Drijenča je naseljeno mjesto u sastavu općine Čelića, Federacija Bosne i Hercegovine, BiH.
Zemljopis Po brežuljcima i dolinama sjeveroistočnih obronaka Majevice Drijenča je rasuta na prostranom području po kosama i stranama oko rječice Drenačice, u tristotinjak kuća raspoređenih u deset zaselaka koji se zovu Kolice, Martinovići, Dugonje, Brdo, Lučići, Dalgine, Toljaci, Brčine, Perivoj i Bučje, koji čine selo Drijenču i istoimenu župu Sv. Ante Padovanskog. Uz tu župu i franjevačke župe Tuzlu, Breške i Šikaru, spada u tuzlansko samostansko područje. Prema legendi Drijenča je nekad bila malo selo koje nije bilo ovako prostrano, nego je sva bila pored puta. Radi izbjegavanja pritiska i kontrole čitluk-sahibija, mještani se od onamo preselili u okolne šume. Od Tuzle je udaljena oko 25 km.Franjevački samostan Tuzla Župa sv. Ante Padovanskoga - Drijenča (pristupljeno 8. rujna 2017.)
U Drijenči su sljedeća prezimena po zaseocima. U Perivoju su Brčina, Bojić, Rebernik, Martinović, Perić. U Bučju su Filipović, Jurić, Knežević, Kaluđer, Pavlović. U Brčinama su Brčina, Lončarević, Breščaković i Piljić. U Dugonjama su Dugonjić, Divković, Božić, Kešina i Lučić. U Kulicama su Lučić, Marojević, Tomić, Petrović i Jedrinović. Na Brdu su Bojić, Pavlović, Brčina, Kešina, Stjepić, Breščaković, Marinović, Božić i Grgić. U Martinovićima su Lučić, Grgić, Petrović i Dugonjić. U Lučićima su Stjepić, Ninić, Lučić i Kikić. U Dalginama – Toljacima su Lučić, Stjepić, Brčina i Tomić.Drijenča Prezimena u Drijenči, 31. listopada 2006. (pristupljeno 21. studenoga 2017.)
Najveći je dio župe Drijenče uz izvorišnu površinu rječice Drijenčice. Drijenča prostire se južno od vrhova Vjetrenika (705 m) i Operkovice (717 m). Reljefno je područje župe raznoliko i sve oblike reljefa nalazimo ovdje: brda, pobrdja, kose, strane, uvale, doline, prijevoji, sedla, kikovi, cuvici, grebeni, zaravni i drugi zemljopisni oblici. Zaselak Bučje je veliki dio Drijenče. Najveći je i najstariji zaselak. Ime je dobio po buči, vrsti slatke bundeve koje se tradicijski peče pred Božić. Bučje je u dolinskom dijelu pored ceste Šibošnica – Dokanj, koji se rasporedom stambenih i gospodarskih objekata nastavlja na Šibošnicu. Dio majevičkog masiva, koji se prostire u pravcu istok-zapad je sjeverna granica majevičkog gorja.Zlatko.at Drijenča (pristupljeno 12. rujna 2017.)
Toponimi ovog područja slavenskog su podrijetla. Baziraju se na reljefnim osobinama, vegetaciji i ostalim prirodnim obilježjima.
Drijenča spada u razbijene odnosno u tzv. krčevinske tipove naselja. Kuće su razrijeđene, nisu na okupu i u okviru takvog naselja postoje manje cjeline.
Vodotoci Rječica Bučjanka, Drjenačica, Muštinski potok i dr.
Povijest
Za Drijenču se vjeruje da je ime dobila po drvetu drijena koje raste podno Majevice. No na širem području Majevice nema zabilježenih nikakvih kultova niti običaja u svezi s uporabu drijena.
Drijenča i okolica bila je naseljana još u mlađem kamenom dobu, premda danas spomenici te daleke prošlosti nisu tako vidljivi. Srednji vijek ostavio je više dokaza o naseljenosti Drijenče na današnjem teritoriju. Iz tog vremena je nekropola s nekoliko stećaka na kojima su grubo uklesani znakovi križa, mača ili polumjesec.
