Dragoljub „Draža” Mihailović (srp. ćir. Драгољуб „Дража” Михаиловић; Ivanjica, 26. travnja 1893. – Beograd, 17. srpnja 1946.) bio je zapovjednik kraljevske Jugoslovenske vojske u otadžbini tijekom Drugoga svjetskog rata. Оsuđen je i strijeljan 1946. godine zbog ratnih zločina i suradnje s okupacijskim vlastima. Smatra se kako je odgovoran za smrt za više od 50 000 ljudi, uglavnom političkih protivnika.
Životopis Mihailović je rođen u Ivanjici 1893. godine kao prvo od troje djece Mihaila i Smiljane Mihalović. Poslije Draže rodila se njegova sestra Milica 1894. godine, odmah poslije nje i sestra Jelica 1895. godine. Nedugo poslije Jeličinog rođenja od turbekuloze je umro Dražin otac Mihailo, a pet godina kasnije 1900. godine umire i Dražina majka Smiljana. Poslije smrti majke brigu za djecu preuzima stric Vladimir.
Školovanje i mladost lijevo|mini|218x218px|Pukovnik Mihailović kao vojni izaslanik u Čehoslovačkoj 1937. godine. Nakon završetka četiri godine osnovne škole, Draža Mihailović upisuje se u prvi razred Treće Muzičke škole, a poslije završetka tri razreda upisuje se u Drugu beogradsku gimnaziju gdje završava sljedeća tri razreda. Draža Mihailović bio je uzoran đak, i završio je obje gimnazije s odličnim uspjehom. Tijekom školovanja 1905. godine umrla je Dražina sestra Milica.
Nakon završetka gimnazije 1910. godine Draža Mihailović pristupa 43. klasi Niže vojne akademije u Beogradu. Nakon šest mjeseci dobiva čin pitomca-kaplara, a dvije godine kasnije unaprijeđen je u čin pitomca-podnarednika. Izbijanjem Balkanskih ratova u rujnu 1912. godine, cijela 43. klasa prebačena je na bojišnicu. Poslije Kumanovske bitke, Draža Mihailović unaprijeđen je u čin narednika, a nakon bitke dodijeljena mu je srebrna medalja za hrabrost. U borbi protiv Bugara 1913. godine biva ranjen. Nedugo poslije unaprijeđen u potpukovnika i dodijeljena mu je zlatna medalja za hrabrost. Poslije kratkog rata s Bugarima 1913. godine, Draža Mihailović odlazi Beograd na doškolovljavanje.
Drugi svjetski rat
Program etničkog čišćenja i stvaranja Velike Srbije
Već u rujnu 1941. godine Mihailović je izbjegličkoj vladi u Londonu dostavio program četničkog pokreta tijekom i po završetku Drugoga svjetskog rata. U njemu, između ostalog stoji:"b) omeđiti de facto srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj." "d) u srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje muslimana i po mogućnosti rešiti ga u ovoj fazi..." "g) izraditi plan za čišćenje ili pomeranje seoskog stanovništva sa ciljem homogenosti srpske državne zajednice." "v) posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjenje svežim srpskim elementom."mini|Dragoljub Mihailović s karakerističnom bradom u četničkoj odoriNakon toga, 20. prosinca 1941. godine Draža Mihailović je podređenim zapovjednicima dao tzv. "Instrukcije" u kojima jasno iznosi plan stvaranja Velike Srbije zasnovane na ubijanju i protjerivanju nesrpskog stanovništva, naročito Hrvata i Muslimana. U Instrukcijama nalaže:
“... Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu i u granicama predratne Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke...” “... Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nacionalnih elemenata...” “... Stvoriti neposredno zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i između Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog i katoličkog življa...”
Dalje se kao cilj navodi kažnjavanje svih ustaša i muslimana koji su krivci za "srpsku aprilsku katastrofu" (misli se na osnivanje NDH) te naseljavanje Crnogoraca na očišćene teritorije.
Točan broj Muslimana, Hrvata i drugih nesrpskih žrtava koje su tijekom rata pogubili četnici nikad nije službeno utvrđen. Bosanskohercegovački povjesničar Šemso Tucaković je u svojoj knjizi Crimes Against Bosnian Muslims 1941–1945 procijenio da su od ukupnih oko 150 000 Muslimana pogubljenih tijekom rata njih oko 100 000 ubili četnici, pri čemu navodi imena oko 50 000 Muslimana za koje se pouzdano zna da su žrtve četnika.
