Atentat u Narodnoj skupštini 1928., dogodio se 20. lipnja 1928. godine kada je u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije u Beogradu izvršen atentat na zastupnike Hrvatske seljačke stranke, Ivana Pernara, Đuru Basaričeka, Ivana Granđu, Stjepana Radića i Pavla Radića. Atentat je izvršio zastupnik Narodne radikalne stranke, Puniša Račić.
20. lipnja 1928. godine Večer i noć uoči odlaska u Narodnu skupštinu Stjepan Radić proveo je u kući svoga sinovca Pavla Radića, u Beogradu. Dvadeset i dva sata prije atentata dne 19. lipnja 1928. godine uredništvu svojih novina Narodni val izdiktirao je članak koji je potom objavljen na prvoj stranici, na sam dan atentata, pod naslovom Paklenski plan Velje Vukićevića i podnaslovima U očajanju predsjednik vlade spreman na sve i Što to snuje Velja Vukićević s Dragomirom Jankovićem?.Kulundžić, 1967., 328. U njemu je iznio kako mu je jedan od radikalskih prvaka rekao da je Vukićević (predsjednik vlade) spreman na sve i da ono što su njegove novine Jedinstvo pisale, da Radića i Pribićevića treba ubiti, nije samo puka prijetnja.Ivan Mužić, Stjepan Radić u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, 4. dop. izd., NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1990., , str. 235. Istoga dana skupina zastupnika (njih 23) na čelu s Punišom Račićem podnijela je prijedlog neka se Stjepan Radić uputi na liječnički pregled zbog toga što njegovi postupci "izazivaju jaku i opravdanu sumnju da je on normalan čovek", a s ciljem "da bi se izbegli događaji koji mogu nastupiti".Latinka Perović, Ubistvo Radića, pescanik.net, 20. lipnja 2019., pristupljeno 5. srpnja 2020.
Ujutro, 20. lipnja 1928. godine, posjetio ga je njegov bliski suradnik Sekula Drljević, čelnik Crnogorske stranke, i pokušao ga je odvratiti od odlaska u Narodnu skupštinu toga dana, upozorivši ga na opasnost od ubojstva koja mu prijeti, koja je "očevidna i neposredna".Kulundžić, 1967., 336. Ne uspjevši ga odvratiti od odlaska u Narodnu skupštinu, Sekula Drljević i Pavle Radić tražili su od njega neka im prisegne kako ne će "ni danas, ni budućih deset dana, ni riječi progovoriti u Skupštini" na što je on odgovorio: "Prisežem, da ne ću ni riječi progovoriti.".Kulundžić, 1967., 338.
Sjednica Sjednica Narodne skupštine počela je u 9:45 sati s prosvjedima Seljačko-demokratske koalicije jer su na prošloj sjednici zastupnici Narodne radikalne stranke, Toma Popović, Puniša Račić i Joca Selić, prijetili ubojstvom Stjepanu Radiću. Prvi govornik bio je Ivan Pucelj, govorio je o zapisniku, o neradu parlamenta. Drugi govornik bio je Sava Kosanović, govorio je isto o zapisniku a nakon njega govorio je Svetozar Pribićević, u svezi stavljanja na dnevni red Skupštine pitanje Nettunskih konvencija. Potom je narodni zastupnik Seljačko-demokratske koalicije Ljubomir Maštrović tražio neka se događaji od jučer, "koji su se zbili za vrijeme skupštinske sjednice", unesu u zapisnik naknadno jer to se dogodilo za vrijeme trajanja skupštinske sjednice. U prvoj skupštinskoj klupi, u sredini, sjedili su: Ivan Pernar, Ivan Granđa, Stjepan Radić, Svetozar Pribićević i Ivan Pucelj.
Predsjenik Narodne skupštine dr. Ninko Perić prekinuo je sjednicu na pet minuta i otišao u ministarsku sobu, a za njim otišao je i Puniša Račić.Kulundžić, 1967., 351. Nakon stanke od pet minuta predsjednik Narodne skupštine dr. Ninko Perić, radi prijetećih riječi, kaznio je pismenom opomenom narodnoga zastupnika Tomu Popovića. Potom je, suprotno svim pisanim i uobičajenim pravilima parlamentarnoga rada, iz vlastite inicijative, jer ga ovaj za to nije ni zamolio, pozvao Punišu Račića neka govori radi "ličnog objašnjenja".
