mini|Grb francuskog dofena
mini|Grb kraljeva Francuske i Navarre
mini|upright|Zajednički monogram kralja Luja XIV. i kraljice Marije Terezije
Luj XIV., nazivan i Luj Bogomdani (fr. Louis-Dieudonné), Luj Veliki (fr. Louis le Grand) i Kralj Sunce (fr. le Roi Soleil), bio je je 64. kralj Francuske, 44. kralj Navarre, 22. suprinc Andorre, 14. kralj imena "Luj" i 3. monarh francuske dinastije Bourbon, punog (krsnog) imena Louis-Dieudonné de Bourbon.
Rođen je u Château de Saint-Germain-en-Layeu, (tzv. Château Vieux) nedaleko od Pariza 5. rujna 1638. kao sin Luja XIII. i Ane Austrijske, a preminuo je u palači Versailles 1. rujna 1715. Krunu i prijestolje Francuske i Navarre naslijedio je kao dječak, u dobi od nepunih 5 godina (4 godine i 8 mjeseci), čime postaje jedan od najmlađih kraljeva u povijesti Francuske. Stvarnu vlast preuzeo je tek nakon smrti svog glavnog ministra, kardinala Mazarina 1661. godine. Njegova vladavina trajala je pune 72 godine, od 14. svibnja 1643. do njegove smrti 1. rujna 1715. godine, što ga čini najdugovječnijim vladarom suverene države u europskoj povijesti, a samim time i povijesti Francuske.
U načelu, vladavinu Luja XIV. možemo podijeliti na tri dijela: (1) razdoblje njegova djetinjstva i maloljetnosti, obilježeno građanskim ratovima i pobunama Fronde, u trajanju od 1643. do 1661., tijekom kojeg vladaju njegova majka u ulozi regenta i kardinal Mazarin u ulozi glavnog ministra (premijera); (2) razdoblje nakon Mazarinove smrti, u trajanju od 1661. do početka 1680-ih, tijekom kojeg Luj vlada arbitrirajući između velikih ministara; (3) razdoblje od početka 1680-ih do njegove smrti 1715., tijekom kojeg Luj XIV. vlada sve više apsolutistički, posebno nakon smrti ministra financija Colberta 1683., a kasnije i državnog tajnika i ministra obrane Louvoisa 1691. Potonje je razdoblje obilježeno i povratkom interesa kralja prema religiji, posebno pod utjecajem njegove druge supruge Madame de Maintenon.
Uvod Era Luja XIV. Vladavinu Luja XIV. obilježile su velike plemićke, parlamentarne, protestantske i seljačke bune. S druge strane, Luj XIV. odlučno nameće poslušnost svim redovima staleža i kontrolira različite struje mišljenja (uključujući književne i religiozne). Širenjem administracije i vojske, borbom protiv aristokratske oporbe (Fronde) i promicanjem merkantilističkog gospodarskog sustava Luj je osigurao apsolutnu moć francuskog kraljevstva.
Ključnu ulogu u centralizaciji moći Luja XIV. i uspostavljanju apsolutizma imala je palača Versailles. U razdoblju od 1661. do 1682. kraljeva glavna rezidencija bio je dvorac Vieux (dosl. stari dvorac) u Saint-Germain-en-Layeu. Godine 1666., početkom svoje punoljetnosti Luj XIV. ondje uspostavlja (okuplja) svoj dvor. Susjedni dvorac Neuf (dosl. novi dvorac), u kojem je Luj XIV. rođen, tijekom 1660-ih biva postupno napušten, s obzirom na to da je mladi Luj preferiao odsjedati u dvorcu Vieux. Godine 1682. Luj XIV. proglašava Versailles svojom glavnom rezidencijom i sjedištem vlade te francuski dvor napušta dvorac u Saint-Germain-en-Layeu. Gotovo svim francuskim dvorjanima je bio omogućen smještaj i korištenje soba unutar tada nove palače. Versailles ubrzo postaje sjedište Lujeve moći i prijestolnica kulturnog prestiža. Izgradnju prostrane palače Luj je nadzirao osobno, a njezin arhitektonski stil nadahnuo je izgradnju mnogih europskih dvoraca. Preseljenjem dvora u Versailles Luj XIV. podvrgava plemstvo svojem pomnom promatranju i detaljno razrađenom bontonu.
