Rusko-turski rat (1877. – 1878.)

Rusko-turski rat (1877. – 1878.) bio je jedan u nizu Rusko-turskih ratova, između Carske Rusije i Osmanskog Carstva.

Korijeni Rusko-turskog rata 1877. – 1878. bili su u nacionalnom buđenju među balkanskim narodima, kao i nastojanju Rusije da izbije na Crno more, i da tako nadoknadi teritorijalne gubitke koje je pretrpjela tijekom Krimskog rata. Neposredni rezultat ovog rata bio je potpuna nezavisnost tadašnjih kneževina; Rumunjske, Srbije i Crne Gore, koje su i dotad imala de facto suverenost, ali su nakon rata i formalno proglasile nezavisnost i potpuno odvajanje od Osmanskog Carstva (do tad je sultan formalno bio suveren).

Nakon gotovo pet stoljeća turske vladavine (1396. – 1878.), ponovno je uspostavljena bugarska država, i to kao Kneževina Bugarska, pokrivajući zemlje između Dunava i Planine Balkan (osim Sjeverne Dobrudže koja je pripala Rumunjskoj).

Indirektna posljedica rata bio je i Berlinski kongres, kojim je dopušteno Austro-Ugarskoj da okupira Bosnu i Hercegovinu, kao i Ujedinjenom Kraljevstvu da okupira Cipar, dok je Ruskom Carstvu pripojena Južna Besarabija i kavkaska oblast Kars.

Povijesne okolnosti rata Položaj kršćana unutar Osmanskog Carstva Članak 9. Pariškog mirovnog ugovora iz 1856., kojim je završen prethodni Krimski rat, obvezao je Osmansko Carstvo da ima dodijeliti jednaka građanska prava kršćanima kao i muslimanima. Sultanovim ediktom – Hatt-ı Hümayun, načelno su postali ravnopravni svi stanovnici Osmanskog Carstva, muslimani kao i ostalo nemuslimansko stanovništvo.Pogledajte puni tekst zakona Hatt-ı Hümayun Tim ukazom je ukinut, između ostalog, i jizy (porez zbog nesluženja vojske), te je istovremeno i nemuslimanima bilo dopušteno služenje vojnog roka.P. J. Vatikiotis: The Middle East London, Routledge, 1997. str. 217

Međutim u Osmanskom Carstvu ostalo je još puno diskriminacije jer su neki ključni aspekti Zimmi statusa (odnos prema nemuslimanskom stanovništvu) zadržani, tako se na primjer svjedočenje kršćana protiv muslimana nije prihvaćalo na sudovima, a to je praktički osiguravalo imunitet muslimanima za kaznena djela koja bi počinili protiv kršćana. Premda su na lokalnoj razini odnosi među različitim vjerskim zajednicama bili u većini slučajeva i nadalje dobri i u najmanju ruku toleratni, ipak je ova sudska praksa potaknula najgore dijelove muslimanskog društva da se okoriste nastalom situacijom. Zloupotrebe su bile najgore u regijama koje su imale pretežito kršćansko stanovništvo, a to se uglavnom nalazilo u europskom dijelu Carstva gdje su lokalne vlasti često vrlo otvoreno podupirale takve akcije, kao preventivno sredstvo za držanje kršćana u potpunoj pokornosti."The Eastern question from the Treaty of Paris 1836 to the Treaty of Berlin 1878 and to the Second Afghan War (1879)" 2 Poglavlje

Drugi veliki uzrok pogoršanja stanja u Osmanskom Carstvu bio je veliki financijski pritisak na ispražnjenu carsku blagajnu koja je podigla niz velikih inozemnih kredita s visokim kamatama zbog Krimskog rata. Unatoč brojnih fiskalnih reformi, carstvo je tonulo u sve veće dugove i gospodarske teškoće. Stanje se dodatno zakompliciralo kod se trebalo primiti više od 600.000 muslimanskih čerkeza koje su Rusi protjerali iz Kavkaza i s crnomorskih luka sjeverne Anatolije te iz Constanţe i Varne.Caroline Finkel, The History of the Ottoman Empire, str. 467, 2005, Basic Books

Libanonska kriza 1860. god.

