Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka (njem. Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei, skraćeno NSDAP), na hrvatskom jeziku češće se rabi naziv Nacionalsocijalistička stranka, bila je politička stranka u Njemačkoj između 1919. i 1945. Prije promjene naziva, do 1920., zvala se Njemačka radnička stranka (njem. Deutsche Arbeitpartei, skraćeno DAP). Vođa ove stranke bio je Adolf Hitler, koji će kasnije postati kancelar Njemačke (1933.), a na taj položaj postavit će ga tadašnji njemački predsjednik Paul von Hindenburg, a nakon smrti potonjeg, preuzet će i titulu njemačkog predsjednika (1934.). Hitler će ubrzo uspostaviti totalitaristički režim. Država će dobiti i novi naziv, Treći Reich. Nacionalsocijalistička ideologija naglašava uništenje dviju protivnih ideologija – komunizma i demokracije. Također nacionalsocijalistička ideologija najavljuje i "rasnu čistoću njemačkoga naroda". U vrijeme nacionalsocijalističke vladavine vršena je represija prema Židovima i Romima. Nacionalsocijalistička stranka općenito je opisana kao ekstremna desnica lijevo-desne osovine. Dok je stranka sadržavala u svome programu i ljevičarstva, nacisti su saveze sklopili sa samo desničarskim državama.
Nastanak i rano djelovanje 1918. – 1923. mini|desno|Oblasti (Gau) NSDAP-a 1926., 1928., 1933. i 1937. Stranka je nastala od manjih političkih skupina, uglavnom nacionalistički orijentiranih, koje su nastale nakon poraza poslije Prvog svjetskog rata. U ranim mjesecima 1918., stranka pod nazivom Freier Ausschuss für einen deutschen Arbeiterfrieden (Slobodni komitet za slobodu radnika) osnovana je u Bremenu. Anton Drexler, iskazani njemački nacionalist, sastavio je granu sličnih stranaka u Münchenu 7. ožujka 1918. Drexler je bio minhenski bravar, član militarističke Domovinske stranke tijekom Prvog svjetskog rata, te je bio ogorčen mirom iz studenog 1918. U njemu se budi revolucionarska ideja. Drexler je slijedio uobičajene ideje militarističkog nacionalizma u ono vrijeme, kao što je bilo protivljenje Versajskom sporazumu, antisemitizam, antimonarhizam i antimarksizam, te također vjerovanje da njemački narod predstavlja arijsku nadrasu (Herrenvolk). Za njega je internacionalni kapitalizam bio židovski, te je optužio kapitaliste za ratni profit. Drexler je uvidio političku nestabilnost i nezadovoljnost u Njemačkoj, posebice nakon stvaranja Weimarske Republike, a nezadovoljstvo je bilo najizraženije među pripadnicima siromašnijeg staleža. Naglašava potrebe völkisch (narodnog) nacionalizma, jake centralne vlade, s ekonomskim socijalizmom, te stvaranje centralno nacionalističkog radničkog pokreta koji bi uništio komunizam, te internacionaliste lijevog i desnog političkog gledišta. Dana 5. siječnja 1919., Drexler, s Gottfiredom Federom, Dietrichom Eckartom i Karlom Harrerom, te 20 radnika iz minhenskih željezničkih radnji kao i drugih, sastali su se i raspravljali o stvaranju stranke koja bi imala Drexlerove ideje. Drexler je predložio da se stranka nazove Njemačka socijalistička radnička stranka, ali Harrer odbija da se uzme riječ "socijalistička" u imenu, te se zbog toga stranka nazove samo Njemačka radnička stranka (Deutsche Arbeiterpartei, DAP). Da bi dobili simpatije među srednjim staležom i nacionalistima, Drexler govori kako oni nisu kao marxisti, te zastupaju i srednje staleže, te da se njihova stranka zalaže za socijalno dobro svih Nijemaca. DAP je postao jedna u nizu od stranaka völkisch pokreta koji je postojao u Njemačkoj u to vrijeme. Kao druge völkisch skupine, DAP je dijelio mišljenje da se Nijemci trebaju ujediniti (Volksgemeinschaft), te zagovarao nedjeljivost njemačkog naroda po staležima. Ta ideologija bila je izrazito antisemitistička jer DAP je naglašavao, kao i sve pristaše völkisch pokreta da Njemačka mora biti judenfrei (slobodna od Židova).
Od nastanka DAP je bio suprotstavljen nenacionalističkim strankama, posebice ljevici, uključujući i Socijaldemokratskoj stranci Njemačke (SPD), te novostvorenoj Komunističkoj partiji Njemačke (KPD). Članovi DAP-a sebe su smatrali borcima protiv boljševizma i protiv svih koji su pripadali židovskom internacionalizmu.
