Kraljevina Slavonija bila je naziv za dio Hrvatske sjeverno od planine Gvozd, koji je obuhvaćao cjelokupnu današnju sjeverozapadnu Hrvatsku i istočnu Hrvatsku. Nakon Velikog turskog rata (1683.-1689.) uvriježilo se taj naziv koristiti za u tom ratu od Osmanskog carstva oslobođena područja između rijeka Save i Drave - tj. područje za kojega se i danas koristi ime Slavonija. Od 18. stoljeće je ime "Kraljevina Slavonija" (njemački: Königreich Slawonien, latinski: Regnum Sclavoniae) korišten kao skupni naziv naziv za tri istočne hrvatske županije oslobođene u Velikom turskom ratu; međutim su od ideje da Slavonija postane krunska zemlja Habsburške Monarhije odustalo 1745., kada je kraljica Marija Terezija, ukinuvši vojnu upravu Dvorske komore nad većinom tog područja (ostala je na dijelu tog područja i dalje vojna uprava, tj. Slavonska vojna krajina), uključila Slavoniju u pravni sustav Hrvatskog Kraljevstva pod vlašću bana i sabora.
Pojam Kraljevine Slavonije, osim današnjeg prostora Slavonije, sve do 20. stoljeća uključivao je i cijeli Srijem. Južni dio Kraljevine Slavonije, pod upravom Dvorske komore do 1881., zvao se Slavonska vojna krajina koja je također bila dio Habsburške Monarhije, bez statusa kraljevine ili krunske zemlje.
Protiv franačke vlasti 819. – 822. pobunio se Ljudevit Posavski, 827. zauzeli su je Bugari, a 838. ponovno je pod vlašću Franaka, koji su je uključili u Donju Panoniju. Donjopanonsku kneževinu uništili su 896. Ugri osvojivši krajeve sjeverno od Drave, a njihovo daljnje širenje na Slavoniju (kako se naziva područje panonske kneževine) zaustavio je hrvatski knez Tomislav. Pod vlast ugarskih kraljeva Slavonija je došla 1091., a u njihovo ime njome najprije vladaju banovi, a potom hercezi (vojvode). Godine 1240. počinje se nazivati kraljevstvom i ima svoga bana, sabor, novac i od 1496. grb. Zakonodavno i upravno do sredine 16. stoljeća ostala je odijeljena od Hrvatske, s kojom je od 1496. imala zajedničkoga bana. Tijekom 16. i 17. stoljeća najveći dio Slavonije zaposjeli su Turci, a na slobodnom dijelu uspostavljena je vlast ratne dvorske komore, dok je od područja uz Savu 1702. formirana Vojna krajina. Slavonija je bila podvrgnuta Ugarskoj dvorskoj komori, 1745. obnovljene su županije Virovitička, Požeška i Srijemska, koje su nakratko bile podvrgnute Hrvatskomu saboru, ali od 1751. šalju svoje zastupnike u Ugarski sabor. Kraljevina Slavonija nastala je iz Vojne krajine 1745. kao jedna od zemalja krune sv. Stjepana, a bila je dio Kraljevine Hrvatske. Slavonija je bila jedan od povoda hrvatsko-ugarskom ratu 1848. Poslije 1849. neki su Kraljevina Slavonija i Kraljevina Hrvatska htjeli držati zasebnim kraljevskim zemljama, iako je prema hrvatskom državnom pravu i kraljevom prisegom koju je dao kad je preuzeo hrvatsku krunu jasno prihvatio to kao dio hrvatskih zemalja. Nagodbom s Kraljevinom Mađarskom, Kraljevina Slavonija postala je sastavni dio upravne jedinice Kraljevine Hrvatske i Slavonije, a ta je ujedno bila i jedna od zemalja krune sv. Stjepana. Ukinućem Vojne krajine 1881. u cijelosti je ujedinjena s Hrvatskom.
