Kozarska Dubica (ranije Bosanska Dubica) općina je smještena u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine na granici s Hrvatskom, 26 km udaljena od autoceste A3. Grad Bosanska Dubica administrativno, političko i kulturno sjedište dubičke regije, u posljednje dvije godine progresivno se širi na istok i jugo-istok stvaranjem područja za industrijsku zonu i nova gradska naselja, Petra Pecije, Morave i Đolovi.
Općina pripada entitetu Republika Srpska.
Zemljopis Područje općine Bosanska Dubica se nalazi na 45°10' sjeverne zemljopisne širine i 16°50 istočne zemljopisne dužine. Ukupna površina iznosi 499 km². Zemljopisno, općina pripada oblasti rubnog dijela Panonske nizine, s prosječnom nadmorskom visinom od 200 m. Veći dio općine je pretežno ravničarsko zemljište, koje se proteže duž rijeke Une, i manjim dijelom Save, kod ušća Une u Savu. Istočni dio općine obuhvaća Dubičku ravan, dok se općina prema ostalim dijelovima pruža na brdobvite proplanke planina Kozare i Prosare. Za Dubičku regiju je karakteristično obilje obradivog plodnog zemljišta, koje je nastalo aluvijalnim nanosima rijeke Une i Save (na istoku općine).
Sam grad se nalazi na 104 m nadmorske visine, u kotlini, okružen blagim brežuljcima. Dominantni tereni oko grada su Hadžibair (186 m) prema jugu, Grabovac (193 m) i Krivdića Brdo (178 m) prema zapadu. Sjevernu stranu grada ograničava rijeka Una, iza koje se također nalaze blagi brežuljci Kaurskog brda (148 m), u Hrvatskoj Dubici (Hrvatska). Prolazeći kroz Bosansku Dubicu, tok rijeke Une usporava, i iz bržeg toka, Una se pretvara dalje u ravničarsku rijeku. Upravo zato, za tok rijeke Une kroz Bosansku Dubicu su karakteristične dvije ade, jedine na rijeci Uni u njenom donjem toku. Una je jedna od najočuvanijih rijeka u BiH.
Najplodniji dijelovi Dubičke regije su Dubička ravnica, Knešpolje, i dijelovi riječnih dolina. Dubička općina je bogata bjelogoričnom i crnogoričnom šumom. Pod šumom se nalazi oko 33 %, uglavnom na obroncima Kozare i Prosare, a naječšće su bukove i hrastove šume. Najviši vrh općine, kosa Veliko Raskršće, nalazi se na planini Kozara na nadmorskoj visini od 672 m. Klima je umjerena kontinentalna.
Stanovništvo
Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Bosanska Dubica imala je 31.606 stanovnika, raspoređenih u 61 naselju.
Stanovništvo općine Koz Dubica godina popisa 1991. 1981. 1971.
Srbi21.728 (68,74 %) 20.453 (66,21 %)23.989 (78,95 %)Muslimani6440 (20,37 %) 5052 (16,35 %)5114 (16,83 %)Hrvati488 (1,54 %)513 (1,66 %)717 (2,35 %)Jugoslaveni1851 (5,85 %)4316 (13,97 %)403 (1,32 %)ostali i nepoznato1099 (3,47 %)553 (1,79 %)161 (0,52 %)ukupno31.60630.88730.384
Bosanska Dubica (naseljeno mjesto), nacionalni sastav
Bosanska Dubica godina popisa 1991. 1981. 1971. Muslimani 6084 (44,47 %)4812 (43,07 %)4927 (53,64 %) Srbi 5540 (40,49 %)3439 (30,78 %)3417 (37,20 %) Hrvati288 (2,10 %)316 (2,82 %)481 (5,23 %)Jugoslaveni1329 (9,71 %)2453 (21,96 %)251 (2,73 %)ostali i nepoznato439 (3,20 %)150 (1,34 %)109 (1,18 %)ukupno13.68011.1709185
Naseljena mjesta
Aginci, Babinac, Bačvani, Bijakovac, Bjelajci, Bosanska Dubica, Božići, Brekinja, Čelebinci, Čitluk, Ćuklinac, Demirovac, Dizdarlije, Donja Jutrogošta, Donja Slabinja, Donji Jelovac, Draksenić, Furde, Gornja Gradina, Gornjoselci, Gradina Donja, Gunjevci, Hadžibajir, Hajderovci, Jasenje, Johova, Jošik, Kadin Jelovac, Klekovci, Knežica, Komlenac, Košuća, Koturovi, Kriva Rijeka, Maglajci, Malo Dvorište, Međeđa, Međuvođe, Mirkovac, Mlječanica, Mrazovci, Murati, Novoselci, Odžinci, Parnice, Pobrđani, Pucari, Rakovica, Sjeverovci, Sključani, Sreflije, Strigova, Suvaja, Ševarlije, Tuključani, Ušivac, Veliko Dvorište, Verija, Vlaškovci, Vojskova i Vrioci.
Poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, općina Bosanska Dubica u cjelini, ušla je u sastav Republike Srpske. Ime gradu i općini službeno je promijenjeno iz Bosanska Dubica u Kozarska Dubica, no i danas je stari naziv u širokoj uporabi.
Uprava Povijest desno|mini|200px| stara grafika Dubice Naziv grada dolazi od staroslavenske riječi dub što znači hrast, jer je taj predio u prošlosti bio obrastao bogatom hrastovom šumom.
Najstariji spomenici koji govore da je područje današnje Dubice zabilježeno kao rimski lokalitet, jedno takvo arheološko nalazište bilo je na sprudištu, uzvodno od mosta za Kozarsku Dubicu, a drugo prethistorijsko i antičko na položaju Gradina. Natpis na miljokazu rimskih careva Valentinijana I. (364. – 375. po Kr.) i Valensa (364. – 378. po Kr.) nađen 1895. na rimokatoličkom groblju, danas se nalaze u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Isklesan je iz pješčenjaka, s udubljenjem s gornje strane, promjera 40 cm, visine 74+24cm (dvodijelan). Nalazio se po svojoj prilici uz cestu na udaljenosti 49 i 49 millia passuum od Siscije:
PRO FELICITATE(domi) NORVM NOSTR(orum) VALENTINIAN(i)ET(valentis) AVG(ustorum) A SISCI(a) m(illia)P(assum) XIII y
Cesta iz rimskog vremena vodila je od Dubice preko Baćina, Utolice, i Meminske prema Sisku (Sisciji) dokumentirana je s pet miljokaza od kojih su četiri nađena kod Baćina, a jedan u samoj Hrvatskoj Dubici.
O bujnom vjerskom životu tamošnjih katolika govori i podatak da su tu bili samostani četiriju redova: dominikanskoga, pavlinskoga, templarskoga, a kad je on ukinut, ivanovačkoga. Na području današnje općine Kozarske Dubice bilo je nekoć osam katoličkih župa. Izvrstan znalac dubičke povijesti Hašim Šerić napisao je: "Ni jedno mjesto u BiH nije imalo u srednjem vijeku toliko katoličkih crkava i samostana kao današnja Bosanska Dubica i njezina okolica" (H. Šerić, Katoličke crkve i samostani u Dubici i njezinoj okolici u srednjem vijeku, Croatia Sacra, br. 22-23, Zagreb, 1944., str. 72).
Što se tiče kasnije povijesti Dubica se spominje 1239. godine kada se kralj Koloman pomirio s Templarima (katolički viteško-monaški red koji se kod nas često naziva "hramovci" ili "božjaci") kad im vraća neke posjede.
Godine 1240. mjesto Dubica se spominje putem povelje u kojoj meštar Jakov nastupa kao svjedok u prodaji neke zemlje kod Dubice. Opisujući međe te zemlje isprava govori da njena međa:
"... dolazi do puta koji iz Kostajnice vodi u Dubicu..."
Dubičku župu dobili su templari u zamjenu za grad Senj. Poslije njih u Dubicu dolaze ivanovci (pripadnici reda malteških vitezova osnovanog 1070. za zaštitu i njegu palestinskih hodočasnika). Odjeća ivanovaca bila je crni plašt s bijelim križem, a danas se bave njegom bolesnika.
U Dubici su postojali stari samostani: Samostan pavlina s crkvom Blažene djevice Marije s desne strane Une te cistercitski samostan benediktinskog reda.
Pavlinski se red iz Dubice širi 1288. godine u današnje svetište Majke Božje Remetske, gdje prema predanju redovnik Iskvirin sa sobom nosi kip Majke božje. Godine 1490. kip Majke Božje uokviren je gotskim ukrasom u kojem se nalaze mali kipovi četiriju svetica, Barbare, Hedvige, Katarine i Agneze.
Iz Dubice pavlini odlaze 1465. godine pred Turskom najezdom.
Uređenje Dubice kao grada govori nam povelja izdana 1244. godine u Dubici u kojoj tamošnji sudac Ernej sa svim došljacima dubičkim daje i omeđuje pavlinima zemlju, pokoravajući se molbi kralja Kolomana. Dubica kao castrum Dobicha 1258. godine iz pisane isprave hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. od 4. srpnja u kojoj rješava spor nastao zbog zemlje koja se zove Kostajnica, a spor je nastao zato što neki podložnici dubičkog castruma tvrde da je kostajnički građanin Hutinka zaposjeo tu zemlju Kostajnicu silom, po smrti kralja Kolomana. Hutinka tvrdi obratno, da je tu zemlju uživao već za kraljeva života i sve do sada u miru. Kralj povjerava rješavanje spora Zagrebačkom kaptolu,a njihov čovjek ispitavši slučaj na licu mjesta, rješava spor tako da je Hutinka vratio samo dio te zemlje Dubičanima.