Stranka je vjerovala da je socijalna skrb državni problem. Prije nacionalsocijalističkog pokreta Crkva je bila ta koja je provodila socijalnu skrb dobrotvornim akcijama. Vlada je načinila da 10 % poreza ide izravno Crkvi. To dobrotvorno djelovanje bilo je pod upravom države.
DAP je bila mala skupina ljudi s oko 60 članova. No, ipak je privukla pažnju njemačkih vlasti, koji su bili sumnjičavi na svaku organizaciju koja je imala subverzivne ciljeve. Mladi kaplar, Adolf Hitler, poslan je od strane Njemačke vojne obavještajne službe da istraži DAP. Dok je sudjelovao na stranačkom sastanku, Hitler je upao u jedno argumentiranje, tu je pokazao izuzetnu govorničku vještinu i tako ostavio snažan dojam na ostale članove stranke. Pozvan je da se pridruži stranci, te nakon razmatranja, prihvatio je poziv. Među ranijim članovima stranke bili su i kasnije visokopozicionirani nacisti kao Rudolf Hess, Hans Frank i Alfred Rosenberg. mini|lijevo|Hitlerova članska iskaznica Hitler je bio 55. član stranke i primio broj "555", jer je DAP nadodavao +500 da bi pretjerivali o broju članova stranke. Hitler je kasnije tvrdio kako je on 7. član stranke (ustvari je bio 7. član stranačkog predsjedništva, a kasnije će dobiti i Zlatni stranački znak s brojem "1"). U nekoliko narednih mjeseci, DAP je nastavio dobivati nove članove, no i dalje je ostao previše malen da bi imao utjecaja na njemačku politiku. 24. veljače 1920., stranka je nadodala naziv "nacionalsocijalistička" u službeno ime, te se od tada naziva Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka, ili skraćeno NSDAP, iako je Hitler ranije dao prijedlog da se stranka nazove "Socijalna revolucionarna stranka"; Rudolf Jung je taj koji je odvratio Hitlera od tog naziva.
Hitler je otkrio da je govornički nadaren, te svoju sposobnost da privlači nove članove. S njegovom karakterističnom okrutnošću pri govoru, uskoro je postao dominantna figura u politici. Drexler je to prepoznao, te Hitler postaje predsjednik stranke 28. srpnja 1921. Kad je stranka ustanovljena, odlučeno je da vođa stranke bude izglasan od strane članova stranke. Hitler je poništio to pravilo. Uzeo je titulu Führera (vođa) i nakon niza unutarstranačkih sukoba, izabrano je da se stranka vodi po Führerprinzipu (princip vođe): Hitler je bio temelj stranke i njezin vođa, te je sam donosio odluke o stranačkoj politici i strategiji. Hitler je u to vrijeme stranku vidio kao revolucionarnu organizaciju, čiji je cilj bio zbaciti Weimarsku Republiku, za koju je smatrao da je vode socijalisti, Židovi i tzv. studenski kriminalci (Studeni, mjesec kad je potpisan mir poslije Prvog svjetskog rata, Versajski sporazum) koji su izdali njemačke vojnike 1918. Sturmabteilung (jurišne trupe, također poznati kao Smeđekošuljaši) bili su stranačka milicija osnovana 1921. i radili su nasilne napade na druge stranke.
Za razliku od Drexlera i drugih članova stranke, Hitlera se manje zanimao za socijalistička gledišta nacionalsocijalizma. Za Hitlera dva najvažnije cilja stranke bili su nacionalistički, tj. njemački ekspanzionizam i antisemitizam. Hitler je smatrao da su neprijatelji njemačkog naroda – Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Sovjetski Savez, po njegovom viđenju države kojima upravljaju Židovi, i protiv kojih treba započeti rat. Za Hitlera i njegove principe, nacionalni i rasni problemi uvijek su bili glavni problemi. Stranački znak NSDAP-a postala je svastika ili Hakenkreuz (kukasti križ). Kod njemačkih nacionalista, svastika se smatrala znakom tzv. arijske rase. Svastika je zamijenila kršćanski križ na njemačkoj zastavi, a značila je početak nacionalsocijalističke Njemačke.
