Nacionalizacija ili izvlaštenje je čin kojim država oduzima privatno vlasništvo nekretnina ili poslova (zemljište, zgrade, tvrtke) ili npr. tvornica ili radionica. Suprotnost je denacionalizacija ili privatizacija.

Nacionalizacija je proces kojom industrija ili imovina postaju javno vlasništvo vlade ili države. Nacionalizacija se većinom odnosi na privatno vlasništvo, ali može se odnositi i na vlasništvo nižih razina vlasti, npr. gradova, koje se prenosi u javni sektor da bi njima upravljala ili ga koristila država.

Renacionalizacija je slučaj kad se imovina koja je u vlasništvu države privatizira i kasnije nacionalizirana, što se događa najčešće kad na vlast dođe druga politička stranka ili frakcija. Renacionalizacija se može nazivati i preokrenuta privatizacija. Nacionalizacija se koristi da se naglasi ili izravno vlasništvo i upravljanje kompanijom ili kad vlada stekne većinski vlasnički udio u nominalno privatnoj ili javnoj kompaniji.

Razlozi privatizacije mogu biti politički ili ekonomski. Nacionalizacija ili djelomična nacionalizacija može imati različite motive kao primjerice: stvaranje dodatnog prihoda državi kroz poslovne aktivnosti. jedan primjer je djelovanja nacionalsocijalista nakon preuzimanja vlasti. Nacionalizacije mogu pridonijeti financiranju režima ili rata. nacionalizacija (u smislu otimanja ili zapljene) nakon komunističkih revolucija djelomična nacionalizacija može u iznimnim situacijama služiti i kao sredstvo za stabiliziranje politike, na primjer u teškoj gospodarskoj krizi privatizacijom banaka zbog sprječavanja stečaja. Nacionalizacija je centralna ideja „socijalističke” politike koja je smatrala da sredstva za proizvodnju, distribuciju i razmjenu trebaju biti u vlasništvu države u ime naroda ili radničke klase, da bi se omogućila racionalna distribucija proizvoda, konsolidacija resursa i racionalno planiranje ili kontrola ekonomije. Mnogi socijalisti vjeruju da javno vlasništvo omogućava narodu da izvršava punu demokratsku kontrolu nad sredstvima kojima zarađuju za život i daje im efikasno sredstvo za raspodjelu proizvoda u korist cjelokupne javnosti, kao i sredstva za javne financije.

Nacionalizirana proizvodnja, koja mora djelovati u skladu s javnim interesom, može biti pod snažnim političkim ili socijalnim pritiscima jer mora više pažnje posvetiti vanjskim kretanjima. Takve tvrtke mogu biti obvezne provesti aktivnosti koje proizvode gubitak, a pri čemu su socijalne koristi mnogo veće nego društvene službe i službe transporta. Kao primjer, Pošti Sjedinjenih Američkih Država status nacionalizirane tvrtke jamči sam Ustav SAD. Vlada je tu prepoznala svoju društveni obvezu, i u nekim slučajevima, daje subvencije za takve nekomercijalne djelatnosti.

Pošto je nacionalizirana industrija u vlasništvu države, vlada je odgovorna za rješavanje mogućih dugova koji bi mogli nastati u takvoj proizvodnji. Nacionalizirana industrija u pravilu ne posuđuje na domaćem tržištu, osim kratkotrajnih pozajmica. Kako god bilo, ako nacionaliziranja tvrtka donosi profit, ona se često koristi kao sredstvo za financiranje drugih državnih služba, kao što su socijalni programi i istraživanja vlade koja bi mogla smanjiti porezno opterećenje.

Nacionalizacija se može provesti s ili bez obeštećenja prijašnjih vlasnika. Ako se izvrši bez obeštećenja radi se o eksproprijaciji. Nacionalizacija je pojam različit od preraspodjele vlasništva kojim vlada stječe vlasništvo nad nacionaliziranom imovinom. Ponekad je nacionalizacija izvršena tako da vlada preuzme imovinu stečenu na nezakonit način. Npr. francuska vlada je preuzela proizvođača automobila Renault jer su vlasnici surađivali s nacistima koji su okupirali Francusku.

Kompenzacija Ključno pitanje kod nacionalizacije je kompenzacija bivšeg vlasnika. Najkontroverznije nacionalizacije, poznate pod nazivom izvlašćivanje, su takve kod kojih nema kompenzacije ili je iznos koji je plaćen daleko manji od stvarne vrijednosti imovine. Mnoge nacionalizacije izvršene su upravo izvlašćivanjem nakon revolucija.

