mini|285px|Prikaz rendgenskog snimanja Tuberkuloza (skraćeno: TBC) ili sušica je česta i u mnogim slučajevima smrtonosna zarazna bolest. Bolest uzrokuju razni sojevi mikrobakterija, obično Mycobacterium tuberculosis. Tuberkuloza tipično zahvaća pluća, no može zahvatiti i druge dijelove tijela. Prenosi se kapljičnim putem, zrakom, kada bolesnici s aktivnim oblikom TBC kašlju, kišu ili pljuju. U većini slučajeva, bolest je asimptomatska i latentna, ali u jednom od oko deset slučajeva napreduje u aktivnu bolest. Neliječena tuberkuloza dovodi do smrti u više od 50% bolesnika.
Klasični simptomi aktivne TBC infekcije su kronični kašalj s hemoptizom (krvavi iskašljaj), vrućicom, noćnim znojenjem i mršavljenjem. (TBC se naziva i “sušicom” jer bolesnici gube tjelesnu masu, kao da se suše.) Infekcija drugih organa izaziva niz različitih simptoma. Medicinska dijagnoza aktivne TBC postavlja se na osnovi radiološkog nalaza (obično rentgenske slike pluća), mikroskopske pretrage tjelesnih tekućina i mikrobiološkog uzgoja uzročnika u kulturi. Dijagnoza latentne TBC se zasniva na Mantouxovom testu i pretragama krvi. Liječenje tuberkuloze nije jednostavno, i sastoji se od dugotrajne primjene brojnih antibiotika. Osobe s kojima bolesnik dolazi u dodir također se podvrgavaju probiru i ako je to potrebno, liječenju. U slučajevima tuberkuloze otporne na više lijekova sve veći problem predstavlja otpornost na antibiotike. Kako bi se TBC spriječila, treba provoditi probir stanovništva na bolest i cijepljenje s bacilom Calmette–Guérin (BCG) cjepivom.
Stručnjaci smatraju da je trećina svjetskog stanovništva zaražena s M. tuberculosis, a da svake sekunde dolazi do novog slučaja infekcije. Procjenjuje se da je 2007. širom svijeta bilo 3,7 milijuna aktivnih slučajeva bolesti. U 2010. je procijenjena pojava od 8,8 milijuna novih slučajeva, te 1,5 milijuna s ovom bolešću povezanih smrtnih slučajeva, najviše u zemljama u razvoju. Apsolutni broj oboljelih od tuberkuloze od 2006. opada, a broj novih slučajeva je u padu od 2002. Tuberkuloza je širom svijeta nejednako učestala. Oko 80% stanovništva u mnogim azijskim i afričkim zemljama pokazuje pozitivnu reakciju na tuberkulinski test, dok taj postotak u Sjedinjenim Državama iznosi 5-10%. U zemljama u razvoju više osoba obolijeva od tuberkuloze zbog oslabljenog imunosnog sustava. U tipičnim slučajevima, to su osobe zaražene HIV-om i oboljele od AIDS-a.
Znakovi i simptomi mini|320px|Navedeni su glavni simptomi raznih oblika i stadija tuberkuloze.Simptomi različitih oblika se uvelike preklapaju, dok su neki izrazitije (ali ne u potpunosti) specifični za pojedine oblike. Istovremeno može postojati više oblika bolesti. Aktivni oblik bolesti razvija se u oko 5–10% bolesnika zaraženih tuberkulozom, a koji nisu zaraženi i HIV-om. Za razliku od toga, u bolesnika zaraženih i HIV-om i tuberkulozom, aktivna se bolest razvija u 30% slučajeva. Tuberkulozom se može zaraziti bilo koji dio tijela, no najčešće do zaraze dolazi u plućima (plućna tuberkuloza). Do ekstrapulmonalne TBC dolazi kad se žarište infekcije nalazi izvan pluća, a ekstrapulmonalna tuberkuloza može postojati istovremeno s plućnom. Opći znakovi i simptomi su vrućica, tresavica, noćno znojenje, gubitak apetita, mršavljenje i zamor. Također se mogu razviti batićasti prsti.
Plućna TBC Ako se infekcija tuberkulozom aktivira, u oko 90% bolesnika zahvaća pluća. Simptomi mogu biti bol u prsištu i dugotrajni kašalj praćen iskašljajem. Oko 25% bolesnika nema nikakve simptome (odnosno, bolest je “asimptomatska”). Ponekad se u iskašljaju nalazi mala količina krvi (v. iskašljavanje krvi). U rijetkim slučajevima, bolest može oštetiti stijenku plućne arterije, izazivajući obilno krvarenje koje se naziva Rasmussenova aneurizma. Tuberkuloza može prijeći u kroničnu bolest i izazvati opsežno ožiljkavanje u gornjim režnjevima pluća. Gornji režnjevi su ujedno i najčešće zahvaćeni bolešću. Razlog tome je nepoznat, ali se smatra da se možda radi o tome da je strujanje zraka u gornjim režnjevima pluća izrazitije nego u donjima, ili je uzrok slabiji protok limfe.