Ime mini|desno|285px|Kraljevina Slavonija (Sclavonia) na staroj karti hrvatskih (i nekih susjednih) zemalja iz 18. stoljeća (u gornjem dijelu karte na sredini) Ime Slavonija potječe od srednjovjekovnoga latinskog imena S(c)lavonia, koje, jednako kao i oblici S(c)lavia i S(c)lavinia, označava »zemlju nastanjenu Slavenima« (Sclavi, Sclavini, Sclavones). Otud se tim imenom nazivala i rana hrvatska država na istočnoj obali Jadrana, osobito u papinskim i drugim zapadnim izvorima, sve do doba križarskih ratova, kroničari kojih su istočnojadransku obalu i njezino brdovito zaleđe redovito nazivali »Slavonijom«. Kada se na početku XII. st. pod vlašću hrvatsko-ugarskih kraljeva našao cijeli prostor između Drave i Jadrana, u tom su se novom okviru stvorili uvjeti za postupno razlikovanje Hrvatske od Slavonije. Specifičnija imena Hrvatska i Dalmacija ostala su ograničena na gorsko dinarsko, odnosno primorsko područje, a pod širim imenom »cijela Slavonija« (tota Sclavonia) bila su obuhvaćena u XIII. stoljeću ne samo njihova područja nego i ona sjeverno odatle, u srednjem Posavlju i u međurječju Drave i Save. Taj nizinski kontinentalni dio »cijele Slavonije« nije imao nikakvo posebno ime pa je svoju izdvojenu institucionalnu organizaciju u kasnijem XIII. stoljeću započeo pod imenom Slavonija, uporabljenim antonomazijski. Danas se ne može pouzdano utvrditi je li se službeni naziv Kraljevina Slavonija (regnum Sclavoniae), pod kojim su tada bile okupljene pretežno nizinske županije između Hrvatske i Ugarske, temeljio na starijem govornom imenu te zemlje ili je, obrnuto, upravo on bio temelj za nastanak takva imena. Iz kasnosrednjovjekovnih izvora poznato je da se područje Kraljevine Slavonije u hrvatskim narječjima zvalo Slovenje i Slovinje, na mađarskom Tótország, a na njemačkom Windischland. Tako dubrovački izvori Slavoniju zovu Slovinje (Slovigne, Slovinia), jer imenom Sclavonia u pravilu označavaju Srbiju. Oba su hrvatska oblika, ekavski i ikavski, kolektivna množina etnonima Slověn (Slaven) i smatra se da su u hrvatskom jeziku »jedini primjer za kolektiv od imena naroda« (Petar Skok). Pritom je ekavski lik bio svojstveniji govoru same pokrajine, kao što pokazuju slavonski pisci iz XVI. st. (usp. izraze »slovenski orsag« kod Ivana Pergošića 1574., »na Slovenjeh« i »slovenski jezik« kod Antuna Vramca 1578). Unatoč tomu, u široj se uporabi do XVIII. stoljeća nametnuo ikavski lik (Slovinje, Slovinac, slovinski). To se može objasniti migracijom ikavskih Hrvata s juga na sjever, u Slavoniju, kao i time uvjetovanim sjevernim proširenjem imena Hrvatska prema sjeveru te pomakom imena Slavonija na istočni dio međurječja Drave i Save. Učeni, iz latinskoga preuzet oblik Slavonija u hrvatskim se tekstovima susreće od XVII. stoljeća.
Povijest Kneževina Područje na kojem se u razvijenom i kasnom srednjem vijeku oblikovala Kraljevina Slavonija podudara se u velikoj mjeri s područjem kasnoantičke provincije Savske Panonije sa središtem u Sisciji (Sisak). Približno isti prostor bio je u IX. stoljeća obuhvaćen u slavenskoj kneževini Ljudevita Posavskoga i njegovih nasljednika. Prema hrvatskim je povjesničarima već u X. i XI. stoljeću ondje postojala polusamostalna država, povezana sa susjednim Hrvatskim Kraljevstvom osobito crkvenim sponama. Madžarska historiografija, naprotiv, drži da je zemlja između Gvozda (Velika i Mala Kapela ili, po drugima, Petrova gora) i Drave najkasnije oko 1000. dospjela u širi okvir ugarske vlasti te bila podčinjena županijama (Somogy i Zala) i crkvenim poglavarima (panonhalmski opati) sa sjedištima sjeverno od Drave.
Banovina U svakom slučaju, o nepostojanju razvijenije upravne strukture na tom tlu svjedoči i odsutnost benediktinskih samostana te kasni osnutak Zagrebačke biskupije (potkraj XI. stoljeća), u granicama koje je uskoro bilo okupljeno cijelo do tada slabo poznato područje između Hrvatske i Ugarske. U drugoj polovici XII. stoljeća, možda u vezi s kratkotrajnom obnovom bizantske vlasti u Dalmaciji, područje pod upravom hrvatskoga bana, kao jednoga od najviših upravnih dužnosnika u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu, bilo je prošireno na sjever do Drave. Tada je sva zemlja između Jadrana i Drave bila obuhvaćena pojmom »cijela Slavonija« (prvi put zabilježenim 1219.), a tako zaokruženomu sklopu banske vlasti pripadao je isprva i donji (istočni) dio međurječja Drave i Save, odnosno Požeška i Vukovska županija.
