Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič (rus. Дми́трий Дми́триевич Шостако́вич, Sankt-Peterburg 12./25. rujna 1906. – Moskva, 9. kolovoza 1975.) bio je ruski skladatelj koji je živio i stvarao u doba Sovjetskoga Saveza. Imao je vrlo kompleksan odnos sa sovjetskom vladom te pretrpio dvije javne osude svoje glazbe, 1936. i 1948. Unatoč tome, ali i činjenici da su mu djela povremeno bila zabranjivana za izvođenje, Šostakovič je ipak bio najpopularniji i najbolji sovjetski skladatelj svog naraštaja. Za svoje je umjetničko djelovanje primio mnoge nagrade, a služio je i u Vrhovnom Sovjetu.
Nakon razdoblja pod utjecajem Prokofjeva i Stravinskog (1. simfonija), Šostakovič prelazi na modernizam (2. simfonija i opera Nos) prije no što razvija hibridni stil u Ledi Makbet Mcenskoga okruga i u nesretnoj 4. simfoniji. Taj stil obuhvaćao je razdoblja od neoklasicizma (s izraženim Stravinskijevskim utjecajem) pa do postromantizma (s jasnim Mahlerovskim utjecajem). Njegova tonalitetnost često je uključivala korištenje modalnosti i nekih neoklasicističkih harmonija à la Hindemith i Prokofjev. U svojoj glazbi Šostakovič je redovito koristio snažne kontraste i elemente groteske, a osobito se ponosio svojom orkestracijom koja je uvijek čista i dobro osmišljena. Pojedine Šostakovičeve skladbe u mnogočemu su srodne Mahlerovom i Rimski-Korsakovom skladateljskom stilu, a u najuspjelija mu djela najčešće ubrajaju njegovih petnaest simfonija i isto toliko gudačkih kvarteta. Ostala djela uključuju opere, šest solističkih koncerata i zapažena ostvarenja na polju filmske glazbe. David Fanning u Rječniku glazbe i glazbenika Grove piše:
Život
Rani život mini|lijevo|250px|Šostakovičeva rodna kuća (danas vatrogasna stanica 267). Komemorativna ploča lijevo. Rođen u ulici Podolskaja br. 2 u Sankt-Peterburgu, Dmitrij Šostakovič rođen je kao drugo od troje djece Dmitrija Boleslavoviča Šostakoviča i Sofije Vasiljevne Šostakovič. Njegova obitelj bila je liberalno nastrojena (jedan ujak bio je boljševik, a udomljavali su i desničarske ekstremiste). Dmitrij je kao dijete zadobio status wunderkinda i kao pijanist i kao skladatelj, a njegov talent se otkrio kada je započeo s lekcijama klavira sa svojih 8 godina. Godine 1918. napisao je posmrtni marš za dvojicu vođa Kadetske stranke koje su ubili boljševički mornari. Godine 1919. dopušteno mu je školovanje na Petrogradskom konzervatoriju kojeg je tada vodio Aleksandar Glazunov. No, patio je zbog uočenog nedostatka političkog entuzijazma, te je 1926. pao ispit iz marksističke metodologije. Njegov prvi veliki glazbeni komad bila je 1. simfonija (praizvedena 1926.), napisana kao njegov diplomski rad s 20 godina.
Nakon diplomiranja, isprva je započeo dualnu karijeru koncertnog pijanista i skladatelja, no njegov suhoparan način sviranja (Fay komentira njegovo "emocionalno skupljanje u sebe" i "fantastičnu ritmičku vožnju"), često je neshvaćan i necijenjen. No unatoč svemu tome, bio je "vrijedan spomena" na varšavskom pijanističkom natjecanju 1927. Nakon natjecanja Šostakovič se upoznao s dirigentom Brunom Walterom, koji je bio toliko impresioniran njegovom 1. simfonijom da je već iste te godine dirigirao berlinsku premijeru. Nakon toga, Šostakovič se koncentrirao uglavnom na skladanje i uskoro je ograničio izvedbe na samo vlastita djela. Godine 1927. napisao je 2. simfoniju (znanu i kao Oktobar). Dok je pisao simfoniju, započeo je i rad na svojoj satiričnoj operi Nos, baziranu na Gogoljevoj priči. Godine 1929., opera je kritizirana kao "formalistička" od strane RAPM-a, staljinističke organizacije glazbenika, i 1930. je doživjela vrlo mali uspjeh.
Godina 1927. također je obilježila i Šostakovičev početak prijateljstva s Ivanom Solertinskim, s kojim je ostao odličan prijatelj do Ivanove smrti 1944. Solertinski je Šostakoviča upoznao s Mahlerovom glazbom, koja je imala velik utjecaj na njegovu glazbu od 4. simfonije pa nadalje. Godina 1932. donijela mu je otvoreni brak s njegovom prvom suprugom, Ninom Varzar. Početne poteškoće dovele su do početka brakorazvodne parnice 1935., no par se pomirio i ostao skupa.
