mini|175px|Prostor Bijelih Hrvata među istočnoslavenskim plemenima u 8. – 9. st. Bijeli Hrvati, ili samo Hrvati, bili su slavensko pleme koje je živjelo između istočnih i zapadnih Slavena, u Bijeloj ili Velikoj Hrvatskoj, a preci su Hrvata na Jadranskom moru. Spomeni i tragovi starih Hrvata nalaze se po istočnoj i središnjoj Europi, odnosno zapadnoj Ukrajini, južnoj Poljskoj i Češkoj.
Etimologija Općenito se smatra da hrvatski etnonim – Hrvat, Horvat i Harvat – etimološki nije slavenskog podrijetla, već posuđenica iz nekog iranskog jezika. Prema najvjerojatnijoj teoriji Maxa Vasmera, potječe od izraza *(fšu-)haurvatā- (čuvar stoke), točnije protoosetski ili alanski *xurvæt- ili *xurvāt-, u značenju "onaj koji čuva" ("čuvar, zaštitnik").
Smatra se da je etnonim prvi put potvrđen u antroponimima Horoúathos, Horoáthos i Horóathos na dvjema pločama iz Tanaisa na obalama Azovskog mora krajem 2. i početkom 3. stoljeća poslije Krista, u vrijeme kada je kolonija bila okružena iranskim Sarmatima. Prihvaćanje bilo koje neslavenske etimologije je problematično jer implicira etnogenetski odnos sa specifičnom etnolingvističkom grupom, ali danas znanstvenici koriste ove ploče samo kako bi objasnili etimologiju, a ne nužno podrijetlo i etnogenezu Hrvata. U povijesnim izvorima nema spomena iranskog plemena pod nazivom Horoati, ali nije bilo neuobičajeno da slavenska plemena dobivaju svoja plemenska imena od antroponima svojih predaka i poglavara plemena, kao u slučaju Čeha, Duljeba, Radimiča i Vjatiča.
Bilo kakvo spominjanje hrvatskog etnonima prije 9. stoljeća je nesigurno, a bilo je nekoliko neuspješnih pokušaja; Struhates, Auhates i Krobyzoi kod Herodota, Horites kod Orozija (418.), i Harus (originalni oblik Hrws, neki čitaju Hrwts; Hros, Hrus) na Azovskom moru, blizu mitskih Amazonki. Rasprostranjenost hrvatskog etnonima u obliku toponima u kasnijim stoljećima ne smatra se slučajnom jer je povezana sa slavenskim migracijama iz istočne u srednju i južnu Europu.
Značenje pridjeva "bijeli" Epitet "bijeli" za Hrvate i njihovu domovinu Hrvatsku obično se povezuje s upotrebom boja za smjerove svijeta među euroazijskim narodima. To bi značilo "zapadni", ili "sjeverni". Epitet "velika" ("megali") za Hrvatsku vjerojatno nije bio samo asocijacija na veličinu jer je mogao označavati "staru, drevnu" ili "bivšu" domovinu za Hrvate kada su bili novi doseljenici u rimsku provinciju Dalmaciju. U semantičkoj usporedbi, budući da boja "bijela" osim značenja "zapadno" od nečega/nekoga može značiti i "mlađe" (kasnije također povezano s "nekršteni"), asocijacija s epitetom megali ("velika/stara") za Hrvatsku nije u skladu. Etnonim s epitetom su leksički i gramatički propitivali lingvisti poput Petra Skoka, Stanisława Rosponda, Jerzyja Nalepe, Heinricha Kunstmanna i Aleksandra Lome, koji su zaključili da Bizantinci nisu razlikovali slavenski "velъ-" (veliki) od "bělъ-" (bijeli) zbog uobičajenog grčkog betacizma pa bi se "Belohrobatoi" trebalo ispravno čitati kao "Velohrobatoi" ("Velohrovatoi"; "Veliki/Stari Hrvati", a ne "Bijeli Hrvati"), što bi dodatno razjasnilo tvrdnju DAI-ja "megali (velika) Hrvatska koju i ásproi (bijela) zovu". Zabuna se mogla dogoditi ako je izvorni slavenski oblik "velo-" bio transkribiran na grčki, a poslije pogrešno preveden, ali takav zaključak nije uvijek prihvaćen.