Libanonski maronitski seljaci, koje su pobudili lokalni kršćanski svećenici, pobunili su se 1858. godine protiv svojih feudalnih gospodara (Druza) i uspjeli su uspostavti svoju seljačku republiku u južnom Libanonu. Zbog tog su se manje više svi Druzi (i zemljoposjednici, ali i obični seljaci) pobunili protiv Maronita tako da se sukob pretvorio u građanski rat. Iako su obje strane pretrpjele gubitke, ipak ostaje činjenica da su Druzi masakrirali oko 10.000 Maronita.C. Churchill: The Druzes and the Maronites under the Turkish rule from 1840 to 1860, London: B.Quaritch 1862., str. 219

Ovi događaji imali su odjeka i u Siriji gdje je lokalno muslimansko stanovništvo Damaska krenulo u napade na svoje susjede iz kršćanskih manjinskih zajednica, tako da je oko 5.000 do 25.000 ljudi ubijeno u odmazdama, između ostalih nastradali su američki i nizozemski konzuli, čime su ti događaji dobili i međunarodni značaj.

Pod prijetnjom europske intervencije, osmanske vlasti uspjele su zavesti red. No uprkos tomu uslijedila je intervencija francuskih i britanskih snaga.Stanford J. Shaw and Ezel Kural Shaw. History of the Ottoman Empire and Modern Turkey: Volume 2, Reform, Revolution, and Republic: The Rise of Modern Turkey 1808–1975. Cambridge: Cambridge University Press, 1977, str. 142–143 . Europske sile tražile su da sultan imenuje kršćanskog guvernera u Libanonu, čija će kandidatura također ići preko sultana, ali kojeg trebaju odobriti i europskih sile.

Ustanak na Kreti 1866. – 1869. mini|desno|280px|Manastir Moni Arkadio na Kreti Ustanak na Kreti dogodio se zbog dva važna razloga: neuspjeha Osmanskog Carstva da provede reforme koje bi poboljšale život stanovništva i zbog želje većine Krećana za "Enosisom" (sjedinjenje s Grčkom).The Historical Journal, Vol. 3, No. 1 (1960), str. 38–55 Ustanici su vrlo brzo stekli kontrolu nad cijelim otokom, osim u pet gradova u kojima su se utvrdili muslimani. Naslovi i tekstovi u grčkim novinama koji su tvrdili da muslimani masakriraju Grke, imali su odjeka i proširili se diljem Europe. Istovremeno je unovačeno na tisuće grčkih dobrovoljaca koji su poslani na otok. Početkom 1869. ustanak je ugušen, ali je nakon njega Porta bila prinuđena dati neke ustupke lokalnom stanovništvu: uvođenje otočke samouprave, i povećanje prava kršćanskog stanovništva. Od cijelog Ustanka na Kreti, vjerojatno najpoznatiji događaj postao je opsada manastira Moni Arkadio, u kojem se utaborilo oko 150 kretskih grčkih ustanika, uz oko 600 žena i djece, okruženih snagama od oko 23.000 kretskih muslimana i osmanskih vojnika. Nakon višednevnih krvavih borbi s velikim brojem žrtava na obje strane, ustanici su se predali kad im je ponestalo streljiva. Nakon predaje su svi pobijeni.William James Stillman: The Autobiography of a Journalist, II Tom, Projekt Gutenberg eBook objavljeno 15. ožujka 2004.

Važnost Kretskog ustanka na kraju se svela na njegovo brutalno gušenje i veliku pozornost javnosti koju je taj događaj privukao diljem Europe, a posebice u Velikoj Britaniji. Nakon ustanka je porasla osjetljivost britanske političke javnosti za pitanja položaja potlačenih kršćana u Osmanskom Carstvu.

Promjena odnosa snaga u Europi

Raspored europske ravnoteže snaga, koji je ustanovljen 1856. dobrano je uzdrman 1859., kad su Francuska i Austrija zaratile oko Italije. Na to su se nadovezali Bismarckovi ratovi za ujedinjenje Njemačke te njemačke pobjede u ratovima protiv Austrije 1866. godine i protiv Francuske 1870. godine. Britanija se istrošila u netom minulom Krimskom ratu, a u to vrijeme njihova pažnja bila je skrenuta na narasle probleme oko irskih pitanja, tako da su odlučili da se ne miješaju u probleme oko europske ravnoteže snaga.

Bismarck ipak nije želio raspad Osmanskog Carstva, jer bi to moglo dovesti do stvaranja rivalstva koje bi kasnije moglo dovesti do rata. Dok je Francuska Napoleona III. podržavala pobunu u Poljskoj protiv Rusije, Rusija je činila sve da povrati pravo posjedovanja flote na Crnom moru, i zajedno je s Francuskom činila sve da poveća svoj utjecaj na Balkanu pomoću novih panslavenskih ideja po kojim bi svi Slaveni trebali biti ujedinjeni pod ruskom vodstvom, što se moglo ostvariti samo tako da se razbiju dva carstva u kojima su živjela većina neruskih Slavena: Austro-Ugarsko i Osmansko Carstvo.

