Napoleonski ratovi (fra. Les guerres napoléoniennes, Guerres napoléoniennes) ili Napoleonovi ratovi (fra. Les guerres de Napoléon) – poznati još i kao Protufrancuski ratovi – bili su niz oružanih sukoba vođenih između Francuskog Carstva (isprva Francuske Republike) pod Napoleonom I. Bonaparteom, zajedno s njegovim marionetama i saveznicima, te Protunapoleonskih koalicija na čelu s Britanskim Carstvom, Ruskim Carstvom, Austrijskim Carstvom, Svetim Rimskim Carstvom (do 1806.) i Kraljevinom Pruskom. Bilo je devet Napoleonskih ratova, od kojih je sedam nazvano po koalicijama koje su se borile protiv Napoleona: (1.) Rat Prve koalicije (1792. – 1797.), (2.) Rat Druge koalicije (1798. – 1802.), (3.) Rat Treće koalicije (1803. – 1806.), (4.) Rat Četvrte koalicije (1806. – 1807.), (5.) Rat Pete koalicije (1809.), (6.) Rat Šeste koalicije (1813. – 1814.), (7.) Rat Sedme koalicije/Sto dana (1815.), (8.) Pirenejski rat/Španjolski rat za neovisnost (1807. – 1814.) i (9.) Napoleonova invazija na Rusko Carstvo (1812.).
Napoleonski ratovi obilježili su razdoblje francuske prevlasti nad kontinentalnom Europom. Nakon što je 1799. godine izvršio državni udar – poznat kao Coup d'État du 18 Brumaire – i postao prvim francuskim konzulom, Napoleon je preuzeo kontrolu nad politički kaotičnom Francuskom Republikom, a potom je organizirao financijski stabilnu francusku državu sa snažnom birokracijom i profesionalnom vojskom. Rat je ubrzo izbio, a Britansko Carstvo 18. svibnja 1803. godine objavila je rat Francuskoj okončavši Amienski mir i formirajući koaliciju koju su činili Britansko Carstvo, Švedsko Carstvo, Rusko Carstvo, Napuljsko Kraljevstvo i Kraljevina Sicilija. Britanska flota pod vodstvom admirala Horatia Nelsona odlučno je slomila zajedničku francusko-španjolsku mornaricu u Bitki kod Trafalgara u listopadu 1805. godine. Ova je pobjeda osigurala britansku kontrolu nad Alboranskim i Sredozemnim morem te spriječila planiranu invaziju na Veliku Britaniju, a također je pokazala i kako Napoleonova mornarica nije dorasla Britanskoj kraljevskoj ratnoj mornarici. U prosincu 1805. godine Napoleon je porazio zajedničku vojsku Svetoga Rimskog Carstva, Austrijskog Carstva i Ruskog Carstva u Bitki kod Austerlitza zauvijek okončavši Treću koaliciju i Sveto Rimsko Carstvo te prisilivši Austrijsko Carstvo na sklapanje Požunskog mira (1805.). Zabrinuta zbog povećanja francuske moći, Kraljevina Pruska predvodila je stvaranje Četvrte koalicije s Ruskim Carstvom, Kraljevinom Saskom i Švedskim Carstvom, koja je nastavila rat u listopadu 1806. godine. Napoleon je ubrzo porazio Pruse u Bitki kod Jene i Auerstedta te Ruse u Bitki kod Friedlanda, nakon čega je sklopljen Tilsitski mir koji nije uspio prekinuti napetosti. Rat je ponovno izbio 1809. godine s loše pripremljenom Petom koalicijom koju je predvodilo Austrijsko Carstvo. Isprva su Austrijanci izvojevali značajnu pobjedu u Bitki kod Aspern-Esslinga, ali ubrzo su poraženi u Bitki kod Wagrama.
Nadajući se kako će ekonomski izolirati i oslabiti Britansko Carstvo Kontinentalnom blokadom, Napoleon je pokrenuo invaziju na Kraljevinu Portugal, koja je bila jedini preostali britanski saveznik u Europi. Nakon što je okupirao Lisabon u studenom 1807. godine, Napoleon je iskoristio priliku da se okrene protiv Španjolske (svog bivšeg saveznika), svrgne vladajuću španjolsku kraljevsku obitelj i proglasi svoga brata Josepha Bonapartea španjolskim kraljem, što je i učinio 1808. godine. Španjolci i Portugalci su se uz podršku Britanskog Carstva pobunili te nakon šest godina (1814.) istjerali Francuze s Pirenejskoga poluotoka.
Istodobno je Rusko Carstvo, nevoljno snositi ekonomske posljedice zbog smanjene trgovine, rutinski kršila Kontinentalnu blokadu, što je navelo Napoleona da pokrene masivnu invaziju (1812.). Posljedična kampanja završila je katastrofom za Francusko Carstvo i gotovo potpunim uništenjem Napoleonove Grande Armée.
