Novoplatonizam ili neoplatonizam naziv je za religijsko-mističnu školu filozofije koja je djelovala 3. – 6. stoljeća. Najznačajniji predstavnik novoplatonizma bio je filozof Plotin (204. – 270.) koji je djelovao u Aleksandriji, a kasnije u Rimu kao glasoviti učitelj filozofije.Kalin, Boris, str. 110.
Antički novoplatonizam Novoplatonizam je nastao u Aleksandriji, dodirnoj točki Istoka i Zapada, gdje su se ispreplitali religijski utjecaji iz Perzije i Babilona, egipatska vjerovanja, židovska vjera i kršćanske sekte.
Novoplatonistička filozofska škola kasnije djeluje u Rimu, a zatim u Siriji i Ateni.
Razvio se na osnovi učenja filozofa Platona i ranijih platonista. Osnivačem novoplatonizma smatra se Amonije Sakas, no središnju ideju i osnove te filozofske škole postavio je njegov učenik Plotin.
Glavna je postavka u Plotinovoj metafizici njegovo učenje o trojstvu koje se sastoji od Jednog, Uma i Duše. Prema njemu, čitava stvarnost proizlazi iz vrhovnog i nepromjenljivog principa Jednog. Jedno je uzrok i izvor svega i sve što postoji po njemu postoji. Razlikuju se stupnjevi bitka koji se prepoznaju kao um, ideje, duša i konačno materija. Dakle, emanacijom iz Jednog nastaje Um, a novom emanacijom iz Uma nastaje Duša.Opća enciklopedija, str. 94. Što je nešto dalje od Jednog, ono manje jest. Jedno se ne može spoznati znanjem, već mističnom ekstazom u trenutka kada čovjek transcendira svakodnevnu svijest te se u mističnoj ljubavi spaja u Prajedno.Kalin, Boris, str. 110.-111.
Škola je prestala s djelovanjem 529. godine kada je bizantski car Justinijan I. zatvorio sve filozofske škole u Ateni.
Srednjovjekovni novoplatonizam Unatoč širenju kršćanstva i kasnijem gašenju posljednjih poganskih filozofskih škola u 6. stoljeću, načela novoplatonizma preživjela su. Novoplatonizam je utjecao na pojedine ranokršćanske teologe, poput Origena i Pseudo-Dionizija Areopagita.
Istodobno, novoplatonizam se spojio s mističnim gnosticizmom, kao i s idejama židovske kabale.
Platonov utjecaj osjećao se kroz kršćanski nauk sv. Augustina, ali i drugih ranih kršćanskih mislioca. Skolastički filozofi postupno odbacuju Platonov autoritet u kršćanskoj filozofiji i zamjenjuju ga Aristotelom, što svoj vrhunac dostiže u 13. stoljeću kada Toma Akvinski nastoji utemeljiti katoličko učenje na Aristotelovoj filozofiji koja je u opreci prema filozofiji Platona i novoplatonizma.Russell, Bertrand, str. 155.-156.
Renesansni novoplatonizam Uoči i nakon pada Carigrada pod osmansku vlast 1453. godine, u Italiju su prebjegle brojne izbjeglice iz Bizanta, a među njima i učeni ljudi, što je potaknulo pojavu renesanse i ponovno otkrivanje interesa za antičku baštinu.
U Firenci je početkom 15. stoljeća otvorena Firentinska akademija u kojoj je proučavana Platonova filozofija koja je postala temeljnim idejnim sustavom renesanse.Russell, Bertrand, str. 175.
Među filozofima koji su djelovali u okvirima novoplatonističke filozofije ističu se Marsilio Ficino, Giovanni Pico della Mirandola, kao i naš Frane Petrić.
Moderni novoplatonizam
Vidi još Platon Proklo Julijan Apostata Kršćanska filozofija
Bilješke
Literatura Kalin, Boris, Povijest filozofije, Zagreb, 1997. Opća enciklopedija, sv. VI., Zagreb, 1980. Russell, Bertrand, Mudrost Zapada, Split, 2005.
Kategorija:Antičke filozofske škole Kategorija:Helenističko-rimska filozofija Kategorija:Misticizam