Tradicionalni zapadni stav o kompenzaciji je izrazio Sekretar SAD Cordell Hull, godine 1938. i tijeku Meksičke nacionalizacije naftne industrije, da kompenzacija treba biti “brza, učinkovita i adekvatna”. Prema ovom shvaćanju, država koja provodi nacionalizaciju je obavezna prema međunarodnom pravu platiti strani koja je lišena imovine punu vrijednost imovine koja se oduzima. Suprotno mišljenje zastupaju većinom zemlje u razvoju, i zahtijevaju da se pravo na kompenzaciju prepusti u potpunosti suverenitetu države, u skladu s Kalvo klauzulom. Komunističke države smatrale su da ne postoji dužnost kompenzacije, u skladu sa socijalističkim shvaćanjem privatne imovine.

Godine 1962., Generalna Skupština Ujedinjenih Naroda usvojila je Rezoluciju 1803., “Stalni Suverenitet na nacionalnim resursima”, koja određuje da u slučaju nacionalizacije, vlasnik “treba dobiti odgovarajuću kompenzaciju u skladu s međunarodnim pravom”. Takvim odredbama, UN je odbio i tradicionalne Kalvo klauzule i komunističko shvaćanje. Izraz „odgovarajuća naknada” predstavlja kompromis između tradicionalnih shvaćanja, uzimajući u obzir potrebe zemalja u razvoju da nastave s reformom čak i bez mogućnosti da isplate punu kompenzaciju, i zapadnih shvaćanja o zaštiti privatne imovine.

Kad se nacionalizira velika kompanija, cijena kompenzacije je tako visoka da su mnoge legalne nacionalizacije izvršene u slučajevima kad su kompanije od nacionalnog značaja došle do bankrota i mogu biti preuzete od vlade za malo ili bez novaca. Tipični primjer je nacionalizacija u britanske firme British Leyland Motor Corporation. U drugim slučajevima, vlada je smatrala da je važno steći kontrolu nad institucijama koje imaju strategijski ekonomski značaj. Slučaj s Rolls-Royce plc., nacionaliziranim 1971., je zanimljiv spoj ovih dva argumenta. Ova politika je ponekad uspijevala osigurati kontrolu vlade na glavnim pozicijama ekonomije, da tako bolje upravlja ekonomijom u dugotrajnom razvoju i srednjovremenskoj stabilnosti. Opseg ovakve politike smanjio se u 1980.-tim i 1990.-tim kad su vlade privatizirale industriju koja je bila nacionalizirana, tako da su zamijenili njezin strategijski ekonomski utjecaj korištenjem poreznog sistema i visinom kamatnih stopa. Ipak, nacionalne i lokalne vlasti vidjele su prednost u zadržavanju ključne strategijske imovine u institucijama koje nisu vođene samo stvaranjem profita i mogu uzimati sredstva i izvan javnog sektora, ali još uvijek zadržavaju određenu javnu odgovornost. Primjeri iz prošlih par godina u Ujedinjenom Kraljevstvu su i stjecanje prava britanske željezničke infrastrukturalne firme Railtrack u neprofitnu kompaniju Network Rail i raspodjela dionica zajedničkih zgrada u “ruke društva za upravljanje”.