Efektivno prisiljavajući mnoge pripadnike plemstva da nasele njegovu raskošnu palaču, Luj uspijeva obuzdati buntovnu aristokraciju, većina čijih je članova sudjelovala u pobunama Fronde tijekom njegovog djetinjstva. Zastupajući ideju o "božanskom pravu" kraljeva, Luj XIV. svoju vladavinu podvrgava stvaranju apsolutne monarhije i centralizirane državne vlasti, koju će provoditi iz Versaillesa. Francuska Luja XIV. postaje simbol apsolutizma u Europi. Luj XIV. je radikalnim reformama, poput centralizacije moći monarhije i proglašenja apsolutizma, utemeljio vladavinu monarha lišenu ograničenja predstavničkih institucija te postao jedan od najmoćnijih francuskih monarha i učvrstio sustav apsolutne monarhije u Francuskoj koji će trajati sve do Francuske revolucije. Svojom je vladavinom ujedno nastojao eliminirati ostatke feudalizma koji su još uvijek postojali u dijelovima Francuske.
S vjerskog aspekta, sedamnaesto stoljeće nije ograničeno samo na opoziciju između katolika i protestanata, već uključuje i snažno protivljenje između jezuita i jansenista. Spomenuti vjerski sukobi naročito dolaze do izražaja tijekom vladavine Luja XIV. Svojim odlukama morao je balansirati između različitih struja religiozne misli uzimajući u obzir ne samo vlastita uvjerenja nego i politička pitanja. Osudu nad jansenistima Luj provodi prvenstveno zbog njihova antiapsolutističkog stava. S druge strane, zato što se ideja o vjerskoj slobodi nije uklapala u Lujevu viziju o apsolutnoj vlasti, aktivno je provodio i jednoobraznost vjere pod utjecajem galikanske katoličke Crkve, koja je privrženost apsolutnoj monarhiji stavljala ispred privrženosti papi. Opozivom Nanteskog edikta 1685. i represijom protiv protestantizma Luj XIV. obnavlja katoličko vjersko jedinstvo u Francuskoj, a ujedno izaziva mnoge kontroverze. Ediktom iz Fontainebleaua, donesenim 18. listopada 1685., ukinuta su prava protestantske manjine, čime su hugenoti podvrgnuti valovima progona i efektivno prisiljeni na emigraciju ili preobraćenje. Kralj je time u zemlji katoličku vjeru "vratio u fokus" (la France toute catholique), a ukinuo vjerska i građanska prava hugenota, gotovo uništavajući francusku protestantsku zajednicu.
Iako su radikalni katolici općenito dobro prihvatili opoziv u Francuskoj, opoziv rezultira vrlo nepovoljnim reakcijama među plemstvom širom Europe i neočekivano mlakom reakcijom papinskog Rima. Odnosi između Luja XIV. i rimskih papa uglavnom su bili loši, posebice odnos s Inocentom XI. Istodobno, Luj je pokušao osloboditi Katoličku Crkvu u Francuskoj svjetovnog utjecaja papinstva (fokus galikanizma). Doista, kralj je namjeravao sačuvati svoju neovisnost i neovisnost svog svećenstva u odnosu na Rim, što ga, istovremeno, nije spriječilo da bude oprezan u svom ophođenju s galikanima, često "impregniranima" jansenizmom. Pred kraj Lujeve vladavine, svađa oko kvijetizma ponovo je dovela je do napetosti s Rimom.
Francuska je tijekom vladavine Luja XIV. bila najmnogoljudnija zemlja u Europi, što joj je davalo određenu moć, tim više što je francuska ekonomija do 1670-ih već dosegla svoj vrhunac, a prvenstveno zahvaljujući ekonomskoj dinamičnosti zemlje i urednim javnim financijama. Luj XIV. svoju moć utvrđuje diplomacijom i ratom, a posebno protiv Habsburške dinastije, čiji posjedi okružuju Francusku. Kroz ekspanzivnu vanjsku politiku i nekoliko ratova (Nizozemski rat, Rat Augsburške lige (Devetogodišnji rat ili Rat za palatinsko nasljeđe), Rat za španjolsko nasljeđe, Luj je oslobodio svoju zemlju habsburških kandži i učvrstio položaj Francuske kao dominantne sile u Europi.
Njegova "Pré carré" politika (tzv. "politika kvadratne livade" ili "politika dvorišta") nastoji proširiti i racionalizirati granice zemlje zaštićene Vaubanovim "željeznim pojasom", dvostrukom linijom utvrđenih gradova koji su štitili nove granice Kraljevine Francuske od napada Španjolske Nizozemske (lat. pars pro toto Flandrija). Vauban je dizajnirao i projektirao obrambenu livadu u drugoj polovici 17. stoljeća te utvrdio osvojene gradove na sjeveru današnje Francuske.
Ova akcija Luju omogućuje dodjeljivanje granica Francuskoj slične onima današnje Francuske, i to aneksijom pokrajina i gradova poput Roussillona, Franche-Comtéa, Lillea, Strasbourga i Alsacea. Međutim, ratovi su pretežno ovisili o javnim financijama, a Luj XIV. je ujedno privukao i reakciju drugih europskih zemalja koje su se na kraju njegove vladavine često udruživale kako bi se suprotstavile njegovoj moći. Tu dolazi do izražaja trenutak nakon sjajne revolucije kad Engleska počinje potvrđivati svoju moć, posebno pomorsku i ekonomsku, pod vladavinom odlučnog protivnika Luja XIV., Williama od Orangea.
