Pokolj u Višegradu

Prema procjenama, protjerano je oko 14.000 Bošnjaka, a Istraživačko dokumentacijski centar (IDC) registrirao je 1.760 žrtava zločina u Višegradu, od čega 100-tinjak djece,Lippman, Peter Visegrad, memory and justice , 17 June 2010, OpenDemocracy.net čime je to jedan od deset najvećih pojedinačnih pokolja rata. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) navodi da je Višegrad bio podvrgnut “jednoj od najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja u bosanskom sukobu”.

Kronologija Višegrad je 1991. imao oko 25.000 stanovnika, od kojih su 63 % bili Bošnjaci a 33 % Srbi.

Grad je od početka rata bio strateški važno područje zbog hidroelektrane na Drini te poveznice između Beograda i Sarajeva. Već 6. travnja 1992., snažno naoružana JNA je nakon par dana borbe okupirala i zauzela slabo opremljen grad, ubrzo sastavila "Srpsku općinu Višegrad" te preuzela kontrolu nad prijašnjim općinskim uredima. Milan Simić, potpukovnik JNA, izjavio je da je vojska djelovala kako bi "osigurala mir i sigurnost građana Višegrada" te dodao da su vojnici ušli u grad na "poziv građana". 19. svibnja 1992, JNA se službeno povukla iz grada te ga ostavila pod kontrolom srpskih paravojnih postrojbi koji su pokrenuli kampanju protjerivanja Bošnjaka iz grada. Vladajuća Srpska demokratska stranka (BiH) proglasila je Višegrad „srpskim gradom“. Svi nesrbi su dobili otkaz a ubojstva su postajala sve očitija. Srpske snage, poglavito "Beli orlovi", počele su ubijati stotine Bošnjaka strijeljanjem.

Jedan od preživjelih Bošnjaka, dugogodišnji mještanin Višegrada, ispričao je događaje prije i uoči izbijanja sukoba: Zločini u Višegradu , B92, 16-11-2002 Također je opisao pogoršanje stanja:

U travnju i svibnju, nekoliko tjedana zaredom su leševi Bošnjaka bacani gotovo svakodnevno sa slavnog mosta u rijeku. Džamije u gradu su uništene a imovina nesrba je opljačkana. Oni koji nisu ubijeni su deportirani u logor Uzamnica, 5 kilometara izvan Višegrada, ili po drugim lokacijama za zatočenike. Prema preživjelima, tijekom ubojstva 22 osoba 18. lipnja, skupina Milana Lukića je izvadila bubrege nekoliko ljudi, dok su ostali svezani za automobile te vučeni po podu kroz ceste. Drugom prilikom, Lukić je iz tvornice Varda izveo sedam muškaraca do rijeke te ih sve upucao ispred ljudi. Među gledateljima su bili i žena i kćer jednog od žrtava.

Paljenje kuća Za Vidovdan, 28. lipnja 1992., skupina od 70 Bošnjaka, uglavnom iz sela Koritnik, je zaključana u kući na Pionirskoj ulici. Granata je ubačena u kuću te ubila nekoliko njih. Potom je zgrada zapaljena a ljudi unutra su izgorjeli do smrti. Milan i Sredoje Lukić su automatskim oružjem strijeljali one koji su pokušali pobjeći kroz prozore. 59 osoba je ubijeno u kući, uključujući 17 djece u starosti od dva dana do 14 godina, a nekolicina preživjelih su svjedočili tijekom suđenja Lukiću.Serb cousins guilty of burning Muslims alive , CNN, 21-06-2009. Dragan Lukač, zamjenik direktora Agencije za istrage i zaštitu BiH, je 2004. usporedio te opise ubojstava s "horor filmom".VIEW FROM THE HAGUE “HORROR FILM” IN VIŠEGRAD, BALKAN, April 28, 2004, page 6

Slična situacija dogodila se u Bikavcu: svjedok je opisao kako su Srbi prvo kamenjem razbili prozore kuće, te potom bacili granate u zgradu. Potom su zapalili kuću i mještane unutra, od kojih su mnogi bili žene, djeca i starci. Jedan od svjedoka je rekao na sudu: http://www.sense-agency.com/en/stream.php?sta=3&pid=12839&kat=3 WHAT IT FEELS LIKE TO BURN ALIVE, Sense Agency, 25/9/2008

Paklenik 14. lipnja 1992., tucet bošnjačkih muškaraca je odvojeno od organiziranog civilnog konvoja te je sustavno strijeljan sljedeći dan od vojske bosanskih Srba. Jedini preživjeli, Ferid Spahić, bio je ključni svjedok u sudskom postupku protiv Mitara Vasiljevića i Nenada Tanaskovića.Downfall, Colder Than Death, Irham Ceco, Dani, August 25, 2000 Oko 50 civila je strijeljano a njihovi leševi su bačeni u klisuru Propast.