Atentat i nakon atentata
Nakon atentata Puniša Račić pobjegao je kroz ministarsku sobu, po izjavi nazočnih, vičući »Živela Velika Srbija!«.Ivan Mužić, Stjepan Radić u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, 4. dop. izd., NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1990., , str. 236. Mirno je, neometan i naoružan, izašao van iz skupštinske zgrade.Janjatović, Bosiljka. Stjepan Radić: progoni, suđenja i ubojstvo 1919.-1928. godine, // Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, sv. 29, br. 1. (1997.), str. 217.-236. , str. 235., pristupljeno 24. siječnja 2016. Tu ga je čekao automobil i zajedno s narodnim zastupnikom Draganom Bojovićem odvezao se je u stan nekoga prijatelja.
Ranjenim narodnim zastupnicima HSS-a u skupštinskoj dvorani pomoć je pružilo nekoliko narodnih zastupnika koji su po zanimanju bili liječnici. Đuro Basariček izdahnuo je dvanaest minuta nakon što je bio pogođen, ležeći na skupštinskome podu, između prvih klupa i stenografskoga stola. Stjepan Radić neko vrijeme išao je sam do hodnika te je tu posrnuo i srušio se a potom je automobilom odvezen u bolnicu.Rudolf Horvat, 1992., str. 390. U beogradskoj bolnici Stjepan Radić hitno je operiran. Stjepan Radić u beogradskoj bolnici ostao je do 8. srpnja 1928. godine i odatle je, nakon laganoga poboljšanja zdravstvenoga stanja, prebačen u Zagreb gdje je nastavio s liječenjem. U bolnicu su prevezeni također i ranjeni narodni zastupnici Pavle Radić, Ivan Granđa i dr. Ivan Pernar. Pavle Radić umro je pet minuta nakon dolaska u bolnicu, a pedeset i pet minuta nakon ranjavanja.Kulundžić, 1967., str. 371. Oko dva sata nakon atentata vlada je u svome priopćenju osudila Račićev atentat, naglašeno je kako se radi o "jednome ličnom zločinu" i kako će atentator biti predan sudu.Janjatović, Bosiljka. Stjepan Radić: progoni, suđenja i ubojstvo 1919.-1928. godine, // Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, sv. 29, br. 1. (1997.), str. 217.-236. , str. 235.-236., pristupljeno 24. siječnja 2016. Istoga dana, poslijepodne, ocjenu kako se radi o osobnome sukobu iznio je i ministar unutarnjih poslova Anton Korošec.Janjatović, Bosiljka. Stjepan Radić: progoni, suđenja i ubojstvo 1919.-1928. godine, // Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, sv. 29, br. 1. (1997.), str. 217.-236. , str. 236., pristupljeno 23. siječnja 2016. U stanu gdje se je Račić sklonio nakon atentata pisao je pisma te je napisao proglas svojim biračima.Josip Horvat, 1989., str. 346.: Puniša Račić se je u pratnji Dragana Bojovića odvezao automobilom i pojavio pred Ministarstvom unutarnjih poslova u 17 sati, htijući se predati ministru Antonu Korošcu. Ovaj je to odbio i izdao je usmeni nalog šefu kabineta neka dvojica žandara odvedu Punišu Račića u Upravu grada Beograda. Potom je odveden pod stražom u Upravu grada Beograda (i dalje je u njegovoj pratnji bio i radikalski zastupnik Dragan Bojović) gdje ga je primio upravnik grada Lazarević.Josip Horvat, 1989., str. 346. Na poziv upravnika dao je revolver s kojim je izvršio atentat a nakon kratkoga ispitivanja odveden je u novi zatvor, u određenu mu posebnu samicu na prvome katu. Prije nego što su ga definitivno zatvorili izjavio je pred radikalskim zastupnikom Bojovićem i novinarima: »Nisam mogao više da gledam, kako se baca blato na sve što je srpsko. Sad sam tu, pristajem da me strijeljaju, ja sam svoje izvršio«.
Suđenje Puniši Račiću, Dragutinu Jovanoviću Lunetu i Tomi Popoviću Suđenje Puniši Račiću, Dragutinu Jovanoviću Lunetu i Tomi Popoviću bilo je u Beogradu od 27. svibnja do 7. lipnja 1929. godine. Račićevi pomagači Dragutin Jovanović Lune i Toma Popović oslobođeni su optužbe "zbog nedostatka dokaza".Bosiljka Janjatović, Politički teror u Hrvatskoj od 1918. do 1935. godine, Hrvatski institut za povijest-Dom i svijet, Zagreb, 2002., , str. 261. Puniša Račić proglašen je krivim "za djelo ubijstva i pokušaja ubijstva bez predumišljanja".Rudolf Horvat, 1992., str. 440. Osuđen je na 20 godina robije za ubojstvo Đure Basarička i Pavla Radića, 15 godina za ubojstvo Stjepana Radića, 5 godina za ranjavanje Ivana Granđe i 4 mjeseca za ranjavanje Ivana Pernara.Bosiljka Janjatović, Politički teror u Hrvatskoj od 1918. do 1935. godine, Hrvatski institut za povijest-Dom i svijet, Zagreb, 2002., , fusnota 25, str. 261. Kaznu je poslije Apelacijski sud u Beogradu ublažio i formalno se svela na 20 godina robije.
