Bunjevci jedna su od najbrojnijih grana hrvatskoga naroda čija je kolijevka zapadna Hercegovina i kontinentalna Dalmacija, odakle su se u kasnijim vremenima naselili na području Velebita, Primorja, dijelovima Like i Gorskog kotara (Lič) i kasnije po Vojvodini, odnosno po Podunavlju i Potisju. Život ranih Bunjevaca u područjima Zagore, Ravnih kotara, na područjima Dinare, Promine i Svilaje, nije bio lagan. Živjeli su od stočarstva, po malenim kamenim kućicama poznatim kao bunje (sing. bunja). Ove nastambe od suhozida sačuvale su se sve do danas i najvjerojatnije su dale Bunjevcima svoje ime. Područje koje su nastanjivali u 16. stoljeću (tada nazivan Hercegovački sandžak) bio je pod masovnom islamizacijom koju su širili Turci, i vjerojatno su bili glavni uzrok što se bunjevački puk (nazivali su se Krmpoćanima) krenuo prema sjeveru i naselio zaleđe Senja. 1605. godine prvi Bunjevci dolaze u grad Senj. Iste godine dobili su i privolu grofova Nikole i Jurja Zrinskog da se mogu naseliti u Liču kod Fužina. Bila je to prva seoba Bunjevaca u Lič u kojoj je sudjelovalo 49 obitelji. Bunjevačka plemena na Velebitu kasnije osnovaše više naselja od kojih su najpoznatija Krivi Put, Krmpote i Alan. Ovdje Bunjevci Krmpoćani nastaviše živjeti starim načinom života. Bunjevačke kuće i ovdje su malene, bave se proizvodnjom kajmaka i sira škripavca a od divljih šumskih plodova (kupina) izrađuju sok poznat kao trambuva. Svoja malena polja opasavali su kamenim zidovima kako bi ih zaštitili od erozije. Obitelji su velike, s mnogo djece.
Povijest Područje koje su nastanjivali u 16. stoljeću (tada nazivan Hercegovački sandžak) bio je pod masovnom islamizacijom koju su širili Turci, i vjerojatno su bili glavni uzrok što se bunjevački puk (nazivali su se Krmpoćanima) krenuo prema sjeveru i naselio zaleđe Senja. Na svom putu do Senja su se nastanili u području Zagore, od Imotskog do Pozrmanja.
Godine 1605. prvi Bunjevci dolaze u grad Senj. Iste godine dobili su i privolu grofova Nikole i Jurja Zrinskog da se mogu naseliti u Liču kod Fužina. Bila je to prva seoba Bunjevaca u Lič u kojoj je sudjelovalo 49 obitelji. Bunjevačka plemena na Velebitu kasnije osnovaše više naselja od kojih su najpoznatija Krivi Put, Krmpote i Alan u senjskom i novljanskom zaleđu. Ovdje Bunjevci Krmpoćani nastaviše živjeti starim načinom života. Stada ovaca ovih ljudi često zalaze na polja Senjanima što dovodi do sukoba i čestog sporenja na sudu. Bunjevačke kuće i ovdje su malene, bave se proizvodnjom vrhnja i sira škripavca, a od divljih šumskih plodova (kupina) izrađuju sok poznat kao trambuva. Svoja Malena polja opasavali su kamenim zidovima kako bi ih zaštitili od erozije. Čvrsti i snažni ovi ljudi uspjeli su se prilagodoti divljoj prirodi Velebita. Obitelji su velike, s mnogo djece.Identitet i etnogeneza primorskih Bunjevaca , pristupljeno 17. kolovoza 2015.
Seoba Bunjevaca u Lič mini|lijevo|Pred kućom obitelji Radošević u Liču, 2007. Obitelji Radoševića i Starčevića došle su na područje Ličkog polja prije nekoliko stotina godina i održali se do danas. Poljoprivreda, osobito uzgoj krumpira, glavno je zanimanje ovih ljudi.