Tijekom kasnih 1920-ih i ranih 1930-ih radio je u TRAM-u, proleterskom omladinskom kazalištu. Iako nije napravio velik posao na svojoj poziciji, ona ga je štitila od ideoloških napada. Većinu vremena proveo je pišući svoju operu Ledi Makbet Mcenskoga okruga, koja je praizvedena 1934. i bila je veliki uspjeh i na popularnoj i službenoj razini. Rečeno je da je ona "rezultat generalnog uspjeha socijalističke konstrukcije, korektne politike partije" i jedna takva opera "mogla je biti napisana samo od strane sovjetskog skladatelja odgojenog prema najboljoj sovjetskoj tradiciji sovjetske kulture."Dmitrij Šostakovič, Šostakovič: O samom sebi i svojim vremenima, sakupio L. Grigorjev i Ja. Platek 1981. str. 33.
Prva zabrana Šostakovič 1936. silazi s pijedestala. Godina je započela serijom napada na njega koji su izašli u časopisu Pravda, pogotovo članak nazvan Zbrka umjesto glazbe. Vjerovalo se da je kampanju započeo Staljin i osudio Ledi Makbet Mcenskoga okruga kao formalističku operu. Naknadno, komisije su počele presušivati i njegovi prihodi su pali za 75%. Njegova 4. simfonija prošla je probe, no zbog tadašnjeg političkog režima nije se mogla izvesti na pozornici. Nije izvedena sve do 1961., a Šostakovič nije u njoj mijenjao ništa: ostala je njegova 4. simfonija unatoč tako zakašnjelom izvođenju. Kraći klavirski stavak izdan je 1946.
Još i šire, 1936. započinje Velika čistka u kojoj su ubijeni mnogi Šostakovičevi prijatelji i rodbina. Jedna utjeha za Šostakoviča u tom periodu bilo je rođenje njegove kćeri Galine 1936. Njegov sin Maksim je rođen dvije godine kasnije.
Šostakovičev odgovor na zabranu djela je njegova 5. simfonija iz 1937. koja je bila malo konzervativnija nego njegova prijašnja djela. Simfonija je bila uspješna, a i danas se smatra jednim od njegovih najboljih djela. U to vrijeme je Šostakovič skladao i prvi od svojih gudačkih kvarteta. Njegova komorna djela omogućila su mu da eksperimentira i izrazi ideje koje inače nije smio u svojim simfonijama i djelima izvođenim u kazalištima. U rujnu 1937. počinje predavati na Konzervatoriju. To mu je dalo manju financijsku sigurnost, no ometalo je njegov vlastiti rad. mini|lijevo|200px|Dmitrij Šostakovič 1935.
Rat Na početku rata između SSSR-a i Trećeg Reicha 1941., Šostakovič je ispočetka ostao u Lenjingradu tijekom opsade, gdje je napisao prva tri stavka 7. simfonije (znana i kao Lenjingrad). Također je doprinio i u promidžbenim pokušajima, pozirajući kao vatrogasac i šaljući radio poruke Sovjetima. U listopadu 1941., obitelj Šostakovič je evakuirana u današnju Samaru gdje je 7. simfonija dovršena. Ona je adaptirana kao simbol ruskog otpora i u SSSR-u i na zapadu.
U proljeće 1943., Šostakovičevi se sele u Moskvu. Njegova 7. simfonija predstavlja herojsku (i uvjerljivo pobjedničku) borbu protiv patnje, njegova 8. simfonija iz te godine je možda krajnje mračna i nasilna ekspresija unutar Šostakovičeva djela, što je rezultiralo njenim zabranjivanjem do 1960. Njegova U kontrastu, 9. simfonija (1945.) je ironična hajdnovska parodija koja nije uspjela zadovoljiti zahtjeve za „himnu pobjede“. Šostakovič je nastavio skladati komornu glazbu, od kojih je istaknutiji 2. klavirski trio, posvećen sjećanju na Solertinskog, sa židovskim totentanzom za finale.
Druga zabrana Godine 1948., Šostakovič je zajedno s mnogim drugim skladateljima ponovno zabranjen zbog formalizma prema Ždanovljevom proglasu. Mnoga djela su mu zabranjena, bio je prisiljen na javnu ispriku i njegova obitelj je izgubila privilegije. Juri Ljubimov je rekao da je u to vrijeme "Šostakovič čekao da ga uhite u noći ispred vani, pokraj dizala, da mu ne bi uznemiravali obitelj."Elizabeth Wilson, Šostakovič: Život koji se pamti str. 183.