Puniša Račić robiju je provodio u Kaznenom zavodu u Zabeli kod Požarevca gdje mu je po dolasku upravnik kaznionice ustupio čitav prvi kat svoje vile koja je bila izvan kruga kaznionice.Kulundžić, 1967., str. 561.-563. Nije bio ni pod kakvom paskom, dodijeljena su mu tri kažnjenika za osobnu poslugu (jedan za posilnoga, drugi za kuhara a treći za tjelohranitelja) a imao je i slobodan izlaz u svako doba dana i noći. Prvih dana travnja 1941. godine, jedne večeri, jednostavno je odšetao iz Zabele i vlakom otišao u Beograd.Kulundžić, 1967., str. 573. Partizani su ga po ulasku u Beograd, listopada 1944. godine, na prijekom sudu osudili na smrt i strijeljali.
Posljedice atentata Nakon atentata održani su masovni prosvjedi. Prosvjedi su trajali od 20. do 23. lipnja 1928. godine. Atentat na narodne zastupnike HSS-a u Hrvatskoj je doživljen kao napad na cijeli hrvatski narod te su uslijedili prosvjedi diljem Hrvatske, na onima u Zagrebu bilo je oko 100.000 prosvjednika a žandamerija i policija ubili su trojicu, ranili 60 i uhitili 120 prosvjednika.Zdravko Dizdar, Župa Miljevci Šibenske biskupije u razdoblju od 1900. do 1950. , pristupljeno 24. siječnja 2016. Tada su (21. lipnja) ubijeni mladići Krešimir Jerbić, Nikola Majcen i Gjorgje Bjeloš.Rudolf Horvat, 1992., str. 391.Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji: 1918.-1941., knj. 1, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., , str. 272. 20. lipnja 1928. godine Josip Broz je kao politički tajnik Mjesnoga komiteta KP u Zagrebu, pozvao letkom radništvo i građanstvo na prosvjede protiv režima a tim povodom i Pokrajinski komitet KPJ za Hrvatsku uputio je proglas seljaštvu na zajedničku akciju s radništvom.Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji: 1918.-1941., knj. 1, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., , str. 512. 21. lipnja 1928. godine vodstvo Seljčko-demokratske koalicije objavilo je proglas gdje tvrde kako je zločin u Narodnoj skupštini »smišljen i organiziran« kako napušta Narodnu skupštinu i u čijem radu ne će sudjelovati dok se ne stvori »sigurno jamstvo za potpunu jednakost i ravnopravnost«, otklanjajući od vlade ponuđenu pomoć za obitelji i pogreb žrtava te pozivajući narod neka sačuva mir i ima potpuno povjerenje u Seljčko-demokratsku koaliciju.Josip Horvat, 1989., str. 374.Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji: 1918.-1941., knj. 1, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., , str. 511. 23. lipnja 1928. godine bio je pokop Pavla Radića i Đure Basarička. Vlada Velje Vukićevića uzdrmana je atentatom na prvake HSS-a i on podnosi ostavku svoje vlade, 4. srpnja 1928. godine, nakon čega je kralj Aleksandar I. Karađorđević povjerio mandat za sastavljanje vlade Aci Stanojeviću koji odmah traži sastanak s ranjenim Radićem ali ga je Radić odbio primiti, uputivši mu vrlo oštar odgovor i optuživši ga što je kao prvak Radikalne stranke pružio podršku Velji Vukićeviću i skupštinskoj većini odakle je potekao ubojica i njegovo organizirano društvo.Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., , str. 255. Nakon toga Aca Stanojević vratio je mandat za sastav vlade a kralj Aleksandar I. Karađorđević je, posredstvom Svetozara Pribićevića, ponudio mandat Stjepanu Radiću koji ga odbija predloživši mu raspuštanje skupštine i nove izbore koje bi provela oporba ili neutralna vlada. Po Radiću bi se u toj budućoj skupštini razmatrale ustavne promjene "prema stečenom iskustvu i narodnim i državnim potrebama".Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., , str. 256. 12. srpnja 1928. godine izvršen je u Beogradu neuspjeli atentat na Živojina Žiku Lazića, šefa javne sigurnosti. 27. srpnja 1928. godine Anton Korošec sastavio je vladu.