thumb|350px|Tabula Rogeriana, karta koju je 1154. godine Muhamed al-Idrisi izradio za Ruđera II. od Sicilije. Sjever je na karti prikazan pri dnu pa se doima da je karta okrenuta "naglavce" u usporedbi s modernim kartografskim konvencijama. Islamska geografija obuhvaća razvoj geografije, kartografije i geoznanosti u različitim islamskim zemljama. Tijekom srednjeg vijeka islamsku geografiju vodili su brojni čimbenici: Islamsko zlatno doba, paralelan razvoj islamske astronomije, prevođenje antičkih tekstova (posebice helenističkih) na arapski jezik, povećan broj putovanja zbog trgovine i hadža (islamskog hodočašća), te velika geografska otkrića i poljoprivredna revolucija.
Nakon svojih početaka u 8. stoljeću islamska je geografija dospjela pod zaštitu abasidskih kalifa iz Bagdada. Razni islamski učenjaci pridonijeli su njezinom razvoju, a među najistaknutijima bili su Perzijanci al-Hvarizmi, Abū Zajed al-Balhi (osnivač Balhijeve škole), Biruni i Avicena. Islamska geografija dosegnula je vrhunac za vrijeme Muhameda al-Idrisija u 12. stoljeću. Kasniji razvoj zbivao se pod Turcima i Perzijancima, posebice tijekom Otomanskog i Safavidskog Carstva, a najpoznatiji učenjaci bili su Mahmud al-Kašgari i Piri Reis.
Poticaji
Islamsko zlatno doba
Kada je prijestolnica muslimanskog svijeta bila premještena 750. godine u Bagdad, grad je postao centar studiranja i prevođenja znanstvenih zapisa, te je privlačio učenjake svih vrsta. Učeni ljudi uživali su kalifov patronat, posebice Harun al-Rašid i Al-Mamun. Poučavanje su jednako vršili muslimani i nemuslimani, te oni koji su govorili arapski, grčki, hebrejski, perzijski i sirijski, iako je arapski ostao lingua franca, a islam dominantna vjera.Edson i Savage-Smith (2004), str. 30
Islamska astronomija
Muslimanski Arapi zbog različitih su razloga bili zainteresirani za astronomiju: beduinske kopnene karavane i pomorski trgovci koristili su astronomska znanja za navigaciju tijekom noći, a ohrabrenje su nalazili u određenim stihovima Kurana. Interes za astronomiju izravno je doveo do uvjerenja da je Zemlja kugla.Edson i Savage-Smith (2004), str. 31-2 Tehnologija korištena za unaprjeđenje astronomije imala je također izravnu primjenu u geografiji. Primjerice, astrolab korišten u astronomiji također se koristio za nebesku navigaciju i zemljišnu izmjeru.Edson i Savage-Smith (2004), str. 40
Prethodno učenje
Grci i Rimljani poznati su po izradi karata i pisanih geografskih radova. U slučaju Rimljana to je bio prirodan ishod ekspanzije njihova carstva. Mnoga njihova djela proučavali su i preveli muslimani.Edson i Savage-Smith (2004), str. 49
Putovanja
Putovanja na velike udaljenosti rezultirala su potrebom za izradom karata, a informacije radi postizanja te zadaće često su davali putnici. Iako su takva putovanja tijekom srednjovjekovnog perioda bila rizična, muslimani su bez obzira na sve odlazili na duga putovanja. Jedan motiv bio je hadž ili muslimansko hodočašće. Svake godine muslimani iz Afrike, islamske Iberije, Perzije i Indije dolazili su u Meku u Arabiji. Drugi motiv bila je trgovina. Muslimani su trgovali s Europljanima, Indijcima i Kinezima, a muslimanski su trgovci prevaljivali velike udaljenosti u obavljanju svojih trgovačkih aktivnosti.Edson i Savage-Smith (2004), str. 113-6
Velika geografska otkrića
Tijekom muslimanskih osvajanja u sedmom i ranom osmom stoljeću, arapske vojske uspostavile su islamsko Arapsko Carstvo koje se protezalo od centralne Azije do Iberskog poluotoka. Rani oblik globalizacije počeo se pojavljivati tijekom Islamskog zlatnog doba kada su se znanje, trgovina i ekonomija iz prethodno izoliranih regija i civilizacija počeli integrirati zbog kontakata s muslimanskim istraživačima, mornarima, učenjacima, trgovcima i putnicima. Subhi Y. Labib nazvao je ovaj period Pax islamica, dok ga je John M. Hobson nazvao afroazijskim velikim geografskim otkrićima zbog muslimanskih jugozapadnoazijskih i sjevernoafričkih trgovaca i istraživača koji su proputovali većinu Starog svijeta te uspostavili ranu globalnu ekonomiju duž glavnine Azije, Afrike i Europe, prostirući svoje trgovačke mreže od Atlantskog oceana i Sredozemnog mora na zapadu do Indijskog oceana i Kineskih mora na istoku,Subhi