Između njihovih posjeda određene su nove međe.
Po samoj Dubici dobio je ime i arhiđakonat dubički koji je obuhvaćao tri crkvena kotara i to: dubički, sanski i vrbaški. U tom arhiđakonatu dubičkom 1334. godine bilo je 46 župa.
Templari su u Dubici gospodari do svog ukinuća što se dogodilo 1312. godine nakon čega kaštel Dubica i dubička župa prelaze u ruke Vitezova Svetog Ivana Jeruzalemskog.
Dubica se ponovno spominje 1351. zbog spora o zemlji, a koji je riješio zagrebački Kaptol 1352. tako što su Kostajničani zamijenili neke svoje zemlje za zemlje nekih dubičkih građana.
Za vrijeme vladavine Pavla iz Horvata od 1379. – 1386. (Horvati posjed oko današnjih Mikanovaca u istočnoj Slavoniji) zagrebačkog nadbiskupa koji je stupio na dužnost 11. veljače 1379. što je vidljivo iz isprave kralja Ludovika ponovno dolazi do spomena imena Dubica u sporu koji vodi biskupov vikar u duhovnim poslovima Kanonik Andrija, komarnički arhiđakon. Sudio je 2. studenog 1384. u Zagrebu parnicu u korist Pavlina u Dubici.
U ratu s Ugarskom, bosanski vojskovođa Hrvoje Vukčić Hrvatinić osvaja 1397. godine Dubicu i drži je u svom posjedu do 1402. godine. U ovom periodu od 1397. – 1402. Dubička župa koja se protezala Uni na jug između ušća Sane te planina Kozare i Prosare pripadala je Donjim Krajima Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Zabilježeno je da u Dubičkoj župi u tom razdoblju postoje sljedeća mjesta Dubički trg, greda, Slabinja i Strigova.
Dubica je prvi put napadnuta od strane Turaka 1461. godine, značajnije bitke koje se vode za Dubicu su bile:
1483. B. Frankopan pobijedio je Turke kod Dubice
1513. veliku bitku protiv Turaka vodio je znameniti hrvatski ban i biskup Petar Berislavić bacivši Turke na koljena. Bitka se odvijala na sljedeći način prema pismenom zapisu:
S tom vojskom krenuo je uz lijevu obalu Save do Kraljeve Velike, zatim se okrenu k Jasenovcu, gdje je prešao Savu i onda pošao prema jugozapadu, te se utaborio iza Dubice, uz one gore što se steru tomu mjestu za leđima i na jugu obrubljuju ravnicu kojom teče rijeka Sunja.
Bilo je to na Veliku Gospu (15. kolovoza) 1513.,Turci su mislili da je u Berislavića velika vojska, te stadoše opkope praviti oko svog tabora kod Blinje, ali čuvši poslije da su kršćani brojem mnogo slabiji, odlučiše ih samo napasti. I tako se zametnula sutradan 16. kolovoza bitka koja je završila sjajnom pobjedom Hrvata. Mnogo je Turaka poginulo na bojnom polju, a mnogo ih se na bijeg u Savi i Uni potopilo.
Javlja se da je tom prigodom nastradalo 2.000 - 2.700 Turaka, među palima bili su četiri vojvode, a peti je dopanuo ropstva, te bi s drugim sužnjima poslan kralju Vladislavu na dar.
Glasovi o pobjedi kod Dubice biše razneseni na sve strane: Hrvati ohrabrili se ponovo, a strani svijet stao se nadati da bi mogao ukrotiti bijes turski.
Ime hrabrog Berislavića mnogo se spominjalo. Više gradova u hrvatskoj dalo je na dan njegove pobjede na vječnu spomen uklesati nad gradska vrata, a papa Leon X. nadario je srčanog biskupa o Božić blagoslovljenim mačem i klobukom.
Napokon se sjeti Petra Berislavića i kralj Vladislav; malo nakon pobjede imenovao ga vranskim priorom i županom dubičkim da bi bogatim prihodima te priorije mogao lakše suzbijati daljnje turske navale. Ban i biskup, Vranski prior i župan dubički Petar Berislavić umro je 20. svibnja 1520. godine.
Dubicu u tursko-mletačkom ratu 1538. godine Turci ponovno zauzimaju, te je zadržavaju u svojem posjedu do 1685. godine.
Padom Dubice 1538. godine Turci dolaze duboko u prostor Zagrebačke biskupije i tada najveći arhiđakonat Zagrebačke biskupije bi poharan i naseljen pravoslavnim Vlasima i muslimanima. Na taj događaj ostala je uspomena na danas već zaboravljenim zemljovidima pod imenom "Croatia Turcica" - Turska Hrvatska.
Turski vojskovođa Sulejman II. nastavio je stezati obruč i s istoka, te početkom 1543. osvaja Voćin, Stupčanicu, Bijelu Stijenu, Orahovicu i Pakrac.