thumb|desno|200px|Lansiranje rakete Apollo-11 Teorije urote o slijetanju na Mjesec su skup različitih teorija koje se bave pretpostavkom da se ljudsko slijetanje na Mjesec od 1969. do 1972. u okviru programa Apollo nikada nije dogodilo, nego da su NASA i američka vlada istu samo fingirali kako bi zavarali javnost. Prema tumačenjima Teorije sve je bilo snimljeno u Hollywoodskom studiju pod redateljskom palicom Walta Disneyja. Kasniji teoretičari urote u svojim teorijama zamijenili su Disneyja Stanleyem Kubrickom, ali koncept teorije je ostao isti.
Postoje razne verzije teorije zavjere oko slijetanja na Mjesec koje se uglavnom oslanjaju na pseudoargumente i krive interpretacije fizikalnih pojava u svemiru te su svi argumenti teorija urote do danas znanstveno odbačeni kao neosnovani, u prilog čemu idu i brojni nezavisni dokazi koji potvrđuju da je slijetanje na Mjesec bilo stvarno.
Također, lažiranje snimki u Hollywoodskom studiju do najsitnijih detalja zahtijevalo bi tehnologiju specijalnih efekata kakva nije postojala u šezdesetim godinama.
Začetak teorije Otac i utemeljitelj teorije zavjere o slijetanju na Mjesec je Bill Kaysing, koji je prvi iznio teoriju da je slijetanje na Mjesec bilo namješteno.
Bill Kaysing je radio u periodu od 1957. do 1963 u kompaniji Rocketdyne koja je između ostalog projektirala raketne motore za raketu Saturn V. U svojoj knjizi "Nikada nismo bili na Mjesecu: prijevara od 30 milijardi dolara" Kaysing tvrdi kako je u vrijeme svog rada u Rocketdyneu uvidom u tehničku dokumentaciju i s obzirom na velike probleme koje su imali prilikom projektiranja raketnog motora F-1 zaključio da se radi o prijevari.
Osnova Kaysingovih tvrdnji je da Amerika nije imala tehnološkog iskustva da pošalje čovjeka na Mjesec.
Međutim Bill Kaysing nije bio inženjer niti znanstvenik. Po fakultetskom obrazovanju bio je tek prvostupnik engleskog jezika te nije imao nikakvog tehničkog obrazovanja. U Rocketdyneu je radio kao voditelj odjela tehničkih publikacija, što je posao analogan poslu knjižničara. Osim toga, kompanija za koju je radio bila je zadužena samo za motore rakete Saturn V, ali ne i za ostale vitalne komponente programa Apollo. Bez ikakvog tehničkog obrazovanja nije bio kvalificiran da razumije dubinu problematike raketne propulzije da bi mogao tvrditi tako nešto.
S druge strane, Kaysing je napustio Rocketdyne 1963. dakle šest godina prije slijetanja na mjesec. U vrijeme njegovog rada u Rocketdyne-u uistinu je bilo velikih problema prilikom projektiranja raketnih motora F-1 za raketu Saturn V međutim ti su problemi s vremenom uspješno riješeni, a Kaysing je kompaniju napustio čak prije nego što je prvi puta testiran motor F-1 čime njegove tvrdnje sa stajališta "insajdera" uvelike gube na vjerodostojnosti.
U vrijeme njegovog odlaska iz kompanije Amerika uistinu nije imala tehnološkog iskustva za slanje ljudi na Mjesec, međutim valja imati na umu da je upravo radi stjecanja iskustva oformljen program Gemini s ciljem razvoja potrebne tehnologije za program Apollo, a Kaysing je napustio kompaniju čak dvije godine prije prvog leta misije Gemini, što njegove tvrdnje čini zastarjelima.
Međutim svojom knjigom je pokrenuo lavinu raznih teorija zavjere koje traju sve do danas.
Prva organizacija koja je otvoreno optužila NASA-u da je lažirala slijetanje na Mjesec bila je Flat Earth Society, organizacija koja promiče vjerovanje da je Zemlja ravna ploča. a najveći utjecaj na širenje teorije zavjere bilo je kada je krajem sedamdesetih izišao znanstvenofantastični film Capricorn One s radnjom o lažiranju slijetanja na Mars što je u javnosti potpirilo teorije koje je Kaysing začeo.
Nakon Billa Kaysinga Nakon dugo vremena mirovanja, velik utjecaj na ponovnu popularizaciju navedenih teorija imala je televizijska emisija američkog FOX TV-a Conspiracy Theory: Did We Land on the Moon? koja je emitirana u veljači 2001. godine. Prema anketi iz 1999. godine svega 6% Amerikanaca je vjerovalo da su slijetanja na Mjesec bila lažirana.