Izvjesno je da je Drijenča bila naseljena i u srednjem vijeku. Prvi pisani spomenici su osmanski defteri. Postojala je i prije Osmanlija, jer su raštrkani stećci na visovima oko nekih zaselaka Drijenče, najviše kod Bučja i Lučića. U narodu se govori da su stećci "od Rimljana." Na lokalitetu Grobljice iznad Perivoja je srednjovjekovna nekropola, gdje su stećci na okupu, i na nekim od njih su uklesani simboli kao što su križevi, polumjeseci i mačevi. Na groblju se današnje stanovništvo ne kopa. Na prostoru sela postoji još nekoliko starijih groblja koja se ne koriste. Godine 1548. zapisan je timar nekog kneza Mate, i u njemu sela Drijenča i Obodnica. Budući da je Obodnica najbliže selo Drijenči s prisojne strane Majevice, nedvojbeno je da se radi o današnjem selu. Tad je Drijenča pripadala nahiji Visori, što znači da je još onda administrativno odvojena od soljanskog područja. Visori su danas nevažno malo planinsko selo, ali u ranim osmanskim vremenima bilo je toliko važno da je bilo sjedište nahije.
mini|lijevo|250px|Drijenča se u knjizi Otta Blaua iz 1877. spominje i pod ikavskim oblikom imena Drince. Srednjovjekovna Drijenča je u jednom trenutku nestala, a pretpostavlja se da je razlog kuga, s obzirom na broj kužnih groblja u okolici. Danas se zna za tri kužna katolička groblja u Drijenči. Na brježuljku Nišanu između Drijenčei Nahvioca je staro groblje s grobovima obilježenim stupovima na kojima se nalaze križevi. Vjerojatno je to staro naselje propalo pojavom kuge od koje je selo potpuno stradalo. Obnovili su ga najvjerojatnije došljaci iz okolice Žepča.Facebook Župa Drijenča. Objava 9. travnja 2014. Fra Leon Kikić. (pristupljeno 18. studenoga 2018.) U prošlosti je kuga često izazivala raseljavanje sela. Preživjeli su najčešće odselili nekamo drugamo nakon smrti većeg dijela stanovništva. Etnografski je slabo istražena sjeveroistočna Bosna i zasad se se ne zna za rodove negdje drugdje koji imaju tradiciju podrijetla iz srednjovjekovne Drijenče. Ako su stanovnici bili katolici, onda su se iseljenici najvjerojatnije spustili na južnu stranu Majevice i ondje pomiješali sa starincima. Vjerojatno je i dio ostao, jer rod Brčine tvrdi da su u Drijenči od prije kuge. O kojoj se kugi radi, teško je reći, jer je u sjevernoj Bosni kuga harala u nekoliko navrata. Kad je propalo srednjovjekovno naselje, šuma je prekila seoski atar. Iskrčili su ju novi došljaci, najvjerojatnije došli preko Obodnice. Važno je uočiti da i danas neki Obodničani imaju svoju zemlju u Drijenči, što nije ništa nova, jer Obodničani nisu imali dovoljno zemlje u svom selu, pa su krčili zemlju u Drijenči i tu se postupno naseljavali. Bučje je najstariji dio naselja, ali zbog blizine puta bilo je meta begovima i hajducima, zbog čega su se stanovnici zbog tog povukli u brda. Neki ovu predaju osporavaju jer tvrde da je jasno da su migracijske struje u Drijenči išle od jugozapada ka sjeveroistoku, a ne obrnuto kako ova predaja tvrdi. Važno je i to da Petrovići ne znaju otkamo su došli u Drijenču. Prema predajama ostalih starijih doseljenika, dio nije znao podrijetlo. Neki su znali, i prema njihovim predajama podrijetlom su Žepča, dio sa soljanskog područja i dio iz Posavine, vjerojatno inverzne migracije, navodno od Zovika. Tradicija od žepačkim doseljenicima neobična je, jer je Žepče daleko, između Soliju (Tuzle) i Žepča su planine kao Ozren i Konjuh, i uz to između ove dvije regije nema katoličkih sela, pa je izvjesno da je stanovništvo ovdamo moralo doći dugim putovanjem bez zaustavljanja, nikako u etapama. Po drugoj tradiciji se smatra da rod Petrovića u zaseoku Martinovićima važi za najstariji rod u selu. Petrovićima se nazivaju i Martinovići, no nejasno je je li zaseok dobio ime po njihovom starom prezimenu, ili su njih prozvali Martinovićima po zaseoku koji se već tako zvao. Tako se Martinoviće i najstarijim dijelom sela.
