Program Gemini

Svemirska letjelica Gemini285px|Gemini 7 u orbiti, pogled iz letjelice Gemini 6.Volumen: 2,55 m³ 90 ft³ TežineRetrogradni modul: 591 kg 1303 lb Servisni modul: 1277 kg 2815 lb Ukupno: 3851 kg 8490 lb Raketni motoriRetro (čvrsto gorivo) x 4: 11,12 kN 2500 lbf eaKontrolni sustav povratka (N2O4/MMHH) x 16: 111 N 25 lbf ea OAMS (N2O4/MMHH) x 2: 378 N 85 lbf eaOAMS (N2O4/MMHH) x 6: 445 N 100 lbf ea OAMS (N2O4/MMHH) x 8: 111 N 25 lbf ea Performanse Izdržljivost: 14 dana 206 orbita Apogej: 402 km 250 milja Perigej: 160 km 100 milja Letjelica delta v: 222 m/s 728 ft/s Dijagram letjelice Gemini285px|Dijagram letjelice Gemini (NASA)McDonnell Gemini Spacecraft Svemirski program Gemini (eng. Gemini Program, također Projekt Gemini) bio je drugi program svemirskih letova s ljudskom posadom NASA-e, Američke civilne svemirske agencije. Program Gemini proveden je između programa Mercury i Apollo, s deset letova s ljudskom posadom 1965. i 1966. Cilj programa bio je razvoj metoda naprednog svemirskog leta, osobito onih potrebnih za program Apollo, čiji je cilj bio slijetanje čovjeka na Mjesec. Misije programa Gemini uključivale su letove dovoljno dugačke za putovanja do Mjeseca i natrag, prvu američku svemirsku šetnju, i nove orbitalne manevre uključujući randevu i pristajanje. Svi svemirski brodovi Gemini s ljudskom posadom, lansirani su raketom nosačem Titan II GLV.Jedini Gemini svemirski let koja nije lansiran raketom Titan II bio je ponovni let Gemini 2 za Manned Orbital Laboratory test 1966., koji je koristio Titan IIIC

Ciljevi programa Nakon što je američki predsjednik John F. Kennedy 25. svibnja 1961. pokrenuo Program Apollo (slanje čovjeka na Mjesec do kraja tekućeg desetljeća), NASA-inim službenicima postalo je jasno da je radi razvoja određenih sposobnosti svemirskih letova potrebnih tom programu, neophodan projekt koji bi nastavio program Mercury. Izvorno uveden 7. prosinca kao Mercury Mark II, preimenovan je 3. siječnja 1962. u program Gemini. Glavni ciljevi su bili:

Dokazati izdržljivost ljudi i opreme u svemirskim letovima dužih razdoblja, od najmanje osam dana potrebnih za slijetanje na Mjesec, do najviše dva tjedna. Ostvariti randevu i pristajanje s drugom letjelicom, i manevriranje kombinirane letjelice korištenjem pogonskog sustava ciljnog vozila. Demonstrirati izvanbrodsku aktivnost (EVA), ili "svemirsku šetnju" izvan zaštite svemirske letjelice i procijeniti sposobnosti astronauta da izvode zadatke u takvom ambijentu. Usavršiti metode atmosferskog povratka i slijetanja na odabranu lokaciju. Omogućiti astronautima iskustva nulte gravitacije, randevua i pristajanja.

Letjelica 180px|mini|lijevo|Presjek svemirske letjelice Gemini. Glavna razlika Mercuryja u odnosu na Gemini, smještaj je kod ranijeg programa svih sustava osim retroraketa unutar kapsule, skoro svih dostupnih samo kroz astronautov otvor. Nasuprot tome, u Geminiju energija, pogon i sustavi održavanja života bili su smješteni u odvojivom opremnom modulu lociranom iza modula za povratak, što je bilo slično dizajnu komandnog/servisnog modula programa Apollo. Mnoge komponente same kapsule bile su dostupne kroz vlastita mala ulazna vrata.

Izvorno, za Gemini je bilo predviđeno slijetanje na čvrsto tlo, korištenjem rogallo paraglidera umjesto padobrana, s posadom koja u uspravnom sjedećem položaju kontrolira kretanje letjelice. Da bi se to olakšalo, paraglider nebi bio pričvršćen samo na vrh letjelice, već radi ravnoteže i za dodatne vezove kraj toplinskog štita. To uže bilo bi prekriveno metalnom trakom između dvojnih otvora. Ipak, takav dizajn bio je odbačen te su korišteni padobrani za konvencionalno slijetanje unatrag u more.

Isprva, kraće misije bile su opskrbljivane električnom energijom iz baterija, dok su kasnije misije izdržljivosti koristile prve gorive ćelije u svemirskim letovima s ljudskom posadom. 180px|mini|desno|Gemini VIII s astronatima Armstrongom i Scottom nakon slijetanja u more. Naziv "Gemini" aluzija je na činjenicu da je svaka letjelica imala dva člana posade, jer "gemini" na latinskom znači "blizanci". Gemini je također naziv trećeg sazviježđa zodijaka i zvijezda blizanaca Kastora i Poluksa.

