Wilco je američki alt-rock sastav osnovan u Chicagu u Illinoisu. Ime sastava je izvedenica od "will comply", radioamaterskog izraza za "razumijem". Godine 1994. osnovali su ga preostali članovi alt-country sastava Uncle Tupelo nakon odlaska pjevača Jaya Farrara. Postava Wilca često se mijenjala, a jedini prvotni članovi ostali su pjevač Jeff Tweedy i basist John Stirratt. Od početka 2004., ostali trenutačni članovi su gitarist Nels Cline, multiinstrumentalisti Pat Sansone i Mikael Jorgensen te bubnjar Glenn Kotche. Wilco je objavio sedam studijskih albuma, dvostruki koncertni album i tri suradnička izdanja: dva s Billyjem Braggom i jedan s The Minus 5.
Glazba sastava inspirirana je raznolikim glazbenicima i stilovima, među kojima su i Bill Fay i Television, a i sâm je izvršio utjecaj na mnoge predstavnike modernog alternativnog rocka. Sastav je na debitantskom albumu A.M. (1995.) nastavio s alternativnim countryjem u stilu Uncle Tupela, ali je otada u svoju glazbu uveo eksperimentalne aspekte, uključujući elemente alternativnog rocka i klasičnog popa.
Wilco je privukao medijsku pažnju svojim četvrtim albumom, Yankee Hotel Foxtrot (2002.), i kontroverzama koje su ga okruživale. Nakon što je snimanje dovršeno, Reprise Records je odbio album i otpustio Wilco iz svojeg izdavačkog kataloga. U sklopu izlazne ugovorne klauzule, Reprise je sastavu besplatno dao prava na album. Nakon što je album djelomično objavio na svojoj službenoj stranici, Wilco ga je 2002. prodao Nonesuch Recordsu. Obje izdavačke kuće bile su podružnice Warner Music Group, što je navelo jednog kritičara da kaže kako je album pokazao "kako je glazbena industrija na početku 21. stoljeća bila poremećena". Yankee Hotel Foxtrot je najuspješniji album Wilca do danas, prodan u više od 590.000 primjeraka. Wilco je za svoj peti studijski album iz 2004., A Ghost Is Born, osvojio dva Grammyja, među kojima i onaj za najbolji album alternativne glazbe. Sedmi studijski album, Wilco (The Album), sastav je objavio 30. lipnja 2009.
Povijest
Formiranje
Wilco je formiran nakon raspada utjecajnog alt-country sastava Uncle Tupelo. Pjevač Jay Farrar napustio je sastav 1994. zbog teškog odnosa s drugim pjevačem i autorom Jeffom Tweedyjem. I Tweedy i Farrar pokušavali su formirati sastav odmah nakon raspada. Tweedy je uspio zadržati cijelu postavu Uncle Tupela izuzev Farrara, uključujući basista Johna Stirratta, bubnjara Kena Coomera i multiinstrumentalista Maxa Johnstona. Angažirao je i gostujućeg gitarista Uncle Tupela Briana Hennemana iz Bottle Rocketsa, koji je svirao na mnogim pjesmama na debitantskom albumu Wilca, A.M. Sastav je htio sačuvati ime Uncle Tupelo, ali se na kraju odlučio za novo ime. Nazvali su se "Wilco", izvedenici od radioamaterskog izraza "Will Comply", što je bio izbor koji je Tweedy nazvao "prilično ironičnim za rock sastav".Cynthia Bowers (23. kolovoza 2009.). "A Summer Song", CBS News Sunday Morning
A.M. i Being There
Nakon suradnje sa Sydom Strawom na obradi pjesme Ernesta Tubba, "The T.B. is Whipping Me" (objavljenoj u rujnu 1994. na kompilaciji Red Hot + Country), Wilco je počeo snimati pjesme za A.M., njihov prvi studijski album, u studiju Easley u lipnju 1994. Demovrpca s tih snimanja poslana je šefovima Reprise Recordsa, podružnici Warner Brothersa, a kuća je s Tweedyjem potpisala ugovor. Iako je Tweedy izjavio da je htio kolaborativniji projekt nego što je to bio Uncle Tupelo, samo se njegovo ime pojavilo u ugovoru s Repriseom. Tweedy je zahtijevao autorske honorare za druge članove sastava, ali je na kraju na albumu završila samo jedna pjesma s dodatnim potpisom — "It's Just That Simple" Johna Stirratta. Bila je to posljednja pjesma Wilca koju je sam napisao neki član osim Tweedyja.