Ohrabreni njegovim porazom, Austrijsko Carstvo, Kraljevina Pruska, Švedsko Carstvo i Rusko Carstvo formirali su Šestu koaliciju te započeli novu kampanju protiv Francuskog Carstva odlučno porazivši Napoleona u Bitki kod Leipziga u listopadu 1813. godine nakon nekoliko borbi. Koalicija je tada napala Francusku s istoka, dok se Poluotočni rat prelio na jugozapadnu Francusku. Koalicijske sile zauzele su Pariz krajem ožujka 1814. godine i prisilile Napoleona na abdikaciju u travnju iste godine; prognan je na otok Elbu, a dinastija Burbon vraćeni je na vlast. Međutim, Napoleon je pobjegao s otoka u veljači 1815. godine i ponovno preuzeo vlast nad Francuskom u razdoblju prozvanom Sto dana. Saveznici su formirali Sedmu koaliciju, porazili Napoleona u Bitki kod Waterlooa u lipnju 1815. i protjerali ga na Svetu Helenu, gdje je umro šest godina kasnije.
Bečki kongres prekrojio je granice Europe i donio razdoblje relativnog mira. Napoleonski ratovi imali su duboke posljedice na globalnu povijest uključujući širenje nacionalizma i liberalizma, uspon Britanskog Carstva kao vodeće svjetske pomorske i gospodarske sile, začetaka Dekolonizacije Amerika te kasniji pad Španjolskog i Portugalskog Carstva, začetaka njemačkog i talijanskog ujedinjenja te uvođenje radikalno novih metoda ratovanja i građanskog prava. Nakon završetka Napoleonskih ratova, nastupilo je razdoblje mira u Europi koje je trajalo do početka Krimskog rata (1853.).
Pregled Napoleon je preuzeo vlast 1799. godine, stvorivši vojnu diktaturu. Postoji niz mišljenja o datumu koji se koristi kao službeni početak Napoleonskih ratova, a često se koristi 18. svibnja 1803., kada su Britansko Carstvo i Francuska završile jedino kratko razdoblje mira između 1792. i 1814. godine.
Britansko Carstvo okončalo je Amienski mir i objavila rat Francuskoj u svibnju 1803. godine. Među razlozima bile su Napoleonove promjene međunarodnog sustava u Zapadnoj Europi, posebno u Švicarskoj, Njemačkoj, Italiji i Nizozemskoj. Britaniju je posebno iritirala Napoleonova tvrdnja o kontroli nad Švicarskom. Nadalje, Britanci su se osjećali uvrijeđenima kada je Napoleon izjavio da njihova država ne zaslužuje nikakav glas u europskim poslovima, iako je britanski kralj Đuro III. bio izborni knez Svetog Rimskog Carstva. Sa svoje strane, Rusko Carstvo uvidjelo je da je intervencija u Švicarskoj pokazala kako Napoleon nije gledao prema mirnom rješavanju svojih nesuglasica s drugim europskim silama.
Britanci su žurno izvršili pomorsku blokadu Francuske kako bi joj uskratili resurse. Napoleon je odgovorio ekonomskim embargom protiv Britanskog Carstva i nastojao eliminirati britanske kontinentalne saveznike kako bi razbio koalicije koje su se okupile protiv njega. Takozvana Kontinentalna blokada formirala je Ligu oružane neutralnosti kako bi prekinula blokadu i provela slobodnu trgovinu s Francuskom Republikom. Britanci su odgovorili zarobljavanjem dansko-norveške flote i razbijanjem Lige, a kasnije su osigurali dominaciju nad morima, dopuštajući joj da slobodno nastavi svoju strategiju.
Napoleon je pobijedio u Bitki kod Austerlitza, izbacivši Austrijsko Carstvo iz rata i službeno raspustivši Sveto Rimsko Carstvo. Nakon nekoliko mjeseci, Kraljevina Pruska pokrenula je Rat Četvrte koalicije, koji je završio kobno za Prusku, koja je poražena i okupirana unutar 19 dana od početka pohoda. Napoleon je potom porazio Rusko Carstvo u Bitki kod Friedlanda, stvorivši moćne marionetske države u Istočnoj Europi te okončavši Četvrtu koaliciju.
Istodobno, odbijanje Kraljevine Portugala da se pridruži Kontinentalnoj blokadi i neuspjeh Španjolske da ju održi, doveli su do Pirenejskog rata i izbijanja Rata Pete koalicije. Francuzi su okupirali Španjolsku i formirali španjolsko marionetsko kraljevstvo, okončavši savez između njih dvoje. Ubrzo je uslijedilo snažno britansko uplitanje na Pirenejskom poluotoku, dok je pokušaj zauzimanja Antwerpena propao. Napoleon je nadgledao situaciju na Pirenejskom poluotoku, porazivši Španjolce i protjeravši Britance s poluotoka. Austrijsko Carstvo, željno povrata teritorija izgubljenog tijekom Rata Treće koalicije, napalo je francuske marionetske države u Istočnoj Europi u travnju 1809. godine, pokrenuvši Rat Pete koalicije, koji je završio porazom Austrijskog Carstva u Bitki kod Wagrama.
