpis „Isus Nazarećanin, kralj židovski”. Razapeli su dva zločinca, jednog Isusu s desne strane, a drugog s lijeve. Vojnici su razdijelili među sobom Isusovu odjeću. Pod križem je bilo mnoštvo ljudi, među kojima i Marija, apostol Ivan i Marija Magdalena. Uskrsnuo je treći dan i slavno izašao iz groba.
Postaje križnoga puta mini|upright|Dvanaesta postaja Križnog puta u Svetištu Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu Isusa osuđuju na smrt Isus prima na se križ Isus pada prvi put pod križem Isus susreće svoju svetu Majku Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ Veronika pruža Isusu rubac Isus pada drugi put pod križem Isus tješi jeruzalemske žene Isus pada treći put pod križem Isusa svlače Isusa pribijaju na križ Isus umire na križu Isusa skidaju s križa Isusa polažu u grob
Ovo je tradicionalan redoslijed postaja. Ponekad se mijenja raspored i uvode neke druge postaje te Isusovo uskrsnuće kao 15. postaja.
U moderno vrijeme 230px|minijatura|desno|Moderna interpetacija 9. postaje Pobožnost križnoga puta vjernici mogu moliti sami, hodajući i moleći od jedne postaje prema drugoj, ili zajednički sa svećenikom i ministrantom koji nosi križ. Ima četrnaest postaja, koje mogu biti izražene na razne umjetničke načine, slikama, skulpturama, križevima i sl. Obično se blagoslove nakon prvoga postavljanja.
U Katoličkoj Crkvi, na Veliki petak Papa predvodi križni put u rimskome Koloseju. Svake godine druga osoba je pozvana napisati meditacijske tekstove za postaje križnoga puta. Među njima je bilo i onih koji nisu katolici. I pape su osobno pisali tekstove za križni put za pojedine godine kao npr. papa Ivan Pavao II. za Svetu godinu 1984. i Veliki jubilej 2000. godine i koristio je tradicionalne uobičajene postaje križnog puta. I papa Benedikt XVI. je pisao tekst za križni put u Koloseju za vrijeme svoga pontifikata.
Pobožnost križnoga puta je osobito česta petkom u korizmi. Proslava je u zajednici vjernika obično popraćena prigodnim pjesmama i molitvama. Osobito česta pjesma kao glazbena pratnja je Stala plačuć' tužna mati (lat. Stabat Mater). Ponekad se mole i „tematski” križni putevi, u kojima se Isusova Muka razmatra u odnosu na neku temu, život nekog svetca, marijanski križni putS Marijom na Križnom putu Župa Rovišće i sl. Poznati su tekstovi križnog puta Tomislava Ivančića („Pođi za mnom!”)Križni put Pođi za mnom, vlč. Tomislav Ivančić bitno.net i Zvjezdana Linića.Križni put fra Zvjezdana Linića
Redatelj Mel Gibson u filmu Pasija iz 2004. godine slijedom radnje prati Isusov križni put.„Review”, Biskupska konferencija SAD-a, 2004. Četrnaesta i zadnja stanica, pokop, nije vidljivo prikazana (u odnosu na ostalih trinaest), ali to se podrazumijeva, jer posljednja scena filma pokazuje uskrsloga Isusa, koji napušta grob.
Kalvarija Golgota (lat. kalvarija) je brdo izvan Jeruzalema gdje je prema evanđeljima razapet Isus Krist. Brdo se tada nalazilo izvan zidina Jeruzalema, ali premda se grad širio, danas se ovo mjesto nalazi unutar grada. Latinska riječ kalvarija znači 'lubanja', jer je brdo od kamena i u silueti vjerojatno podsjećalo na lubanju. Tamo su svojedobno izvršavana pogubljenja.
Danas se pod imenom kalvarija naziva uređena uzvisina s uređenim putem i postajama križnog puta koja završava trima križevima ili prikazom Isusova uskrsnuća. Namijenjena je za posjećivanje i hodočašće, poglavito u vrijeme korizme. Prikazuje prizore muke Isusa Krista.