Oscar Nemon (rodno ime Oskar Neumann)MENORA. Glasilo Židovske općine Osijek, br. 6/7, ožujak 2010., str. 12., pristupljeno 28. ožujka 2016. (Osijek, 13. ožujka 1906. – Oxford, 13. travnja 1985.), kipar rođen u Osijeku. Glavninu svoga kiparskoga opusa ostvario je izvan Hrvatske, profilirajući se u Bruxellesu (1925. – 1936.) te u Velikoj Britaniji (1936. – 1985.) prvenstveno kao portretni kipar. Portretirao je neke od najznačajnijih povijesnih ličnosti 20. stoljeća, a najpoznatiji je po portretima i spomenicima Sigmunda Freuda i Winstona Churchilla.
Biografija
Osijek - mladost i početci Oscar Nemon (Neumann) rođen je u Osijeku, 13. ožujka 1906. godine, u židovskoj obitelji, kao drugo od troje djece Mavra Neumanna i majke Eugenije, rođene Adler. Otac je umro vrlo rano, kada je Oscaru bilo devet godina. Svoje djetinjstvo je proveo uz majku, sestru Arabelu, i brata Desidera te baku Johanu i djeda Leopolda Adlera. Odrastao je u dobrostojećoj građanskoj obitelji koja mu je omogućila naobrazbu, kao što je i podržavala njegov rano razvijeni likovni talent. Zajedno sa sestrom Arabelom polazio je satove crtanja kod osječkog slikara Slavka Tomerlina, a s šesnaest godina otkrio je svoj dar za modeliranje. Već godinu dana kasnije izlagao je svoje prve skulpture.
U Osijeku je Nemon polazio pučku školu i mušku realnu gimnaziju na kojoj je maturirao 1924. godine. Nažalost, većina najranijih Nemonovih kiparskih radova, koji nastaju u Osijeku 1923. i 1924. godine, nije sačuvana ili im se zametnuo trag. Mali reljefni autoportret u formi plakete iz 1923. godine, jedan je od rijetkih sačuvanih Nemonovih početničkih radova.
Nemonov prvi javni nastup zabilježen je u kolovozu 1923. godine, na skupnoj izložbi u povodu IV. sleta Židovske omladine Jugoslavije u Beogradu. Prvu samostalnu izložbu imao je u prosincu 1923. godine, zajedno s mladim slikarom Dušanom Slavičekom, u dvorani Dvorazredne trgovačke škole u Osijeku. Nemon je vjerojatno bio prvi Osječanin koji je u Osijeku izložio skulpturu. Izložba je pobudila interes osječke javnosti, ali i osječkih likovnih kritičara koji su u dnevnom tisku pohvalili Nemonov talent. Za Nemona su osobito bile važne ocjene Guida Jenyja koji je odigrao važnu ulogu u Nemonovim početcima.
Godine 1924. Nemon odlazi na dvotjedni boravak u Zagreb gdje je na Umjetničkoj akademiji primao instrukcije za izvedbu djela koja je pripremao za svoju novu osječku izložbu. U lipnju 1924. godine Nemon u Osijeku priređuje drugu izložbu svojih radova. Izlaže uz slikara Đorđa Petrovića s kojim je dijelio modernistička shvaćanja, ali i atelijer u Osijeku. predstavio se s osam kiparskih djela u kamenu od kojih je sačuvan Portret Nade Korsky, rad za koji je Nemon navodno primio svoj prvi honorar.
Nakon uspješnih dvaju javnih nastupa, Nemon je stupio u kontakt s Ivanom Meštrovićem te je otišao k njemu s fotografijama svojih radova. Meštrović mu je preporučio da na kiparsko školovanje ode u Pariz. Kada se Nemon počeo baviti kiparstvom, u Osijeku za njega gotovo i nije bilo kiparskih uzora. Imao je kontakt s još jednim mladim osječkim kiparom, Mihajlom Živićem, no i ti su kontakti najvjerojatnije bili kratki. Nemon za svoga života nije pripadao niti jednom likovnom udruženju u Hrvatskoj, kao ni kasnije u Belgiji ili u Engleskoj. U Osijeku nakon svojih prvih dviju izložbi više nije izlagao, ni samostalno, ni skupno.
Beč (1924. – 1925.)