Prvi puta Bunjevci (49 obitelji) dolaze u Lič, u blizini Fužina, 1605. – 1606. godine, pristankom koji su im 'teška srca', po Juliju Čikulinu, dali grofovi Zrinski. Razlog tome je jedna neuspješna pobuna od početka 17. stoljeća. Onda se je skupina bukovičkih Bunjevaca uz pomoć senjskih krajišnika naselila na posjede Zrinskih u Liču. Iz tog vremena zabilježena je prisega koju su dali 1605. godine. Grofovi su ih nastojali dovesti u red svojih kmetova, ali to nije odgovaralo ovim Krmpoćanima koji su na području pod turskom vlašću pripadali martolozima, pa su kao vojnici uživali posebne povlastice. U Liču sebi sagradiše crkvu na čijemu mjestu danas stoji veliki križ u spomen na nju. Obitelji Krmpoćana koje su naselile Lič pripadale su skupini Krmpotića među kojima se spominju prezimena Skorupović, Mikulić, Butorčić, i drugi, sva prezimena su poznata. Spominju se također i Krmpotići iz skupine Vojnića (Matijević, Galešić, Petković, Vojnović, Gudelić, Božić i najbrojniji Vojnići). Treća grupa Krmpotića pripadala je Sladovićima (prezimena Sladović, Lovrić, Mikulić, Horčević i druga). Sve ove skupine Bunjevaca koje su se našle u Liču počele su isticati svoje hrvatsko ime. Između 1608. i 1614. godine Bunjevci iz Liča, vjerojatno zbog visokih nameta i pokušaja Zrinskih da ih pretvore u svoje kmetove, počinju se seliti prema moru i otocima. Dio Bunjevaca do 1609. godine, osobito Butorci, predvođeni Pericom Butorčićem, napuštaju Lič, oni osnivaju nova naselja između Ledenica, Liča i Kapele. Glavnina Butoraca naselila se pak u području Krmpota gdje mnogi i danas žive.
Druga seoba u Lič mini|Podbilo kod Krivog Puta
Bunjevačkim obiteljima područja u senjskom zaleđu uskoro postadoše pretijesna. Već na početku 1627. godine dolazi do novih pokreta Bunjevaca-Krmpoćana koji se uputiše opet prema Liču. Ovaj puta Lič naseliše Deranje, Blaževići, Prpići, Tomići, Tomljanovići, Jovanovići (izgovor je drugačiji nego u srpskom prezimenu Jovanović. Bunjevci Jovanovići svoje prezime izgovaraju brzo. Jovanovića danas ima dosta u Gospiću), Pilipovići, Blaževići, Marasi, Krpani, Pavličevići, Pavelići (koji su uskoro opet otišli), Peričići, Šojati, Vukelići i danas tamo najbrojniji Radoševići i Starčevići. Neveliko Ličko polje, veoma plodno i poznato po uzgoju krumpira, brzo im je postalo pretijesno, pa se Krmpoćani uskoro opet počeše seliti prema moru. Radoševići i Starčevići, danas najbrojniji stanovnici Liča, još se uvijek tamo nalaze. Kad danas slušate Bunjevca iz Liča, odmah ga možete prepoznati po onome 'bija sam', jezik im se naravno razlikuje od susjednih stanovnika Fužina, ili pridošlica koji su došli u Lič.