Povijest
Izvori koji spominju Hrvate su:
Bizantski car Konstantin Porfirogenet u djelu De administrando imperio (10. stoljeće), u 30. poglavlju ("Priča o provinciji Dalmaciji") spominje kako su u to vrijeme – slavensko-avarskog razaranja Salone početkom 7. stoljeća – Hrvati živjeli iza Bagibareia gdje danas žive Bijeli Hrvati, od njih se odijelio jedan rod od petoro braće i dvije sestre, došli su sa svojim narodom u Dalmaciju i našli su Avare kao gospodare zemlje, zaratili su nekoliko godina, Hrvati su nadvladali, a ostali Hrvati su ostali kod Franačke i sada se nazivaju Belochrobatoi (Βελοχρωβάτοι, "što je, bijeli Hrvati"), i oni imaju svoga vlastitoga arhonta, podložni su Otonu, velikom kralju Franačke, tj. Saske, su nekršteni, uzajamno se žene s Turcima (Mađarima) i prijateljuju s njima; u 31. poglavlju ("O Hrvatima i zemlji u kojoj sad stanuju") prisutan je nešto drugačiji narativ, prema kojem Hrvati, koji sada žive u Dalmaciji su potomci nekrštenih Hrvata, također zvanih Bijeli, koji žive iza Turaka (Mađara), u susjedstvu Franačke, a za slavenske susjede imaju nekrštene Srbe. Ti isti Hrvati su došli i zatražili zaštitu kod bizantskog cara Heraklija, prije nego što su Srbi zatražili zaštitu tog istog cara Heraklija, i to u vrijeme kad su Avari potukli i istjerali iz tih krajeva Rimljane koje je car Dioklecijan doveo iz Rima u ove zemlje i tamo naselio. Ovi su isti Rimljani, protjerani od Avara u doba cara Heraklija i njihove zemlje su ostale puste. I tako su, po zapovijedi cara Heraklija, isti ovi Hrvati potukli i protjerali Avare iz tih zemalja, i s dozvolom cara Heraklija, oni su se naselili u toj istoj zemlji Avara, u kojoj sada stanuju. Ovi isti Hrvati u to su vrijeme imali za kneza oca Porge. Velika Hrvatska, također zvana i Bijela, još je nekrštena, sve do dana današnjeg, kao što su i Srbi koji su njeni susjedi. Oni mogu sakupiti manje konjanika i manje pješaka nego što može krštena Hrvatska, zbog toga što su oni stalno izloženi pljačkanju od Franaka, Turaka (Mađara) i Pečenega, a niti imaju sagena niti kondura niti trgovačkih brodova, zato što im je more jako daleko, oni iz svojih krajeva zemlje treba do mora da putuju 30 dana, a more, do kojeg dođu nakon 30 dana je ono koje je nazvano "crno".
Nestor Ljetopisac u svojoj Povijesti minulih godina (12. stoljeće), čije su informacije sastavljene pod utjecajem različitih izvora, spominje uz Moravljane, Čehe, Srbe i Karantance, jedino još Bijele Hrvate, ali najvažnije, kako mnoga istočnoslavenska plemena "...Poljani, Derevljani, Severjani, Radimiči, i Hrvati su živjeli u miru", 904. – 907. "ostavivši Igora (914. – 945.) u Kijevu, Oleg (879. – 912.) napao je Grke [Bizantince]. Poveo je sa sobom mnoštvo Varjaga, Slavena, Čuda, Kriviča, Merjana, Poljana, Severjana, Derevljana, Radimiča, Hrvata, Duleba i Tiveraca, koji su pogani. Sva ta plemena Grci nazivaju Velikom Skitijom. S cijelom tom snagom Oleg je krenuo na konjima i brodovima, a broj njegovih brodova bio je dvije tisuće", a nakon što je Vladimir (980. – 1015.) osvojio nekoliko slavenskih plemena i gradova na zapadu, 992. "napao je Hrvate. Kad se vratio iz Hrvatskog rata, Pečenezi su stigli na drugu stranu Dnjepra".
Alfred Veliki u svojoj Geografiji Europe (888. – 893.) oslanjajući se na Orozija, zabilježio je da, "Na sjeveroistoku od Moravljana jesu Dalaminci, i na istok od Dalaminaca jesu Hrvati, i na sjever od Dalaminaca jesu Srbi, i na zapad od njih Siusli. Na sjever od Hrvata je Mægtha-land (Mazovija ili zemlja žena), i na sjever od Mægtha-land jesu Sarmati sve do Ripejskoga gorja". Dvaput spominjanje Bohema/Bohemije zasebno od Hrvata odbacuje lociranje Hrvata u Češkoj.