U sljedećih par godina njegove skladbe podijeljene su u filmsku glazbu za otplaćivanje dugova, službena djela čiji je cilj bio zaštita službene rehabilitacije i ozbiljna djela za "pretinac u radnom stolu". U ove posljednje spadali su 1. koncert za violinu i ciklus pjesama Iz Židovske narodne poezije. Velika je kontroverza oko toga je li Šostakovič bio svjestan opasanosti objavljivanja zbirke Iz Židovske narodne poezije. Laurel Fay tvrdi da se pokušao konformirati sa službenom politikom prilagodivši narodnu pjesmu kao inspiraciju. No u drugu ruku, ona je već napisana kada je započela poslijeratna antisemitska kampanja, a Šostakovič je bio u dobrim odnosima s mnogim njenim žrtvama.
Restrikcije prema Šostakovičevoj glazbi i privatnom životu ublažene su 1949., kako bi se osiguralo njegovo sudioništvo u delegaciji istaknutih sovjeta u SAD-u. Te iste godine napisao je kantatu Pjesme šumâ, koje su hvalile Staljina kao "velikog vrtlara". Godine 1951. Šostakovič je postao zamjenik u Vrhovnom Sovjetu. Staljinova smrt 1953. bio je najveći i ključni korak prema Šostakovičevoj službenoj rehabilitaciji, koja je obilježena 10. simfonijom. Ona sadrži mnogo glazbenih citata i kodova (od istaknutijih su DSCH i Elmira), čije je značenje i danas neodređeno, dok je njezin divlji drugi dio vjerojatno sam glazbeni portret Staljina. Uz njegovu 5. simfoniju, 10. simfonija spada u njegova najpopularnija djela. Godina 1953. također je bila godina premijera djela iz "pretinca u radnom stolu".
Tijekom 40ih i 50ih Šostakovič je imao bliske odnose s dvama svojim učenicama: Galinom Ustvolskajom i Elmirom Nazirovom. Ustvolskaju je poučavao od 1937. do 1947. Priroda njihovog odnosa je i danas nepoznata: Mstislav Rostropovič opisao je vezu riječju "nježna", a Ustvolskaja je 1995. izjavila da je za 50ih odbila njegovu ponudu za brak. No, u istom razgovoru, Ustvolskajin je prijatelj, Viktor Suslin, izjavio da je ona po svom diplomiranju 1947. bila "duboko razočarana" u njega. Veza s Nazirovom je izgleda bila jednostrana, izražavana uvelike kroz njegova pisma njoj, i može se smjestiti između 1953. pa do 1956. U pozadini ovoga bio je Šostakovičev prvi, otvoreni brak s Ninom Varzarovom dok ona nije preminula 1954. Ponovno se vjenčao 1956., za Margaritu Kainovu, no veza je pukla nakon 3 godine kada su se razveli.
Godine 1954. Šostakovič je napisao Veselu uvertiru, opus 96., koja je korištena kao glazbeni motiv na Olimpijskim igrama 1980. u Moskvi.Službeni izvještaj organizacijskog odbora OI 1980. , izdanje 2, str. 283
Pridruženje partiji 320px|thumb|right|Šostakovič s Walterom i Lotte Ulbricht 1950. Godina 1960. obilježila je još jednu prekretnicu u Šostakovičevu životu: pridružio se komunističkoj partiji Sovjetskog Saveza. Ovaj događaj je interpretiran različito kao znak odanosti, znak kukavičluka ili rezultat političkog pritiska. U jednu ruku, Partija je neosporivo bila manje represivna nego za vrijeme Staljinova mandata. No u drugu ruku, Šostakovičev sin Maksim prisjeća se da je taj događaj njegova oca rasplakao,Allan Ho i Dmitri Feofanov, Šostakovič - pregled str. 390. i da je on kasnije rekao svojoj supruzi Irini da je ucjenjivan.Manašir Jakubov, program za Šostakovičeve sezone 1998. u Londonu). Lav Lebedinski je rekao da je Šostakovič bio suicidan.Wilson str. 340. U to vrijeme njegovo zdravstveno stanje se pogoršavalo. Šostakovičev glazbeni odgovor na tu osobnu krizu bio je 8. gudački kvartet, koji kao i 10. simfonija, ujedinjuje citate i vlastiti glazbeni potpis.
Godine 1962. ženi se po 3. put, za Irinu Supinskaju. U pismu svom prijatelju Isaaku Glikmanu, kaže: Jedini njezin problem je što ima 27 godina. U svim ostalim pogledima je izvrsna; pametna, vesela, direktna i simpatična.Dmitrij Šostakovič i Isaak Glikman, Priča o prijateljstvu: Šostakovičeva pisma Isaaku Glikmanu str. 102. U studenom, Šostakovič je jedini put imao ulogu dirigenta, i to u Gorkiju gdje je dirigirao vlastita djela. Inače, uvijek bi odbijao, navodeći kao razlog nervozu i slabo zdravlje.