Vođen svojim snom o francuskoj prevlasti Richelieu je vanjske poslove Francuske obvezao politikom teritorijalnog širenja duž njene sjeverne i sjeveroistočne granice. Iako je Richelieuova vanjska politika bila ne samo ambiciozna nego i ekstremno skupa, tijekom kasnijih godina vladavine Luja XIV. kralj i njegovi savjetnici su nastavili i proširili Richelieuovu ekspanzionističku politiku pripajanjem novih teritorija u Alzasu, grad Strasbourg i teritorij Franche-Comtea. Borba za burgundske i lotarinške zemlje ističe još jedan problem koji je Richelieu prenio na Luja XIV. – prirodne granice. Čini se izvjesnim da ni Richelieu ni Luj XIV. nisu tražili takozvane "prirodne" granice Francuske niti drevne granice Galije. Njihov cilj bio je u pokrajinama Alsace i Lorraine uspostaviti napredne vojne baze (utvrde), različito nazivane "prolazi", "ulazi", "mostobrani", "vrata", koje bi francuskoj vojsci omogućavale odbiti neprijateljski napad ili pokrenuti vlastiti. Richelieu je u djelu u L'Avis an Rot apres le siege de La Rochelle, iz 1629., ustvrdio sljedeće:
Vjerujem da moramo utvrditi Metz i napredovati sve do Strasbourga, ako je moguće, kako bi stekli une entree (ulaz) u Njemačku.
Te su baze često štitile velike vodene putove koji su vodili u sjevernu i sjeveroistočnu Europu. Proširenje ovog koncepta, takozvanih "vrata" ili "ulaza", možemo pronaći čak i u tvrđavama koje su čuvale "pomorske" Alpe Italije na njenom sjeveru. Na mjestima gdje nije postojala prirodna zaštita – šume, rtovi ili riječni zavoji – inženjeri kardinala Richelieua i kasnije Luja XIV. (glavni među njima Clerville, Vauban i Chamlay), projektirali su granicu ili "željezni zid" sastavljen od utvrđenih gradova, često povezanih zajedno kanalima ili nasipima koji bi se mogli otvoriti kako bi se omogućilo poplavljivanje okolnog teritorija. Takvu je granicu, čije su velike tvrđave bile raštrkane duž sjeverne i sjeveroistočne granice poput ogrlice od željeza i kamena, u kasnijim godinama vladavine Luja XVI. usavršio genije, markiz Vauban. Strategija utvrđivanja tzv. "vrata" ili "barijera" pojavila se kao jedno od remek-djela vojnog i diplomatskog planiranja u doba Luja XIV.
Francuska je pod vladavinom Luja XIV. postala vodeća europska sila koja je redovito potvrđivala svoju vojnu snagu. Sukob sa Španjolskom obilježio je cijelo Lujevo djetinjstvo, a tijekom njegove vladavine Francusko je Kraljevstvo sudjelovalo u tri velika kontinentalna sukoba, svaki protiv moćnih stranih saveza: Francusko-nizozemskom ratu, Ratu Augsburške lige i Ratu za španjolsko nasljeđe. Francuska je također sudjelovala u kraćim ratovima, poput Rata za devoluciju i Rata za ponovno ujedinjenje.
Ratni sukobi definirali su Lujevu vanjsku politiku, a njegova osobnost oblikovala je njegov pristup ratu. Potaknut "mješavinom trgovine, osvete i osobne iritacije" osjetio je da je rat idealan način povećanja svoje slave. U vrijeme mira Luj se koncentrirao na pripremu za sljedeći rat. Učinio je poslom svojih diplomata stvaranje taktičke i strateške prednosti za francusku vojsku. U svijetu koji teritorij, moć i bogatstvo smatra najvažnijima Luj XIV. je prepoznat kao veliki kralj. Pretvorio je Francusku u dominantnu europsku naciju, proširio njezine granice i ostavio svoje nasljednike sigurnima u svom posjedu. Vrhunac svoje moći Luj je dosegao 1670-ih godina, a sljedeća četiri desetljeća uspješno je zaštitio ono što je postigao i to pred licem cijele Europe ujedinjene protiv njega. Štoviše, na kraju je ostvario i svoj san da će na španjolskom prijestolju vidjeti potomka Bourbonske dinastije. Tijekom vladavine Luja XIV. Francuska je, također, konsolidirala i upravu svojih kolonijalnih posjeda i trgovine postavši tako svjetska sila.