Utjecaj pseudoznanstvenih dokumentarnih filmova nakon 2001. godine, kao i rastući trend raznoraznih teorija zavjere nakon napada 11. rujna drastično je povećao taj broj, tako da prema jednoj anketi iz 2009., napravljenoj 40 godina nakon slijetanja na Mjesec, čak 25% Amerikanaca vjeruje da je događaj bio namješten.
Navodni motivi lažiranja Teoretičari urote navode nekoliko razloga zašto bi američka vlada imala koristi od obmanjivanja javnosti lažiranim slijetanjem na Mjesec. Stručnjaci pak to osporavaju i tvrde kako bi bilo nemoguće držati takvu laž od javnosti jer je više od 400,000 ljudi radilo na programu Apollo u gotovo 10 godina, čime bi bilo teško osigurati da barem jedan od njih ne bi otkrio tajnu da je ona postojala.Longuski 2006, str. 102David Aaronovitch, Voodoo Histories, 2010, , pp. 1-2, 6.
Demonstracija moći 1950-ih i 1960-ih trajala je svemirska utrka između SAD-a i SSSR-a. Sovjetski Savez je preduhitrio Amerikance u slanju prvog umjetnog satelita (Sputnik 1) i prvog čovjeka (Jurij Gagarin) u svemir, tako da su SAD barem htjele biti prve u slanju prvog čovjeka na Mjesec. 25. svibnja 1961., predsjednik John F. Kennedy je održao slavni govor u kojem je prigrlio taj cilj: „Vjerujem da bi se ova nacija trebala posvetiti ostvarivanju cilja, do kraja ovog desetljeća spustiti čovjeka na Mjesec i vratiti ga sigurno natrag na Zemlju“.
Jednom kada je Kennedy obećao slijetanje na Mjesec do kraja desetljeća, NASA je bila pod ogromnim pritiskom ispunjenja te norme radi prestiža države. U slučaju da je teorija urote istinita i da SAD tada još nisu imale tehničke mogućnosti lansirati čovjeka na Mjesec, NASA je morala lažirati cijelu stvar kako bi ispalo da su SAD moćnija i superiornija država od SSSR-a.
Sigurnost astronauta desno|thumb|250px|Prikaz Van Allenovog pojasa oko Zemlje Ogromna količina gama radijacije koju proizvodi Van Allenov radijacijski pojas razorna je za ljudsko tijelo kao i za osjetljive tehnološke komponente modernih satelita. Američki znanstvenik James Van Allen otkrio je 1958. tijekom misije Explorer 1 kružni tunel nabijen energetskim česticama plazme oko Zemlje. Van Allenov radijacijski pojas veliko je i iznimno snažno polje radijacije koje okružuje planet i štiti ga od opasnog zračenja, a prodire kroz gotovo sve čovjeku znane materijale. Vanjski sloj tvore energijom nabijeni elektroni zarobljeni u planetarnoj magnetosferi, proteže se od 3. do 10. Zemljinog radijusa i emitira zračenje jačine od 0,1 do 10 MeV (mega elektron volt, 108 eV). Unutarnji sloj puno je opasniji, a prostire se na visini od 100 do 10.000 kilometara iznad površine zemlje. Sadrži visoko energetske protone (više od 100 MeV) i elektrone od nekoliko stotina keV-a. U standardnim demonstracijskim i školskim pokusima kalibracijski izvori gama zračenja daju 1 MeV, a izloženost toj količini zračenja duža od 5 minuta pogubna je. Sve preko 10-ak MeV razara ljudsko tkivo.
Mnogi upravo u tome vide najsnažniji argument teorije urote: NASA se bojala da bi prilikom emitiranja snimke slijetanja uživo astronauti mogli poginuti prolaskom kroz pojas, što bi bila katastrofa za sve uključene u projekt. Neki čak smatraju da je Starfish Prime (nuklearni pokus izveden 1962. otprilike 400 km iznad Zemljine površine) bio neuspjeli pokušaj smetanja Val Allenovog pojasa. Također, temperatura površine Mjeseca je između -233 °C i 123 °C, čime bi život astronauta također bio ugrožen. Stoga su se, prema teoriji, radije odlučili za sigurniji pristup i snimili sve u studiju.
