mini|200px|Filipović u ustaškoj odori Miroslav Filipović (1915. – 1946.), poznat i kao Tomislav Filipović i Tomislav Filipović-Majstorović, hrvatski franjevac iz Bosne, osuđen zbog ratnih zločina na njemačkom vojnom sudu i jugoslavenskom civilnom sudu te obješen u Beogradu.
Postavši franjevcem, uzeo je redovničko ime Tomislav. Zbog sudjelovanja u ustaškim pokoljima u veljači 1942. Crkvene vlasti su ga isključile iz franjevačkog reda, što je u srpnju 1942. godine potvrdila i Sveta Stolica; time je izgubio pravo korištenja svojeg redovničkog imena.
Rani život Filipovićev datum rođenja bio je 5. lipnja 1915. no malo toga je zabilježeno o njegovim ranim godinama. Godine 1938. pridružio se franjevačkom redu u samostanu Petrićevcu u Banjoj Luci gdje je uzeo ime Tomislav kao svoje redovničko ime.Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941-1945, Darko Stuparić, Minerva, Zagreb: 1997, str. 114Zahtjev je usvojen te je Filipović isključen iz franjevačkog reda 10. VII. 1942., kada gubi i pravo na ime fra Tomislav. Tijekom 1941. njegov nadređeni u samostanu navodno je zahtijevao od Filipovića da se distancira od ustaša, organizacije ekstremnih hrvatskih nacionalista koje su sile Osovine postavile u travnju 1941. da vladaju Nezavisnom Državom Hrvatskom (NDH), marionetskom državom koja je obuhvaćala Bosnu i Hercegovinu kao i većinu Hrvatske.
Filipović je dodijeljen kapelaniji u ramsko-šćitskoj regiji (u sjevernoj Hercegovini). Odlučio je ne prihvatiti dodijeljeno mu kapelanstvo pa je u siječnju 1942. nakon dovršetka teoloških ispita u SarajevuSukob simbola: politika, vjere i ideologije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Jure G. Kristo, Nakladni zavod Globus, 2001, ; stranica 105 postao vojni kapelan u ustaškoj vojnici.Zločini u logoru Jasenovac (Zagreb 1946), izvješće Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (ZKH), odlomak D-XXVI. (od kolovoza 2008. ovo je izvješće dostupno na engleskom na http://www.jasenovac-info.com/cd/biblioteka/jasenovac1946/jasenovac1946.pdf i srpskom na http://www.jasenovac-info.com/cd/biblioteka/jasenovac1946/jasenovac-1946.html )
Ustaški kapelan Tomislav Filipović (poslije poznat kao Tomislav Filipović-Majstorović) dodijeljen je 2. bojni Poglavnikova tjelesnog zdruga. Izjave dvojice očevidaca i visokog njemačkog generala navodile su da je 7. veljače 1942. Filipović pratio elemente svoje bojne u operaciji čiji je cilj bio čišćenje Srba u naselju Drakulić u sjevernom predgrađu Banje Luke te u dva susjedna sela, Motikama i Šargovcu. Preživjelo je nekoliko Srba, no operacija je nadmoćno ostvarila svoj cilj te je sjekirom ili krampovima ubijeno više od 2.300 srpskih civila – muškaraca, žena i djece. Majstorović je među svojim trupama proglašen "slavnim" te je naredio da se malena srpska djeca dovedu pred njega tako da ih može zaklati tradicionalnim ustaškim oružjima: nožem i pištoljem. On i otac Zvonimir Brekalo ubit će poslije ovu djecu prerezivanjem njihova vrata.Lazar Lukajić: Fratri i ustaše kolju, Beograd: 2005. Lukajić navodi popis sa 2.299 žrtava koji je sastavio Jovan Mirković među kojima su uključeni neki koje je ubio u obližnjem ugljenokopu Rakovcu. Popis koji uključuje puno ime i prezime te godinu rođenja svake žrtve također sadrži detalje o 16 ljudi ubijenih u rudniku koji nisu bili ni iz jednog od triju sela. (Mirković je bio direktor Spomen-područja Jasenovca, a zatim i Muzeja žrtava genocida u Srbiji)
