Narodni život i običaji kod Hrvata u Bosni i Hercegovini nastali su kao sredstvo prenošenja određenih vrijednosti važnih za zajednicu i pojedinca. Svakidašnji način života hrvatskog čovjeka u Bosni i Hercegovini, građen na vezanosti za svoju domovinu i pod velikim utjecajem Rimokatoličke crkve, pomogao mu je u prebrođivanju brojnih nedaća koje su ga snašle i od presudne je važnosti da se običaji čuvaju i na buduće naraštaje prenose svijest i važnost tradicijske kulture kao važnog čimbenika života.

Arhitektura i graditeljstvo mini|Stare hercegovačke kuće mini|Stare bosanske kuće Zavisno od rodova stvarani su zaselci, koja su dobila imena prema topografskom obilježju ili prema rodu. Objekti (kuće, pojate s torom ili ne i sl.) su uglavnom bili ukopani u zemlju najviše s tri strane i uokolo je bila sopa ili nanešena zemlja, a bili su pokriveni s krovom od zimice ili raži (krovnjače), a na sebi su imali ulazna vrata i prozorčiće (pendžere), kojih je bilo i unutra za držanje raznih stvari.

U sidetijim kućama iznad ognjišta bila je lisa pletena od pruća s koje su visile komaštre nad ognjištom, a na lisi ispod krova sušilo se meso, a na samoj lisi držao se sanduk (ambar) za žito, suho meso i sl. Tu su nezaobilazni predmeti: sač, ožeg, maše, brozvik, lonac, kotlača, kotao, tava, sadžak, tepsija, lopar, sinija, tronožac, ćemlija, dolap, naćve, čanjak, čanja, kašika, burilo, bucet, bukara, škip, stap, mećaja, stupica, varićak, kaca, kablić, čakija, kantar, šema, rešeto, sito, šilo...

Na mjestima, gdje su bila matična domaćinstva, kuće su bile kvalitetnije građene (zidane su od kamena i škarpe, koji se spajao s malterom od kopane i izvađene pržine i klaka dobivenog vlastitom pripremom ili cementa). Kuće su bile uvijek odvojene od prostora za stoku i drugih gospodarskih objekata. Većina građevina bila je s dvije prostorije (jedna za sjedenje, a druga za spavanje), a ispod prostorije za spavanje većinom je bila izba ili šupa. Kuće su pokrivane s crijepom (ciglom), pa su nazivane ciglače, za razliku od onih koje su pokrivane s krovom (krovnjače).

Svaka prostorija, uglavnom, imala je ulaz s vanjske strane. Za gradnju objekata na hrvatskim selima u Bosni i Hercegovini nije nedostojalo samoukih zidara i tesara, kojima je znanje poslužilo, da zaradu za život ostvare u domovini i inozemstvu. Pribor kojim su se oni služili bila je: mistrija, oblo, visak, malj, macola (manji od malja), odlito, klin, pobijač, vinklo, liver, civare, ljestve...Hasić Online.at Tradicija - Čatma

Poljodjelski radovi mini|Seljak ore plugom

U sve aktivnosti čovjek je utkivao u određenom vremenu i neke posebnosti koje su se manje ili više razlikovale od nekog drugog vremena i od nekog drugog mjesta. Tako su se, uz prepoznatljive običaje, u dvorištima (avlijama) i kućama odvijali radovi i na poljima. Sve ono što je bilo u sferi ljudske djelatnosti nužne za svakodnevni život imalo je svoj red i ritam vežući se uz godišnja doba.

Tako se mogu pratiti radovi: proljetni - sijanje, oranje, zubljenje, đubrenje, preoravanje, sađenje, okopavanje... ljetni - plijevljenje, kosidba, vršidba, branje ranih usijeva, uređivanje lana, skupljanje voća za pečenje rakije... jesenski - trganje kukuruza, žetva klasure, spremanje hrane u trapove, vađenje krumpira, luka, ubiranje i sušenje voća, pravljenje pekmeza... zimski - kiseljenje kupusa, spravljenje ostalih kiselih salata, pečenje rakije...

