USS Long Beach (CGN-9)

USS Long Beach (CLGN-160/CGN-160/CGN-9) je bio raketna krstarica na nuklearni pogon u sastavu Američke ratne mornarice i jedini brod svoje klase. Bio je treći brod u službi Američke ratne mornarice koji nosi ime po gradu Long Beach u Kaliforniji.

Iako je napravljena samo jedna krstarica klase Long Beach ovom brodu pripada posebno mjesto ne samo u povijesti američke ratne mornarice već i u mornaričkoj povijesti općenito. Tako važno mjesto krstarica Long Beach zaslužila je kao prvi ratni brod na nuklearni pogon koji je uz to bio naoružan isključivo raketnim naoružanjem i mnogim naprednim elektroničkim sustavima.Hrvatski vojnik broj 4, listopad 2004. - USS Long Beach (preuzeto 21.6.2010.)

Uvod

Razvoj nuklearne tehnologije i raketnog oružja tijekom pedesetih godina 20. stoljeća toliko je uznapredovao da je američka ratna mornarica odlučila pokrenuti projektiranje i gradnju strateški važnih plovila opremljenih novim sustavom pogona i novorazvijenim tipovima oružja. Nakon uspjeha prve podmornice na nuklearni pogon Nautilus bilo je jasno da će prioritet dobiti gradnja podmornica naoružanih balističkim projektilima i jurišnih podmornica. Uz njihov razvoj i gradnju američka ratna mornarica je pokrenula i projektiranje dva velika površinska ratna broda - nosača zrakoplova USS Enterprise (CVN-65) i krstarice Long Beach. Gradnja Enterpisea i Long Beacha išla je istodobno i oba su projekta trebala dokazati isplativost uporabe nuklearne tehnologije na površinskim brodovima. Budućnost je pokazala da se američka ratna mornarica na kraju odlučila da nuklearni pogon zadrži samo na nosačima zrakoplova, dok su krstarice, nakon nekoliko pokušaja ipak na kraju dobile klasični pogon s plinskim turbinama.

Projekt

U početku je američka ratna mornarica razmatrala projektiranje i gradnju nove klase razarača ili "fregata" (DLGN) po značenju kojem se pridavao tim brodovima u pedesetim godinama 20. stoljeća. Brod je trebao imati nekih 7.800 tona standardne istisnine, nuklearni pogon koji bi mu omogućio praktički neograničeni doplov i najmodernije raketno naoružanje. Koliko je američka ratna mornarica u pedesetim godinama vjerovala u tada potpuno nove vođene protuzračne raketne sustave najbolje govori činjenica da nisu planirali ugradnju topničkog naoružanja.

Gradnja nove krstarice odobrena je 15. listopada 1956. pod oznakom CLGN-160 i imenom USS Brooklyn ali je ono vrlo brzo promijenjeno u Long Beach. Već 6. prosinca iste godine oznaka je promijenjena u CGN-160, a 1. srpnja 1957. ponovno je promijenjena, ovaj put u CGN-9 i ta će oznaka ostati sve do odlaska Long Beacha iz operativne uporabe. Kobilica nove krstarice položena je 2. prosinca 1957.

Osnovna namjena nove krstarice bila je u praksi ispitati nuklearni pogon, vođene protuzračne i protubrodske sustave te tada vrlo napredne radarske sustave. Kako se vjerojatno ni američki Kongres ni Senat ne bi složili s gradnjom tako skupog ratnog broda samo radi ispitivanja za Long Beach je namijenjena uloga zaštite nosača zrakoplova, prije svega tada najnovijeg i najsuvremenijeg američkog nosača Enterprise, koji je također dobio nuklearni pogon. Gotovo istovjetni pogon, trebao je po tvrdnjama mornarice, omogućiti neometano djelovanje nosača zrakoplova po cijelom svijetu uz neprekidnu zaštitu krstarica koje više neće trebati stalno nadopunjavati gorivo i tako usporavati nosače.

