Obitelj Pejačević (mađarski: Pejácsevich i Pejácsevics, bugarski: Пеячевичи) je hrvatska plemićka obitelj koja je imala značajnu ulogu u političkom, društvenom, gospodarstvenom i kulturnom životu Hrvatske tijekom 18., 19. i početkom 20. stoljeća, a posebno je dala svoj obol razvitku Slavonije i imala istaknuto mjesto u njenoj povijesti. Iz obitelji je kroz prošlost poniklo niz znamenitih osoba, među kojima su bili političari, vojni časnici, visoki državni dužnosnici, svećenici, pisci i umjetnici. Dvojica su njenih članova, Ladislav (1824. – 1901.) i Teodor (1855. – 1928.), bili hrvatski banovi.
Ishodišta podrijetla
Podrijetlo Pejačevića, prema nekim izvorima, seže u 14. stoljeće, i to na područje tadašnjeg jugoistočnog dijela srednjovjekovne hrvatske države, odnosno današnjeg središnjeg dijela teritorija Bosne i Hercegovine. Pejačevići se čak dovode u vezu s bosanskim kraljem Stjepanom Dabišom (stolovao 1391. – 1395.), odnosno da potječu od njegovog sina Parčije, čiji su se potomci nazivali Parčevići, a kao jedan od ogranaka te obitelji su nastali Pejačevići.
O tome iscrpno piše u pedesetdevetom svesku „Arhiva za austrijsku povijest“ Carske akademije znanosti („Archiv für österreichische Geschichte“ herausgegeben von der Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften) izdanog u Beču 1880. godine, gdje se nalazi poglavlje o Petru barunu Parčeviću (1612. – 1674.), marcianopoljskom nadbiskupu. Tekst tog poglavlja temelji se na istraživanjima Julijana grofa Pejačevića (1833. – 1906.), kroničara svoje obitelji. Unatoč sumnjama nekih povjesničara, kasnije analize uglavnom su pokazale da su njegove tvrdnje povijesno utemeljene. To se poglavito odnosi na istraživanja bugarske historiografije, uključujući ona koja su u dvadesetim i tridesetim godinama 20. stoljeća izvršili Bojan Penev i Boris Jocov, a koja su se pozabavila povezanim obiteljima Parčević i Pejačević (te nekim drugim obiteljima koje su s njima bile u srodstvu), i to za vremensko razdoblje dok su te obitelji boravile na području današnje Bugarske. Detaljno se o tome govori u člancima bugarske nacionalne enciklopedije „Enciklopedija Bulgaria“ (Sofija, 1981. – 1997.).
Bugarsko razdoblje
Kao preteče Pejačevića, Parčevići su se, spletom okolnosti, u drugoj polovici 14. stoljeća naselili u Bugarskoj. „Enciklopedija Bulgaria“ specificira da je Parčija sa svojom obitelji tamo stigao s dubrovačkim trgovcima, odnosno uz posredovanje trgovačkih veza Dubrovačke Republike. Razlog tom preseljenju nije sa sigurnošću utvrđen, ali je najvjerojatnije vezan uz sukobe s drugim suparničkim velikašima na području tadašnje jugoistočne Hrvatske, odnosno na teritoriju Bosanskog Kraljevstva. Parčijina je obitelj, naime, tamo imala svoje posjede, od kojih se u nekim izvorima izrijekom spominje Narona.
Boraveći najprije u Trnovu u središnjoj Bugarskoj (do 1399. godine), Parčevići sele u zapadnije dijelove zemlje. Kao njihovo sjedište najviše se od tada spominje rudarski gradić Čiprovci, u oblasti Montana. Neki povjesničari stoga drže da obitelj zapravo odonud vuče podrijetlo.
Čiprovci su u to vrijeme bili upravno, gospodarsko i kulturno sjedište cijele regije, ležeći u plodnoj dolini rijeke Ogosta, pritoka Dunava, uz obronke Stare planine (Balkan) i blizu današnje granice sa Srbijom. U blizini naselja otkrivena su bogata nalazišta ruda, među kojima zlata, srebra, bakra i olova. Rudarstvo su tamo razvili saski rudari, koji su se doselili u 13. i 14. stoljeću i bili katoličke vjere, za razliku od starosjedilačkih pravoslavnih Bugara. Osim njih, došli su onamo i dubrovački trgovci te bosanski franjevci. Još veća mješavina nacionalnosti i religija nastala je na tom području nakon turske okupacije. thumb|240px|Grb obitelji Knežević, ogranka proizašlog iz obitelji Parčević
Osim u Čiprovce, neki ogranci Parčijine obitelji naselili su se u druga okolna mjesta, pa čak su neka nova i osnovali, kao što su na primjer Kneže, Pejakovo (ili Pejačevo) i Čerka. Po tim su mjestima pojedini ogranci dobili imena, te su, osim Parčevića, postojali Kneževići (Knezovići), Pejačevići, Čerkići i Tomagjonovići.
