Kosovski mit ili kosovski kult je jedan od ključnih srpskih političkih mitova, koji čini osnovu srpskog nacionalnog identitetaKosovski mit i srpski nacionalni identitet i "atomsku jezgru srpskog nacionalizma".

Kosovski mit je stoljećima nadahnjivao brojne umjetnike, pjesnike i mislioce, i predstavlja bitan dio srpske kulturne baštine. Naročito ga njeguje Srpska pravoslavna crkva. Međutim, njegova uloga u politici se smatra fatalnom jer njeguje iracionalne pojmove o rasnoj specifičnosti, promovira mirenje sa sudbinom i fatalizam, zagovara nužnost žrtvovanja obećavajući "carstvo nebesko" i favorizira smrt nad životom radi spasenja duše i za otadžbinu.

Kosovski mit predstavlja jednu od glavnih prepreka prijateljskim odnosima Srba i Albanaca i ugrađen je u same temelje srpsko-albanskog sukoba.

Nastanak

thumb|desno|Adam Stefanović, Boj na Kosovu (1870.). Za nastanak mita o Kosovu više su zaslužni folklor i literatura nego povijesne činjenice.Noel Malcolm: Kosovo, bitka i mit Nastanak kosovskog mita je vezan za srpske epske narodne pjesme kosovskog i pokosovskog ciklusa koje opjevavaju kosovski boj između Srba i Turaka 15. lipnja 1389. Nakon ove bitke moć srednjovjekovne Srbije je naglo počela opadati i ona je uskoro potpala pod tursku vlast. Kroz kronike, zapise i usmenu tradiciju legenda o Kosovu je postupno evoluirala, i vremenom u velikoj mjeri premašila značaj bitke i njezine posljedice. Tijekom stoljeća Kosovo je postalo sinonim za propast srpske države.

U vrijeme nacionalnog romantizma kosovska legenda je postala važan sastojak srpskih nacionalnih osjećaja, nešto što ujedinjuje Srbe, a istodobno ih razlikuje od drugih naroda. Prisustvo ove legende je posebno upadljivo tijekom 19. stoljeća, u procesu nastajanja nove srpske države, kada djeluje kao faktor političke i kulturne homogenizacije.

Do polovice 19. stoljeća Vidovdan je bio gotovo nepoznat blagdan u Srbiji. Vidovdan nije postojao u službenom crkvenom kalendaru, a 15. lipnja (odnosno 28. lipnja po gregorijanskom kalendaru) je bio posvećen Amosu iz Starog zavjeta. Lazarev kult se slavio jedino u Manastiru Ravanica, jer je taj manastir bio njegova zadužbina, a manastiri njeguju kult svojih osnivača. Tijekom 19. stoljeća su započete nacionalno-vjerske proslave Vidovdana u sklopu kosovskog mita i potenciranje kulta "svetog cara Lazara". Sveti Vid je unesen u kalendar u 19. stoljeću. Poslije Kumanovske bitke 1912., koja je proglašena za osvetu Kosova, Vidovdan se našao napisan crvenim slovima u kalendaru Kraljevine Srbije kao jedan od devet službenih državnih praznika. Kosovski mit je tako iz konteksta narodnih pjevača postao dio službene državne ideološke konstrukcije.

Sadržaj

Kult cara Lazara

Kosovski mit predstavlja srednjovjekovnog srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića kao mučenika za vjeru. Prema ovom mitu, poraz na Kosovu polju 1389. godine nije bio poraz, jer ima dublji duhovni uzrok: „Car Lazar“ se svjesno opredijelio za „nebesko“ umjesto „zemaljskog“ carstva.Riječ carstvo se ovdje upotrebljava simbolički, jer je Srbija u to vrijeme bila kneževina. Knez Lazar Hrebeljanović je u kosovskom boju svjesno žrtvovao svoje "zemaljsko carstvo" da bi zadobio carstvo nebesko. Knez Lazar je time postao utjelovljenje svih onih koji su se borili za obranu kršćanstva i postao svetitelj, čiji primjer treba slijediti. Njegov izbor je Srbe učinio „nebeskim narodom“, narodom izabranim od Boga. U narodnoj pjesmi "Kneževa večera" vrši se povezivanje kneza Lazara s Isusom Kristom.Heavenly Serbia: From Myth to Genocide

Proučavatelji mita smatraju da nema razumnih razloga za sumnju u namjere kneza Lazara da na Vidovdan 1389. porazi Turke, učvrsti vlast, osigura nasljednike i, dokle god i koliko god može, osigura sebi dug život i u njemu sva smrtniku dostupna zadovoljstva.Aleksandar Ćirić, Narcizam malih razlika Sociolog religije Mirko Đorđević kosovki mit analizira na sljedeći način:

Znanstvenici podsjećaju da pojednostavljena srpska inačica Kosovske bitke naglašava samo junaštvo i mučeništvo kneza Lazara, brišući iz povijesnog pamćenja činjenicu da su se protiv turske vojske na Kosovu polju zajedno sa srpskim borili i albanski i bosanski vlastelini.Miroslava Malešević, Nasilje identiteta Mitska prerada kosovskog boja također ignorira činjenicu da su se na turskoj strani borili sultanovi kršćanski vazali, među kojima i etnički Srbi.