Međutim ovu je tvrdnju naknadno opovrgnuo i sam James Van Allen koji je ustvrdio da količina zračenja u kratkom periodu prolaska letjelice kroz Van Allenov pojas ne bi bila smrtonosna za astronaute. Apollo letjelice su kroz Van Allenov pojas prolazile samo četiri sata, a od ionizirajućeg zračenja bili su zaštićeni metalnom oplatom same letjelice. Štoviše sama putanja letjelice od Zemlje do Mjeseca odabrana je na način da se što više smanji izlaganje zračenju prilikom prolaska kroz Van Allenov pojas. Količina zračenja prilikom prolaska kroz Van Allenov pojas manja je od 1 rem (10 mSv), što je ekvivalent normalnom ambijentalnom zračenju koje prosječan čovjek na zemlji primi u tri godine. S druge strane zračenje je upravo dokaz da su astronauti tamo bili. Uočeno je da je 33 od 36 astronauta iz programa Apollo dobilo sivu mrenu za koje se pokazalo da je posljedica izloženosti kozmičkom zračenju za vrijeme putovanja.
Skretanje pozornosti s Vijetnama Prema ovom argumentu, cijela misija Apollo 11 samo je trebala skrenuti pozornost javnosti s Vijetnamskog rata, međutim tu se zanemaruje da se incident u zaljevu Tonkin odigrao tek 1964., dakle tri godine nakon Kennedyjeva govora.
Osiguranje budžeta Prema ovom argumentu, NASA se bojala da bi vlada mogla ukinuti njen budžet od 30 milijardi $ ako projekt ne bi ostvario rezultate, pa su pred kraj 1960-ih odlučili pripremiti i emitirati lažno slijetanje na Mjesec, koje su snimili u studiju na Zemlji. Prema ovom konceptu, nije vlada prevarila javnost, nego je NASA prevarila vladu.
Navodni dokazi i znanstvena objašnjenja istih Teoretičari urote naveli su nekoliko nelogičnosti koje prema njima predstavljaju dokaze da je slijetanje na Mjesec bilo lažirano. Jedan od prvih i najpoznatijih argumenata koji se spominjao u korist teorije urote bilo je navodno vijorenje zastave na vjetru što bi bilo nemoguće u vakuumu. Ovaj najčešći pseudoargument se vrlo jednostavno može vidjeti kao netočan pregledavanjem video snimki s Mjeseca na kojem se jasno vidi da zastava ne vijori.
S druge strane svi navodni dokazi teoretičara urote su znanstveno pobijeni kao krivo interpretiranje fizikalnih i optičkih pojava zbog dojma da pojave na Mjesecu moraju izgledati isto onako kako iizgledaju na Zemlji, što na Mjesecu nije slučaj, te su svi navodni dokazi znanstveno demantirani kao neosnovani.
Do danas, nitko iz američke vlade ili NASA-e koji je bio uključen u Apollo program nije izjavio da su slijetanja na Mjesec bila prijevara. Također, vlada ne bi bila u mogućnosti ušutkati svakoga tko bi eventualno bio uključen u zavjeru (primjer su brojne afere koje su razotkrili zviždači od kojih je najpoznatiji Watergate, te aktualna afera WikiLeaks) a prema broju ljudi uključenih u projekt do danas bi netko već morao istupiti i razotkriti navodnu prijevaru što se do danas nije dogodilo.
Isti krajolici na Mjesecu Na nekim različitim fotografijama s Mjeseca se vide isti krajolici u pozadini (brijegovi i planine). Teoretičari urote to interpretiraju kao identične kulise koje se koriste na različitim lokacijama.
Ova pretpostavka je pogrešna jer se radi samo o optičkoj varci pošto su brda u pozadini udaljena desecima kilometara daleko. Na zemlji smo navikli procjenjivati udaljenost prema izmaglici u atmosferi tako da se dalji objekti slabije vide od onih bližih. Na Mjesecu pak u uvjetima vakuuma nema izmaglice tako da su objekti koji su desecima kilometara daleko jednako jasni kao i oni koji su blizu, zbog čega dolazi do ove optičke varke što još više dolazi do izražaja kada se gleda dvodimenzionalnu sliku.
Izostanak zvijezda na nebu Na gotovo nijednoj fotografiji Apollo misija ne mogu se vidjeti zvijezde na mjesečevom nebu. Teoretičari urote to vide kao dokaz da je nebo bila samo crna kulisa u studiju a da se NASA nije ni trudila postaviti lažne zvijezde jer bi mogle biti postavljene na krivim koordinatama.
Fotografije na Mjesecu su slikane pod jakim sunčevim svjetlom te se zvijezde niti nisu mogle vidjeti na fotografijama. Dapače, sami astronauti su potvrdili da za vrijeme boravka na Mjesecu od sunčevog osvjetljenja nisu ni vidjeli zvijezde. Do dan danas na brojnim fotografijama iz svemira, pogotovo iz zemljine orbite, ne vide se zvijezde, a i svaki fotograf amater može uočiti da se na njegovim noćnim fotografijama prilikom slikanja blicom neće vidjeti zvijezde na nebu.
Izostanak kratera ispod svemirskih letjelica