Stilski slična Uncle Tupelu, glazba na A.M. opisivana je kao otvoreni alternativni country rock, što je Tweedy kasnije opisao kao "pokušaj da se privuče ciljana publika". A.M. se popeo na 27. mjesto na Billboardovoj ljestvici Top Heatseekers, mnogo slabije od debitantskog albuma novog sastava Jaya Farrara, Son Volt. Album je dočekan skromnim recenzijama, iako se našao na 35. poziciji u godišnjem izboru kritičara Village Voicea Pazz & Jop za 1995. godinu. Kako je slabije dočekan i na tržištu i među kritikom od albuma Son Volta, članovi Wilca doživjeli su A.M. kao neuspjeh. Ubrzo nakon izdanja albuma, sastavu se pridružio multiinstrumentalist Jay Bennett, čime je Wilco dobio klavijaturista i još jednog gitarista.
Wilco je koncertni debi ostvario 17. studenog 1994. u Cicero's Basement Baru u St. Louisu u Missouriju (za tu priliku sastav je najavljen kao "Black Shampoo").
Tijekom turneje za A.M., koja se sastojala od dvjestotinjak nastupa, Tweedy je počeo pisati pjesme za drugi album. Stihovne teme pjesama odražavale su odnos između glazbenog umjetnika i slušatelja; Tweedy je odabrao tu temu jer je pokušavao izbjeći bazu obožavatelja alternativnog countryja. Ken Coomer je objasnio:</ref>
"Cijela ta stvar s No Depression nama je bila vrlo smiješna jer se činilo kako su ljudi zaboravili da je Jeff bio veći obožavatelj punk-rocka nego countryja. To je dovelo do situacija u kojima smo mijenjali instrumente na "Misunderstood", gdje ja sviram gitaru."
Mnoge pjesme snimljene su s tom temom, između ostalih "Sunken Treasure" i "Hotel Arizona", no Wilco je snimao i pjesme u stilu A.M.-a Album su nazvali Being There po po istoimenom filmu s Peterom Sellersom. Sastav je tijekom snimanja prolazio kroz neke privatne promjene. Max Johnston je otišao jer je vjerovao kako se njegova uloga umanjila u odnosu na Bennettovu; na jednoj ga je pjesmi zamijenio violinist Jesse Greene jer je sastav smatrao kako on ne može odsvirati tu dionicu. Bob Egan iz Freakwatera na kratko se pridružio sastavu u studiju, svirajući pedal steel gitaru na "Far, Far Away" i "Dreamer in My Dreams", a u rujnu 1996. je postao službeni član.
Za razliku od snimanja A.M., sastav u drugom pokušaju nije bio vičan produciranju hit-pjesme. Snimanje je iznjedrilo 19 pjesama, previše za jedan album. Tweedy je bio zabrinut zbog visoke prodajne cijene za koju bi se prodavao dvostruki album (bar 30 dolara), pa je zamolio Reprise Records da ga objavi kao dvostruki album po cijeni običnog (17,98 dolara ili manje). Reprise je pristao na to pod uvjetom da dobiju dio tantijema za album koji pripadaju Wilcu. 2003. je procijenjeno da je sastav tim dogovorom izgubio gotovo 600.000 dolara, ali Tweedy je bio zadovoljan. Being There je naišao na dobar kritički prijem u nekoliko istaknutih publikacija, uključujući Rolling Stone. Album je dosegnuo 73. poziciju na Billboardovoj ljestvici albuma, što je bio značajan napredak u odnosu na A.M., te se smjestio na 14. poziciju u kritičkom izboru Pazz & Jop za 1996.
Summerteeth i Mermaid Avenue
U studenom 1997. Wilco je ušao u studio Willieja Nelsona u Spicewoodu u Teksasu kako bi snimio svoj treći studijski album. Album je stihovno bio inspiriran bračnim problemima Tweedyja i njegove supruge, kao i književnošću dvadesetog stoljeća. Tweedy se uvelike oslanjao na Bennetta da pridonese glazbom za pjevačeve "odvažne, ali depresivne" stihove. Wilco je snimio nekoliko pjesama, uključujući "Via Chicago" i "She's a Jar", ali je opet počeo raditi na drugom projektu prije okupljanja pjesama na albumu.
lijevo|mini|Dva albuma Mermaid Avenue sastojala su se od neobjavljenih snimki pjesama Woodyja Guthrieja.
Nora Guthrie u proljeće 1995. kontaktirala je pjevača i kantautora Billyja Bragga u vezi snimanja nekih neobjavljenih pjesama njenog oca, folk pjevača Woodyja Guthrieja. Većina pjesama nastala je pred kraj Guthriejeva života kad nije mogao snimati zbog motoričkih poteškoća uzrokovanih Huntingtonovom bolešću. Guthrie je do devedesetih MTV generaciji postao "dio prošlosti", a Nora je tražila drugačiju vrstu ostavštine za svoga oca. Prema Nori, Bragg je bio "jedini pjevač koji se bavio istim temama kao Woody". Međutim, Bragg je bio zabrinut da njegovi obožavatelji neće shvatiti da je pjesme napisao Guthrie kad bi ih izvodio na turneji, pa je odlučio snimiti album s drugim sastavom.