Izvješće koje je poslao Eugen Dido Kvaternik, načelnik državne službe za unutarnju sigurnost, iz svog banjolučkog ureda i datiranog na 9. i 11. veljače 1942., navodi da su među žrtvama u Šargovcu bila 52 djeteta ubijena u seoskoj osnovnoj školi. Prvo od tih izvješća daje broj ubijenih u rudniku, školi i tri sela koji je ukupno bio 2.287. Drugo revidira broj ubijenih u školi s 37 na 52 što daje ukupne gubitke od 2.302.Arhiv Vrhovnog suda BiH, B.I.I.k171-13/15-1 Dvije učiteljice preživjele su masakr u školi: Dobrila Martinović koja je poslije pretrpjela živčani slom i Mara Šunjić (nazvana Tunjić u nekim dokumentima) koja je svjedočila protiv Filipovića na njegovu poslijeratnom suđenju u Beogradu. Prema Šunjićinom svjedočanstvu na sudu Filipović nije samo sudjelovao u zvjerstvu već je također poticao svoje ustaške drugove da djeluju ekstremno okrutno.Viktor Novak: Magnum crimen, Zagreb: 1948, str. 647
Martinović je počela ponovo poučavati 1955. u bosanskom selu Sipragama sjeveroistiočno od Banje Luke. Opisala je masakr u šargovačkoj školi u razgovorima sa sveučilišnim profesorom Jovom Jovanovićem i svojim ravnateljom te je njezin iskaz objavljen 1968. Objasnila je da nije imala nikakvog razloga biti alarmirana kada je Filipović stigao u školu jer je on bio smješten u obližnjem samostanu Prebićevcu te je često bio viđen kako prolazi kroz sela. U prethodnim prigodama njegovo ponašanje bilo je prijateljsko. Učiteljica se prisjetila da su djeca gledala znatiželjno bez ikakva straha kada su Filipović i neki ustaše ušli u razred. No Filipović je uzeo dijete Vasiliju Glamočanin i "zaklao je nožem" ispred razreda. Naložio je ustaškim trupama koje su ga pratile da slično postupe s ostalom djecom i uvjerio ih da će grijeh preuzeti na sebe.Dušan Lukac: Banja Luka u ratu i revoluciji, Banja Luka, 1968 str. 192 Viktor Novak pripisao je sličan iskaz Martinović u Magnum crimen, no uljepšao ga je poput nekih drugih odlomaka u istoj knjizi grotesknim i ponekad nevjerojatnim detaljima: "Kako je svako dijete izdahnulo, svaki mu je ustaša iskopao oko i ugurao u dječji pupak" itd. Slične zvjerstva zbila su se 12. veljače 1942. u druga dva sela u kraju Piskavici i Ivanjskoj (sada Potkozarju), no ne postoji konkretan dokaz da je Filipović bio upleten u ove događaje.Jovan Babić: New-Age Drakulas (Banja Luka, 2000), epilogue to the second edition.
Časnici njemačke okupacijske vlasti užasavali su se veljačkim masakrima, strahovavši da će provocirati ustanke među civilnim stanovništvom u regiji.Emperor's Clothes Nijemci su izveli Filipovića pred vojni sud zbog njegove upletenosti vjerojatno na zahtjev talijanske vojske koja je tada okupirala dio teritorija NDH-a.István Deák: Essays on Hitler’s Europe (University of Nebraska Press 2002), page 203n. U svom svjedočanstvu Zemaljskoj komisiji Hrvatske osnovanoj nakon Drugog svjetskog rata radi istraživanja ratnih zločina "okupatora i njihovih pomagača", Filipović je izjavio da nije sudjelovao niti namjeravao počiniti masakre od 7. veljače.ZKH (op.cit) Odlomak D-XXVI: "Jedne večeri krenuo sam u akciju s II. Poglavnikovom tjelesnom stražom samo da pretražimo okolna pravoslavna sela za koja smo sumnjali da udomljuju četnike. Ističem da sam bio svećenik u tom području prije [nego je osnovana] NDH. Vidio sam kako se ustaški vojnici vraćaju krvavi iz klanja. Poslije sam čuo priče da je tom prigodom ubijeno 2.000 ljudi." No general Edmund Glaise von Horstenau, viši njemački časnik u regiji, implicirao je Filipovića u izvješću gdje je naveo da osim što je bio prisutan "tijekom klanja" svećenik je nazočio planiranom sastanku prije masakara zajedno s nekoliko drugih katoličkih svećenika. Izvjestio je da su ustaški bivši gradonačelnik u Banjoj Luci Viktor Gutić i predsjednik općinskog suda dr. Stilinović također nazočili sastanku.Arhiv Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, B.I.I.k171-13/15-1 Filipovića je 4. travnja 1942. s njegova kapelanskog položajaJure Krišto: Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941-1945, Zagreb: 1998, str. 223 suspendirao papinski legat u Zagrebu i zatvorio u Hrvatskoj.