Treća seoba
Nakon druge seobe Bunjevaca u Lič mnogi se vratiše u krajeve između Ledenica i Senja. Došavši s mnogo stoke i tražeči pašnjake počeli su upadati na pasišta i polja Ledeničanima i Senjanima. Uzurpiraju i pašnjake, a i na nekim sjenokošama počinju obrađivati tlo. Ne mogavši im stati na kraj Ledeničani i Senjani počinju voditi sudske sporove protiv ovih Bunjevaca. Oni pak za tužbe ne mare, ne boje se ni vojne sile. Nastaviše i dalje po starom te si grade nastambe i krče šikare i polja ograđuju kao svoja. Zapisi o sudskim sporovima protiv Bunjevaca Krmpoćana javljaju se sve do 1681. godine. Krmpoćani do 1636. godine osvojiše sva zemljišta od Ledenica do Senja. Treća seoba započinje 1654. godine. Bunjevci naseliše Senjsku Dragu, Melnice, Vratnik te na područje Krasnog. U ovoj seobi sudjelovali su Rukavine, Devčići, Samaržije, Štokići, Babići, Adžići, Margete, Horvačevići, Miškulini, Markovići, Modrići, Popovići, Lukanovići, Skorupi, Smokrovići, Vrbani, Žarkovići, Trošelji, Buljevići, Njegovani, Lucići, Gržetići, Mandekići, Grubišići, Dešići, Rogići, Vukušići i Dadići. Svega skupa na tlo Like, Gorskog kotara i Primorja naselilo se preko 6.500 Bunjevaca. Pred Turcima je u to vrijeme od Senja do Karlobaga izbjeglo preko 12.000 Hrvata-čakavaca, ovi su nastanili područje Gradišća.
Knez ražanački Jerko Rukavina zajedno je s knezom vinjeračkim Dujmom Kovačevićem poveo 1683. godine Bunjevce u Bag (današnji Karlobag). Nekoliko godina poslije, 1686. godine, poveli su Bunjevce dalje u Liku. Put kojim su poveli svoj narod bio je preko prijevoja Baških vrata, a smjestili su se u četirima selima: Brušanama, Trnovcu, Smiljanu i Bužimu.Ana Tomljenović, Najistaknutiji Bunjevci iz Smiljana, Trnovca i Bužima od naseljavanja 1686. do danas. Domaći skup s međunarodnim sudjelovanjem Bunjevci u vremenskom i prostornom kontekstu (pdf), Zagreb, 20.-22. studenoga 2012., pristupljeno 17. kolovoza 2015. U svezi s ovim seobama je spontani svehrvatski ustanak stanovništva protiv osmanske vlasti, u kojem su sami oslobodili Dalmaciju i prodirali u Liku. Mlečani su izbjegavali zamjeriti se Turcima, no kad su uvidjeli uspješno odvijanje ustanka, pristupili su savezu Svete Lige i objavili rat Turcima sljedeće godine.Radoslav Lopašić: Dva hrvatska junaka: Marko Mesić i Luka Ibrišimović, Matica hrvatska, 1888., archive.org, digitaliziralo Sveučilište u Torontu
Seoba Bunjevaca u Bačku mini|Seobe Bunjevaca
Bunjevci u Bačku i Mađarsku sele u prvoj polovici 17. stoljeća (negdje 1620.) pod vodstvom franjevaca Andrije Dubočca (s 2700 duša), Mihovila iz Velike s 2.300 ljudi, Ivana Seočanina (1.500 ljudi), zatim Ilije Dubočca, Josipa Rančanina i Šimuna iz Modriča sa 6.500 ljudi koji su poveli i svoju stoku, zatim Grge Zgonščanina iz područja Mostara s 4.500 ljudi i Jure Turbića s 5.300 ljudi. Gotovo 23.000 Bunjevaca naselilo je Podunavlje i Potisje. Naseliše gradove i mjesta u krajevima od Deronja preko Sombora i dalje do Pešte i Ostrogona. U starim rukopisima nazvaše ove ljude 'Dalmatincima' (Dalmatinima) navodeći da s njima pod vodstvom franjevaca došli i Bunjevci iz Hercegovine. Bunjevci u Bačkoj unatoč teškoj političkoj situaciji sačuvaše također svoj jezik, kulturu, pjesme i pisanu riječ.