Vladimir Žerjavić je 1998. godine iznio približnu brojku od oko 29 000 muslimanskih i oko 15 000 hrvatskih žrtava,Internetski portal Croatian History; odgovor Vladimira Žerjavića Bulajiću odnosno 32 000 Hrvata i 33 000 Muslimana. Zdravko Dizdar na temelju novih podataka, ali i uračunavajući još neistražene žrtve, navodi čak 200 000 Hrvata te 100 000 Muslimana koje su ubili četnici.
Neki od najtežih četničkih zločina u provođenju genocida nad Hrvatima i Muslimanima tijekom Drugog svjetskog rata su:Malcolm, Noel: Bosnia: A Short History. New York University Press, 1996., str. 188. Lampe, John R.: Yugoslavia as History, Cambridge University Press, 2000., str. 206, 209, 210. Glenny, Misha: The Balkans: Nationalism, War & the Great Powers, 1804-1999 Penguin Books, 2001., str. 494–495. Dnevne novine "Vjesnik", članak "Grahovo i Drvar ostali bez Hrvata"
srpanj 1941., Bileća i Stolac – oko 1150 Hrvata i Muslimana pokolj kod Drvara 27. srpnja 1941. – 568 poimenice imenovanih žrtava i neodređen broj neidentificiranih Hrvata pokolj u Bosanskom Grahovu 27. srpnja 1941. – 62 hrvatske žrtve Pokolj u Krnjeuši 9. i 10. kolovoza 1941. – oko 240 pobijenih Hrvata kolovoz 1941., Brkovci (istočna Hercegovina) – oko 300 Muslimana kolovoz i rujan 1941., Boričevac (Lika) i Kulen Vakuf (Zapadna Bosna) – oko 2500 Hrvata i Muslimana studeni 1941., kraj Donjeg Lapca – 44 Hrvata prosinac 1941. i siječanj 1942., istočna Bosna: Foča i Goražde – oko 2050 odnosno 5000 uglavnom Muslimana, Srebrenica oko 1000, Vlasenica 2000 – 3000, Rogatica i Višegrad po oko 1000 Muslimana kolovoz 1942., istočna Bosna i dio Sandžaka (uglavnom oko Foče) – oko 1000 Muslimana kolovoz 1942., istočna Bosna (Ustikolina, Jahorina) – oko 2500 uglavnom Muslimana rujan 1942., Foča – oko 2200 Muslimana rujan 1942., Zabiokovlje – oko 160 Hrvata listopad 1942., Mostar – oko 200 Hrvata i Muslimana listopad 1942., Hercegovina (Prozor-Rama) – oko 1250 Hrvata i Muslimana listopad 1942., Zagora – oko 240 Hrvata veljača 1943., istočna Bosna i dio Sandžaka (Foča, Čajniče, Pljevlja) – oko 9200 Muslimana siječanj i veljača 1943., Zagora (Kijevo, Vrlika, Otavice, Imotski) – 140 Hrvata lipanj 1943., središnja Bosna – 42 Muslimana veljača 1944., Zagora – 67 Hrvata svibanj 1944., Goražde – oko 50 Muslimana do lipnja 1944., u okolici Rogatice – 4635 uglavnom Muslimana listopad 1944., sjeveroistočna Bosna – 25 Hrvata prosinac 1944., Vinodol (Bribir, Grižane, Tribalj) – 32 Hrvata siječanj 1945., Bosna (Kladari, Carevac) – 27 Hrvatica
Brojni zločini koje su četnici počinili tijekom Drugog svjetskog rata počinjeni su izravno ili neizravno prema uputama dobivenim od Mihailovića, vođe pokreta. Podređeni zapovjednici redovito su Mihailoviću slali izvješća o broju ubijenih muškaraca i žena, katoličkih svećenika, muslimanskih imama, srušenih i spaljenih crkava, džamija i sela. Ti zločini bili su isplanirani, s namjerom postizanja onih ciljeva koje je Draža Mihailović iznio u svojim "Instrukcijama". Većina zločina bila je dio provedbe genocida nad Muslimanima u Bosni i na Sandžaku te nad Hrvatima u dijelovima koji su trebali postati dijelom Velike Srbije. Naročito su obilježja genocida imali brojni sustavni zločini nad Hrvatima Dalmatinske zagore te istočne Like i zapadne Bosne, te nad Muslimanima istočne Bosne i Sandžaka. Ovo potonje se objašnjava s nastojanjem postizanja etnički čistih granica dotadašnje Srbije s Bosnom i Crnom Gorom.
