mini|250px|Srednja talijanska škola Rijeka Talijani u Hrvatskoj (tal. Italiani di Croazia) su autohtona i jedna od 22 priznate nacionalne manjine u Hrvatskoj. Tijekom 19. i prve polovice 20. stoljeća postojala je značajna talijanska jezična i etnička zajednica u Hrvatskoj, uglavnom skoncentrirana na zapadnoj obali Istre, te u Rijeci, dalmatinskim i kvarnerskim gradovima. Nakon Prvog i osobito nakon Drugog svjetskog rata najveći dio hrvatskih Talijana je odselio u Italiju. Prema posljednjemu popisu stanovništva u Hrvatskoj živi 13.763 Talijana, čineći 0,36 % stanovništva. Gotovo tri četvrtine hrvatskih Talijana živi u Istarskoj županiji, gdje čine 5,01 % stanovništva i imaju pravo na uporabu jezika i zastave u mnogim općinama i gradovima, kao i na županijskoj razini. Kao jedna od autohtonih nacionalnih manjina, izabiru i manjinskog saborskog zastupnika. Tu dužnost u četvrtom uzastopnom mandatu vrši Furio Radin.

Kultura Pri pulskoj Gradskoj knjižnici i čitaonici djeluje Središnja knjižnica Talijana u Hrvatskoj (tal. Servizio bibliotecario centrale per la Comunita' nazionale italiana in Croazia).Ministarstvo kulture RH Središnje knjižnice nacionalnih manjina

Osim obrazovnih ustanova u Istri, u Rijeci djeluje talijanska srednja škola, dok u Zadru postoji talijanski dječji vrtić. U Rijeci izlazi list na talijanskom za pripadnike nacionalne manjine La Voce del Popolo (hrv. "Glas naroda").

U sklopu HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci djeluje i Talijanska opera.

Podrijetlo Hrvatski su Talijani potomci doseljenika iz Italije. Iznimka su ostatci starih romanskih zajednica na zapadu poluotoka Istre, koji govore posebnim romanskim jezikom, a izjašnjavaju se Talijanima (u Vodnjanu, Galižani i Rovinju, t.zv. Bumbari). Talijani u Hrvatskoj uglavnom su distribuirani u primorskim mjestima poluotoka Istre te u većim hrvatskim gradovima.

Poseban su slučaj izolirana zajednica Talijana u Moslavini.Jelka Vince-Pallua: Od Italije do Male Italije - talijanske oaze u zapadnoj Slavoniji, Stud. ethnol. Croat., sv. 12/13, str. 233-247, 2001. Oni su u ove krajeve došli krajem 19. stoljeća, kad je ovamo doselilo 60 talijanskih obitelji iz područja podno Dolomita, porječja rijeke Piave, iz okolice Belluna u sjeveroistočnoj Italiji, planinskog dijela pokrajine Veneta, osobito iz područja oko Longaronea. Odredišta su im bila u području Pakraca: sela Ploštine (dvojezični natpis, tal. ime Plostine), Kapetanovo Polje (Campo del capitano), Obrijež/Donja Obrijež (Obrijez minore), Banovac/Veliki Banovac (Banovac maggiore), Badljevinu, Filipovac i Strižičevac). Jedan je dio doselio na područje Nove Gradiške i Požege iz Furlanije i Veneta.Prvog desetljeća 20. st. odatle su odselili u selo Ciglenicu kraj Kutine. Postoji grupiranje zapadnoslavonskih Talijana u Zagrebu, pet talijanskih kuća u Zrnetićevoj u Vrapču, zagrebačkoj "Maloj Italiji". U potrazi za poslom selili su tijekom 2. pol. 20. st. i u 21. st. u veće gradove u Hrvatskoj, ali i u Italiju, gdje su ih pak nazivali – Slavenima.