U razdoblju od 1921. do 1922., NSDAP je snažno rastao, djelomice zbog Hitlerovih govorničkih sposobnosti, djelomice jer je SA zapošljavao nove mladiće i djelomice jer je NSDAP bio protu-odgovor na socijalističku vladavinu u Bavarskoj u to vrijeme, a socijalisti i Weimarska Republika stvorili su veliki ekonomski problem. NSDAP je učlanjivao bivše vojnike iz Prvog svjetskog rata, a oni su simpatizirali Hitlera kao nekadašnjeg prvoborca i dobrovljca u Njemačkoj vojsci za vrijeme rata, a učlanjvali su se još i sitni poduzetnici te prebjezi iz rivalskih stranaka. Nacionalsocijalistička okupljanja održavala su se u pivnicama. Hitlerova mladež sastavljena je od djece članova NSDAP-a, no ta organizacija ostaje mala sve do 1920. NSDAP je sastavljao svoje skupine i u drugim dijelovima Njemačke. Julius Streicher u Nürnbergu bio je jedan od ranijih članova. Drugi koji su se kasnije učlanjivali u stranku, bili su bivši njemački vojni časnici, kao npr. Ernst Röhm, koji je kasnije postao zapovjednik Jurišnih odreda NSDAP-a, zatim zrakoplovni časnik Hermann Göring i Heinrich Himmler. U prosincu 1920. NSDAP je pokrenuo vlastiti časopis zvan Völkischer Beobachter.
Godine 1922., stranka koja je imala sličnu ideologiju kao NSDAP došla je na vlast u Italiji, stranka se zvala Nacionalna fašistička stranka, a bila je pod vodstvom karizmatičnog Benita Mussolinija. Fašisti su kao nacionalsocijalisti promicali narodni preporod u svojim državama, oboje su bili protivnici komunizma i liberalizma, pozivali se na radničku klasu, neprijatelji Versajskog sporazuma, te željeli prostorno širiti svoje dvije države. Talijanski fašisti rabili su ispruženu ruku (Salute romano) kao pozdrav, te nosili crne uniforme (Crnokošuljaši). Hitlera je nadahnuo Mussolini, pa je i on rabio ispruženu ruku kao pozdrav i nazvao ga je Hitlerov pozdrav. Kada su fašisti došli na vlast u Italiji 1922. preko pokušaja puča zvanog Marš na Rim, Hitler je krenuo planirati svoj puč koji će se ostvariti godinu dana kasnije.
U siječnju 1923. Francuska je okupirala Ruhr, industrijsku regiju. Razlog okupaciji bio je taj jer Njemačka nije plaćala svoje reparacije za nanesenu štetu iz Prvog svjetskog rata. To je dovelo do gospodarskog kolapsa i do toga da Wilhelm Cuno i njegova vlada siđu s vlasti, a taj događaj potaknuo je i Komunističku partiju Njemačke da digne revoluciju. Takva reakcija pospješila je nacionalističke osjećaje u Njemačkoj. Broj članova NSDAP-a raste brzo, to NSDAP u to vrijeme ima oko 20.000 članova. Do studenoga, Hitler je odlučio da je pravo vrijeme da se izvrši puč u Münchenu, u nadi da će se Reichswehr (posljeratna njemačka vojska) pobuniti protiv vlade u Berlinu i pridružiti udaru. U to ga je uvjerio bivši njemački general Erich Ludendorff, koji je podržavao NSDAP, ali nije bio član stranke.
U noći 8. studenog, nacionalsocijalisti su okupili domoljube iz pivske sale i krenuli izvršavati putsch (coup d'état). Takozvani Hitlerov puč bio je osuđen na neuspjeh čim su časnici Reichswehra odbili podržati ga. U jutro 9. studenog nacionalsocijalisti su okupili 2.000 pristaša i krenuli su izvršiti udar. Vojnici Reichswehra otvorili su paljbu, 16 nacionalsocijalista je poginulo. Hitler, Ludendorff i drugi su uhićeni, i suđeno im je za izdaju 1924. godine u ožujku. Dok je boravio u zatvoru, Hitler je napisao autobiografiju i politički manifest Mein Kampf (Moja borba).
NSDAP, biva zabranjen, no uz podršku Völkisch-Sozialer Blocka (Völkisch socijalni blok), Nacistička stranka nastavila je djelovanje pod nazivom Njemačka stranka (Deutsche Partei ili DP), a pod tim nazivom postojala je od 1924. – 1925.Jablonsky, David. 1989. The Nazi Party in Dissolution: Hitler and the Verbotzeit, 1923-1925. Routledge. str. 57. Nacionalsocijalisti nisu uspjeli ostati ujedinjeni u Njemačkoj stranci, jer su na sjeveru pripadnici Völkisch pokreta prešli u novu stranku Njemačka Völkisch slobodarska stranka, ostavljajući tako lijevo orijentirane nacionalsocijaliste. Među pripadnicima te novoosnovane stranke bio je i kasnije poznati nacionalsocijalist Joseph Goebbels, koji je zadržao podršku stranke.Jablonsky, str. 57.
Uspon 1925. – 1933.
mini|desno|Hitler s članovima Nacističke stranke 1930. mini|Zlatni stranački znak