Ekstrapulmonalna TBC U 15–20% slučajeva aktivne bolesti, dolazi do rasapa izvan dišnog sustava, što uzrokuje druge oblike TBC. TBC izvan dišnog sustava se naziva “ekstrapulmonalnom tuberkulozom” Ekstrapulmonalna TBC se češće razvija u imunosuprimiranih osoba i u male djece. Do ekstrapulmonalne TBC dolazi u više od 50% bolesnika zaraženih HIV-om. Najčešća mjesta na kojima se ekstrapulmonalna tuberkuloza pojavljuje su pleura (tuberkulozni pleuritis), središnji živčani sustav (tuberkulozni meningitis), i limfni čvorovi (škrofule na vratu). Ekstrapulmonalna tuberkuloza može zahvatiti mokraćni ili spolni sustav (urogenitalna tuberkuloza ) te kosti i zglobove (Pottova bolest kralješnice), kao i druge lokalizacije u tijelu. Kad se bolest proširi na kosti, naziva se "koštanom tuberkulozom", koja predstavlja oblik osteomijelitisa. Potencijalno opasniji, po tijelu prošireniji oblik TBC naziva se “diseminiranom” TBC, još poznatom i pod nazivom milijarna tuberkuloza. Milijarna tuberkuloza predstavlja oko 10% slučajeva ekstrapulmonalne bolesti.
Uzročnici Mikobakterije mini|250px|Mikrofotografija pomoću skenirajućeg elektronskog mikroskopa bakterije Mycobacterium tuberculosis Glavni uzročnik TBC je Mycobacterium tuberculosis, mali aerobni nepokretljivi bacil. Mnoge jedinstvene kliničke osobine ovog uzročnika posljedica su obilnog sadržaja lipida u njegovoj stijenci. Do stanične diobe uzročnika dolazi svakih 16 –20 sati, što je sporo u usporedbi s drugim bakterijama, koje se obično podijele za manje od jednog sata. Vanjska stijenka mikobakterija sastoji se od dvostrukog sloja lipida. Bojenjem po Gramu MTBC se oboji ili vrlo slabo "Gram pozitivno" ili uopće ne, zbog obilnog sadržaja lipida i mikolične kiseline u stijenci. MTBC može preživjeti dezinfekciju slabim dezinfekcijskim sredstvima, a u okolišu može preživjeti tjednima u obliku endospora. U prirodi, ova bakterija može rasti i umnožavati se samo unutar živih stanica domaćina, no M. tuberculosis se može uzgojiti i u laboratorijskim uvjetima.
Pomoću boja za tkiva mikroskopskom pretragom uzorka iskašljaja, MTBC se može pronaći pomoću svjetlosnog mikroskopa. Iskašljaj je naziva i “sputum”. Budući da se MTBC može obojati određenim bojama čak i nakon obrade u kiseloj otopini, svrstava se u acidorezistentne bakterije. Dvije najčešće korištene metode bojenja acidorezistentnih bakterija su bojenje po Ziehl–Neelsenu, pri čemu se acidorezistentne bakterije oboje jarko crveno zbog čega su uočljive na plavoj pozadini preparata i bojom auramin-rodamin nakon čega se preparat pregledava pomoću fluorescentne mikroskopije.
Skupina M. tuberculosis (MTBC) obuhvaća još četiri mikobakterije: Mycobacterium bovis, Mycobacterium africanum, Mycobacterium canetti, i Mycobacterium microti. M. africanum nije proširen, ali je značajan uzročnik tuberkuloze u pojedinim dijelovima Afrike. M. bovis je bio česti uzročnik tuberkuloze, ali je u razvijenim zemljama uvođenje pasterizacije mlijeka uvelike smanjilo važnost ove mikobakterije kao javnozdravstvenog problema. M. canetti je rijetkost i čini se da je ograničen na rt Afrike, premda se nekoliko slučajeva zaraze pojavilo i u emigranata iz Afrike. M. microti je također rijetkost i uglavnom izaziva zarazu u imunodeficijentnih osoba, no možda je i uobičajeniji nego što se misli.
Druge patogene mikobakterije su Mycobacterium leprae, Mycobacterium avium, i Mycobacterium kansasii. Posljednje dvije se svrstavaju u "netuberkulozne mikobakterije" (NTBCM). NTBCM ne uzrokuju TBC niti lepru, ali uzrokuju plućnu infekciju koja jako nalikuje na TBC.