Rodoslovlje prvih Pejačevića
Parčija - spominje se 1386. Nikola I. Parčević - sin Parčije Andrija I. Parčević - sin Parčije Petar I. Parčević - sin Andrije I., umro nakon 1423. Nikola II. Parčević - sin Petra I., spominje se 1437. – 1470. Gjoni (Ivan, Gyoni, Gioni ili Giono) Parčević - sin Nikole II., spominje se 1481., imao je sinove: Ivan I. Parčević - spominje se 1563. Stjepan Knežević Tomislav (Tomo) Tomagjonović Dmitar Pejačević - spominje se 1561. – 1563., prvi se počeo zvati Pejačevićem Nikola I. Pejačević Juraj (Đuro) I. Pejačević - barun, oženjen Margaretom Parčević Marko I. Pejačević Matija I. Pejačević - oženjen Agatom Knežević, umro oko 1688.
Veze s franjevcima
U dugom vremenskom razdoblju u kojem su Pejačevići živjeli u Bugarskoj neprestana je njihova povezanost i isprepletenost s franjevcima provincije Bosne Srebrene, koji su još u 14. stoljeću došli u Bugarsku. Kako to navodi Vitomir Belaj s Filozofskog fakulteta u Zagrebu u svom radu „Act Bulgariae ecclesiastica oca Euzebija Fermendžina kao etnološki izvor“ u sklopu Zbornika radova znanstvenog skupa pod nazivom „Život i djelo o. Euzebija Fermendžina“ iz 1998. godine, franjevci su prvi put došli iz Bosne u zapadnu Bugarsku još za bosanskoga vikara Bartula Alvernskoga, oko 1366. godine.
Povijesne veze Pejačevića, odnosno njihovih predaka, s franjevačkim redom započete su zacijelo još u tom ranom razdoblju, a posebno su intenzivirane u vrijeme kada su od kraja 16. stoljeća u bugarsku katoličku enklavu u Čiprovcima dolazile od pape poslane katoličke misije. Kada je papa Klement VIII. (1592. – 1605.) poslao u Bugarsku svog vizitatora bosanskog franjevca Petra Zlojutrića, poznatijeg kao Petar Solinat (jer je bio podrijetlom iz mjesta Soli, što je stari naziv za današnju Tuzlu), tamošnji su ga katolici uspjeli zadržati, pa je 1601. godine on postao prvi biskup novoutemeljene sofijske biskupije sa sjedištem u franjevačkom samostanu u Čiprovcima. Solinat je od turskih vlasti uspio ishoditi dozvolu da se u Bugarskoj otvore novi samostani, župne crkve pa čak i katolička škola u Čiprovcima, koja je osnovana 1625. godine. thumb|270px|Ostaci stare katoličke katedrale sv. Marije u Čiprovcima
Pejačevići i njihove srodne obitelji bili su, dakle, usko povezani s franjevcima, bilo kroz školovanje svoje djece, bilo putem izravnog ulaska njihovih pripadnika u franjevački red. Najpoznatiji među njima bio je, već spomenuti, ugledni franjevac, književnik i diplomat Petar Parčević, rođen u Čiprovcima, a školovan u Italiji. On se cijeli život borio za poboljšanje teškog položaja katolika u Bugarskoj, pa ga je 1656. godine, između ostalog i zbog toga, papa Aleksandar VII. (1655. – 1667.) postavio za marcianopoljskog (preslavskog) nadbiskupa. Godine 1657. habsburški ga vladar Leopold I. proglašava barunom, što je potvrđeno i 1668. godine, kada postaje administrator i apostolski vikar Moldavije. Činjenice o hrvatskom podrijetlu
Cijeli je niz činjenica koje potvrđuju izvorno hrvatsko podrijetlo Pejačevića. Nesporno je da je veliki dio bugarskih katolika, posebice onih u čiprovačkoj enklavi i njenoj okolici, bio podrijetlom iz ondašnjih hrvatskih ili bosanskih krajeva, a napose s područja Dubrovačke Republike. Ne samo uska povezanost i suživot bugarskih katolika s franjevcima, nego i sama organizacijska pripadnost Franjevačkoj provinciji Bosne Srebrene govori tome u prilog.
Povijesni dokumenti vezani uz bugarske katolike koji su do danas očuvani, a potječu s više područja današnje Bugarske (npr. Čiprovci, Sofija, Trgovište, Rakovski itd.), među kojima ima puno pisama, napisani su (osim na talijanskom, latinskom i njemačkom) i na hrvatskom jeziku, i to „neki hrvatskom ikavštinom, a neki dubrovačkim govorom, pri čemu se kod većine vidi manji ili veći utjecaj bugarskog“, kako to navodi već spomenuti profesor Belaj. Zanimljivo je da se u nekim dokumentima jezik dubrovačkih trgovaca, koji su niz naraštaja živjeli u Bugarskoj, naziva „bosanskim“, kako to stoji primjerice u jednom vizitatorskom pismu ninskog biskupa iz 1581. godine. U nekim drugim pak dokumentima dubrovački se govor naziva „ilirskim“.