Obnova Srpskog Carstva Kosovski mit je razvijen nakon raspada srpske države i njegov suštinski sastojak je ustrajavanje na njezinom oslobođenju, odnosno na obnovi Srpskog Carstva, koje nije ni postojalo u vrijeme kosovske bitke. Prema kosovskom mitu, Srbi su bili izvorni posjednici toga dijela Balkana i njihovo veliko carstvo je ugašeno na Kosovu polju. Činjenica je, međutim, da je kratkotrajno Dušanovo carstvo imalo izrazito multietnički karakter i da je propalo nekoliko desetljeća ranije. Srbija je u doba kosovske bitke bila kneževina.

Vjerski rat thumb|desno|Nebeska Srbija, pravoslavna ikona. U donjem desnom kutu Draža Mihailović kao Kristov vojnik.

U kosovskoj mitologiji, rat se povezuje sa spasenjem Srbije. U cilju obnove srpske države, kosovski mit je naglašavao razliku između pravoslavnih i nevjernika, odnosno potlačenih kršćana i muslimanskih okupatora. Kosovski mit se demonstrirao kao mješavina domoljublja i mržnje prema onima koji su uzrok "pada": Turci, muslimani i srpski „izdajnici“. Popularna mitološka svijest je s vremenom zamijenila Albance za Turke koji su porazili srpsku vojsku 1389.The Kosovo myth Kosovski mit je postao simbol sveopće krvave odmazde protiv svih "Turaka", odnosno muslimana uopće, a sukob je iz oblasti politike, ekonomije i povijesti prebačen u bezvremensku oblast mita. Kosovsku mitologiju karakterizira kružno shvaćanje vremena, što podrazumijeva neprestano ponavljanje srednjovjekovne bitke u suvremenosti.

Kosovska mitologija također operira "srpskim strahom od nestajanja", duboko ukorijenjenim u narodu kojim su vladale strane civilizacije gotovo pet stoljeća. Ova trauma se najviše iskazuje kao "strah od ponovne dominacije drugog", a posebno kao strah od ponovne dominacije "Turaka" (Albanaca, muslimana, itd.).

Mitsko Kosovo

Srpski nacionalistički autori prikazuju Kosovo kao obećanu zemlju Srba, poput Jeruzalema za Židove, i državno središte u tisućugodišnjoj povijesti srpskog naroda. Mnogi autori to osporavaju, navodeći da je Kosovo u sastavu Srbije bilo mnogo kraće i da nikada nije bilo državno središte - središte srednjovjekovne Srbije je bila Raška, a novovjekovne Šumadija.

Srpski nacionalisti Kosovo nazivaju srcem Srbije. Srpska pravoslavna crkva mitsko Kosovo poistovećuje s Lazarevom glavom. Sociolog religije Mirko Đorđević smatra da Kosovo o kojem oni govore ne postoji u stvarnosti već je ono zamišljen, odnosno izmaštan teritorij. Sastojci mita Profesorica Ljubinka Trgovčević identificira sljedeće sastojke kosovskog mita:

thumb|desno|Ivan Meštrović, Kosovskim osvetnicima 1912-1913.

odmazdu, odnosno "osvetu za Kosovo", što podrazumijeva obnovu srpske države na teritorijima gdje je nekada postojala i protjerivanje "nevjernika", odnosno Turaka i muslimana. mučeništvo i žrtvovanje za vjeru i slobodu, što podrazumijeva potpunu žrtvu, sve do smrti, a zauzvrat nudi obećanje "nebeskog carstva", vječnu slavu i sjećanje. Potiče se smrt na bojnom polju, nasuprot životu s neprijateljima. motiv izdaje, koji služi kao opravdanje za poraz, jer sugerira da neprijatelj nije bolji ni hrabriji, već je uzrok poraza izdaja. Za izdajnika je proglašen Vuk Branković, što nema nikakvu povijesnu osnovu. Ovaj motiv je upozorenje suvremenicima da treba pripadati većini, u suprotnom slijedi anatema i trajno isključenje iz zajednice. slavu i vječno pamćenje, kao obećanje svima koji slijede legendarne primjere: junacima koji prihvaćaju žrtvu i junaštvo (poput kneza Lazara i Miloša Obilića), majkama koje podižu sinove za rat (kao majka braće Jugovića), djevojkama i sestrama koje liječe junačke rane (kao Kosovka djevojka), itd.