Stanje na Balkanu

Odnos snaga u Europi direktno se odražavao na stanje Balkana. Osmanska uprava je slabila tijekom cijelog 19. stoljeća, tako da je središnja vlada povremeno gubila stvarnu kontrolu nad cijelim provincijama. Reforme, koje su Osmanskom Carstvu nametale europske sile, polučile su malo toga dobroga za poboljšanje uvjeta kršćanskog stanovništva. Istovremeno, tim reformama nije bio zadovoljan ni znatan dio muslimanskog stanovništva. Zbog tog je Bosna i Hercegovina pretrpjela najmanje dva vala pobuna od strane lokalnog muslimanskog stanovništva. Posljednji se zbio 1850. godine mini|lijevo|Otto von Bismarck Nakon nemira u prvoj polovici 19. stoljeća, Austrija se otresla briga te je tražila priliku za svoju dugogodišnji politiku ekspanzije na zemlje Osmanskog Carstva. Službeno autonomne, ali de facto nezavisne kneževine, Srbija i Crna Gora, tražile su priliku za proširenje na područja naseljena njihovim sunarodnjacima. U Crnoj Gori je vladao ambiciozni knjaz Nikola, kad je izbio ustanak kršćana u Hercegovini 1875. Crnogorci su odmah požurili pomoći svojim susjedima, i objavili su rat Osmanskom Carstvu. Ubrzo nakon toga planuo je ustanak u Bugarskoj. Pritješnjen tim događajima a i zbog velikog pritiska javnosti, i srpski knez Milan Obrenović objavio je rat Osmanskom Carstvu 1876. godine.

Balkanska kriza 1875. – 1876.

Od 1873. godine pa nadalje Osmansko Carstvo bila je suočene s razdobljem suša i pojave gladi u Anadoliji, što je dovelo do masovnih pojava siromaštva i nezadovoljstva. Zbog tog su izostali porezni prihodi, sve je do dospjelo do kulminacije u listopadu 1875. godine, kad se carska blagajna toliko ispraznila, da je osmanska vlada proglasila stečaj.

Ustanak protiv Osmanlija buknuo je u Bosni i Hercegovini u ljeto 1875. Obje susjedne kneževine Crna Gora i Srbija ubacile su svoje naoružane skupine. Unatoč nekim kasnijim mjerama za smanjenjem poreza, ustanak se nastavio i nakon 1875. godine i na izvjestan način služio kao okidač za Bugarski ustanak u travnju 1876. godine.

Bugarski ustanak iz 1876.

Od jeseni 1875., osmanske vlasti su postale svjesne da se nešto kuha i da je pobuna na vidiku. Zbog toga su povećali broj svojih ophodnji na Dunavu i poslali više špijuna i svojih doušnika i provokatora po cijeloj Bugarskoj, koji su uspjeli napraviti znatnu štetu u ustaničkoj organizaciji.R.J. Crampton: Bulgaria, str. 206. Objavljeno 2007. Oxford University Press. Ustanak u Bugarskoj bio je djelo relativno male grupe nacionalista. Oni su na taj način željeli ishoditi brzu i potpunu neovisnost, po uzoru na prethodne ustanke Srba i Grka, i oni su računali na potporu Rusije i Srbije.Lord Kinross, The Ottoman Centuries, 1977, str. 509, Morrow Quill Pobuna u Bosni i Hercegovini ubrzala je tijek stvari, ustanici su iako nedovoljno pripremljeni željeli iskoristiti osmansku okupiranost događajima u Bosni i Hercegovini. Ali se ubrzo ugasio, nakon toga ustanak je planuo u središnjoj Bugarskoj, i ovaj je bio loše pripremljen i vrlo loše vođen, s gomilom nepotrebnih akata nasilja prema muslimanskom stanovništvu. desno|mini|280px|Konstantin Makovski Bugarske žrtve, slika koja opisuje teror bašibozuka u Bugarskoj Osmanlijama su nedostajale jedinice redovne vojske zbog problema na sjeverozapadu, tako da su se morale koristiti neregularnim dobrovoljačkim Bašibozuk jedinicama pri gušenju Bugarskog ustanka (11. svibanj – 9. lipanj 1876). Ti odredi bili su sastavljeni uglavnom od muslimanskih stanovnika iz Bugarske, od kojih su mnogi bili čerkeske izbjeglice protjerane iz Kavkaza ili Krimski Tatari protjerani tijekom Krimskog rata. Zbog toga takvi odredi nisu pravili razlike između aktivnih ustanika i pasivnih mjesnih seljaka, već bi masakrirali sve na što bi naišli i tako su gušili ustanak pobunjenika.Robert Seton-Watson, Disraeli, Gladstone and the Eastern Question: A Study in Diplomacy and Party Politics. London: Macmillan, 1935, str. 58.