200px|desno|thumb|Rembrandt: Mojsije s Deset Božjih zapovijedi. 200px|desno|thumb|Pergament iz 1768. s Deset Božjih zapovijedi. Deset Božjih zapovijedi niz su vjerskih i moralnih načela, koja su prepoznata kao moralni temelj u kršćanstvu, judaizma i islamu.Pottenger, John (2007). Reaping the Whirlwind. Georgetown University Press. . Zapovijedi su navedene u Starom zavjetu u Knjizi Izlaska i Ponovljenom zakonu te čine sastavni dio saveza između Boga i izabranog naroda. Prema Katekizmu Katoličke Crkve, koji službeno predstavlja vjerovanje Katoličke Crkve - zapovijedi se smatraju bitnima za duhovni rast i dobro duhovno stanjeKreeft, Peter (2001). Catholic Christianity. Ignatius Press. . te služe kao osnova za socijalni nauk Crkve.Carmody, Timothy R. (2004). Reading the Bible. Paulist Press. . Prije pristupanja sakramentu ispovijedi, vjernici koriste Deset zapovijedi kao pomoć pri ispitu savjesti.O'Toole, James M. (2005). Habits of Devotion: Catholic Religious Practice in Twentieth-Century America. Cornell University Press. . Zapovijedi se pojavljuju u najranijim crkvenim spisima;Hardon, John (1987). A Treasury of Catholic Wisdom. Ignatius Press. . Katekizam navodi, da su bile temelj u naučavanju vjere još od vremena svetog Augustina (354. – 430.). Najnoviji Katekizam veliki dio posvećuje svakoj od Deset zapovijedi.Schreck, Alan (1999). The Essential Catholic Catechism. Servant Publications. .
Crkveni nauk o zapovijedima uglavnom se temelji na Starom i Novom zavjetu i djelima ranih crkvenih otaca.http://www.vatican.va/archive/catechism/p3s2.htm U Novom zavjetu, Isus je potvrdio njihovu valjanost te uputio svoje učenike da idu dalje, tražeći pravednost bolje od pismoznanaca i farizeja. Sažeto je Isus predstavio dvije "velike zapovijedi" koje podučavaju ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu: "Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga! (Lk 10,27)"
Prve tri Božje zapovijedi bave se odnosom ljudi prema Bogu, a ostale se bave odnosima među ljudima.
Brojčani redoslijed zapovijedi Božjih zapovijedi ima deset i zapisane su u Starome zavjetu u dva relevantna teksta: Knjiga Izlaska (Iz 20,1-17) i Ponovljeni zakon (Pnz 5,6-21).
Brojčani redoslijed Deset Božjih zapovijedi, kojeg tradicionalno koriste Katolička Crkva i luterani potječe od sv. Augustina.Stapleton, John (1913). "The Ten Commandments". Catholic Encyclopedia. New York: Robert Appleton Company. Druge kršćanske Crkve, kao što su pravoslavne i neke protestantske Crkve, koriste obrazac Deset zapovijedi, kojeg su uspostavili grčki oci. Dva obrasca razlikuju se po malo drugačijem brojčanom poretku zapovijedi, ali smisao i srž isti su. Židovski brojčani poredak Deset zapovijedi, razlikuje se od kršćanskog.
Povijest mini|200px|desno|Hebrejski tekst Deset Božjih zapovijedi na papirusu iz 2. stoljeća (zbirka "Nash papirusa" iz Egipta). Deset zapovijedi priznaju se kao moralni temelj judaizma, kršćanstva i islama. Zapisane su u Knjizi Izlaska, prema kojoj je Mojsije postupajući po Božjem nalogu, oslobodio Izraelce iz fizičkog ropstva u Egiptu. Prema crkvenom nauku, Bog je ponudio savez koji je uključivao i Deset zapovijedi, koje bi služile oslobođenju od "duhovnog ropstva" i grijeha.Barry, Rev. Msgr. John F (2001.). One Faith, One Lord: A Study of Basic Catholic Belief. Gerard F. Baumbach, Ed.D. . Neki povjesničari opisali su to kao "središnji događaj u povijesti drevnog Izraela".Noble, Thomas; Strauss, Barry (2005.). Western Civilization. Houghton Mifflin Company. .
