mini|Karl Friedrich May Karl Friedrich May (Ernstthal, 25. veljače 1842. – Radebeul, 30. ožujka 1912.), njemački književnik
Autor kojega zaboravljaju gotovo svi književni povjesničari, a pamte milijuni čitatelja, pustolovni pisac čije je djelo zabavne naravi i goleme popularnosti. Na Mayevu djelu odgojili su se mnogi naraštaji mladih čitatelja.
Prevođene na tridesetak jezika, njegove su knjige objavljivane u rekordnim nakladama, a najpoznatije su: "Na dalekom zapadu" "Lovci na medvjede" "Kroz pustinju" "Winnetou" "U carstvu srebrnoga lava" "Blago u srebrnom jezeru" "U Balkanskim gudurama"
Prema njegovim djelima snimljeni su mnogi filmovi i televizijske serije, a predložak su i za mnoštvo stripova.
Posljednje riječi tog popularnog njemačkog pisca bile su: »Pobjeda! Velika pobjeda. Vidim sve ružičasto!« Sedamdesetogodišnji tvorac Kara Ben Nemsia, Old Shatterhanda i Winnetoua ležao je u predsmrtnoj groznici u svojoj vili u Radebeulu kod Dresdena. A ako je smrt i trenutak osjećanja nekoga, tada je Karl May toga 30. ožujka 1912. osjetio u sebi Velikog Manitua, boga Indijanaca, osjetio da će otad i on loviti u vječnim poljanama... Ostavio je iza sebe dvije udovice, kompletnu trapersku opremu, tri legendarne puške i 73 romana ukupno debela dva i po metra. I njegovi suvremenici i kasnije generacije sasvim različito su ocjenjivali njegovu ličnost. »U toj duši plamsao je oganj dobrote. ..«, pisala je Bertha von Suttner, dobitnica Nobelove nagrade za mir. A po mišljenju Rudoffa Leblusa, publicista iz Dresdena, May je bio »urođeni zlikovac«. I danas se mnogi pitaju je li on bio kompilator ili literat, je li uzor za mladež ili je svojim romanima upropaštavao.
Nedvojben je samo uspjeh Karla Maye. Njegove knjige tiskane su na gotovo svim jezicima svijeta, a ukupna naklada znatno premašuje 100 milijuna knjiga. Otprije stotinu godina gotovo da nema dječaka u Europi i u Americi koji nije, zahvaljujući Mayu, prošao Kurdistanom i pustinjama Arabije ili jahao po prerijama Sjeverne Amerike. I dan danas đaci u Njemačkoj lome jezik izgovarajući ime najneobičnije Mayeve ličnosti: Hadži Halef Omar Ben Hadži Abdul Abas Ibn Hadži Davud al Gosarah.
Poznati dramatičar Carl Zuckmayer toliko se oduševljavao Mayjevim pričama s Divljeg zapada da je svojoj kćeri dao ime — Winnetou. Gorljivi čitatelji Mayevih romana bili su Albert Einstein, Hermann Hesse, Karl Liebknecht, Adolf Hitler i Albert Schweitzer, dok je marksistički filozof Ernst Bloch nazvao Maya »najboljim njemačkim pripovjedačem«.
A njemački pisac i kritičar Arno Schmidt je u svojoj psihološkoj studiji odbacio »velikog mistika« kao osobu nedostojnu literature. »Pejzaži Karla Maya«, piše Schmidt, »često podsjećaju na superdimenzionirane ljudske stražnjice. Njegovi junaci uvijek jašu po klancima oblih bregova, rastvorenima u sredini tim uskim prolazima, prema nekoj središnjoj rupi...« Romanopisac Robert Neumann kaže: ».. .sve je to jedva prikrivena oda homoseksualnim budnim sanjama!«
Čini se da je najkompletnije pokušao ocijeniti ličnost i djelo tvorca Old Shatterhanda i Winnetoua Erich Loest u knjizi »Swallow, moj vatreni mustang«. Na 420 stranica svoje knjige Loest citira knjige i pisma Karla Maya, zatim policijske spise, zapisnike sa suđenja i sudske izvještaje.
Nasuprot širokom obzoru prerija i pustinja, svijet Mayevog djetinjstva bio je taman i uzak. U Ernstthalu, u mjestu nedaleko od Chemnitza, on je došao 1842. na svijet kao peto od četrnaestoro djece tkača i primalje. Otac je često ostajao bez posla, u obitelji je carevala bijeda, a mali Karl je — čitajući petparačke romane — bježao u mislima u romantičan svijet Rinalda Rinaldinija, plemenitog razbojnika, koji je otimao od bogatih da bi davao siromašnima.