Bragg je kontaktirao Tweedyja i Bennetta o zajedničkom snimanju albuma dok je Wilco bio na europskom dijelu turneje za Being There. Bragg je bio posebno zadovoljan s Being There zbog utjecaja pedesetih koji su se osjećali na albumu. Dok je Tweedy bio ravnodušan po pitanju ponude, Bennett je bio uzbuđen zbog snimanja pjesama svojih idola — Bennettov prijašnji sastav Titanic Love Affair dobio je ime po stihu Billyja Bragga. Ugovor za snimanje između Bragga i Wilca potpisan je nakon koncerta u Shepherd's Bush Empireu. Bragg je uglavnom snimao politički nabijene pjesme, dok je Tweedy preferirao snimati stihove koji su prikazivali Guthrieja kao "čudaka". Snimanje Mermaid Avenue počelo je 12. prosinca 1997. te je bilo predmet BBC-jeva dokumentarca Man in the Sand.
Nakon dovršetka albuma pojavile su se trzavice između Bragga i Wilca. Bennett je smatrao da Bragg pretjeruje u produkciji svojih pjesama u odnosu na oskudnije doprinose Wilca. Bennett je nazvao Bragga kako bi ga upitao za mogućnost remiksanja njegovih pjesama, na što je Bragg odvratio, "ti snimaj svoj album, a ja ću svoj, budalo". Bragg je kasnije poslao primjerke svojih snimki u Chicago kako bi ih Bennett remiksati, ali je odbio koristiti nove mikseve na albumu. Dvije strane nisu mogle dogovoriti promotivnu turneju te su se posvađali oko tantijema i honorara gostujućih glazbenika.
Usprkos tim sukobima, album je objavljen 23. lipnja 1998. te je prodan u više od 277.000 primjeraka. Dobio je odlične kritike od Roberta Christgaua i Rolling Stonea te je nominiran za Grammy za najbolji album suvremenog folka. Uvršten je na četvrto mjesto u izboru Pazz & Jop za 1998. Nakon što je album objavljen, Bob Egan je zamijenjen multiinstrumentalistom Leroyom Bachom.
Nakon dovršetka snimanja Mermaid Avenue, Wilco se vratio u Spicewood kako bi kompletirao svoj treći studijski album, Summerteeth. Za razliku od prijašnjih albuma Wilca i Uncle Tupela, na ovom je korištena digitalna montaža zvuka. Stirratt i Coomer bili su zabrinuti zbog produkcije, jer je smanjila njihovo sudjelovanje u glazbi. Stirratt je rekao:
"Priča o Summerteethu u prvom redu govori o Jayu koji je kupio melotron i namjeravao ga je koristiti pod svaku cijenu. Bilo je to lijepo, ali se pretjeralo. Kad su počeli s presnimavanjem, nisu stali. I nitko u sastavu nije ustao da zaustavi to ludilo ... Podsjeća me to na Srce tame, gdje svjesno produžavate kreativni proces u svrhu istraživanja ili iskupljenja, ili bilo čega što tražite."
Tijekom 1999. Warner Brothers je tražio pomoć u otplaćivanju duga od 16 milijardi dolara nakupljenog tijekom nedavnog spajanja Warner Communicationsa s Time Inc.-om. Zato su Warnerove glazbene ispostave bile pod pritiskom proizvodnje glazbenih izvođača koji će producirati hit-albume. Čelnik Reprisea, Howie Klein, koji je prethodno odobrio izdanje Being There kao dvostrukog albuma, bio je spreman prepustiti Wilcu produkciju Summerteetha bez uplitanja izdavačke kuće. Međutim, kad je Klein predstavljao album u Repriseovu odjelu za produkciju, oni su tražili radijski singl. Wilco je pristao učiniti to "samo jednom" i na zahtjev Davida Kahnea, šefa produkcijskog odjela, snimio radijski pogodnu verziju "Can't Stand It". Singl-verzija "Can't Stand It" nije se uspjela probiti s radijskih postaja za albume za odrasle na one koji emitiraju alternativni rock. Album se na kraju prodao u 200.000 primjeraka, mnogo manje od Being There. Dogodilo se to unatoč kritičkim pohvalama; album je uvršten na osmu poziciju u izboru Pazz & Jop za 1999.