Odgovornosti za kompleks koncentracijskog logora Jasenovac Imenovanje Izravnom intervencijom Vjekoslava "Maksa" Luburića, koji je tada vodio odsjek III Ustaške nadzorne službe odgovorne za upravu sustavom zarobljeničkih logora u državi,Ustaška nadzorna služba Filipović je ubrzo premješten u koncentracijski logor Jasenovac, gdje je u početku bio zatvorenik s povlaštenim statusom koji je pomagao ustašama, a poslije su ga ustaše postavili da zapovijeda malenim tranzitnim logorom blizu Jasenovca tijekom rane 1942. godine. Navodno je ondje ubio zatvorenika jer je skrio štrucu kruha.Sakićev trag, svjedočanstvo Gabrijela Wintera, 12.4.99. Ubrzo zatim postao je glavni stražar odgovoran za masovne egzekucije i poručnik zapovjednika Ljube Miloša i upravitelja Ivice Matkovića, a poslije 10. lipnja 1942. upravitelj glavnog logora u njihovo ime sve do povratka Matkovića u listopadu 1942. godine. Luburić je dao Filipoviću novo prezime "Majstorović" prema riječi koja označava "majstora". Od tada u nekim dokumentima naziva ga ponekad tim imenom a ponekad Filipović-Majstorović. Jedan događaj koji ga je obilježio kao preokrutnog bila je očigledna pobjeda u okladi koju su mu ponudili Marinko Polić i Jerko Maričić, obojica sramotna podčasnika u logoru. Svjedok Josip Riboli izjavio je:Majstorović, Polić i Maričić natjecali su se tko će od njih biti bolji mesar. Žrtve su trebale kleknuti ispred njih sve dok nisu čelom dotaknuli tlo, a egzekutori bi tada pucali iz svojih revolvera u njihove potiljke. Ako smrt nije bila trenutna, jedan bi od njih zgrabio nož i prerezao grkljan žrtvi.Review of International Affairs: Politics, Economics, Law, Science, Culture by Savez novinara Jugoslavije, Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije, Jugoslovenska stvarnost (Firm), Institut za međunarodnu politiku i privredu (Belgrade, Serbia); Federation of Yugoslav Journalists: 1950, p. 22
Zapovjednik Jasenovca Nakon rata Filipović je priznao da je osobno ubio 100 zarobljenika i prisustvovao masovnim egzekucijama mnogih drugih. Procijenio je da je pod njegovim zapovjedništvom likvidirano oko 20.000-30.000 zarobljenika u glavnom jasenovačkom logoru. Rekao je da su zarobljenici često bili postavljani iznad pripremljenih rovova gdje je svaki od njih zatim ubijen udarcem malja.ZKH (op cit) Odlomak D-XXVI Filipović nadalje govori o svojem zapovijedanju Starom Gradiškom, zatvoreničkim logorom primarno za žene koji je bio označen kao logor V u sustavu Jasenovca:
Nakon saslušanja 62 jasenovačkih preživjelih zatvorenika koji se obično navode potpunim imenom, komisija za ratne zločine pobrojala je 1946. Filipovića među 13 ustaša koji su se "isticali" po svojoj brutalnosti i direktnoj upletenosti u ubijanju. Izvjestila je da čak okrutnost Ljube Miloša, notornog po šibanju zarobljenika do smrti u lažnoj klinici, ne "prelazi u sadizmu" Filipovića. Komisija je Filipovićevu izjavu vidjela kao "krucijalno" priznanje njegova sudjelovanja u zvjerstvima, no prema broju koji je iznio zabilježila je: "Svi ispitani svjedoci koji su sami bili zarobljenici govore s potpunom konzistentnošću i jasnoćom o daleko većem broju, posebice što se tiče broja žrtava koje je sam Majstorović ubio." Komisija je navela jednog svjedoka Tomu Krkca koji je opisao kako vidi Filipovića da "vrlo često" ubija zarobljenike tijekom takozvanih javnih egzekucija i tjera zarobljenike da ubijaju druge zarobljenike maljevima.ZKH (op cit), Odlomak C-III.
U jednom od prvih objavljenih memoara o životu i smrti u kompleksu Jasenovca, hrvatski liječnik i akademik dr. Nikola Nikolić koji je bio zatvoren u logoru III, opisao je svoj prvi susret s Filipovićem: "Njegov glas je imao gotovo žensku kvalitetu što je bilo u raskoraku s njegovim fizičkim stavom i grubim licem." Nikolić se prisjetio stajanja u drugom redu u grupi zarobljenika koji su postrojeni da gledaju kako je druga grupa zarobljenika bila nagurana ispred Filipovića. Filipović je pozvao Nikolića tako da kao liječnik može svjedočiti da se "naša kirurgija može izvoditi bez anestetika." Filipović je zatim ubio dvojicu zarobljenika i rekao kolegi da "dovrši ostatak".Nikola Nikolić: Jasenovački Logor, Zagreb: 1948, str. 285-89.