Među najvažnije očuvane dokumente spadaju vizitacijska izvješća i izvješća o stanju crkava, koja u istom smislu dokumentiraju etnokulturne procese, status i kontinuitet katoličkog pučanstva u pojedinim dijelovima Bugarske, pa i šire, jer na primjer jedno vizitacijsko izvješće iz 1580. godine spominje „selo Gorusane, udaljeno 30 milja od Carigrada“, u kojem su živjeli katolici iz Bosne. U čiprovačkoj se katoličkoj školi, osim na bugarskom, govorilo i pisalo na hrvatskom jeziku, jer su njeni polaznici, uz djecu bugarske nacionalnosti, bili i pripadnici hrvatske etničke skupine. Konačno, ne i najmanje važna je činjenica da sama prezimena čiprovačkih katoličkih obitelji, pa tako i Pejačevića, završavaju na „ić“, što ne upućuje na to da bi bila izvorno bugarska, nego da su karakteristična za hrvatski identitet.
Ako i postoje sumnje (zbog nedostatka materijalnih dokaza) da su Pejačevići izravno povezani s bosanskim kraljem Stjepanom Dabišom po muškoj liniji, bilo kakve sumnje u, općenito gledajući, hrvatsko podrijetlo te obitelji nemaju nikakve osnove. thumb|270px|Zemljopisna karta iz 1683. sa stanjem granica prije Velikog turskog rata i Čiprovačkog ustanka
U razmjerno teškim okolnostima turske okupacije čiprovačkog kraja, Pejačevići su uspjeli zadržati svoj hrvatski identitet, te su se, kad je nakon poraza Turaka pod Bečom 1683. godine došlo do Velikog turskog rata, pridružili ustanku protiv Osmanlija, imajući dapače pritom vodeće uloge.
Čiprovački ustanak 1688.
Habsburška carska vojska, potpomognuta trupama drugih europskih država, poslije oslobođenja Beča od opsade prodrla je duboko u tadašnji turski teritorij na jugoistoku Europe. Čiprovački su katolici tada podigli bunu, nadajući se da će osloboditi svoj zavičaj od osmanske vlasti. Na čelu ustanika bili su braća Ivan i Mihail Stanislavov, te Bogdan Marinov, a jedan od vođa bio je i Đuro II. (bugarski: Georgi) Pejačević (1655. – 1725.), sin Matije I. Pejačevića.
Turci su bunu krajem 1688. godine ugušili, a Čiprovce i okolna, mahom rudarska, naselja, kao što su bila primjerice Klisuru, Železnu i Kopilovce, opustošili. Preživjelo stanovništvo, među kojima su bili i Pejačevići, uključujući Đurinu braću Marka II. i Ivana, a možda i najstarijeg brata Nikolu, moralo se povući, te je izbjeglo na sjever, na područje koje je kontrolirala habsburška vlast. Prema nekim izvorima Nikola Pejačević bio je u to vrijeme već pokojan. Braća su se tada, nakon kraćeg razdoblja mijenjanja boravišta, trajno sa svojim obiteljima naselila na od Turaka novooslobođenom području Slavonije i Srijema.
Uspon obitelji u Slavoniji i Srijemu
Prve godine povratka
Pejačevići su bili jedna od niza katoličkih obitelji koje su, bježeći od turskog progona, iz bugarskih Čiprovaca, najvjerojatnije preko Vlaške i Erdelja, izbjegle najprije u ugarski Pečuh, a zatim u Osijek. Prema navodima povjesničara dr Josipa Bösendorfera u stručnom časopisu „Narodna starina“, svesku izdanom u Zagrebu 1932. godine (u tekstu pod nazivom „Kolonija Čiprovčana u Osijeku“), “ti Čiprovčani dolaze u Osijek iz Pečuha, odakle bježe radi Rákóczijeve bune. Javljaju se, dakle, u prvoj dekadi XVIII stoljeća. Sve su te familije ženidbama međusobno povezane, jedna drugoj svjedoči na javnim ispravama, kumuju međusobno kod vjenčanja i krštenja, svjedoci su kod sudbenih postupaka“. Dr Bösendorfer nabraja, opisuje te prikazuje rodoslovlje svake od tih osječko-čiprovačkih obitelji, i to ovim redom: Margići, Gegići, Stejkići, Čerkići, Frankolukini, Nikolantini (Nikolantići), Lekići, Adamovići i Pejačevići.