Planovi za invaziju britanske Sjeverne Amerike natjerali su SAD da objavi rat Britanskom Carstvu 1812. godine, međutim SAD nije postao francuski saveznik. Pritužbe oko kontrole nad današnjom Poljskom i povlačenje Ruskog Carstva iz Kontinentalne blokade doveli su do Napoleonove invazije na Rusiju u lipnju 1812. godine. Invazija je bila neumitna katastrofa za Napoleona – taktika spaljene zemlje, dezerterstvo, francuski strateški neuspjesi i početak ruske zime natjerali su Napoleona na povlačenje uz goleme gubitke. Napoleon je pretrpio daljnje neuspjehe, a francuska moć na Pirenejskom poluotoku slomljena je u Bitki kod Vitorije sljedećeg ljeta. Nedugo zatim započeo je Rat šeste koalicije.
Koalicija je porazila Napoleona u Bitki kod Leipziga, što je ubrzalo njegov pad s vlasti i konačnu abdikaciju (6. travnja 1814.). Pobjednici su istjerali Napoleona na otok Elbu i obnovili burbonsku monarhiju. Napoleon je 1815. godine pobjegao s Elbe, prikupivši dovoljno podrške da svrgne Luja XVIII., što je pokrenulo Rat Sedme koalicije, koji je poznat i pod imenom Sto dana. Napoleon je odlučno poražen u Bitki kod Waterlooa te je ponovno abdicirao 22. lipnja iste godine. Dana 15. srpnja, Napoleon se predao Britancima u Rochefortu, nakon čega je trajno prognan na udaljeni otok Svetu Helenu. Pariškim mirom, potpisanim 20. studenoga 1815., rat je službeno okončan.
Burbonska monarhija ponovno je obnovljena, a pobjednici su započeli Bečki kongres kako bi vratili mir u Europu. Kao izravna posljedica rata, Kraljevina Pruska uzdigla se u veliku silu, dok je Ujedinjeno Kraljevstvo, sa svojom Kraljevskom ratnom mornaricom bez premca i rastućim Britanskim Carstvom, postala svjetska dominantna supersila, počevši period koji je poznat kao Pax Britannica. Sveto Rimsko Carstvo se zauvijek raspalo, a filozofija nacionalizma koja se pojavila rano u ratovima uvelike je pridonijela kasnijem ujedinjenju njemačkih država i onih na Apeninskom poluotoku. Rat na Pirenejskom poluotoku uvelike je oslabio španjolsku moć, a Španjolsko Carstvo počelo se raspadati – izgubilo je gotovo sve svoje američke posjede do 1833. godine. Portugalsko Carstvo se smanjilo, a Brazilsko Carstvo je 1822. godine proglasilo nezavisnost.
Ratovi su revolucionirali europsko ratovanje – primjena masovne vojne obveze i totalni rat doveli su do kampanja neviđenih razmjera, budući da su cijele nacije angažirale sve svoje ekonomske i industrijske resurse u zajedničkim ratnim naporima. Taktički, Francuska vojska redefinirala je ulogu topništva, dok je Napoleon naglašavao mobilnost kako bi nadoknadio brojčane nedostatke, a zračni je nadzor po prvi put korišten u ratovanju. Vrlo uspješni španjolski gerilci pokazali su sposobnost naroda vođenog gorljivim nacionalizmom protiv okupatorske sile. Zbog dugotrajnosti ratova, opsega Napoleonovih osvajanja i popularnosti ideala Francuska revolucija, razdoblje je imalo dubok utjecaj na europsku društvenu kulturu. Mnoge revolucije koje su uslijedile, poput Ruske revolucije, gledale su na Francuze kao na izvor inspiracije, dok su njezina temeljna načela uvelike proširila arenu ljudskih prava i oblikovala moderne političke filozofije koje se i danas koriste.
Koalicije Glavne europske sile koje su kovale različite protufrancuske koalicije bile su: Britansko Carstvo, Rusko Carstvo, Austrijsko Carstvo i Kraljevina Pruska; iako, osim Britanskog Carstva, nisu sve bile uključene u svaku koaliciju. Ostale sile koje su se povremeno pridruživale koalicijama uključuju: Španjolsku, Napuljsko Kraljevstvo, Kraljevinu Sardiniju, Nizozemsku, Osmansko Carstvo, Kraljevinu Portugal, Švedsko Carstvo, Dansku-Norvešku te razne njemačke i talijanske države.