U vremenu bez mehanizacije, najprije ralo, a potom željezni plug s volovskom ili konjskom zapregom, bili su nužni za obradu tla. Stariji su govorili da je bolje oranje u jesen zbog postizanja rastresitosti tla, a oranje u proljeće bolje je samo na pjeskovitim tlima. Spominjalo se dubinsko oranje, ovisno o kojoj se biljci radi. Po isteku zime bilo je dobro proći tlo uzorano na jesen drljačom i tanjiračom. Tlo nije smjelo biti previše zbijeno, bez vlage, jer bi zbog toga donijelo manji prinos. mini|Žetva na polju U bolje stojeće seljake su se uračunavali ne samo oni koji su imali više zemlje, nego i oni koji su imali svoja kola, oruđe za obradu zemlje, konje ili volove. Mogli su tako, najprije sami sebi uzorati, pa zubačama pozubiti i usitniti zemlju; a onda uzajmiti poslanike kod onih koji nisu imali ni oruđe ni životinje. Znalo se koliko je dana kopanja za dan proaranja. Domaćin, ako je i bio siromašniji, a imao u kući dosta radne snage tj. mlade i zdrave čeljadi, mogao je na taj način povećati kućni budžet. Ne doduše u novcu, ali i unajmljivanje je značilo mnogo.

Kopači su zorom žurili na njive. Valjalo je istjerati bar koji redak dok ne grane sunce i ne zapeče zvjezdan. Na njivi se radilo i po dvanaest sati dnevno ovisno o njenoj lokaciji. Nekada je trebalo izgubiti i sat vremena do njive i toliko od nje natrag. Ostaje zagonetka kojom snagom je taj marljivi i siromašni narod, umoran i nesit gotovo cijelo vrijeme kopanja pjevao, osobito žene. Zato su i one gazde, koji su po prirodi bili škrti, a za njih je u narodu ostao izraz cicije te u čijoj se kući "ni miš ne može najesti" i koji su "rasola žedni"; trudili imati među kopačima, pa makar ih i malo više nagraditi, djevojke koje znadu povesti pjesmu.Hasić Online.at Tradicija - Poljodjelski radovi

Rođenje i krštenje mini|Replike Višeslavove krstionice i križa s nje i danas su popularne među Hrvatima Bosne i Hercegovine. Mlada kad osjeti obavještava svekrvu da je trudna (noseća ili zbabna), ne mijenjajući način života, odnosno cijelo vrijeme trudnoće normalno radi do samog poroda. Prije poroda, otac, djed ili netko tko se time u široj rodbini bavio, pravio je drvenu ili pleo pletenu kolijevku (bešiku). Kasnije je izrađivan stalak, hodalica i mala stolica. Ženski posao se sastojao od šivanja, pletenja i vezenja košuljica, kapica, prekrivača i naravno, povoja i pelena.

Poznat je izraz iz Bosanske Posavine: "Prije beba neg nova suknja". Svako dijete je bilo nova radost za sve ukućane. Ipak, najviše se veselilo prvorođenom djetetu, a pogotovo ako je to bio sin. Treće dijete u obitelji bilo je poznato kao dijete sreće. Muškarac (sin), kao metafora ognjišta i jamac da se to ognjište neće zatrti, bio je više na ponos obitelji od kćerke koja će promijeniti prezime. Žena bi se sama porađala (obabila) uz pomoć starije žene iz kuće ili susjedstva, a za to vrijeme bi uz sebe držala moći. Novorođenče zadoji neka druga žena, a ako takvih nema dijete se zalije zašećerenom vodom.

Porodija je trebala ležati 40 dana poslije poroda, ali se to nije ostvarivalo što je zavisilo od uvjeta u kući. Po porodu rodilji su žene donosile babine u hrani i piću, prvo prve srodnice, a kasnije i ostale. Babinama su se najviše veselila djeca, a posebno su obožavali slatki kruh (milibrod). Novorođenče se krštavalo sutradan.

Kad je dijete ugledalo svijet, mlada majka je pitala svekrvu koje će mu ime nadjenuti. Valjalo je poštovati stroge običaje i ponoviti ime najprije muževih roditelja, ili ako to oni odluče nekoga tko je zadnji, a najčešće mlad umro u toj obitelji. Drugo, odnosno treće dijete, dobit će ime majčinih roditelja, a ostali po redu, stričeva, tetaka, ujaka, kumova... Ako se rodi na ili uz neki blagdan i spomendan kojeg sveca ili svetice, dijete bi dobivalo ime po njima.Hasić Online.at Tradicija - Rođenje i krštenje

Narodne igre mini|180px|Djeca tijekom ispaše igraju igre Djeca su imala svoja ozbiljna zaduženja u raspodjeli kućnih poslova. Od čuvanja marve, peradi, paljetkovanja, branja grančica za ogrjev, kupina i malina, glogova i trnjina, kupljenju šljiva i ostalog voća (za pravljenje rakije, pekmeza, sokova...), bilja za čaj (sljez, bukvica, kamilica, lipov cvijet...), kiselice za salatu, latica divljih ruža za "slatko", zalijevanja povrća u večernjim satima, metenju dvorišta, bacanju uža pri kosidbi, branju mahuna, kupljenju krumpira i luka, razabiranju graha, unošenju iscjepanih drva, nošenju cigle pri gradnji kuća, porađivanju po kući... do čuvanja mlađe braće i sestara. Naravno, ta djeca su redovito išla u školu i trebalo je učiti uz petrolejke i svijeće.