May je bio dobar đak. U 14. godini dobio je od jednog princa stipendiju za školovanje u učiteljskoj školi u Waldenburgu. Nakon dvije godine kneževski pitomac bio je izbačen iz škole zbog krađe šest svijeća. Mogao je nastaviti školovanje u Plauenu. Ali, i ondje je bilo nevolja. Čovjek kod kojeg je stanovao tužio ga je upravi škole da nagovara njegovu suprugu na nemoral. Više nije mogao nastaviti školovanje za učitelja. Napokon je taj nemirni mladić našao mjesto u tzv. tvorničkoj školi u Starom Chemnitzu. Razred je bio u napuštenoj predionici, a đaci su bili dječaci i mladići koji su radili u tvornici. Prije polaska na prvi božićni raspust Karl May je uzeo džepni sat jednom svojem sobnom drugu. Prijavljen je zbog krade i uhićen. Njegovu obranu da je samo htio posuditi sat, sud nije uzeo u obzir, pa ga je osudio na šest tjedana zatvora.
Nije mogao naći posao nakon izlaska iz zatvora, pa je pokušao živjeti od manjih krađa i prevara. Kod neke žene u Leipzigu unajmio je stan, predstavljajući se kao pisar nota Hermin. Dan kasnije je kod jednog krznara naručio krzneni ogrtač i, dok je dostavljač čekao u predsoblju novac, zauvijek je pobjegao kroz sporedna vrata.
Uhvaćen je, ali četiri godine zatvora nisu mladića izmijenile. Čim je izdržao kaznu u nekoj tzv. Radnoj kući, pojavio se May kao »policijski poručnik iz Wolframs-dorfa« kod nekog sitnog trgovca u Wiederauu i naredio mu da mu preda sav papirnati novac radi pregleda i ispitivanja, a zatim, proglasivši većinu novčanica falsificiranima, zaplijenio ih i odnio.
Manje je bio uspješan kao kradljivac konja. Neku ragu, koju je krišom izveo iz staje, oteo mu je vlasnik, jedan gostioničar, baš u času kad je budući književnik pokušao konja prodati. Daljnji plijen, prema zapisnicima i presudama Kraljevskog okružnog suda u Leipzigu, bio je: jedna dječja kolica, novčarka s dva talira, naočale u futroli, nekoliko biljarskih kugli. .<
U svojoj nedovršenoj autobiografiji Karl May je za svoje krađe i prevare optuživao »demone«, pa piše: »Nametnuli su mi da se osvećujem čovječanstvu tako da kršim njegove zakone...« Bilo kako bilo, sud ga je opet osudio na četiri godine tamnice.
Najveći dio kazne izdržao je u zatvoru u Waldheimu. Ondje se odjednom ispoljila sva njegova maštovitost. Svojim zatvorskim drugovima počeo je pričati fantastične priče o svojoj prošlosti, o sebi kao vrhunskom varalici. Na primjer, uspio je, tobože, iz najbolje čuvanog zatvora u Pragu pobjeći s jednim stražarom kao taocem. Bježali su na silno brzim konjima.
Noću, u svojoj ćeliji, zatočenik broj 402 prvi put je u fantaziji jahao kroz zemlju Indijanaca na svojem vatrenom ždrijepcu Swallowu, mustangu koji će kasnije postati Old Shatterhandov. Povjerio se zatvorskom svećeniku, a ovaj ga je ohrabrio da to pokuša napisati. Tako je Karl May ušao u literaturu.
Pušten je tri godine prije isteka kazne zbog dobrog vladanja. Iako je bio bez novca, želio je krenuti na putovanje po inozemstvu. Međutim, tu želju nikako nije mogao sebi ispuniti, jer se dvije godine morao svakodnevno javljati policiji u svom rodnom mjestu, kamo je bio poslan da živi. Javljao bi se rano ujutro, a čim bi se vratio kući sjedao bi za svoj pisaći stol. Uskoro su se u novinama i časopisima počele pojavljivati njegove putopisne priče koje su bile čudan spoj pobožnosti i romantičnosti. Istodobno, pokušao je pisati i o krvavim obračunima vitezova i razbojnika.
Riječi su mu s lakoćom tekle, nastajali su kriminalistički romani, pustolovne priče s Divljeg zapada. Izdavači su mu počeli štampati romane u nastavcima - svakog tjedna ili polumjesečno po jedna sveščića na 16 stranica.
Ondje, u zavičajnom Ernstthalu, 34-godišnji pisac »pučkih romana" počeo je i svoju prvu ljubavnu priču s 14 godina mlađom frizerskom kćeri Emmom Pollmer, koju je nazivao »moja kokice«. Kad je ujak njegove zaručnice i kasnije supruge stradao pod neobjašnjivim okolnostima u nekoj staji, Karl May je, kao »viši državni činovnik«, počeo istragu na svoju ruku i zaradio zbog toga još jednu kaznu: tri sedmice zatvora zbog lažnog predstavljanja.