Povijest Prvi svjetski rat i poraće Izbijanjem rata između Austro-Ugarske i Italije 1915., mnoga talijanska kulturna društva i organizacije te stranke u Hrvatskoj su raspuštene i zabranjene, a Talijani pristaše ujedinjenja s Italijom bili su zatvoreni. Neki Talijani iz Istre i Dalmacije dobrovoljno su služili u talijanskoj vojsci na Sočanskom bojištu (Fabio Filzi iz Pazina, Giovanni Grion iz Pule, Alessandro Dudan iz Vrlike, Francesco Rismondo iz Splita itd.). Nakon raspada Austro-Ugarske krajem 1918., talijanske snage sukladno Londonskom ugovoru zauzele su Istru, Rijeku i veći dio Dalmacije. Većina domaćih Talijana s velikim nadama je očekivala pripajanje tih krajeva Italiji. Između studenog 1918. i lipnja 1921. većina Dalmacije te Rijeka i kvarnerski otoci bili su pod vojnom upravom Antante i talijanskih snaga, čekajući diplomatsko rješenje spora između Italije i Kraljevine Jugoslavije. Talijanska okupacijska vlast diskriminirala je protivnike pripajanja Italiji te ograničavala političke slobode. U takvim uvjetima dolazilo je do okršaja i sukoba mjesnih Talijana s Hrvatima i Srbima. U porastu nacionalnih napetosti, među dalmatinskim Talijanima dolazi i do osnivanja udruženja Fascio nazionale i Fascio giovanile s geslom "Italia o morte" ("Italija ili smrt").M. Blažević, Šibensko gospodarstvo od sredine 19. stoljeća do 1921. Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru, sv. 51/2009., str. 161–201. Kad je Rapallskim mirovnim sporazumom 1920. Italiji, suprotno očekivanjima, uz Istru pripao samo grad Zadar i otoci Lastovo, Cres i Lošinj, dio dalmatinskih Talijana se zajedno s povlačenjem talijanske vojske iselio u Italiju ili u novopripojene krajeve, pogotovo Zadar.Odlazak Talijana iz Šibenika nakon 30 mjeseci okupacije, sebenico.com 1924. i Rijeka ulazi u sastav Italije.

U ostatku istočnojadranske obale koji je pripao Jugoslaviji, lokalni Talijani su po Rapallskom sporazumu imali pravo na talijansko državljanstvo i obrazovanje na svom jeziku. Nastupanjem fašizma u Italiji te agresivnom Mussolinijevom retorikom prema Dalmaciji, rasla je međunacionalna netrpeljivost. Ona se očitovala 1921. i 1932. i u razbijanju mletačkih spomenika u Trogiru i drugim gradovima.Jareb, Matio. "Trogirski incident od 1. prosinca 1932. i mletački lav svetog Marka kao simbol “talijanstva” istočne obale Jadrana", God. 39., br. 2., 419.- 443. (2007)J. BREŠAN "Mletački lav izronio iz kanala", Slobodna Dalmacija, petak, 14.1.2005.

U krajeve koja su između dva rata bili pod talijanskom vlašću talijanske vlasti su doseljavale državne službenike s juga Italije, pa su tako u Vodnjanu bile izgrađene barake za karabinjere i carinike koji su se doseljavali na službu u pripojenu Istru.Sven Semenčić: Istra - kako je počela kulturna revolucija u oficirskom ljetovalištu , Jutarnji list, 10. srpnja 2010. Slično tome, talijanska vlada je poticala naseljavanje u Zadar i Lastovo.

Drugi svjetski rat 150px|minijatura|desno|Savezničko bombardiranje Zadra 1944. nagnalo je mnoge talijanske stanovnike na bijeg u Italiju U Travanjskom ratu 1941. fašistička Italija je izvršila invaziju na Jugoslaviju te joj je nakon sloma države NDH prepustila veći dio Dalmacije te ostatak Kvarnera i Hrvatskog primorja. Nekih od mjesnih Talijana su bili novačeni u talijansku vojsku ili su postali oslonci novog režima, koji je provodio nasilnu talijanizaciju te otvarao koncentracijske logore (Molat, Rab). Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943., dalmatinski i Talijani iz Italije zarobljeni od strane partizana priključili su se NOVJ u sklopu bataljuna "Garibaldi", nastavljajući se boriti protiv Nijemaca i ustaša. Drugi su u Istri, Rijeci i Zadru pod zaštitom njemačkih snaga nastavili borbu protiv partizana, dok su neki, pogotovo iz ostatka ratom poharane Dalmacije i teško bombardiranog Zadra, 1943. – 1944. otišli u Italiju.

Egzodus

150px|minijatura|desno|Spomenik talijanskom književniku Nikolu Tommaseu u rodnom Šibeniku, podignut za vrijeme hrvatske gradske uprave 1896., srušen je i pretopljen nakon oslobođenja Šibenika 1944. Nakon Drugog svjetskog rata, a pogotovo 1947. i do 1954., kad je postalo jasno da ni Istra ni Zadar neće ostati dio Italije, najveći dio dalmatinskih i istarskih Talijana napustio je Hrvatsku i izbjegao u Italiju. Uzroci odlaska su bili višestruki: neki odlasci su se dogodili pod pritiscima i zastrašivanjima od strane Hrvata u ozračju nakon talijanskog vojnog poraza i brojnih proživljenih zločina za vrijeme talijanske okupacije, dio u strahu od neselektivne osvete, komunističkog nasilja prema protivnicima režima i nacionalizacije imovine, dio dobrovoljno, ne videći budućnost u komunističkoj Jugoslaviji s lošom zaštitom manjinskih prava. U Istri i Slovenskom primorju, kao odmazdu za više desetljeća talijanskih nasilja i okupacije, pripadnici slovenskih partizanskih postrojbi, 8. dalmatinske udarne divizije i mještani počinili su čistku nad preostalim talijanskim fašistima, njihovim simpatizerima i suradnicima. Tijela su uglavnom završavala u krškim jamama – fojbama. Zajedničko talijansko-slovensko istražno povjerenstvo osnovano 1993., koje je istraživalo samo događaje na području današnje Italije i Slovenije, zaključilo je da su ubojstva uslijedila iz želje za uklanjanjem svih povezanih s fašizmom (bez obzira na osobnu odgovornost) te za izvršavanjem preventivnih čistki stvarnih, mogućih ili navodnih protivnika komunističkog režima.