Igre su uvijek poticale i razvijale dječju maštu, nadmetanje i športski duh, te socijalizaciju uopće. U dječjim igrama se odražavala njihova svakodnevnica. Kroz njih je moguće pratiti individualni razvoj živih bića (ontogenezu), kao i razvoj kognitivnih (spoznajnih) funkcija i dječje psihologije. Djeca su maštom plela slova i na nijemoj igri dodira odašiljala duboko humane poruke. Danas ove igre oživljavaju s vremena na vrijeme kroz seminare folklora za djecu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i djecu Hrvata u iseljeništvu gdje ih se nastoji oteti zaboravu.

Svaki kraj gaji svoje izrazito prepoznatljive dječje igre, kao i igre za odrasle. One dakako imaju sličnosti s igrama u ostalim dijelovima svijeta koje nastanjuju Hrvati. Pri zajedničkim poslovima bilo je uvijek nadmetanja: znalo se koji je momak najbrži kosac, najbolji orač ili sijač, koja je djevojka najbrža žetelica, prelja, tkalja, vezilja, pletilja, švelja, tko će prvi okopati red kukuruza (istjerati redak), ali i tko će pobijediti u kojoj od narodnih igara. Igre su se najčešće izvodile na ispaši kada su djeca i imala najviše vremena. Naravno, osobito na blagdane, jer su curice u druge dane mogle i pri čuvanju goveda vesti, plesti, presti ili čuvati mlađu braću i sestre, a u novije vrijeme učiti i čitati. mini|Djeca uživaju u zimskim radostima Najpoznatije narodne igre su:Hasić Online.at Tradicija - Dječje narodne igre Igra piljaka ili škuljaka (igrala se s pet lijepih okruglih kamenčića) Igra pale i piriza (igrala se na ravnom terenu s dužim i kraćim štapom, palom i pirizom) Zemlja (nakon podjele teritorija, cilj je bilo zauzeti što više protivnikove zemlje) Bliška (s određene udaljenosti bacao se sitni novac prema nekom cilju) Mućak (igrale su je odraslije djevojčice s krpicom) Lončići (mlađe djevojčice - lončići, starije - kume) Žmura, žmirka (igra skrivača u kući ili u dvorištu) Prsten (prsten se skriva u jednoj od deset kapa, cilj je pogoditi u kojoj) Karte (igre s kartama, od žandara i sedmice do pokera) Zimske radosti (grudvanje, sanjkanje, pravljenje snješka, klizanje) Šibice (strana šibica nakon pada znači broj bodova: 0, 10, 100 i 1000) Igre odraslih (imitiranje svatova, sprovoda i svete mise) Škola (osam pravokutnika, dva po dva paralelno, koji bi se preskakali) Pola-cijelo (stražnja i prednja strana slikovnog dijela kutije cigareta) Žabice (ravan kamen treba što više puta odskočiti od vode) Kamena s ramena (cilj je što dalje baciti oveći kamen s ramena) Skok s mjesta u dalj (cilj je što više skočiti u dalj, bez zaleta) Između dvije vatre (cilj je pogoditi suparničkog igrača loptom) Potezanje klipa (cilj je motku povući na svoju stranu) Mica (cilj je mudrim micanjem složiti svoje figure na crtu) Ćora baba (dijete s povezom na očima bihvatalo ostalu djecu u prostoriji)

Svadbeni običaji

Djevojke i momci upoznavali su se najčešće čuvajući stoku ili kod crkve i po dernecima. Momak je dolazio po noći djevojci na sijelo ili ćosanje u pravilu utorkom, četvrtkom, subotom i nedjeljom. Ostali dani bili su za udovce. Nakon što se odluče za brak, započinje uobičajeni način sklapanja braka prosidbom. U prošnju se išlo većinom subotom uvečer, kako bi vjerenici ujutro (nedjeljom) mogli ići u crkvu na prsten. Uglavnom su na prosidbu išli muškarci srodnici (mladoženjin otac, brat i stric ili neki drugi srodnik), koji su sa sobom nosili hranu i piće (pečenog brava, vina, rakije i sl.) i jabuku. Dolaskom djevojčinoj kući, naišli bi na zatvorena vrata i predstavljali se kao putnici koji traže prenoćište (konak). mini|Vjenčanje