Y. Labib (1969), "Capitalism in Medieval Islam", The Journal of Economic History 29 (1), str. 79–96. pa sve do Japana, KorejeAl-Monaes, Walled A. (prosinac 1991), "Muslim contributions to geography until the end of the 12th century AD", GeoJournal (Springer Science+Business Media) 25 (4): 393–400, doi:10.1007/BF02439491 i Beringova prolaza. Arapski srebrnjaci dirhami također su kružili diljem afroeuroazijskog kopna na jug do subsaharske Afrike i na sjever do sjeverne Europe često u razmjeni za robu i robove.Roman K. Kovalev, Alexis C. Kaelin (2007), "Circulation of Arab Silver in Medieval Afro-Eurasia: Preliminary Observations", History Compass 5 (2), str. 560–80. U Engleskoj je primjerice anglosaksonski kralj Offa od Mercije (kraljevao od 757. do 796.) kovao novac sa šehadetom na arapskom.Mayor of London (2006), Muslims in London , str. 14, Greater London Authority. Ovi faktori pomogli su u uspostavljanju Arapskog Carstva (uključujući Rašidunski, Umajadski, Abasidski i Fatimidski Kalifat) kao vodeće ekstenzivne ekonomske sile na svijetu od 7. do 13. stoljeća.John M. Hobson (2004), The Eastern Origins of Western Civilisation, str. 29–30, Cambridge University Press, .
Osim Nila, Tigrisa i Eufrata, plovne su rijeke u islamskim regijama bile neuobičajene, pa je promet morem bio vrlo važan. Navigacijske znanosti jako su se razvijale, a magnetski kompas i rudimentaran instrument kamal često su se koristili za nebesku navigaciju te mjerenje geografske širine i visine zvijezda. Kada su ih kombinirali s detaljnim kartama tog razdoblja, mornari su mogli ploviti oceanima umjesto plovidbe duž obale. Muslimanski mornari također su zaslužni za uvođenje latinskog jedra i velikih trojarbolnih trgovačkih plovila na Mediteranu. Korijeni broda karavele koju su Portugalci i Španjolci koristili od 15. stoljeća za daleka putovanja također potječu od qariba koji su andaluzijski istraživači koristili do 13. stoljeća.John M. Hobson (2004), The Eastern Origins of Western Civilisation, str. 141, Cambridge University Press, .
Ibn Battuta (1304. – 1368.) bio je putnik i istraživač čiji su zapisi putovanja i ekskurzija tijekom perioda od gotovo 30 godina obuhvatili otprilike 117.000 km. Ova putovanja prekrila su većinu poznatog Starog svijeta od sjeverne i zapadne Afrike, te južne i istočne Europe na zapadu, do Bliskog istoka, Indijskog potkontinenta, centralne i jugoistočne Azije, te Kine na istoku. Ova udaljenost uvelike je nadmašila udaljenosti njegovih prethodnika kao i bliskog suvremenika Marka Pola.
Povijest i teme thumb|Karta iz djela Diwanu Lughat at-Turk Mahmuda al-Kashgarija prikazuje distribuciju turskih plemena u 11. stoljeću. thumb|right|Estakhrijeva karta iz teksta Al-aqalim. thumb|right|Estakhrijeva karta Perzijskog zaljeva. Muslimani su preveli mnoge helenističke dokumente. Način na koji su muslimani došli do ranijeg znanja je ključan. Primjerice, jer su muslimani naslijedili grčke zapise izravno bez utjecaja latinskog zapada, karte T-O nisu imale nikakvu ulogu u islamskoj kartografiji iako su u Europi one bile vrlo popularne. Neki od važnih grčkih zapisa uključuju Almagest i Geografiju. Muslimanski znanstvenici zatim su ostvarili mnoge vlastite doprinose u geografiji i geoznanostima.
Mnogi islamski učenjaci među kojima su bili Ibn Hazm (umro 1069.), Ibn al-Jawzi (umro 1200.), te Ibn Taymiya (umro 1328.)History, Science and Civilization: Early Muslim Consensus: The Earth is Round. međusobno su sklopili sporazum (Ijma) o tome da su sva nebeska tijela okrugla. "Nebeska tijela su okrugla—kao što to tvrde astronomi i matematičari—pa je to također tvrdnja islamskih učenjaka." Abul-Hasan ibn al-Manaadi, Abu Muhammad Ibn Hazm i Abul-Faraj Ibn Al-Jawzi spominju u svojim djelima kako su se muslimanski učenjaci dogovorili oko toga da su sva nebeska tijela okrugla. Ibn Taymiyah također zapaža kako je Alah rekao "i On (Alah) je Onaj koji je stvorio noć i dan, sunce i mjesec. Oni lebde, svaki u Falaku." Ibn Abbas govori kako je "Falaka nalik obrtnom kotaču." Riječ 'Falak' (na arapskom jeziku) znači "ono što je okruglo".Majmu'ul-Fatawa, Vol. 6, pp. 566 (na arapskom.) Ibn Khaldun (umro 1406.) u svojem djelu Muqaddimah također je zamislio svijet kao sferu.