Nakon završene srednje škole, Nemon se opredijelio za studij kiparstva. Suprotno Meštrovićevu savjetu, na daljnje školovanje nije otišao u Pariz, već u Beč. Nemon u Beč dolazi otprilike u listopadu 1924. godine, potpomognut novčanom potporom koju mu je dodijelio grad Osijek. Unatoč namjeri da stekne formalno umjetničko obrazovanje, nije se upisao na Umjetničku akademiju jer je u Beč stigao prekasno, kada je nastava već započela, a upisne kvote su već bile popunjene. Nemon tada odlazi u atelijer Antonu Hanaku, uglednom bečkom kiparu. Ubrzo otvara vlastiti atelijer te počinje raditi samostalno. U to vrijeme Nemon dobiva narudžbe za portretiranje opernog pjevača Domenica Borghesea te članova bečkog opernog ansambla. Za mladog kipara bez ikakvog akademskog obrazovanja bilo je to poprilično uspješno razdoblje. Nemonov kiparski rad privukao je pozornost bečkog dnevnog tiska u kojemu su objavljene reprodukcije nekih njegovih portreta.
Portretna plastika, kod koje realizam čini referentnu podlogu, nije predstavljala Nemonov jedini skulptorski interes tijekom bečkog razdoblja. U Beču Nemon dolazi u izravniji doticaj sa suvremenim umjetničkim strujama europskoga modernizma, posebno s ekspresionizmom s kojim je vjerojatno eksperimentirao još kao srednjoškolac u Osijeku. Radi nekoliko ekspresionističkih studija ekstremnih psiholoških stanja i njihovih tjelesnih manifestacija Nemonova ekspresionistička plastika bila je kratkotrajni eksperiment koji nije zaživio izvan umjetničkog atelijera, a danas je od nje ostao samo fragment.
Godine 1925. putuje u Pariz i posjećuje L'Exposition Internationale des Arts Décoratifs et Industriels Modernes, gdje mu je pozornost svojim modernističkim oblicima najviše privukao konstruktivistički ruski paviljon; “...najveće je naše zanimanje izazvao ruski paviljon jer bio je najneobičniji od svih. Niti golem, niti pompozan, samim je svojim oblikom, kako izvana, tako i iznutra, odražavao jednu vrlo jasnu ideju. (...) Poetskoj viziji umjetnika dan je izraz jednoga novog iskustva kojemu su se bezrezervno priklonili predstavnici svih umjetničkih medija. Rusko je paviljon bio istovremeno i simbol, i tumač toga novog iskustva, u njemu je procvat doživjela težnja ruskog naroda da cijelome čovječanstvu pruži uvid u zasluge i dostignuća svoje revolucije.“
Bruxelles (1925. – 1939.) Nakon Beča, krajem 1925. godine, Nemon odlazi u Bruxelles. U listopadu 1925. upisuje Kraljevsku akademiju likovnih umjetnosti. Zahvaljujući iznimnom talentu, primljen je izravno na treću godinu studija kiparstva. Na Kraljevskoj akademiji studirao je od 1925. do 1927. godine, u klasi profesora Paula Duboisa i Arsenea Matona, a kao izuzetno talentiran student nekoliko je puta bio nagrađivan. Nakon studija na Akademiji, Nemon je neko vrijeme radio u atelijerima briselskih kipara, a potom se osamostalio. Nemonova umjetnička karijera, u pravom smislu riječi, započinje u Bruxellesu, a glavninu njegova stvaranja predstavljaju portreti koji su i obilježili cjelokupan njegov opus. Jedan od prvih radova s kojima je Nemon u Bruxellesu postigao uspjeh, bila je plaketa u spomen prolasku slavnog američkog avijatičara Charlesa Lindbergha kroz Bruxelles (1927.).
U Bruxellesu je Nemon imao nekoliko velikih, važnih i vrlo priznatih izložbi. Veliku samostalnu imao je u ožujku 1932. u Palais des Beaux Arts. U Bruxellesu je imao prostrani atelijer u Rue Thérésienne u neposrednoj blizini kraljevskog dvora. Ondje je priredio i dvije samostalne izložbe. U prosincu 1934. njegovu samostalnu izložbu u atelijeru posjetila je belgijska kraljica Astrid.
Danas je većina Nemonova stvaralaštva iz Bruxellesa poznata uglavnom uz pomoć fotodokumentacije. Dio njegovih skulptura uništen je za vrijeme nacističke okupacije Beligije.
Medaljerska dionica u Nemonovom briselskom opusu Tijekom djelovanja u Bruxellesu Nemon je ostvario respektabilni opus u području portretne skulpture. Taj portretni žanr se proteže i u medij medalje u kojem je Nemon za vrijeme rada u Bruxellesu ostvario značajan, iako opsegom nevelik opus. Njegovi medaljerski radovi se danas nalaze u zbirkama: Bibliothèque Royale Belgique, Monnaies et Médailles, Bruxelles; Ashmolean Museum, Oxford; Oscar Nemon Estate, British Museum, London. Pojedinačni primjerci nalaze se u Kunsthistorisches Museumu u Beču, u Muzeju Slavonije u Osijeku, te u privatnim zbirkama.