Isus je svojim dolaskom i djelovanjem potvrdio zapovijedi i poučio sljedbenike, da budu prevedniji od pismoznanaca i farizeja: "Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko. (Mt 5,20)" Farizeji i pismoznanci robovali su tradiciji i radikalno su poštivali i obdržavali židovske zakone.Musset J.,: Svijet Biblije, Novi zavjet, Mladinska knjiga, Zagreb 1991. Imali su vrlo stroge propise, koji su postali sami sebi svrhom te su zaboravili na samu bit zapovijedi. Isus im se često obraća: "Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji dajete desetinu od metvice, komorača i kima, dok zanemarujete ono najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe i vjernost. Ovo je zadnje trebalo činiti, a prvo ne propustiti! (Mt 23,23)". Crkva uči, da je Isus rasteretio ljude od pridržavanja strogog i krutog židovskog zakona (Tora ili Zakon Mojsijev) koji je imao 613 različitih propisa, ali su i dalje na snazi Deset zapovijedi, jer su one Božje zapovijedi, dok je Zakon Mojsijev zapisao Mojsije. To su učenje potvrdili Tridentski sabor (1545. – 1563.) i Drugi vatikanski sabor (1962. – 1965.)
U ranokršćanskim zajednicama, recitirale su se Deset Božjih zapovijedi, tijekom usvajanja kršćanskog nauka. Zapovijedi su uključene u jedan od najranijih kršćanskih spisa, poznat kao Didache. Teolozi tvrde, da je prvotna Crkva zapovijedi smatrala kao sažetak Božjeg zakona. U cijeloj povijesti Crkve, zapovijedi su služile kao podloga za ispit savjesti. Postoje dokazi da su zapovijedi bile dio kateheze u samostanima i drugim prostorima. Do Četvrtog lateranskog sabora 1215. godine, nije bilo službeno određeno kako će se naučavati Deset zapovijedi u sklopu vjeronauka. Taj sabor je prvi pokušaj u tom smjeru. Dio biskupa zalagao se za sustavnije učenje zapovijedi u sklopu vjeronauka u njihovim biskupijama.
Katekizmi nastali u pojedinim biskupijama sredinom 14. stoljeća važno mjesto daju Božjim zapovijedima i postavljaju temelje za nastanak prvog većeg službenog katoličkog katekizma - Rimskog katekizma iz 1566. godine,Bast, Robert James (1997). Honor your fathers. Brill Publishers. . nastalog nakon Tridentskog sabora. U tom katekizmu, postoji temeljita rasprava o svakoj zapovijedi, ali je ipak veći naglasak na sedam sakramenata. Iako novije papinske enciklike nude tumačenja crkvenog nauka o pojedinim zapovijedima, kroz povijest službena crkvena učenja o zapovijedima temelje se na njihovom spominjanju u Starom i Novom zavjetu i spisima ranih crkvenih otaca Origena, Ireneja i Augustina. Kasnije, teolozi Toma Akvinski i Bonaventura pišu značajne rasprave o zapovijedima. Posljednji Katekizam Katoličke Crkve kao službeni sažetak vjerovanja Crkve, posvećuje veliki prostor Božjim zapovijedima, koje služe kao osnova i za socijalni nauk Crkve.
Prva zapovijed
Prva zapovijed prema crkvenom nauku, govori da postoji samo jedan pravi Bog, kojega se ljubi iznad svega, u kojega se vjeruje i u kojega se vjernici ufaju.
Katekizam objašnjava da se prvom zapovijedi zabranjuje idolopoklonstvo, tj. zabranjuje se smatranje božanstvom (pobožanstvenje) bilo kojeg stvorenja, moći, novca, zloduha i sl.
Prva zapovijed veže se na tri bogoslovne krjeposti: vjeru u Boga, nadu (ufanje, povjerenje) u Boga i ljubav prema Bogu. Prva krjepost - vjera, upućuje vjernike, da vjeruju u Boga i izbjegavaju krivovjerje, otpad od vjere, nevjeru i raskol. Druga vrlina nade, upućuje vjernike da imaju pouzdanje u Boga i klone se očaja i preuzetnosti. Prema Katekizmu, treća bogoslovna krjepost - ljubav, može biti ispunjena ako se vjernici suzdrže od ravnodušnosti, mlakosti, mržnje ili nezahvalnosti prema Bogu, što proizlazi iz oholosti.
Katekizam navodi povrede prve zapovijedi što uključuje i praznovjerja, mnogoboštvo, svetogrđe, bezboštvo i sve prakse magije, horoskopa, gatanja i čarolije.
Štovanje svetih slika Katolike se često optužuje za neprimjereno štovanje svetih slika, suprotno prvoj zapovijedi: "Ne pravi sebi lika urezana (Izl 20,2)". Katolička Crkva ima stav, da se radi o nesporazumu te da se radi samo o iskazivanju poštovanja, a ne o obožavanju slika. U 8. stoljeću, vodila se žustra rasprava oko toga. U Bizantskom Carstvu postojao je pokret ikonoklazam, kojemu je bio cilj ukloniti svete slike iz bogoslužja, te zabraniti njihovo štovanje. Na Drugom nicejskom saboru 787. godine, zaključeno je da štovanje ikona i kipova ne krši zapovijedi i iznijet je stav, da "tko časti sliku, samo časti osobu prikazanu na njoj".