Bosanska Jagodina 26. svibnja 1992., organizirani su autobusi koji su trebali deportirati Bošnjake van grada. Kraj Bosanske Jagodine, 17 muškaraca Bošnjaka je istjerano iz autobusa te smaknuto. Njihovi leševi pronađeni su u masovnoj grobnici.Masakr u Bosanskoj Jagodini počinili "Osvetnici" Milana Lukića,Al.B, Dnevni Avaz, 17.03.2006

Barimo U kolovozu 1992., vojska bosanskih Srba napala je Barimo, zapalila cijelo selo i religijske građevine. Ubijeno je 26 bošnjačkih civila. Najstarija žrtva bila je Halilović Hanka, rođena 1900., a najmlađa Bajrić Fadila Emir, rođen 1980.U višegradskom naselju Barimo otkrivena spomen-ploča na kojoj su uklesana imena 26 ubijenih bošnjačkih civila Višegrad, 24.10.2009 - FTV

Suđenja right|thumb|240px|Milan Lukić na suđenju u Haagu (sliku ustupio Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije) 1996., Milan Lukić, Sredoje Lukić i Mitar Vasiljević su optuženi od Međunarodnog suda u Haagu za "istrjebljenje velikog broja civila, uključujući žene, djecu i starce." Sud je zaključio da je u razdoblju između 1992. i 1993. možda ubijeno i tisuće ljudi na tom malom području te da ti pokolji predstavljaju zločin protiv čovječnosti. Presuda je bila sljedeća: U dugoj, žalosnoj i nesretnoj povijesti čovjekove nečovječnosti prema drugome čovjeku, požari u Pionirskoj ulici i Bikavcu moraju se rangirati visoko...Sudska komora je utvrdila da je postojala jedinstvena okrutnost u brisanju svih tragova individualnih žrtava koja moraju povećati težinu pripisanu tim zločinima.

Sveukupno, Haaški sud i sud u BiH donijeli su sljedeće presude za zločine u Višegradu: Milan Lukić (doživotni zatvor) Sredoje Lukić (30 godina) Mitar Vasiljević (15 godina) Boban Šimšić (14 godina) Željko Lelek (13 godina) Momir Savić (18 godina) Nenad Tanasković (12 godina, smanjeno na 8 nakon podignute žalbe) Novo Rajak (14 godina)

Sjećanja na žrtve 11. kolovoza 2005., novinar Ed Vulliamy opisao je tadašnju situaciju u Višegradu za novine The Guardian: Ed Vulliamy The warlord of Višegrad, The Guardian. 2005-08-11. Preuzeto 24. kolovoza 2010.8. veljače 2008., američki kongersmen John Olver pozvao je na sjećanje na zločine u ratu u Bosni i Hercegovini te je spomenuo i Višegrad:

Saša Stanišić, jedan od preživjelih katastrofe koji je tada imao 14 godina, opisao je svoj pogled na te događaje u romanu "Kako vojnik popravlja gramofon".Alan Little, Escaping Višegrad, BBC, 09-06-2008 U kolovozu 2010., radnici koji su isušivali umjetno jezero radi održavanja brane, su pronašli 60 kostura u vodi. Amor Mašović, ravnatelj Bosanskog instituta za nestale osobe, tvrdi da su kosturi žrtve rata 1992. – 1995. kada su bačene u Drinu te doplivale do jezera Peručać.

24. svibnja 2009., na Mostu Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu je održan komemorativni skup u znak sjećanja na 1.760 stradalih ljudi u tom gradu. Sedamnaesta godišnjica od ovoga zločina simbolično je obilježena bacanjem 3.000 ruža u rijeku Drinu te vijenca koji su donijele predstavnice „Žena u crnom“ iz Srbije, a žrtvama je odata počast minutom šutnje.U Drinu bačeno 3.000 ruža za žrtve Višegrada, Islambosna.ba, 24-05-2009 Komemoraciji je prisustvovalo nekoliko stotina Višegrađana i gostiju iz drugih gradova zemlje i inozemstva, dok su s višegradske ćuprije i ovaj put upućene brojne poruke da pravda i istina moraju biti zadovoljene a zločinci odgovarati pred sudom. Predsjednica Udruženja “Žene u crnom“ iz Beograda, Staša Zajević, izjavila je na toj ceremoniji: Višegrad: obilježena godišnjica stradanja , BH Telecom, 24-05-2009

Izvori

Literatura Love Thy Neighbor: A Story of War, autor Peter Maass Wie der Soldat das Grammofon repariert, autor Saša Stanišić,

Vidi također Masakri u Foči Pokolj u Prijedoru Logor Manjača Masakr na Kapiji

Vanjske poveznice Site posvećen sjećanju žrtava Višegrada Krvavi trag klanja na mostu, autor Ed Vulliamy, The Guardian'', 11. ožujka 1996. Ratni zločini u Višegradu

Kategorija:Pokolji Vojske RS nad Bošnjacima u Ratu u BiH Kategorija:Višegrad

Pokolj u Višegradu

Źródło i licencja