U nemoćnom bijesu zbog presude, taj čovjek niskog rasta (narastao je samo 166 centimetara) počeo je izmišljati super jake junake koji će umjesto njega dijeliti pravdu. Tako je u jednoj njegovoj priči barun Konigsau rascijepio nekom Francuzu sabljom lubanju. A Old Shatterhandu je bio dovoljan samo jedan udarac njegovom »čeličnom šakom« pa da protivnik padne na zemlju. Kara Ben Nemsi — ovaj put sam autor — razapinjao je redom zlikovce na križ u arapskim pustinjama.
Čežnja Karla Maya za silnim junacima u kojima će vidjeti samoga sebe, izazvala je istu čežnju u većini onih što su čitali njegove priče. Bilo je i odviše nepravde, pa su se mnogi čitaoci lako simbolično identificirali s Mayevim superjunacima. Svi su njegovi heroji bili osvjedočeni Nijemci i prenosili na brzim konjima slavu njemačke hrabrosti kroz svijet. A svima njima odreda glavno oružje su bile njihove, silne mišice uz nepostojeće oružje. Old Shatterhanda je nazvao »ubojicom medvjeda«. Ubijao ih je puškom nalik topu. A još prije izuma strojnice, njemački traper je u njegovoj priči imao »kratku pušku Henryjevku iz koje su se mogla za redom ispaliti 24 hica«. Nije ni čudno što su crvenkošci na sam pogled na tu pušku budućnosti uzvikivali zadovoljno »howgh« ako su bili prijatelji, a dali se u bezglavi bijeg ako su bili neprijatelji Old Shatterhanda i njegove družine.
Sasvim suprotno od svojih junaka, koji su bili vitezi bez straha i mane, pisac se dugo mučio da opet stekne glas čestita čovjeka.
Preselivši se sa svojom suprugom Emmom u Drezden, počeo se predstavljati kao »dr Karl May«. Potpisivao je mjenice »zaboravljajući« ne samo platiti nego i ostaviti novu adresu svojim vjerovnicima kad bi se nekamo preselio. Ali, iznad svega je nastojao stvoriti dojam u javnosti da je i proživio sve one pustolovine koje je opisao.
Njegove knjige: »Kroz pustinju«, »Divljim Kurdistanom«, »Winnetou«, »Old Surehand« i »U Mahdijevoj zemlji« devedesetih godina 19. stoljeća donijele su mu slavu i — nakon niza godina gladi i neimaštine — dovoljno novca da može u Radebeulu kupiti kuću u tzv. Jugendstilu. Ostavši vjeran svojim sanjarenjima, May je tu svoju kuću nazvao »Vila Shatterhand« i ukrasio je različitim suvenirima što ih je »donio sa svojih putovanja«.
Na zidovima soba visila su krzna divljih zvijeri što ih je »osobno ubio«, zatim sablje i bodeži, a u kutu su stajale njegove izmišljena »Henryjevka«, njegova puška »Ubojice medvjeda« i »Srebrna dvocjevka«. Sve to oružje izradio je oružar Fuchs iz Kotschenbrode po piščevom nacrtu. A pokraj piščevog pisaćeg stola stajao je preparirani lav i svojim staklenim očima zurio u posjetioce.
Popularnost mu se povećavala iz dana u dan, sa svih strana su ga zvali da drži predavanja o svojim navodnim putovanjima. Publika ga je kao hipnotizirana slušala kako je jezdio prerijom i pustinjom na svojim brzim konjima. Tko je mogao i pomisliti da taj mali, krivonogi čovjek nikad nije uzjahao nijednog konja! Čak je uspio stati i pred samog cara Vilima II. i pokazati mu svoju »glasovitu pušku« »Henryjevku« s 25 metaka. Čak je caru predložio da se ona uvede u naoružanje pruske vojske.
Iako se njegovo znanje stranih jezika moglo svesti samo na nešto malo engleskoga, Karl May se u pismu princezi Windisch-Graetz hvalio kako savršeno govori tridesetak jezika. A kad mu je neka grofica iz Slavonije u svom pismu izrazila žaljenje što je plemeniti Winnetou, kojega su bijelci tako podlo ubili, morao umrijeti nekršten i tako završiti u vječnom paklenom ognju, May se požurio da joj odgovori kako je on malo prije nego što mu je prijatelj crvene kože izdahnuo, dao »sveti sakrament krštenja i Winnetou je umro kao kršćanin«.