Druga zapovijed
desno|mini|185px|IHS ili JHS monogram Presvetog Imena Isusova Druga zapovijed zabranjuje izgovaranje Božjeg imena uzalud. Mnoge su drevne kulture vjerovale, da su pojedina imena sveta. U Evanđelju po Ivanu, spominje se događaj, prilikom kojeg su Židovi htjeli kamenovati Isusa, jer se nazvao Sinom Božjim. Oni nisu vjerovali da je Isus Bog pa su smatrali da bogohuli. Po Mojsijevom zakonu, to se kažnjavalo smrtnom kaznom.
Sva imena kojima se naziva Bog (npr. Stvoritelj, Jahve, Krist i dr.) sveta su i time zaštićena drugom zapovijedi. Katekizam navodi, da treba iskazivati i poštovanje prema imenima ljudi, čime se zabranjuje psovanje, proklinjanje i sl.
Molitva "Oče naš", koju je molio sam Isus počinje riječima: "Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje." Prema papi Benediktu XVI., kada je Bog objavio svoje ime Mojsiju, time je uspostavljen odnos s ljudima. Benedikt XVI. navodi da je utjelovljenje Isusa bilo vrhunac procesa koji je "počeo s davanjem božanskog imena."Papa Benedikt XVI. (2008). Isus iz Nazareta. Doubleday. . Papa elaborira da to znači da se božansko ime može zloupotrijebiti i da je Isus u molitvu "Oče naš" stavio riječi "sveti se ime tvoje" kako bi se Božje ime zaštitilo od neprimjerenih uporaba.
Prema katoličkom nauku, ovom se zapovijedi zabranjuje psovanje, proklinjanje, krivokletstvo i lažno zaklinjanje. Pod krivokletstvom se smatra lažno obećanje pod prisegom s namjerom da se ne održi ili kršenje obećanja dato prisegom. Lažno zaklinjanje je zazivanje Boga kao svjedoka u nečemu što nije istina.
Treća zapovijed
Citirajući židovskog rabina i znanstvenika Jacoba Neusnera, papa Benedikt XVI. objašnjava da je u Izraelu zapovijed svetkovanja dana Gospodnjeg bila puno više od rituala. To je bio način oponašanja Boga koji se odmorio u sedmi dan nakon stvaranja svijeta.
Židovi kao dan Gospodnji svetkuju subotu, što prakticira i dio protestantskih kršćana, dok većina ostalih kršćana svetkuje nedjelju kao dan Gospodnji. Ta praksa potječe iz 1. stoljeća i uvedena je umjesto subote jer je Isus uskrsnuo u nedjelju. Tako je nedjelja postala najvažniji dan u tjednu u koji se svetkuje Boga i odmara se od svakodnevnih poslova. Crkveni oci u prvim stoljećima naglašavali su važnost svetkovanja nedjelje. Kasnije su crkveni vođe službeno uključili svetkovanje nedjelje u crkveni nauk, a kršćanski vladari nastojali su to provesti u praksi na teritorijima svojih država.Stapleton, John (1913). "Sunday". Catholic Encyclopedia. New York: Robert Appleton Company. Isus je naučavao da je "subota stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote (Mk 2,27)", prema čemu je dozvoljeno raditi i pomoći ljudima koji se nalaze u nevolji na dan Gospodnji uključujući poslove liječnika, vatrogasaca, policajaca i sl.
Kršćani svetkuju nedjelju sudjelovanjem na svetoj misi i suzdržavanjem od poslova, izuzev onih vezanih za obiteljske potrebe i prijeko potrebnih poslova, koji su nužni i nedjeljom.
Četvrta zapovijed
Papa Benedikt XVI. ističe da rabin Neusner "s pravom vidi ovu zapovijed kao središte društvenog poretka". Ona jača generacijske odnose, čini eksplicitnom vezu između obitelji i društvene stabilnosti i otkriva, da je obitelj željena od Boga i zaštićena Božjom pomoći.
Prema Katekizmu, ova zapovijed nalaže da se poštuju roditelji i odgojitelji te u širem smislu crkvene i civilne vlasti. Vjernik nije dužan poslušati njihove zahtjeve ako se protive moralu i savjesti. Obitelj se smatra osnovnom jedinicom društva. Vjernička obitelj postaje "kućna Crkva" jer je zajednica vjere, nade i ljubavi. Crkva smatra da društvo ima zadaću štititi i promicati obitelj i obiteljske vrijednosti.
200px|desno|thumb|Četvrta zapovijed govori o odnosu djece i roditelja. Dužnosti djece prema roditeljima uključuju: 1. Poštovanje prema roditeljima kao i poštovanje prema braći i sestrama.