Nemon je obogatio belgijsku likovnu scenu inovativnim i smjelim modernističkim rješenjima u art déco stilu koja počivaju na geometrijskoj stilizaciji forme. Primjena geometrijske stilizacije u medaljama kreće se od blage i diskretne prema snažno izraženoj geometrizaciji kojom se negira volumen te ionako plitki reljef medalje svodi na govor plohe. Izrazitom geometrijskom stilizacijom oblikovana je plaketa Fernand Fisch (1929.), koja stilski i oblikovno korespondira s istovremenim Nemonovim radovima u punoj plastici, kao što su Portret Pierrea de Soetea (1929.) i Négateur (1930.). Fernand Fisch (1898. – 1962.) naslijedio je upravljanje čuvenom briselskom tvrtkom Fisch, koju je razvio u pogledu umjetničke produkcije i tekuće industrijske proizvodnje. Bio je pokrovitelj umjetnicima pa tako i Nemonu.
Najradikalniji oblik geometrijske stilizacije figure Nemon ostvaruje u plaketi za sport Victoribus honos, izrađenoj 1929. godine u čast pobjednicima u sportskim natjecanjima. Nemon izvodi i medalje realističke figurativne tradicije u kojima geometrizaciju zamjenjuje sažetim i pojednostavljenim oblikovanjem. Tom tipu pripadaju: skica za medalju stogodišnjice oslobođenja Belgije (1929.); model za medalju Emile Vandervelde (1932.); medalje Novak (1932.), Adrien de Meeüs (oko 1932.), Vlaho Bukovac (oko 1933.), Sigmund Freud (1936.).
Prva Nemonova samostalna izložba u Bruxellesu održana je u galeriji Toison d’Or 1930. godine. Ondje je, uz portrete te geometrijski oblikovane modernističke skulpture, izložio i medalje Maršal Foch te M. Gottschalk, koje je otkupio Kraljevski kabinet medalja u Bruxellesu. Druga samostalna izložba, naslovljena Têtes (glave), bila je postavljena u najekskluzivnijem izložbenom prostoru u Bruxellesu, u umjetničkom centru Palais des Beaux-Arts 1932. godine. Nemon je svoje medalje izlagao i u Parizu. Zajedno s belgijskim umjetnicima, sudjelovao je na 3. Međunarodnom salonu medaljerstva, održanom u L’Hôtel des Monnaies u Parizu 1931. godine. Izložbu belgijskih medaljera organizirao je i postavio Fernand Fisch.
Modernistička kretanja Nemon je ostvario i jednu zasebnu, opsegom radova vrlo ograničenu, ali idejno i stilski posve različitu dionicu unutar svoga kiparskoga opusa koja pripada modernizmu te korespondira suvremenim tokovima moderne umjetnosti u Belgiji i u Europi. Utjecaj različitih modernističkih pravaca i njihovih manifestacija, modernističkih derivacija kubizma te ruskog konstruktivizma kao oblikovnog stila i Meljnikovljeve arhitekture kao primarnog uzora, formirao je Nemonovu svijest o modernitetu i stilsko-morfološkim mogućnostima te prostorno-plastičkim vrijednostima suvremene umjetnosti.
Nemonovu inspiraciju konstruktivizmom, postkubizmom i geometrijskom stilizacijom pronalazimo u kontekstu suvremenih pravaca, umjetničkih grupa i njihovih nositelja u Europi te posebno u Bruxellesu 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća (Oscara Jespersa, Oscara De Clercka, Emiela Poetoua, Josepha Cantréa i Dolfa Ledela). Nemon nije pripadao nadrealističkom pokretu, niti u njegovu opusu ima radova koji bi se mogli nazvati nadrealističkima. Prijateljevao je, međutim, s belgijskim nadrealističkim pjesnikom Marcelom Lecomteom, a u Londonu je upoznao i Rénea Magrittea.
Što se tiče vlastitog modernističkog izričaja, u Nemonovu slučaju radi se samo o prolaznoj fazi ili kratkoročnom interesu na razini eksperimentiranja. Unatoč tomu, Oscara Nemona treba smatrati jednim od sudionika briselske modernističke međuratne likovne scene.
Veze s Osijekom thumb|250px|Oscar Nemon, Majka i dijete, spomenik žrtvama fašizma Tijekom života u Bruxellesu, Nemonove veze s domovinom i s rodnim gradom ostale su čvrste. Dolazio je u Zagreb i u Osijek, gdje su živjeli njegova majka i šira obitelj, a često je poslom navraćao i u Beograd. Njegovi su dolasci bili popraćeni napisima u domaćem dnevnom tisku, koji su uvijek isticali Nemonov uspjeh postignut u inozemstvu.