Renault FT

Renault FT (često pogrešno nazivaju Renault FT-17) je bio francuski laki tenk u Prvom svjetskom ratu. Zbog svog revolucionarnog dizajna smatra se prvim pravim tenkom i pretečom svih današnjih tenkova. Bio je prvi tenk koji je imao kupolu koja se mogla okretati za svih 360o. Proizveden je u velikom broju primjeraka, a neki su bili u službi i tijekom Drugog svjetskog rata. Nazvan je "tenk pobjede".Spence C. Tucker, str. 208

Nastanak

Kada se govori o povijesti nastanaka tenka, onda se u pravilu započinje s britanskim tenkom Mother, poznatijim kao Mark I. Osnovna mu je namjena bila probijanje guste njemačke obrane na francuskom bojištu, koju su činili nepregledni rovovi. Njegovi projektanti i naručitelji zamislili su tenk kao kopneni ekvivalent mornaričkom razaraču, te su napravili vozilo duljine osam metara, širine 4,2 metra i visine 2,2 metra, a mase 28,4 tone. Tenk Mark I dobio je tijelo čije su bočne strane imale oblik romba (paralelograma). Na bokove su postavljene kupole s topovima kalibra 57 mm i/ili teškim strojnicama kalibra 8 mm. Kako je uz njega trebalo nastupati pješaštvo, projektanti se nisu previše zamarali maksimalnom brzinom, koja je bila skromnih 3,2 km/h. Iako je na osnovi Marka I razvijena cijela serija tenkova, današnji suvremeni tenkovi izgledaju bitno drukčije.

Prethodnik svih suvremenih tenkova i osnova koja će se koristit i u tenkovima u Drugom svjetskom ratu i poslije njega je francuski tenk Renault FT. Puni mu je naziv Automitrailleuse - chenilles Renault FT modele 1917. Kao i velik broj drugih revolucionarnih ili barem naprednih oružja, ni FT nije nastao kao smišljeni rad vojnih stručnjaka već kao plod entuzijazma dvojice ljudi. Jedan je bio francuski general Jean-Baptiste Estienne koji je duže vrijeme predlagao razvoj malog i lakog (te zato i jeftinog) oklopnog vozila na gusjenicama napredne konstrukcije, ali koji nije nalazio odgovarajuću potporu u francuskom vojnom vrhu. Naposljetku se general Estienne u srpnju 1916. izravno obratio francuskom industrijalcu Louisu Renaultu da mu pomogne izgraditi prvi prototip vozila. Iako se dotad Renault nije bavio proizvodnjom takve vrste vozila (što nije ni čudno jer je prvi britanski te ujedno svjetski tenk dovršen u prosincu 1915.), odmah je prihvatio Estienneov prijedlog da francuskoj vojsci da revolucionarno novo oružje. Za razradu Estiennove koncepcije, Renault je odabrao jednog od svojih najtalentiranijih inženjera Rodolphea Ernst-Metzmaiera, koji je zapravo stvorio FT. Uz takvu potporu prvi je drveni model u prirodnoj veličini prvog lakog tenka dovršen već u listopadu 1916. Ni Estienne ni Renault nisu znali da im predstoji teška "bitka" s francuskim vojnim vrhom da njihovo borbeno vozilo bude prihvaćeno. mini|250px|lijevo|Renault FT tenk tijekom I. svjetskog rata na bojištu u Francuskoj Ni osobna uvjeravanja generala Estiennea nisu uspjela omekšati otpor generala Mourreta, tadašnjeg načelnika sektora za motorna vozila francuske vojske. Na kraju se general Estienne morao obratiti zapovjedniku francuske vojske generalu Josephu Joffreu, koji je znao za britanske napore u razvoju tenkova i želio da i Francuska pokrene slične programe. General Joffre se obratio podsekretaru za rat Albertu Thomasu, kako bi se odobrila sredstva za izradu samo jednog prototipa. Louis Renault nije bio poznat po strpljivosti i sklonosti da se nateže s francuskom administracijom, te je na svoju ruku (i svojim novcem) i prije službenog odobrenja krenuo u izradu prvog prototipa odmah nakon dovršetka drvenog modela. Prvi je prototip nazvan Char Mitrailleur i vojnom je vrhu prikazan u siječnju 1917. Do veljače iste godine testiran je u tvornici u Billancourtu. Nakon toga je prebačen u Centre Artillerie Speciale u Champlieuu, gdje je testiran sve do kraja travnja 1917.