Veće seobe počinju nakon bitke kod Beča 1683. godine, a jedna se zbila pod vodstvom 18 otaca sv. Franje, koji su u Bačku stigli u jesen 1686. godine, gdje je već bilo oko 150 bunjevačkih obitelji, no nema zapisa kada je ovih 150 obitelji doselilo. Među njima se spominju Prćići.
Seoba završava 1687. godine pod vodstvom Markovića, Vidakovića i otaca franjevaca preko Hrvatske i Slavonije u Bačku. U isto vrijeme spada seoba Bunjevaca iz Bosne, Hrvatske i Dalmacije pod vodstvom šest otaca franjevaca. Po spisima biskupa Nikole Plumba ovih šest otaca su: 1. Otac Andrija Dubočac franjevac iz dubočačke župe dovede u bačku 2700, 2. Otac Mihovil Velika 2300, 3. Otac Ivan Seočanin iz Majevaca 1500, 4. Otac Ilija Dubovac i o. Šimun Rončanin iz Modrića 650, 5. Otac Zgozđanin iz Sevčine 4500, 6. Otac Đurađ Turbić iz Čuzmadagnja 5300, duša. Svi ti Bunjevci bijahu smješteni u okolini Segedina, Subotice, Baje i Sombora. Prva najpoznatija prezimena bila su: Adamović, Antunović, Barišić, Bilogrivić, Grubišić, Dujmović, Vojnić, Dulić, Mamužić, Ivković, Stipić, Šarčević, Stantić, Guganović, Kuntić, Kusulja, Skenderović, Mandić, Rajić, Vidaković, Čović, Piuković, Rudić, Latinović, Pilasanović, Vuković, Čilić, Boganović, Bogišić, Beretić, Parčetić, Marković, Carinić, Lovrić, Jurić, Mihalović, Sudarević, Vujković, Kujundžić, Peić, Malagurski, Matković, Kulić, Neorčić, Kajić, Jaramazović, Horvacki, Gršić, Francišković, Delić, Barić, Blesić, Pastorović, Drnić.
U starijim dokumentima se bunjevački Hrvati nalaze i pod imenima Dalmatinaca, Bunjevaca i Ilira.Stjepan Beretić, Dalmatinac – Bunjevac – Ilir – Šokac – koje su to nacije?, Zvonik, godina: VIII, broj: 02(76), veljača 2001., pristupljeno 17. kolovoza 2015.
U samoj Bačkoj tek se u 19. stoljeću pojavljuje ime Bunjevac, a Bunjevcima su to ime radije davali drugi nego što su ga Bunjevci davali sami sebi. Mnogi Bunjevci su se mađarizirali za vrijeme Habsburškog Carstva odnosno Austro-Ugarske. Kod nekih to je bilo izrazom vlastitog interesa otuđene elite, a u drugim slučajevima to je bilo posljedicom agresivne, antimanjinske, asimilatorske politike Kraljevine Ugarske koja je nastojala pomađariti sve manjine, a posebice su im na meti bili Bunjevci i Šokci. Dio Bunjevaca posrbio se pod utjecajem velikosrpskih ideja Vuka Karadžića.Dujo Runje, Činjenicama do istine, Hrvatska riječ, 24. ožujka 2006. Dio tih Bunjevaca je do propasti Austro-Ugarske bio žestokim pristašama mađarizacije, a kad su ostali bez jednog gospodara, priklonili su se novom gospodaru. 1990-ih, režim Slobodana Miloševića je promicao "posebnu" "bunjevačku naciju" "koji nisu Hrvati", a uz potporu tog režima se formirala Bunjevačko-šokačka stranka koja je koalirala sa Socijalističkom partijom Srbije, JUL-om i SRS-om.
Hrvatski narodni preporod Za buđenje hrvatske nacionalne svijesti kod Bunjevaca bilo je podosta pogubno to što su se bunjevački Hrvati 1848. godine stavili na stranu Mađara u njihovoj revoluciji.