Za razliku od Mercuryja, koji je u svemiru mogao mijenjati samo svoju orijentaciju, Gemini se mogao kretati u svih šest smjerova i mijenjati svoju orbitu. Bio je projektiran za pristajanje na ciljno vozilo Agena, koje je raspolagalo s vlastitim velikim raketnim motorom korištenim za veće orbitalne manevre.

Također, Gemini je prva američka svemirska letjelica koja je, radi olakšavanja upravljanja i kontrole manevara, raspolagala s brodskim kompjutorom - Gemini Guidance Computer. Za razliku od drugih NASA-inih letjelica, Gemini je koristio izbaciva sjedala, radar i umjetni horizont, uređaje posuđene iz zrakoplovne industrije. Korištenje izbacivih sjedala prvi je primijenio Sovjetski Savez u programu Vostok, s kozmonautom Jurijem Gagarinom.

Troškovi programa Gemini iznosili su 5,4 milijarde američkih dolara.

Osoblje uključeno u program lijevo|150px|Oznaka programa Gemini. Gemini je projektirao Kanađanin Jim Chamberlin, bivši glavni aerodinamički stručnjak programa lovca presretača Avro Arrow zrakoplovne kompanije Avro Canada. Chamberlin, nakon otkazivanja programa Arrow, pridružio se NASA-i zajedno s 25 viših inženjera Avro Canada-e, te je postao voditelj grupe inženjera zadužene za Gemini.

Glavni proizvođač bio je McDonnell Aircraft, koji je također bio i glavni proizvođač letjelice Mercury.

Također, astronaut Gus Grissom bio je u znatnoj mjeri uključen u dizajn letjelice. U svojoj knjizi Gemini!, objavljenoj postumno 1968., napisao je da ga je realizacija programa Mercury, s malim šansama da ostvari još jedan let u tom projektu, potakla da usredotoči sve svoje napore na nadolazeći program Gemini.

Programom Gemini upravljao je Manned Spacecraft Center, u Houstonu, Texas, pod upravom ureda za ljudski svemirski letOffice of Manned Space Flight u sjedištu NASA-e u Washingtonu. Dr. George E. Mueller, pridruženi upravitelj NASA-e za svemirske letove s ljudskom posadom, služio je kao vršitelj dužnosti direktora programa Gemini. William C. Schneider, zamjenik direktora svemirskih letova s ljudskom posadom za operacije misije,Deputy Director of Manned Space Flight for Mission Operations služio je kao direktor misije na svim letovima programa Gemini počevši od leta Gemini VI.

Guenther Wendt bio je McDonnellov inženjer koji je nadgledao pripreme lansiranja za programe Mercury i Gemini. Njegova je ekipa bila odgovorna za izvršenje složenih pripremnih procedura neposredno pred lansiranja, te je osobno zatvarao vrata letjelica prije leta. Astronauti su cijenili njegovo preuzimanje apsolutne nadležnosti i odgovornosti za stanje letjelice te su s njime razvili vrlo neposredan odnos.

Astronauti Sljedeći astronauti letjeli su u ukupno 10 misija programa Gemini s ljudskom posadom: GrupaAstronaut Služba MisijaGrupa 1 L. Gordon Cooper USAF Gemini V Virgil "Gus" Grissom Gemini III Walter M. Schirra USN Gemini VI-AGrupa 2 Neil A. Armstrong Civil Gemini VIII Frank Borman USAF Gemini VII Charles "Pete" Conrad USNGemini VGemini XI James A. Lovell USNGemini VIIGemini XII James A. McDivitt USAF Gemini IV Thomas P. StaffordGemini VI-AGemini IX-A Edward H. White II Gemini IV John W. Young USN Gemini IIIGemini XGrupa 3 Edwin "Buzz" Aldrin USAF Gemini XII Eugene A. Cernan USN Gemini IX-A Michael Collins USAF Gemini X Richard F. Gordon USN Gemini XI David R. Scott USAF Gemini VIII

MisijaZapovjednikGrupaBroj letaPilot Grupa Broj leta Gemini IIIGrissom 1 2 Young21 Gemini IV McDivitt21 White 21 Gemini V Cooper 12 Conrad 21 Gemini VI Schirra 12 Stafford 21 Gemini VII Borman 21 Lovell 21 Gemini VIII Armstrong 21 Scott 31 Gemini IX Stafford 22 Cernan3 1 Gemini X Young 22 Collins 31 Gemini XI Conrad22 Gordon31 Gemini XII Lovell 22 Aldrin 31