Kartografija Važan utjecaj na razvoj kartografije imao je patronat abasidskog kalifa al-Ma'muna koji je vladao od 813. do 833. On je naložio nekolicini geografa da ponovo izmjere duljinu koja će odgovarati jednom stupnju nebeskog meridijana. Stoga je njegov patronat rezultirao preciznijiom definicijom milje koju su koristili Arapi (mīl na arapskom) u usporedbi sa stadionom koji su koristili Grci. Ovi napori također su omogućili muslimanima izračunavanje opega Zemlje. Al-Mamun je također zapovijedio izradu velike karte svijeta koja se nije sačuvalaEdson and Savage-Smith (2004), str. 61-3 iako je poznato kako se kartografska projekcija temeljila na onoj Marina iz Tira, a ne Ptolomejevoj.Edward S. Kennedy, Mathematical Geography, str. 193, u (Rashed & Morelon 1996, str. 185–201) Prvi globus Starog svijeta također je izrađen u muslimanskom svijetu tijekom srednjeg vijeka,Mark Silverberg. Origins of Islamic Intolerence . a izradili su ga muslimanski astronomi i geografi koji su djelovali pod kalifom al-Ma'munom u 9. stoljeću. Najslavniji al-Mamunov geograf bio je Muhamed ibn Mūsā al-Khwārizmī (vidi dolje Knjiga o izgledu Zemlje). On je postavio početni meridijan Starog svijeta na istočnu obalu Mediterana, 10-13 stupnjeva istočno od Aleksandrije (kao što je to učinio Ptolomej), te 70 stupnjeva zapadno od Bagdada. Većina srednjovjekovnih muslimanskih geografa nastavila je koristiti al-Khwarizmijev početni meridijan. Ostali početni meridijani koji su se koristili bili su meridijani koje su odredili Abū Muhamed al-Hasan al-Hamdānī i Habash al-Hasib al-Marwazi iz Ujjaina, centra indijske astronomije, te onaj anonimnog pisca iz Basre.Edward S. Kennedy, Mathematical Geography, str. 189, u (Rashed & Morelon 1996, str. 185–201
Sredinom 9. stoljeća Estakhri je napisao Opću izmjeru cesta i kraljevstava. To je bilo prvo geografsko djelo izvan istočne Azije koje je spominjalo Koreju.Baker, Don (Winter 2006), "Islam Struggles for a Toehold in Korea", Harvard Asia Quarterly, preuzeto 23. travnja 2007. Perzijski matematičar i geograf Habash al-Hasib al-Marwazi također je u 9. stoljeću počeo koristiti sfernu trigonometriju i kartografske projekcijske metode radi prijenosa polarnih koordinata u drugi koordinatni sustav centriran u specifičnoj točki na sferi, u ovom slučaju u kibli odnosno smjeru Meke.T. Koetsier, L. Bergmans (2005), Mathematics and the Divine, Elsevier, str. 169, Abū Rayhān Bīrūnī (973. – 1048.) kasnije je razvio ideje koje su anticipirale polarnom koordinatnom sustavu.O'Connor, John J.; Robertson, Edmund F., "Abu Arrayhan Muhammad ibn Ahmad al-Biruni", MacTutor History of Mathematics archive, University of St Andrews. Oko 1025. godine prvi je opisao polarnu ekviazimutalnu ekvidistantnu projekciju nebeske sfere.David A. King (1996), "Astronomy and Islamic society: Qibla, gnomics and timekeeping", in Roshdi Rashed (ed.), Encyclopedia of the History of Arabic Science, Vol. 1, str. 128-184 , Routledge, London and New York
U ranom desetom stoljeću Abū Zayd al-Balkhī, izvorno iz Balkha, osnovao je "Balkhījsku školu" izrade geografskih karata u Bagdadu. Geografi ove škole također su opsežno pisali o narodima, proizvodima i običajima raznih područja muslimanskog svijeta s malim interesom za nemuslimanske predjele. "Balkhījska škola" u kojoj su djelovali Estakhri, al-Muqaddasi i Ibn Hawqal izradili su atlase svijeta od kojih je svaki sadržavao kartu svijeta i dvadeset regionalnih karata.Edward S. Kennedy, Mathematical Geography, str. 194, u (Rashed & Morelon 1996, str. 185–201)