Graf Zeppelin je bio jedini njemački nosač zrakoplova iz Drugog svjetskog rata. Predstavljao je zamisao Kriegsmarine (njemačke ratne mornarice) da izgradi uravnoteženu oceansku flotu brodova, kompatibilnu s djelovanjem mnogo dalje od Baltičkog i Sjevernog mora. Izgradnja novog nosača je naručena 16. studenog 1935., a kobilica je položena 28. prosinca 1936. u brodogradilištu u Kielu. Nazvan u čast Grafa (grofa) Ferdinanda von Zeppelina, brod je porinut 8. prosinca 1938., ali nije nikada dovršen niti je ikada bio u operativnoj uporabi.http://www.german-navy.de/kriegsmarine/ships/carrier/grafzeppelin/history.html
Graf Zeppelin su potopili Sovjeti tijekom svojih testiranja 16. kolovoza 1947., a njegova olupina je nađena u srpnju 2006. oko 55 kilometara sjevernije od Wladyslawowo (Poljska) na dubini od oko 87 metara.
Ideja
U vremenu nakon dolaska Hitlera na vlast (1933.) njemački vojni i politički vrh nastojao je na svaki mogući način izigrati odredbe Versajskog ugovora koje su sile pobjednice iz I. svjetskog rata nametnule poraženim silama, među njima i Njemačkoj. Odredbama Versajskog ugovora poraženoj Njemačkoj nije bilo zabranjeno da gradi nosače zrakoplova. Problem se zapravo sastojao u tome što je tonaža bilo koje i bilo kakve klase ratnog broda kumulativno ulazila u dopušteni ukupni deplasman ratne mornarice. Trebalo je izgraditi odgovarajuće plovne jedinice prema tehničkim zahtjevima svog vremena i istodobno "uštedjeti" od nekoliko stotina do nekoliko tisuća tona po plovnoj jedinici. Zbog toga tehnički podaci vezani za deplasman često su bili lažirani do krajnjih granica tolerancije.Hrvatski vojnik broj 10, prosinac 2004. - Graf Zeppelin (preuzeto 22.6.2010.)
U zimu 1933./1934. godine njemački konstruktori dobili su zadaću da otpočnu s konstruiranjem prvog njemačkog nosača zrakoplova. Da bi od pobjedničkih sila Antante (zapravo od Britanije) dobili dopuštenje za izgradnju takvog tipa broda formulirali su konstrukcijske zahtjeve koji su bili u granicama "dopuštenog". Budući nosač trebao je imati deplasman do 20 000 tona, brzinu do 33 čvora i mogao bi ponijeti 50 - 60 zrakoplova. Takvi planovi su odgovarali britanskim stratezima koji su dopustili izgradnju broda. Sredinom lipnja, točnije 18. lipnja 1935. Njemačka je i službeno dobila i potpisala Ugovor o dopuštenju gradnje broda u potpisanim gabaritima. Odmah potom odobrena su i financijska sredstva za njegovu izgradnju. Iste godine napravljen je i financijski kostur plana za izgradnju drugog nosača iz iste klase.
Nosač zrakoplova je trebao osigurati zrakoplovnu zaštitu njemačkim kapitalnim ratnim brodovima, pomoćnim krstaricama (rajderima) ali i trgovačkom brodovlju koje je u Njemačku dopremalo strateške sirovine kroz savezničku pomorsku blokadu. Istodobno, nosači zrakoplova trebali su u znatnoj mjeri povećati ofenzivne sposobnosti Kriegsmarine na Atlantiku. Njemački kratkoročni planovi u razdoblju od 1936. do 1938. podrazumijevali su konstrukciju i izgradnju dva nosača zrakoplova istovjetnih karakteristika. U planovima su nazvani "Nosač A" i "Nosač B" i oba su trebala biti završena do 1940. godine. Prije nego što je i otpočela izgradnja brodova, mornarica je počela s radovima na uređenju baze u Bremerhavenu gdje su nosači trebali bazirati. Sagrađena su potrebna postrojenja. Već tada se planiralo mjesto i za druge nosače koji su se trebali graditi.