Značajnije nacionalizacije prema državama

Argentina

1918. Revolucija Univerziteta i nacionalizacija univerziteta 2009. Aerolíneas Argentinas je renacionaliziran Australija 1948. Australijske su vlasti pokušale nacionalizirati banke, ali to je Visoki Sud Australije u slučaju “Banka Novog Sjevernog Welsa” u Commonwealthu proglasio neustavnim. Bolivija 2006. - U svibnju 2006., novo izabrani bolivijski predsjednik Evo Morales izjavljuje da planira nacionalizirati državnu naftnu industriju; kompanije u stranom vlasništvu dobile su šest mjeseci da ponovo pregovaraju o sadašnjim ugovorima. Čehoslovačka 1945. Velika proizvodna poduzeća. 1948. Sva proizvodna poduzeća. Čile 1972. Čileanska nacionalizacija industrije bakra pod vladom na čelu sa Salvadorom Allendeom. Egipat 1956. – 26. srpnja 1956. egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser nacionalizirao je Suez Canal Company, i tako izazvao UK, Francusku i Izrael da pokrenu kombinirani napad na Egipat, koji je zaustavljen prvim mirovnim uključenjem snaga UN-a. Filipini Tijekom vladavine Ferdinanda Marcosa, važne kompanije kao PLDT, Philippine Airlines, Meralco i Manila Hotel su nacionalizirane. Ostale tvrtke su ponekad spojene s ovim kompanijama u vlasništvu države, kao i s drugim kompanijama, npr. s Napocor i Philippine National Railways, koje na svom području djelatnosti imaju monopol (izuzetak su Meralco i Manila Hotel). Danas su ove kompanije ponovo privatizirane i neke, kao PLDT and Philippine Airlines, više nemaju monopol. Druge, kao npr. Napocor, koji je osnovala i ima u vlasništvu država, su u procesu privatizacije. Francuska Nacionalizacija u Francuskoj potječe još od vremena kraljevstva i slobodnih gradova osnovanih pod stranim režimom, npr. monopol na prodaju duhana. Telekomunikacijske kompanije u Francuskoj France Telecom i La Poste su relikti državnih poštanskih i telekomunikacijskih monopola. Nakon Drugog svjetskog rata počela je pojačana nacionalizacija. Drugi val privatizacije započeo je 1982. 1938. Societe Nationale des Chemins de Fer Francais (SNCF) (u početku je 51 % u vlasništvu države, a taj udio je narastao na 100 % godine 1982.) 1945. nekoliko nacionalizacija u Francuskoj, uključujući najvažnije banke i Renault. Kompanija je oduzeta zato što je Louis Renault navodno surađivao s nacistima. Ta optužba je ostala bez presude i nakon njegove smrti, tako da je ovaj slučaj ostao poseban i rijedak. Kasnija presuda (1949.) zaključuje da tvornica Renault nije surađivala s nacistima. Renault je bio uspješan, ali neprofitan od kad je nacionaliziran i ostao je uspješan i danas, iako je privatiziran 1996. 1946. Charbonnages de France, Electricite de France (EdF), Gaz de France (GdF) 1982. Veliki dio bankovnog sektora i industrije od strategijskog značenja, posebno elektroindustrija i telekomunikacije, nacionalizirane su za vrijeme novog predsjednika Françoisa Mitterranda i PS-om vođene vlade. Mnoge od ovih kompanija su privatizirane nakon 1986. Pariško regionalno prijevozno poduzeće, Regie Autonome des Transports Parisiens (RATP), može također biti shvaćano kao nacionalizirano poduzeće. Grčka 1974. Nacionalizacija Olympic Airlines, glavne aviokompanije u Grčkoj. Kompaniju je otkupio njezin osnivatelj Aristoteles Onassis. Hrvatska 293x293px|Presuda Kotarskog suda u Dvoru na Uni br. I-2/46-Z od 7. veljače 1946. god., kojom je kolektivno konfiscirana imovina svih stanovnika Zrina, jer su se svi za borbu sposobni stanovnici tog sela borili protiv partizana "a zatim ako nisu streljani, ubijeni ili poginuli, pobjegli su u toku rata"|alt=|mini Jugoslavija je od 1947. do 1951. provela svoj prvi petogodišnji plan, a idejni tvorac plana bio je Andrija Hebrang. Agrarnom se reformom iz 1945. propisalo zavisno od kvalitete zemljišta, zemljišni maksimum od 25 do 35 hektara, a nacionalizacijom u zemljišne fondove dospijeva 390.510 ha (odnosno 7,5 % hrvatskoga teritorija) od toga 160.960 hektara šume. U nacionaliziranim površinama sudjeluju s 31 % konfiscirana njemačka imanja, 14,1 % zemljišta u vlasništvu banaka i udruga kapitala, 13 % veleposjednička imanja i 12,4 % crkveni posjedi. Najviše je zemljišta nacionalizirano na području oko Osijeka i Slavonskog Broda. U državnom vlasništvu od ukupne količine nacionaliziranog zemljišta ostaje 61,7 % uključivo gotovo sve šumske površine, 24,1 % prelazi u ruke lokalnog stanovništva, 12,1 % se podijelio kolonistima koji su uglavnom preuzimali napuštena imanja Nijemaca. Istočnu Slavoniju naseljavaju kolonisti Hrvati iz sjeverozapadnih krajeva i Dalmacije. Godine 1953. je kolektivizacija obustavljena, a većina je seljaka spremno prihvatila mogućnost istupanja iz zadruga. Država (Jugoslavija) je ograničila veličinu privatnoga posjeda na maksimalno 10 do 20 hektara, a iz novostvorenog zemljišnog fonda formira velike kombinate u društvenom vlasništvu. Takvo je ograničavanje maksimuma zemljišta onemogućavalo modernizaciju privatnih posjeda i doveo do postupnog zaostajanja sela u socijalističkoj Jugoslaviji. Taj je zemljišni maksimum ukinut 1990. godine u Hrvatskoj.Ludwig Steindorff, Povijest Hrvatske, Zagreb, 2006.