Operativna uporaba mini|desno|250px|Task Force One - skupina sastavljena od brodova na nuklearni pogon tijekom krstarenja oko svijeta. Od vrha prema dolje: USS Bainbridge (DLGN-25), USS Long Beach (CGN-9), USS Enterprise (CVN-65) Krstarica Long Beach porinuta je 14. srpnja 1959. u brodogradilištu Fore River Shipyard tvrtke Bethlehem Steel Co. u gradu Quincy. Kuma pri porinuću bila je Craig Hosmer, supruga tadašnjeg kalifornijskog kongresmena. Kako se radilo o konstrukcijski gledano potpuno novom brodu s potpuno novim pogonom, naoružanjem i elektroničkom opremom opremanje se odužilo. Tako je prva ispitna vožnja nuklearnog pogona obavljena tek 5. srpnja 1961. Nakon uspješnih ispitivanja svih sustava brod je predan mornarici 9. rujna 1961. i stavljen pod zapovjedništvo kapetana bojnog broda E. P. Wilkinsona. Krstarica je raspoređena u Atlantsku flotu s matičnom lukom u Norfolku. Prije ulaska u operativnu uporabu Long Beach je prošla kroz opsežna i intenzivna ispitivanja i obuku posade koja su se izvodila od 2. listopada do 16. prosinca 1961. Ispitivanja su pokazala potpunu pouzdanost svih sustava, osobito pogonskog i dokazala njegovu uporabljivost i na površinskim brodovima. Između 28. prosinca 1961. i 6. siječnja 1962. krstarica je obavila bojna gađanja svojim vođenim raketnim PZO sustavima nedaleko od Puerto Rica. Nakon toga je proglašena operativnom i krenula na svoju prvu zadaću - pokazivanje novog ponosa američke ratne mornarice prijateljskim moranaricama. Prvo odredište bila je njemačka luka Bremerhaven u koju je krstarica uplovila već 15. siječnja 1962.

U matičnu se luku vratila 7. veljače te je poslana na dodatne provjere i obuku posade duž Istočne obale i u blizini Kariba kako bi se 10. travnja mogla pridružiti brodovima Atlantske flote koji su održavali vježbu ispred obala North Caroline i Virginie. U toj vježbi Long Beach je služio kao zapovjedni brod admiralu Robertu H. Dennisonu, tadašnjem zapovjedniku Atlantske flote. Tijekom vježbe brod je posjetio predsjednik John F. Kennedy i potpredsjednik Lyndon B. Johnson. Tom je prilikom predsjednik John F. Kennedy, koji je također bio mornarički časnik tijekom II. svjetskog rata, zapovjedio neke izmjene na brodu.

Zbog te je zapovijedi Long Beach poslana na remont i nadogradnju u brodogradilište Philadelphia NSY, te na dodatne vježbe ispred Kariba. Tako se tek 6. kolovoza 1963. pridružila brodovima Šeste flote u Mediteranu u "Peacekeeping Operations". Tijekom tog krstarenja Long Beach je posjetila luke u Italiji, Turskoj, Španjolskoj i Francuskoj. U Norfolk se krstarica vratila 20. prosinca iste godine na zadaće ophodnje duž američke Istočne obale i oko Kariba. Za Mediteran je ponovno upućena 28. travnja 1964. kako bi se pridružila nuklearnom nosaču zrakoplova Enterprise i drugoj nuklearnoj krstarici (tada označenoj kao fregata) Bainbridge (DLGN-25) kako bi se 13. svibnja formirala prva udarna skupina brodova na nuklearni pogon.

mini|lijevo|200px|USS Long Beach ulazi u pomorsku bazu "Subic Bay"

Brodovi su ostali u Mediteranu, testirajući svoje maritimne mogućnosti sve do 13. svibnja 1964. kad su, pod zapovjedništvom komodora Bernarda M. Sterna iz Gilbratara krenuli na krstarenje oko svijeta (Operation Sea Orbit). Krstarenje je organizirano da bi se obilježilo slično koje je od 1907. do 1909. obavila američka Great White Fleet. Prava je namjena zapravo bila demonstracija snage američke ratne mornarice i pokazivanje mogućnosti njihovih novih ratnih brodova na nuklearni pogon. Uz to mornarica je htjela u praksi provjeriti mogućnosti djelovanja nuklearnih brodova bez osigurane uobičajene logističke potpore. Tijekom 58 dana provedenih u plovidbi Long Beach je prevalila više od trideset tisuća nautičkih milja dotad nezamislivom prosječnom brzinom od 25 čvorova, a da nije bila dopunjavana gorivom ili namirnicama. Krstarenje je iskorišteno i za brojne posjete političara i visokih časnika u državama istočne i zapadne Afrike. Posebna je pozornost posvećena posjetima Karačiju (Pakistan), Melbournu (Australija), Welingtonu (Novi Zeland) i Rio de Janeiru (Brazil) u državama koje su se tada i danas smatrale velikim američkim saveznicama. Krstarenje je okončano s velikim uspjehom i dokazalo je iskoristivost brodova na nuklearni pogon.