1975. Jugoslavija i Italija su potpisale Osimski ugovor koji je uključivao i sporazum o naknadi za nacionaliziranu ili zaplijenjenu imovinu istarskih Talijana u bivšoj zoni B Slobodnog Teritorija Trsta (sjeverozapadni dio Istre do rijeke Mirne). Ostatak duga su Slovenija i Hrvatska podijelile u omjeru 62:38 posto, a dug kojeg je Hrvatska trebala platiti Italiji iznosi 35 milijuna dolara. Samostalna Hrvatska Nakon hrvatskog osamostaljenja, hrvatski Talijani uživaju zajamčena manjinska prava te rade na izgradnji i jačanju svojih kulturnih i obrazovnih ustanova. Najveći postotak Talijana nalazi se u općini Grožnjan, gdje je 35,8 % udjela etničkih Talijana u stanovništvu i 44,5 % stanovnika kojima je talijanski materinji jezik.

Kretanje broja Talijana Prije 1910.

U popisima 19. i početka 20. stoljeća u pravilu se nije postavljalo pitanje nacionalnosti, tek iznimno, dok je uglavnom bilježen glavni jezik kojim se ispitanik služi ili pak materinji jezik. U Dalmaciji, Rijeci i Istri, u kojima se trgovalo i poslovalo uglavnom s Italijom te gdje je u četiri stoljeća mletačke vlasti talijanski kulturni utjecaj bio velik, bilo je teško razlučiti etničke Talijane od ostalih koji su se u svakodnevnom životu koristili talijanskim. Tijekom druge polovice 19. stoljeća, slijedom talijanskog risorgimenta i hrvatskog narodnog preporoda te izgradnje hrvatske i talijanske nacije, izborenom ravnopravnošću hrvatskog jezika u školstvu i javnom životu 1883., sve više Hrvata, Srba i Slovenaca u na istočnoj obali Jadrana prestaje govoriti talijanski.

1910. u gradu Zadru 66,3 % stanovništva govorilo je talijanskim, u Splitu 9,75 %, a u Šibeniku 6,4 %. Značajne talijanske zajednice postojale su i u gradovima Krku (68 %), Osoru (75,37 %), Malom Lošinju (59,87 %) i Rijeci (48,62 %).G.Perselli: "I censimenti della popolazione dell‘Istria, con Fiume e Trieste, e di alcune città della Dalmazia tra il 1850 e il 1936", Talijanska unija Rijeka-Università Popolare di Trieste, Trst-Rovinj, 1993.

+DalmacijaŠ.Peričić, O broju Talijana/talijanaša u Dalmaciji XIX. stoljeća, in Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, n. 45/2003, p. 342GodinaGovornici talijanskog%1845. /19,7 %1865. 55.02012,5 %1869. 44.88010,8 %1880. 27.3055,8 %1890. 16.0003,1 %1900. 15.2792,6 %1910. 18.0282,7 %

+Istra i kvarnerski otociGodinaGovornici talijanskog%1846.Fischer, str. 41. / 32,46 % 1890. 147.41738,1 %1910. 118.02737,2 %

Hrvatska 1921. – 2021.

U popisima za 1921. i 1931. se ne nalazi krajevi koji su tada bili dio Italije: Istra bez Kastva, grad Rijeka s okolicom, Cres i Lošinj, grad Zadar, otok Lastovo. Rast broja Talijana (gotovo udvostručenje) između popisa 1981. i 1991. rezultat je slobodnijeg, demokratskog ozračja i izjašnjavanja, kao i pojačanog organiziranja talijanskih političkih udruga poslije 1988."talijanska zajednica u Istri", Istarska enciklopedija, LZMK 2008. +IzvorStanovništvo Hrvatske od 1931.-2001. Godina Broj Talijana 1921.E. Giuricin: "I censimenti jugoslavi" in AA. VV., La Comunità Nazionale Italiana nei censimenti jugoslavi 1945-1991, Unione Italiana di Fiume - Università Popolare di Trieste, Trieste-Rovigno 2001, str. 30 9365 1931. 6169 1948. 76.093 1953. 37.565 1961. 21.103 1971. 17.433 1981. 11.661 1991. 21.303 2001. 19.636 2011. 17.807 2021. 13.763

Popis stanovništva 2001. godine