1941. 210px|mini|desno|Njemačka potjernica za Dražom Mihailovićem s nagradom od 100.000 maraka u zlatu; iz svibnja 1943. godine Nakon njemačkog napada na Jugoslaviju Draža Mihailović izbjegava zarobljavanje u Travanjskom ratu i sa skupinom časnika i vojnika jugoslavenske kraljevske vojske probija se na Ravnu Goru u Srbiji. Ondje 8. svibnja osniva "Komandno mesto" i ljudima pod svojim zapovjedništvom daje ime Četnički odredi jugoslovenske vojske. Počinje prikupljati pristaše na području Srbije i Crne Gore. U kolovozu 1941. godine od određenog broja uglednih ljudi, koji ga podržavaju, osniva Centralni nacionalni komitet. Tako nastaje Ravnogorski pokret, koji ima svoju vojnu i političku organizaciju.
Nastojao je oko sebe stvoriti pokret otpora Nijemcima koji bi u trenutku protuudara zapadnih saveznika protjerao okupatora. Isprva nije odobravao oružani otpor okupatoru nego radije naoružavanje i pripremanje za pogodni trenutak. Dana 29. kolovoza sklapa tajni sporazum s Milanom Nedićem, predsjednikom kvislinške vlade (vidi članak Nedićeva Srbija).
Uspijeva doći do radio stanice, kojom uspostavlja vezu s Britancima i izbjegličkom vladom u Londonu. Predsjednik vlade Dušan Simović unaprjeđuje ga 15. studenoga u čin generala.
Istodobno na tlu Srbije i ostatka Jugoslavije nastaje Narodnooslobodilački pokret koji je potakla KPJ. S obzirom na isti cilj, otpor okupatoru i obnovu Jugoslavije, Draža Mihailović i Josip Broz Tito su se sastali 19. rujna u selu Struganik kraj Valjeva i 27. listopada u selu Brajići. Na prvom sastanku bila je dogovorena labava suradnja partizanskih i četničkih jedinica, ali na oba je Draža odbio aktivnu borbu protiv okupatora. Na drugom sastanku je zatražio i dobio od Tita 500 pušaka i municiju za svoje četnike iz tvornice oružja u Užicu koju su partizani osposobili (vidi članak Užička republika).
Prema drugim tumačenjima razlog sastanka Tita i Mihailovića nije bilo izbjegavanje bratoubilačkog rata (kako se opravdavalo sastajanje Tita s Mihailovićem nakon rata) niti zajednički otpor okupatoru i obnova Jugoslavije nego pritisak vodećih svjetskih sila, Velike Britanije i SSSR-a. Naime, njima nije odgovaralo postojanje dva pokreta otpora na prostoru Jugoslavije pa su postigle sporazum da će SSSR, koristeći se svojim utjecajem na vodstvo KPJ, a Velika Britanija na četnički pokret, izvršiti pritisak na obje strane kako bi se postigao sporazum o suradnji.Giron, Antun: Zapadna Hrvatska u Drugom svjetskom ratu, Adamić, Rijeka, 2004., str. 43.,
Bez obzira na razlog sastanka Tita i Mihailovića, već 1. studenoga Dražine četničke jedinice napadaju partizane u Užicu, ali doživljavaju katastrofalan poraz. Draža s Titom sklapa primirje, a 13. studenoga na sastanku s Nijemcima sklapa tajni sporazum o suradnji četničkih i njemačkih jedinica u borbi protiv partizana. Naređuje većini svojih jedinica da se legaliziraju i formalno stave pod Nedićevo zapovjedništvo kako ih Nijemci ne bi držali neprijateljima, ali one ostaju pod njegovim nadzorom.
1942. U siječnju Mihailović napušta Srbiju i prelazi u Crnu Goru. Dana 11. siječnja kralj Petar II. Karađorđević (koji boravi u izbjeglištvu u Londonu, zajedno s članovima kraljevske vlade) imenuje Mihailovića ministrom vojske, mornarice i zrakoplovstva. Četnici pod Mihailovićevim zapovjedništvom bivaju proglašeni Jugoslavenskom vojskom u otadžbini. Zapadni Saveznici smatraju ih, pogrešno, snagama koje se bore protiv okupatora. U medijima u SAD-u i Velikoj Britaniji snažno se promovira junaštvo četnika i osobito lik njihovog vođe, Draže Mihailovića.
Dana 19. kolovoza Mihailović naređuje napad svojih jedinica na Foču koju je tada držala vojska NDH. Nakon zauzimanja grada četnici su počinili neviđen pokolj nad muslimanskim stanovništvom. Pobijeno je između dvije i tri tisuće Muslimana. Nakon toga u grad su ušle talijanske postrojbe koje su spriječile protuudar vojske NDH.
1943.