Hercezi Uz banove, tom su cjelinom za dinastije Arpadovića upravljali i hercezi iz kraljevskoga roda, počevši od Emerika (1194. – 1196.), kasnijega kralja. Herceg Koloman (1226. – 1241.) prvi je područje svoje vlasti nazivao »kraljevstvom« (regnum nostrum videlicet Sclavonia). U razdoblju 1241. – 1260., kada nije bilo hercega kraljevske krvi, herceški naslov nosili su banovi, a u XIV. i XV. stoljeću u nekoliko je navrata bila oživljavana funkcija hercega u sličnom opsegu. Počevši od 1225., zabilježeni su slučajevi istodobne službe dvojice banova, hrvatskoga (ili primorskoga) i slavonskoga. Ta je dioba poprimila redovitiji oblik u drugoj polovici XIII. stoljeća te je potrajala sve do formalnog ujedinjavanja banskih funkcija 1476. Ipak je i za dvojnoga banstva mnogo puta isti velikaš obnašao obje funkcije. Oko polovice XIII. stoljeća započeo se u sjevernom dijelu banske i herceške vlasti stvarati novi politički entitet, kojemu je ime Kraljevina Slavonija ubrzo pripalo kao njegovo vlastito.
Stare županije Jezgru te cjeline tvorile su prostrane županije Zagrebačka i Križevačka (zajedno s područjima ranih županata kao što su Garešnica, Garić, Gora, Gorica, Kalnik, Rovišće, Vaška itd.). Njima su se poslije priključile i Varaždinska (potkraj XIV. stoljeća) te Virovitička županija (u XV. stoljeću), kao i tri županije sa središtima južno od Save – Dubička, Vrbaška i Sanska. Tako se opseg Kraljevine Slavonije naposljetku gotovo posve podudarao s onim Zagrebačke biskupije. U kasnom srednjem vijeku razlikovala se Gornja i Donja Slavonija; u sastavu Donje bili su dijelovi koji leže južno od Save, a napose spomenute tri županije oko donjega toka Une, Vrbasa i Sane (danas pretežno u sjeverozapadnoj Bosni). Istočne međurječne županije, Požeška, Vukovska i Srijemska, nisu se nikada priključile Kraljevini Slavoniji pa ih i Slavonac Stjepan Brodarić u svojoj Povijesti Mohačke bitke (1527.) izričito pribraja Ugarskoj, a ne Slavoniji. Stožernom ustanovom Kraljevine Slavonije treba vjerojatno smatrati njezine pokrajinske sabore.
Sabor mini|Tijekom 13. i 14. stoljeća, slavonski su banovi kovali svoje novce, banski dinar ili banovac. Na licu dinara nalazila se kuna u trku između križa i zvijezde Danice. Kralj Vladislav II. Jagelović podijelio je grb Kraljevini Slavoniji, grbovnicom iz 1496. Hrvatski su staleži 1497. napravili pečat sa spomenutim grbom, koji je do kraja 18. stoljeća bio službeni pečat čitave Trojedne Kraljevine, kako to dokazuju zapisnici svih hrvatskih sabora od sredine 16. stoljeća.Mario Jareb, Hrvatski nacionalni simboli, Zagreb, 2010., str. 27.
Slavonski plemići i ostali slobodnjaci sastali su se 1273. prvi put na »općem saboru kraljevine cijele Slavonije« (congregatio generalis regni totius Sclavonie) kako bi popisali svoje obveze i povlastice u području sudstva, vojne službe i imovinskih odnosa, koje im je potom u Zagrebu potvrdio ban Matej od roda Csák. Time se slavonsko plemstvo organiziralo kao pokrajinski staleški kolektiv, stvarajući okosnicu posebnoga pravnog sustava u banskoj Slavoniji. Već i prije toga tzv. »slavonskoga statuta«, poznato je pozivanje na stanovite »utvrđene običaje Kraljevine Slavonije« (1264.) u pravnom postupanju. U kraljevskim zakonicima iz XV. stoljeća posebni članci određuju poštovanje slavonskih »sloboda, običaja i prava«. Župane u slavonskim županijama nije imenovao kralj, nego ban, a na ugarske kraljevinske sabore te županije nisu slale predstavnike svaka za sebe, nego kao pokrajinska plemićka zajednica (universitas nobilium regni Sclavonie). I pravni položaj slavonskih kmetova razlikovao se donekle od položaja onih u Ugarskoj (npr. trajnije ograničenje prava na selidbu).
Banovac