Long Beach se u Norfolk vratila 3. listopada 1964. kako bi se pridružila vježbama ispred američke Istočne obale i Kariba. Četvrtog lipnja 1965. krstarica je uplovila u Newport kako bi sudjelovala u Global Strategy Conference u Naval War Collegeu. Tom je prilikom krstarica postala zapovjedni brod viceadmirala Klebera S. Mastersona, zapovjednika Druge flote. U Norflok se krstarica vratila 23. lipnja te je poslana na vježbe s namjerom dodatne obuke posade. Od kolovoza 1965. do veljače 1966. nalazila se u Newport News Shipbuildingu zbog redovnog održavanja.

Nakon ponovnog vraćanja u operativnu službu premještena je iz Atlantske u Pacifičku flotu kako bi se pridružila američkim ratnim brodovima u Pacifiku i u ratnim aktivnostima u Vijetnamu. U svoju novu luku - Long Beach (Kalifornija) krstarica je uplovila 15. ožujka 1966. Ljeto 1966. iskorišteno je za dodatnu obuku posade i učenje mlađih časnika novoj taktici uporabe novih ratnih brodova na nuklearni pogon.

mini|desno|250px|Krmeni dio broda USS Long Beach za vrijeme PIRAZ (Positive Identification and Radar Advisory Zone) zadaće u Tonkingškom zaljevu

Na svoje prvo krstarenje Pacifikom i morima Dalekog istoka Long Beach je krenula 7. studenog 1966. koje je ujedno uključivalo i obavljanje borbenih operacija uz obale Vijetnama. Na svoju prvu PIRAZ (Positive Identification and Radar Advisory Zone) zadaću stigla je 30. istog mjeseca. PIRAZ zadaće uz vijetnamsku obalu oduzet će većinu vremena tog krstarenja. Tek će 8. travnja 1967. Long Beach zaploviti prema Sydneyu u Australiji na još jednu zadaću pokazivanja novog čuda američke tehnike. Taj će put potrajati sve do 27. travnja. U američkoj pomorskoj bazi Subic Bay na Filipinima krstarica se 23. travnja pridružila komemoraciji "Ironbottom Sound" za sve bitke i poginule u II. svjetskom ratu. Nakon ceremonije polaganja vijenaca krstarica je vršnom brzinom od 30 čvorova otplovila u jedan drugi rat - vijetnamski. U Sjedinjene Američke Države krstarica se vratila tek 4. srpnja 1967. na i te kako zasluženi odmor, ali i na dodatne vježbe i zadaće kako bi ostala u "dobroj formi" za nove zadaće u Vijetnamu.

Drugi odlazak u Vijetnamski rat počeo je 15. travnja 1968. i trajat će sve do 16. studenog iste godine. Bit će to jedno od najtežih krstarenja Long Beacha pri kojem su u Tonkingškom zaljevu PZO raketnim sustavom Talos oborena dva sjevernokorejska MiG-a. I tijekom 1969. krstarica će provesti neko vrijeme uz obale Vijetnama, ali bez većih uzbuđenja. Od ožujka 1970. do kraja 1971. krstarica je provela na velikom remontu u Mare Island Naval Shipyardu, pri čemu je drugi put zamijenjeno gorivo u nuklearnim reaktorima. Od ožujka 1972. do studenog iste godine Long Beach se opet našla u vodama Vijetnama. Upravo u to vrijeme Vijetnamski je rat dosegao svoj vrhunac, što se odrazilo i na djelovanje krstarice koja je oborila više neprijateljskih aviona te sudjelovala u spašavanju 17 američkih pilota koji su iskočili iz oborenih aviona.

Od studenog 1974. do lipnja 1975. krstarica je provela u rutinskim zadaćama unutar Sedme flote, te je u prosincu 1975. poslana na remont u brodogradilište Puget Sound NSY. Posebno važno razdoblje u operativnom vijeku krstarice Long Beach bilo je od siječnja do travnja 1979. kad je prošla kroz fazu modernizacije u brodogradilištu Puget Sound NSY, te tijekom 1986. i 1987. kad je sudjelovala u operaciji štićenja kuvajtskih tankera pod američkom zastavom od iranskih napada u Perzijskom zaljevu. Zadnja velika vojna operacija u kojoj je sudjelovala krstarica bila je Operation Desert Storm tijekom 1991. Nakon što su prvo odgođeni, a potom i potpuno odbačeni prijedlozi za veću modernizaciju Long Beach je, nakon gotovo trideset godina služenja, prvo ispisana s popisa operativnih brodova 2. srpnja 1994., da bi bila definitivno otpisana s popisa američke ratne mornarice 1. svibnja 1995.

Opis broda