Aleksandar Ćirić smatra da su za političku uporabu kosovskog mita ključna tri sastojka: opredjeljenje za mučeništvo ("carstvo nebesko"), samoubilački podvig (Miloš Obilić na prijevaru ubija Murata) izdajstvo (usprkos stvarnoj povijesnoj ulozi Vuka Brankovića)

Kosovski mit u umjetnosti

Prvi svjetski rat Milutin Bojić je objavio u Solunu 1917. Pesme bola i ponosa, pjesnik Milosav Jelić je napisao Srbijanski venac (Solun 1917.), Dragoljub Filipović Kosovske božure (Krf 1917.), a zatim mladi Rastko Petrović Kosovske Sonete (Zabavnik, Krf 1917.). Posebno su popularne Filipoviće pjesme, pune domoljublja. Milan B. Nedić je objavio Kosovske noći (Bizerta 1918.). Kosovo se spominje u gotovo svemu što je objavio. Ova ratna poezija je uglavnom nadahnuta potrebom za ponovnim pisanjem o tim junačkim vremenima, često u epskoj formi. Oni pažljivo prate obrazac kosovskog mita, s jedinom razlikom da nisu odredili izdajnika. Međutim, ova poezija je uglavnom arhaična i daleko ispod književnih dostignuća predratne srpske moderne. Kosovski ciklus narodnih pjesama je tiskan za srpske studente i izbjeglice u Francuskoj. Francuske akademija nagradila je Léa d'Orfera za prevođenje (Les Chants de guerre de la Serbie).

thumb|desno|250px|Ivan Meštrović, Vidovdanski hram.

Iako je mit o Kosovu najprije povezan sa srpskim narodom, do kraja 1914. se počeo tretirati kao zajedničko kulturno naslijeđe Srba, Hrvata i Slovenaca i kao dokaz da su oni zajedničkog podrijetla, iste tradicije i iste kulture. Na otvaranju svoje izložbe u Londonu 24. lipnja 1915. Ivan Meštrović je istaknuo da svi Jugoslaveni imaju svoja „Kosova“ - hrvatsko Kosovo je mjesto gdje su hrvatskog kralja Petra Svačića ubili vojnici ugarskog kralja Kolomana, dok je bosansko Kosovo mjesto gdje su Turci ubili kralja Stjepana Tomaševića, te osvojili Bosnu. Drugim riječima, on smatra Kosovo kao simbol svih poraza u kojima su jugoslavenski narodi izgubili svoje srednjovjekovne države i kao "sveto mjesto" koje ih ujedinjuje. Ovaj umjetnik je dao najveći doprinos uporabi kosovskog mita tijekom rata. Još od 1907. Meštrović je započeo svoj Vidovdanski hram, zamišljen kao "hram posvećen religiji krajnjeg žrtvovanja", čiji temelj su žrtve, stupovi svi oni koji pate, a toranj pročišćene duše. Vidovdanski hram je imao cilj utjeloviti "vječni ideal junaštva, odanosti i žrtvovanja, iz kojih naš rod crpi vjeru i moralnu snagu". Ova velika crkva je prvi put izložena u Beču (1910.), zatim u Rimu (1911.), Beogradu (1912.), potom u paviljonu Srbije na Bijenalu u Veneciji (1914.), a zatim u Londonu (1915. i 1917.), Glasgowu (1915), Bradfordu (1918) i Parizu (1919). Meštrović je izradio monumentalne skulpture kosovskih junaka (Kraljević Marko, Miloš Obilić, Srđa Zlopogleđa, itd.), koje su postala osnova za stvaranje nacionalnog stila. Jovan Dučić je vjerovao da se kosovski heroji mogu porediti samo s antičkim, a Meštrovića je usporedio s Wagnerom i njegovom predstavom Nibelunškog mita.

Radovi drugih umjetnika tijekom rata su također njegovali taj obrazac. Na jugoslavenskoj izložbi u galeriji Grafton u Londonu krajem 1917. Mirko Rački je izlagao svoje slike majke Jugovića, devet braće Jugovića, Kosovke djevojke i Miloša Obilića, a Jozo Kljaković svoju sliku Boška Jugovića (oba slikara su Hrvati). U to vrijeme, Vasa Eškićević slika Posljednji pozdrav kosovskom osvetniku, a Uroš Predić čitav serijal slika nadahnutih kosovskim mitom.

Politička upotreba mita

Nastanak kosovskog kulta Od 19. stoljeća naovamo, kosovski mit je igrao bitnu ulogu u srpskoj politici i stvaranju moderne srpske države.Sonja Biserko, Collapse of the Kosovo Myth