Bučje je najstariji zaselak u Drijenči. Još 1970-ih nigdje drugdje u Drijenči nije bilo čvrstog puta makadama osim kroz Bučje i taj put je jedini na ovom kraju povezivao Soli (Tuzlu) sa Srebrenikom. Drijenča je nekad bila sva pored puta na današnjem području Bučja i Šibošnice pa sve do Humaca. Još i danas neki Bučjani imaju zemlju u Šibošnici, što pokazuje da su Osmanlije u njihovo vrijeme otimali zemlju od starosjedilaca Drijenče i Bučja a poslije je komunistička vlast mnogim Drjenčanima to jest Bučjanima nacionalizirala zemlju. Zato je danas Drijenča prometno odvojenija, odnosno "stjerana" u brdo. Drijenča je nekad bila sva poted puta a najstariji put prolazi kroz zaseok Bučje i logično je da je Bučje najstariji zaselak u Drijenči.Drijenča
Pisani spisi spominju Drijenču u 15 st. kada je bila naseljena na današnjem području Šibošnice i Bučja. Pod pritiscima Osmanlija svi katolici povlačili su se u Bučje i na sadašnji prostor. Nastankom samostana Gradovrh u 15. stoljeću, počinje povijest ovdašnje župe. Tada su franjevci iz gradovrškog samostana služili vjernicima Drijenče. Kad je propao taj samostan, odnosno kad se aktivirao samostan u Donjim Solima (Tuzla), za Drijenčane pastoralno skrbe franjevci iz ovoga samostana.Novinarstvo!!! Zdrav k'o drijen, lijep k'o Drijenča Katolički tjednik 8. srpnja 2015. (pristupljeno 8. rujna 2017.)
Franjevačke kronike i šematizmi izvješćuju o Drijenči i naseljenosti. Izvješće biskupa fra Dragičevića kaže da godine 1742. župi Soli pripada i selo Drijenča. U Drijenči je tad bilo sedam katoličkih kuća (kuća podrazumijeva jednu porodicu a više obitelji) i 104 katolika. Godine 1768. apostolski vikar fra Marijan Bogdanović naveo je da Drijenča pripada župi Soli, ima 25 katoličkih kuća i 239 katolika. Popis iz 1813. fra Augustina Miletića bilježi u Drijenči 38 kuća i 326 katolika. Šematizam provincije Bosne Srebrene za 1856. godinu kaže da Drijenča pripada župi Breške i ima 49 katoličkih obitelji i 331 člana, šematizam za 1877. da ima 60 obitelji i 480 katolika, šematizam za 1932. 911 katolika, a 1959. 1.251 katolika.
Stradala u Drugome svjetskom ratu i njegovom predraću od četnika i partizana. Pobijeni i nestali Hrvati su iz zaselaka Bučja, Lučića, Brda, Dugonja, Toljaka, Perivoja, Brčina, Martinovića i Kulica. Svi su poginuli i nestali u razdoblju od 1940. do 1945. godine.Spomen-obilježje u Drijenču.
Drijenča je pripadala župi Breške. Podružna crkvaDrijenca-net Stara crkva i stare kuće, 2004. (pristupljeno 25. studenoga 2017.) sagrađena je 1970. godine. Godine 1986. odijeljena je od te župe i samostalna je župa sv. Ante Padovanskog. Podružna crkva postala je župna crkva. Pripada joj samo jedno selo, Drijenča.Franjevačka provincija Bosna Srebrena Drijenča – župa sv. Ante Padovanskog (pristupljeno 27. svibnja 2017.) Za nadbiskupovanja Marka Jozinovića izgrađena je župna crkva 1986. godine.Župa Lug-Brankovići Tekst priredio: Matija Šimić: Dr. Marko Jozinović 7. listopada 2012. (pristupljeno 15. listopada 2017.) Godine 1987. otkupljena je za župu obiteljska kuća u kojoj od tad stanuje župnik. Župna kuća temeljito obnovljeno od 1994. do 2000. godine. Nova župna crkva sa zvonikom građena je od 1997. do 1999. godine, po projektu Jure Pranjića iz Tuzle. Crkvu krase djela umjetnika Đure Sedera, Mile Blaževića i Blaženke Salavarde (križni putevi u mozaikuMatica prosinac 2007. RAZGOVOR S LIKOVNOM UMJETNICOM BLAŽENKOM SALAVARDOM str. 31). Nova je crkva sv. Ante sagrađena na mjestu stare u ratu stradale crkvice. Skupina Drijenčana financirala je i izgradnju kalvarije. Postaje-kapelice je projektirao arhitekt Juro Pranjić. Postaje su duž asfaltirane prometnice koja gradi sponu između crkve i groblja. Zahvaljujući postajama križnog puta, Drijenča postaje i hodočasničko mjesto za katolike tuzlanskoga kraja. Drjenačka kalvarija, odnosno drjenački put križa čini četrnaest postaja-kapelica koje su sagrađene duž ceste. Trasa je od od župne crkve do župnog groblja. Sastavni dio drjenačkog križnog puta je sveta misa koja se slavi nakon četrnaeste postaje, na ulazu u groblje, kod središnjega Raspetoga.Hrvatski dom - HNV, podružnica Brčko distrikt M. Bosankić: Put križa u Drijenči okupio oko četiri stotine vjernika , 22. ožujka 2015. (pristupljeno 12. studenoga 2018.)