Taman kad su riješeni problemi s administracijom, javili su se novi. Naime, 15. rujna 1916. britanska je vojska prvi put u bici na Somi uporabila tenkove. Iako su pomaknuli crtu bojišta za samo tri kilometra, uporaba novog oružja ostavila je snažan dojam na francusku javnost, koja je odmah počela intenzivno zahtijevati da i francuska vojska dobije svoje tenkove. Zbog toga je umalo došlo do potpunog otkazivanja programa lakog tenka, kako bi se što prije razvio superteški tenk Char 2C. Program razvoja Char Mitrailleura preživio je isključivo zbog zalaganja generala Estiennea i potpore generala Joffrea. Ipak, do samog kraja I. svjetskog rata, razvoj i proizvodnja Renaultovog lakog tenka stalno su bili pod pritiskom većeg Chara 2C, ponajviše zato što su javnost i dio vojnog vrha upravo u njemu vidjeli "odlučujuće oružje". Spletom okolnosti (prije svega političkih igara), razvoj Chara 2C nije dovršen sve do 1920., dvije godine nakon okončanja I. svjetskog rata.

Zanimljivo je da je Renault prve narudžbe za svoj novi proizvod dobio već u prosincu 1916. Tada je Comite Consultatif de l'Artillerie Speciale naručio 100 lakih tenkova. S obzirom na ratno vrijeme, to je bila vrlo mala narudžba, ali ipak dovoljna da se pokrenu pripreme za organiziranje serijske proizvodnje. Već u veljači 1917. narudžba je povećana na 150 FT. U travnju iste godine Renault je već imao narudžbu za 1000, a u lipnju za 3500 tenkova. Do listopada 1918. ukupne narudžbe za sve modele Renaultovih tenkova dostigle su rekordnu brojku od 7820. Naravno da je odmah nakon okončanja rata najveći dio ovih narudžbi povučen, tako da je Renault na kraju isporučio 3177 tenkova serije FT (od ukupno 3530 tenkova, koliko ih je francuska vojska imala 11. studenog 1918.).

Razvoj FT tekao je sporo, jer su se projektanti suočavali s potpuno novim izazovima, posebno s problemom hlađenja motora. Osim toga, ni francuska industrija nije imala dovoljno kapaciteta da zadovolji toliku potražnju. Najveći su problem bile čelične ploče za izradu tijela tenka, koje su se morale uvoziti iz Engleske. Nakon rata je objavljeno da je tvrtka Renault morala 40 posto isporuka vratiti jer isporučene ploče nisu odgovarale specifikacijama. Osim toga, "na tržištu" nije bilo ni topova Puteaux (kalibra 37 mm), odgovarajućih motora, a sve više je nedostajalo i stručne radne snage. Zbog toga su "sitni" problemi, kao stalno pucanje remena za pokretanje ventilatora sustava za hlađenje ili loših filtera za ulje, bili zanemarivani sve do okončanja rata. Kad su prvi FT počeli stizati u postrojbe, otkriveno je da u postrojbama nema dovoljno stručnih ljudi za popunjavanje posada, a broj mehaničara mogao se doslovno nabrojati na prste obje ruke. Tu je bio i kronični problem pričuvnih dijelova. Zbog toga je broj tenkova izbačenih iz borbe zbog kvarova bio znatno veći od broja uništenih protivničkim djelovanjem. U takvim uvjetima, tvrtka Renault je tijekom 1917. uspjela isporučiti samo 84 FT, a do kraja I. svjetskog rata francuska vojska je dobila čak 2697 tih lakih tenkova. Tajna je bila u podjeli proizvodnje između više tvrtki. Uz Renault (koji je sveukupno proizveo 1850 FT), u završno sastavljanje su se uključile tvrtke Berliet (800), SOMUA (600) i Delaunay-Belleville (280). Nakon I. svjetskog rata Renault je proizveo još 570 FT, od kojih je velika većina završila u stranim vojskama.

Opis tenka mini|250px|desno|Renault FT tenk u Bovington Tank Museum "Tajna" FT je u njegovoj kupoli, koja se mogla okretati (djelovati) u svih 360 stupnjeva. Iako se to danas smatra razumljivim samo po sebi, 1915. i 1916. baš i nije bilo tako, što dokazuju svi britanski tenkovi iz tog vremena. FT je donio i revolucionarno novu koncepciju razmještaja unutar tijela, kakva se i danas rabi. Tako je prednji dio rezerviran za vozača, a središnji za postavljanje kupole s naoružanjem. Stražnji dio vozila namijenjen je smještaju motora i sustava za prijenos snage. Osim na izraelskim tenkovima Merkava (koji imaju motor s prednje strane), takav se raspored i danas rabi na svim tenkovima.