Na južnom sidrištu luke iskopane su goleme rupe u kojima su naliveni temelji za spremišta goriva koji su se u njima trebali instalirati (Nikada nisu instalirani - u rupama se s vremenom nakupila golema količina mulja. Rupe su nakon kapitulacije rabile američke snage za odlaganje svog otpada). Tijekom 1935. njemački glavni stožer uputio je u Japan jedno mornaričko-tehničko izaslanstvo koje je trebalo saznati japanska iskustva u izgradnji i uporabi nosača zrakoplova. Izaslanstvo je imalo priliku posjetiti i dobro upoznati i iskoristiti tehnička rješenja na japanskom nosaču zrakoplova "Akagi".
Početak izgradnje mini|desno|250px|Izgradnja broda u Kielu, 1938. Posao na izgradnji prvog njemačkog nosača zrakoplova dobilo je brodogradilište "Deutsche Werke AG" u Kielu. Početak radova najavljen je službeno 16. studenoga 1935. U istom brodogradilištu gradilo se u tom vremenu mnogo brodova istodobno: bojni brod "Gneisenau", oklopni krstaš "Blücher", nekoliko razarača i podmornica. Prenatrpanost navoza i ograničenost proizvodnih kapaciteta uzrokovala je zakašnjenje polaganja kobilice i stvarni početak radova bio je tek 28. prosinca 1936. Nakon dvije godine kontinuiranih radova "Nosač A" svečano je 8. prosinca 1938. u nazočnosti Hitlera, Göringa (koji je održao svečani govor), Keitela, Brauchitscha i Raedera porinut u more. Novogradnju broj 252 u brodogradilištu Deutsche Werke u Kielu koja je u more kliznula s navoza broj 1 krstila je grofica Hella von Brandenstein - Zeppelin, kćerka poznatog grofa Zeppelina. Prvi zapovjednik Grafa Zeppelina bio je kapetan bojnoga broda Helmuth Brinkmann - inače jedan od kasnijih zapovjednika krstarice Prinz Eugen. Izgradnja broda se nastavila po planovima, ali ne bez teškoća. U trenutku izbijanja II. svjetskog rata na "Grafu Zeppelinu" bilo je završeno 85 % radova.
mini|lijevo|250px|Graf Zeppelin tijekom gradnje
Nijemci dotad nisu imali nikakvih iskustava u izgradnji nosača zrakoplova. Iskustva koja su donijeli iz Japana bila su vrlo vrijedna, ali njihov nosač nije bio kopija "Akagija" nego potpuno drukčiji projekt pa stoga nisu znali kako bi riješili nastale tehničke probleme s kojima su se znatno prije suočili američki, britanski i japanski brodograditelji u njihovim početnim pokušajima izgradnje te klase ratnih brodova. Unatoč intenzivnim naporima, tadašnjih brodograđevnih stručnjaka, znanstvenoj potpori i ispitivanjima na modelima i preinačenim trgovačkim brodovima izgradnja je sporo napredovala.
Za razliku od njih, Velika Britanija je, počevši od svog prvog pravog nosača zrakoplova Furios kojeg su slijedili Hermes, Eagle, Courageous i Glorious stekla velika iskustva na tom polju i dočekala rat zasigurno s najboljom flotom nosača zrakoplova na svijetu. Bio je to rezultat apsolutnog prioriteta koje je britansko vojno i političko vodstvo dalo opremanju mornarice i shvaćanju uloge i važnosti koju će u budućnosti imati nosač zrakoplova. SAD su također slijedile taj trend. Prvi američki nosač bio je Langley, a poslije njega u američku ratnu flotu ulazili su redom nosači Ranger, Yorktown, Enterprise, Saratoga, Lexington, Wasp i Hornet. Japanski stratezi također su vrlo brzo shvatili kakvu će ulogu imati nosač zrakoplova u budućem sukobu. Rezultat takvih promišljanja bila je flota nosača zrakoplova koju su činili Hosho, Kaga, Akagi, Ryujo, Soryu, Hiryu, Shokaku i Zuikaku. Francuzi su imali također određenih iskustava. Njemačka je debelo kasnila za svima njima.
mini|desno|250px|Porinuće Grafa Zeppelina obavljeno je 28. prosinca 1938. mini|desno|250px|Graf Zeppelin vezan lijevim bokom uz operativnu obalu tijekom obavljanja radova u brodogradilištu u Kielu. Slika je snimljena nakon rekonstrukcije pramca
Unatoč svim teškoćama, za konac 1940. godine trebalo je otpočeti završno opremanje i prva probna ispitivanja uređaja i opreme na vezu. Zbog gubitaka u norveškoj operaciji i malog broja podmornica zapovjedništvo Kriegsmarine težište radova prebacuje na hitnu izgradnju razarača i što većeg broja podmornica. Zbog toga su radovi na "Grafu Zeppelinu" znatno usporeni, a uskoro je stigla zapovijed da se s njega demontiraju topovi od 150 mm koji su ugrađeni kao obalne baterije (Marine küsten batterie- MKB) u utvrdama po norveškoj obali.