Detaljne informacije o starim Hrvatima daju arapski i perzijski izvori. Ahmad ibn Rustah s početka 10. stoljeća prepričava da je zemlja Pečenega udaljena deset dana od Slavena i da se grad u kojem živi Swntblk zove ʒ-r-wāb (Džervab > Hrwat), gdje Slaveni svakog mjeseca održavaju trodnevni sajam. U djelu Abu Saʿīd Gardēzī (11. stoljeće) grad se također spominje kao ʒ(h)-rāwat, ili Džarvat, i kao Hadret (Sharaf al-Zaman al-Marwazi, 11. stoljeće). Na isti način, arapski povjesničar iz 10. stoljeća Al-Masudi u svom djelu Zlatne livade spomenuo je Harwātin ili Khurwātīn između Moravaca, Čeha i Sasa. Abraham ben Jacob u istom stoljeću vjerojatno ima jedini iranski oblik imena koji je najbliži rekonstruiranom Vasmerovom obliku, hajrawās ili hīrwās. Perzijska geografska knjiga Hudud al-'Alam (10. stoljeće), koja sadrži podatke iz 9. stoljeća, na području Slavena spominje njihova dva glavna grada, Wabnit (zapravo Wāntit, što se smatra referencom na Vjatiče, ili Ante), prvi grad istočno od Slavena, i Hurdāb (Khurdāb), veliki grad u kojem prebiva vladar S.mūt-swyt, smješten ispod planina (vjerojatno Karpati) na rijeci Rūtā (najvjerojatnije Prut), koja izvire iz planina i nalazi se na granici između Pečenega (deset dana), Mađara (dva dana) i Kijevske Rusi.
U hebrejskoj knjizi Josippon (10. stoljeće) navedena su četiri slavenska etnička imena za koja se obično tumači da su se širila iz smjera Mletaka prema Saskoj, Mwr.wh (Moravci), Krw.tj (Hrvati), Swrbjn (Sorbi), Lwcnj (Lučani ili Lužičani), a i slavenska trgovačka ruta istok-zapad, "Lwwmn" (Lenđani/Lehiti), "Kr. Kr (Krakov) i Bzjm/Bwjmjn (Bohemija).
Prema Prvoj staroslavenskoj legendi iz 10. stoljeća o svetom Vjenceslavu, nakon njegovog ubojstva 929. ili 935. godine, koje je naredio njegov brat Boleslav I., njihova majka Drahomíra je pobjegla u progonstvo Xorvaty-ma. Ovo je prvi lokalni zapis o hrvatskom imenu na slavenskom jeziku.
Poljski kroničar Wincenty Kadłubek u svojoj Chronica Polonorum (12. – 13. stoljeće) spominje da je Boleslav I. osvojio neke "Hunnos seu Hungaros, Cravatios et Mardos, gentem validam, suo mancipavit imperio".
Hrvatski etnonim se spominje kao toponim u nekim ranosrednjovjekovnim poveljama i izvorima:
Thietmar Merseburški zabilježio je 981. toponim Chrvuati vicus (također kasnije zabilježen u 11. – 14. stoljeću), što je današnja Großkorbetha, između Hallea i Merseburga u Saskoj-Anhalt, Njemačka. U povelji Henrika II. zabilježeno je Chruazzis (1012.), Henrika III. kao Churbate (1055.), a Henrika IV. kao Grawat (također Curewate, 1086.), a to naselje danas je Korbetha na rijeci Saale, blizu Weißenfelsa.
U Karintiji i Štajerskoj se spominje hrvatska župa (npr. pago Crouuati 954.).
Praška povelja iz 1086. godine, ali s podacima iz 973. godine, spominje da su, među ostalima, sjeveroistočne granične točke Praške biskupije činili "...Psouane, Chrouati et altera Chrowati, Zlasane...". Povelja je utjecala na stvaranje odbačene hipoteze o češkim plemenima u češkoj historiografiji. Dvojako spominjanje Hrvata se višestruko tumačilo, od lokacije u Češkoj, podijeljenih između Češke i Poljske, i samo u Poljskoj.
Origo gentis Hrvatski origo gentis spominje imena petero braće (Kloukas, Lobelos, Kosentzis, Mouchlo, Chrobatos) i dvije sestre (Touga, Bouga) koji su predvodili Hrvate. Vjerojatno se radi o usmenoj tradiciji. Ima sličnosti s drugim srednjovjekovnim origo gentis (npr. Origo Gentis Langobardorum), i pričom o Bulgarima koju je zabilježio Teofan Ispovjednik u kojoj su Bulgari pokorili sedam slavenskih plemena, znači u hrvatskom origo gentis može se raditi o migraciji sedam plemena i starješina. Nije jasno zašto jedan od braće imao hrvatski etnonim kao ime, što možda ukazuje na to da je bio važniji od ostale braće, da je bio predstavnik najistaknutijeg klana ili plemena oko kojeg su se drugi okupljali, ili da su Hrvati bili samo jedan identitet među ostalima kojima su jadranski Hrvati pokušavali donijeti legitimitet Hrvatskom Kraljevstvu. Aleksej Sergejevič Ščavelov smatra da njihov origo gentis prikazuje ranu plemensku, dok kasnije vijesti o Porgi ranu kneževsku tradiciju, uz motiv lutanja i pronalaska nove domovine, prisutnost ženskih "vladarica", višefazno formiranje moći i ostalo što se nalazi u drugim slavenskim legendama.