Za još jedno napredno rješenje zaslužan je Ernst-Metzmaier. Za razliku od ranih britanskih i francuskih tenkova koji su, po ugledu na brodove, rabili šasiju kao nosivi element (i time nepotrebno povećavali masu i veličinu), Ernst-Metzmaier je zaključio da je samo tijelo napravljeno od čeličnih ploča debljine 16 mm dovoljno čvrsto da nosi sve ostale sustave. Za kupolu je, znajući da će upravo ona privući većinu neprijateljske paljbe, odabrao čelične ploče debljine 22 mm.

Ernst-Metzmaier je također zaključio da golema gusjenica, koja se kreće oko tijela vozila, ne pridonosi bitnije pokretljivosti vozila te je gusjenice smjestio bočno od vozila, na posebne hodne uređaje, čiji su glavni dio bili osloni kotači. Kako bi povećao pokretljivost preko okomitih zapreka, na prednji dio vozila je postavio veliki ljenivac, koji je u tim slučajevima korišten kao veliki osloni kotač. Na stražnjem dijelu tijela FT je dobio "rep" - rampu koja je trebala spriječiti prevrtanje tijekom prelaska preko okomitih zapreka. Osim što je bitno smanjio veličinu i masu tenka, Ernst-Metzmaier je tim rješenjima povećao i njegovu pokretljivost. mini|lijevo|250px|Presjek FT tenka Na taj je način dobiven tenk ukupne mase oko 6,5 tona (ovisno o inačici), čija je razina oklopne zaštite bila barem jednaka kao i na tadašnjim britanskim tenkovima. Pokretljivost bi bila i veća da je Ernst-Metzmaier na raspolaganju imao snažnije motore. Ovako je u FT morao ugraditi benzinski motor Renault 4.48 snage 35 KS pri 1500 okretaja u minuti, što je značilo da je jednu tonu moralo pokretati samo šest konjskih snaga. Unatoč tome, FT je na dobroj cesti mogao postići maksimalnu brzinu 10 km/h. Brzina izvan ceste bila je 7,5 km/h. Osim male snage, motor je bio i "vrlo žedan" te je ugrađeni spremnik osiguravao autonomiju od samo 35 km (neki izvori navode podatak od 65 km). Duljina FT je bila 4,1 metar (s "repom" 4,95 m), širina samo 1,47 m, a visina 2,14 m. Kombinacija male mase i veličine omogućavala je da se tenkovi FT jednostavno transportiraju na kamionima i/ili njihovim prikolicama.

Još jedna velika prednost FT nad drugim britanskim i francuskim tenkovima bila je i posada od samo dva člana (zapovjednik/ciljatelj i vozač). Vozač je u tenk ulazio kroz dvostruka vrata na prednjem dijelu. Iako je ista vrata mogao rabiti i zapovjednik, on je dobio još dvije mogućnosti. Prva je bila ulazak kroz otvor na vrhu kupole, a druga kroz vrata na njezinu stražnjem dijelu. Ova vrata na kupoli postavljena su zapravo kao izlaz u nuždi.

Inačice

Glavna inačica FT bila je Char a Canon 37, naoružana topom s kratkom cijevi Puteaux SA18 L/21 kalibra 37 mm. Borbeni komplet sastojao se od 240 granata, od čega 12 kartača. Masa ove inačice bila je 6,7 tona. Od ukupno naručenih FT, čak ih je 3/5 bilo ove inačice, a od proizvedenih oko 1/3.

Druga glavna inačica bila je char mitrailleur, naoružana strojnicom Hotchkiss M1914 kalibra 8 mm (zapravo 7,92 mm), brzine paljbe 450 metaka u minuti. Borbeni komplet se sastojao od čak 4800 metaka u 50 redenika s po 96 komada. Zbog manje mase strojnice u odnosu na top, ukupna masa bila je 6,5 tona. Od ukupnog broja naručenih, na nju je otpalo 2/5, a od ukupno isporučenih 3/5.

Tijekom I. svjetskog rata napravljena je i inačica FT 75 BS. Riječ je o prvom samovoznom topu, ili bolje rečeno haubici, na svijetu. Naime, ta je inačica naoružana kratkocijevnom haubicom Blockhaus Schneider L9.5 kalibra 75 mm. Kako bi se dobilo mjesto za ugradnju haubice, postavljena je nova, znatno veća kupola. Osim toga je osigurano mjesto za borbeni komplet od 30 granata. Zbog toga je borbena masa povećana na 7,2 tone. Od ukupno naručenih 970 primjeraka, proizvedeno je samo 39. Navodno su neki rabljeni tijekom II. svjetskog rata.