Četiri topa instalirana su u MKB 6/514 u Sore Korsnesu blizu Altafjorda u prosincu 1943. i bili su operativni od siječnja 1944. U mjesecu studenom iste godine premješteni su na MKB 5/ 512 u Karlsoy. Poslije rata topovi su premješteni u Grotoyu, blizu Harstada, a norveška vojska ih je rabila sve do prije petnaestak godina. Druga četiri topa instalirana su na rtu Romanov u rujnu 1942. godine. Nakon što su ih Sovjeti osvojili rabili su ih za svoju obalnu obranu kod Fiskerihalvoya sve do listopada 1944. kad su uništeni.
Prekid radova
Iznenada 29. travnja 1940. prekinuti su svi radovi na "Grafu Zeppelinu". Zbog opasnosti od britanskih bombardera nosač je 6. lipnja 1940. otegljen iz kielskog brodogradilišta do sidrišta u Gotenhafenu (današnja Gdyinya u Poljskoj). Premještanje je bilo izvedeno samo 16 dana prije početka operacije "Barbarosa" (kodni naziv za operaciju napada na SSSR). Iz Gotenhafena brod je premješten u luku Stettin (današnji Szczecin u Poljskoj) zbog straha od eventualnog sovjetskog zračnog protuudara. Kad su njemačke postrojbe duboko zašle u sovjetski teritorij te više nije bilo straha od njihovog zrakoplovstva Graf Zeppelin je otegljen natrag u Gotenhafen. Tamo se mogla nastaviti izgradnja i opremanje jer je tamošnje brodogradilište imalo više slobodnih kapaciteta. Tek nakon japanskog napada na američku mornaričko-zrakoplovnu bazu u Pearl Harbouru i uloge koju su u tom napadu odigrali nosači zrakoplova, njemački generalštab shvaća kakav prioritet mora dati svom nosaču. Zapovjedništvo ratne mornarice izvršilo je veliki pritisak na sve relevantne čimbenike da se opremanje, ispitivanje i uvođenje u operativnu uporabu izvede što je god moguće prije. Sredinom travnja, točnije 16. travnja 1942. na sastanku kod Hitlera donesena je odluka da se Graf Zeppelin mora završiti najkasnije do početka ljeta 1943. godine. U skladu s tom odlukom napisana je i zapovijed kojom su od 13. svibnja 1942. nastavljeni radovi na brodu. U međuvremenu je konstrukcioni biro izradio niz preinaka na originalnom projektu pa je brod dobio bolji sustav katapulta, oklopljeni zapovijedni most, novi teški jarbol sa zapovjednim mjestom ukrcanog zrakoplovstva i modificirani dimnjak. Također je počela modifikacija na oklopnom pojasu u visini vodene linije. Na oba boka po dužini broda ugrađena su polucilindrična proširenja. Na najširem mjestu poprečni presjek povećan je za 2,4 metra, a konstrukcija je zavarena preko ljuljne kobilice. Ta konstrukcija je na lijevom boku broda bila napravljena od brodograđevnog čelika ST 52, a ona na desnom boku broda od mnogo tanjeg 1,8 mm brodograđevnog standardnog čelika. Šupljine unutar te konstrukcije uzduž broda rabile su se kao spremišta goriva što je znatno povećalo doplov broda. Znatno je povećana i podvodna zaštita protiv mina i torpeda. Također je izvedeno oklopljavanje montiranih PZO topova (za njih je na brodu bilo predviđeno 56 000 granata).
mini|lijevo|250px|Graf Zeppelin na suhom doku prilikom modifikacije oklopnog pojasa u polucilindričnom obliku i mnogih drugih poboljšanja, ožujak 1943.