Odabir posade mini|lijevo|180px|Astronauti Anders, Armstrong, Gordon i Conrad. Deke Slayton, kao šef ureda astronauta, imao je glavnu ulogu u odabiru posada programa Gemini. Tada je uvedena procedura glavne i rezervne posade za svaki let, te bi rezervna, tri leta kasnije postala glavna posada. Slaytonu je također bila namjera da zapovjedništvo prvih misija dodijeli četvorici preostalih aktivnih astronauta programa Mercury (Mercury Seven): Alanu Shepardu, Grissomu, Cooperu, i Schirri. (John Glenn povukao se iz NASA-e siječnja 1964., dok je Scott Carpenter, kojeg je dio NASA-ine uprave krivio za problematičan povratak u atmosferu letjelice Aurora 7, bio na dopustu radi sudjelovanja u mornaričkom projektu SEALAB, te je bio prizemljen od srpnja 1964. Sam Slayton bio je također prizemljen radi srčanog problema.)

Krajem 1963., Slayton je odabrao Sheparda i Stafforda za misiju Gemini 3, McDivitta i Whitea za Gemini 4, i Schirru i Younga za Gemini 5 (prvu misija spajanja s letjelicom Agena). Rezervna posada za Gemini 3 bili su Grissom i Borman, koji su također bili kandidati za Gemini 6, prvu misiju dugog trajanja. Konačno, Conrad i Lovell bili su raspoređeni kao rezervna posada za Gemini 4.

Odgode u proizvodnji ciljnog vozila Agena prouzročile su prve promjene u rotaciji posade. Misija Schirra i Young preseljena je u Gemini 6 te su tada bili rezervna posada za Sheparda i Stafforda. Misija dugog trajanja Grissoma i Bormana određena je za Gemini 5.

Druga razmjena dogodila se kada je Shepard razvio Ménièreovu bolest, problem unutarnjeg uha. Grissom je tada premješten na zapovjedništvo Geminija 3. Slayton je smatrao da se Youngova osobnost bolje uklapa s Grissomovom te je zamijenio Stafforda i Younga. Konačno, Slayton je postavio Coopera na zapovjedništvo misije dugog trajanja Gemini 5. Ponovno iz razloga kompatibilnosti, premjestio je Conrada s pozicije rezervnog zapovjednika Geminija 4 na mjesto pilota Geminija 5, te Bormana na poziciju rezervnog zapovjednika Geminija 4, i također Armstronga i Seea u rezervnu posadu Geminija 5.

Treća izmjena posade bila uzrokovana Slaytonovim mišljenjem da See nije fizički spreman za izvanbrodske aktivnosti na Geminiju 8. Prerasporedio je Seea na mjesto prvog zapovjednika Geminija 9, Scotta na poziciju pilota Geminija 8 i Charlesa Bassetta na mjesto pilota Geminija 9.

Četvrtu i konačnu razmjenu posade prouzročila je pogibija Seea i Bassetta tijekom leta s trenažnim avionom koji se srušio u zgradu McDonnella u St. Louisu. Rezervna posada Stafford i Cernan tada je premještena na poziciju glavne posade preimenovanog Geminija 9A. Lovell i Aldrin preusmjereni su iz rezervne posade Geminija 10 u rezervnu posadu Geminija 9, što im je omogućilo da postanu prva posada Geminija 12.

Nakon pogibije Grissoma, Whitea, i Chaffeeja u požaru Apolla 1, ova konačna preraspodjela posade omogućila je određivanje prvog postava za prvih sedam misija programa Apollo, i naznaka tko će biti u poziciji da ostvari prvu šetnju po Mjesecu. mini|200px|Lansiranje Gemini 6A na rampi 19 s astronautima Walterom Schirra i Thomasom Staffordom (15. prosinca 1965.) U svojoj autobiografiji, Slayton piše da bi vjerojatno zamijenio Aldrina s Cernanom, rezervnim pilotom Geminija 12, na Apollu 11 ako bi drugo korištenje astronautske manevarske jedinice (Astronaut Maneuvering Unit, AMU) bilo rasploživo na Geminiju 12 (prva upotreba bila je na Geminiju IX-A). Cernan iznosi sličnu tvrdnju u svojoj autobiografiji.

Unatoč tim nasumičnim zamjenama i sličnim postupcima u programu Apollo, kao i različitom broju letova bez ljudske posade u oba programa, Slaytonove rotacije stvorile su neobičnu podudarnost: većina astronauta Geminija koji su letjeli u programu Apollo, lansirani su Apollo letjelicama numeriranima jednim brojem više u odnosu na njihove misije u programu Gemini: Schirra je zapovijedao Geminijem 6 i Apollom 7. Borman i Lovell letjeli su zajedno na Gemini 7 i Apollo 8. David Scott letjeo je na Gemini 8 i Apollo 9. Stafford i Cernan letjeli su zajedno na Gemini 9A i Apollo 10. Collins je letjeo na Gemini 10 i Apollo 11. Conrad i Gordon letjeli su zajedno na Gemini 11 i Apollo 12.