Rizični čimbenici Nekoliko je čimbenika koji stvaraju podložnost infekciji TBC. Širom svijeta, najvažniji rizični čimbenik je HIV; 13% svih bolesnika od TBC zaraženo je virusom HIV-a. Ovaj je problem čest u subsaharskoj Africi, gdje je učestalost infekcije HIV-om visoka. Tuberkuloza je usko povezana s prenapučenošću i lošom prehranom. Ova povezanost čini TBC glavnom bolešću siromaštva. U velikoj opasnosti od zaraze TBC su intravenski narkomani, stanovnici i zaposlenici na mjestima gdje se skupljaju osobe podložne infekciji (primjerice, zatvori i domovi za beskućnike), siromašne osobe i one koje nemaju odgovarajuću zdravstvenu zaštitu, etničke manjine visokog rizika, djeca koja dolaze u dodir s osobama visokog rizika i zdravstveni radnici koji liječe navedene skupine. Još jedan od značajnih rizičnih čimbenika je kronična plućna bolest. Silikoza povećava opasnost od zaraze oko 30 puta. Pušači cigareta su u skoro dvostruko većoj opasnosti od TBC od nepušača. Ostali čimbenici koji također povećavaju opasnost od zaraze tuberkulozom su alkoholizam i diabetes mellitus (koji utrostručuje opasnost) Sve važniji čimbenici rizika, osobito u razvijenim zemljama postaju i neki lijekovi, kao što su kortikosteroidi i infliximab (monoklonalno protutijelo protiv αTNF-a). Postoji i genska sklonost, no znanstvenici zasad nisu utvrdili kolika je njezina važnost.
Mehanizam mini|220px|Javnozdravstvenim se kampanjama 1920-ih godina pokušalo zaustaviti širenje TBC. Prijenos Kada bolesnici s aktivnim oblikom plućne TBC kašlju, kišu, govore, pjevaju ili pljuju, zrakom se šire zarazne kapljice, aerosol čiji je promjer 0,5 do µm. Prilikom samo jednog kihanja nastaje i do 40 000 kapljica. Bolest se može prenijeti putem svake od kapljica, jer je za zarazu tuberkulozom potrebna vrlo mala doza (zaraziti se može osoba koja udahne manje od 10 bakterija).
U velikoj opasnosti od zaraze su osobe koje dolaze u dugotrajni, česti ili bliski dodir s bolesnicima od TBC, a stopa zaraze je procijenjena na 22%. Bolesnik s aktivnom, neliječenom tuberkulozom može godišnje zaraziti 10–15 (ili više) osoba. Tipično je da samo bolesnici s aktivnom TBC mogu zaraziti druge. Smatra se da bolesnici s latentnim oblikom infekcije nisu zarazni. Vjerojatnost prijenosa bolesti s jedne osobe na drugu ovisi o nekoliko čimbenika. To su: broj zaraznih kapljica koje zaražena osoba širi, prozračenost prostorija u kojima bolesnik boravi, trajanje izloženosti infekciji, virulencija soja M. tuberculosis i stanje imunosnog sustava nezaražene osobe. Kako bi se spriječilo širenje infekcije, preporučuje se bolesnike s aktivnom TBC staviti u karantenu i liječiti ih tuberkulostaticima. Nakon otprilike dva tjedna učinkovitog liječenja, bolesnici koji boluju od aktivne infekcije koja nije otporna na antibiotike u pravilu prestaju biti zarazni za druge. U slučaju zaraze, obično je potrebno da prođu tri do četiri tjedna da bi novozaražena osoba postala dovoljno zarazna kako bi mogla zaraziti druge.
Patogeneza Oko 90% ljudi zaraženih s M. tuberculosis imaju asimptomatski, latentni oblik TBC infekcije (ponekad zvan i LTBC). Vjerojatnost da će zaraza tijekom njihova života prijeći u aktivni oblik tuberkuloze iznosi 10%. U bolesnika zaraženih s HIV-om, vjerojatnost razvoja aktivne tuberkuloze iznosi skoro 10% godišnje. Ako se ne primijeni učinkovito liječenje, stopa smrtnosti od aktivne TBC iznosi do 66%
Infekcija s TBC započinje kad mikobakterije dospiju do plućnih alveola, gdje ulaze u alveolarne makrofage i dijele se u njihovim endosomima. Primarno mjesto infekcije u plućima naziva se " Ghonovo žarište" i smješteno je u gornjem dijelu donjeg režnja, ili u donjem dijelu gornjeg režnja. Do tuberkuloze pluća može doći i zarazom putem krvi, što se naziva Simonovo žarište. Simonovo se žarište tipično nalazi u vršku pluća. Prijenosom putem krvi infekcija se može proširiti i na udaljenije organe, poput perifernih limfnih čvorova, bubrega, mozga i kostiju. Tuberkuloza može zahvatiti sve dijelove tijela, ali iz nepoznatih razloga rijetko su zahvaćeni srce, skeletni mišići, gušterača i štitna žlijezda.