Meritokracija (zasluga, dolazi od latinskog , i -kracija, od starogrčkog , kratos 'snaga, moć') je pojam političkog sustava u kojem su gospodarska dobra ili politička moć dodijeljena određenim ljudima na temelju sposobnosti i talenta, a ne na temelju bogatstva ili pripadništva društvenoj klasi . Napredak u takvom sustavu temelji se na učinku ili postignuću. Iako koncept meritokracije postoji stoljećima, prva poznata upotreba tog termina je bila u časopisu Socialist Commentary 1956. od strane sociologa Alana Foxa. Zatim ga je popularizirao sociolog Michael Dunlop Young, koji je taj termin upotrijebio u svojoj distopijskoj političkoj i satiričnoj knjizi The Rise of the Meritocracy 1958. Danas se taj pojam uglavnom koristi pri referiranju na socijalne sustave u kojima su osobni napredak i uspjeh pripisani individualnim sposobnostima i zaslugama.
Koncepcije
Rane koncepcije Platon je slavno argumentirao meritokraciju u svojoj knjizi Republika te je ona postala jedan od temelja politike u zapadnom svijetu. Međutim, nekoliko učenjaka je istaknulo da je ideja meritokracije nastala u Aziji. U knjizi Istočno podrijetlo zapadne civilizacije, John M. Hobson tvrdi da je koncept zasluga imao korijene u Kini te da je postao poznat na zapadu kroz konfucijanske tekstove.
"Najčešća definicija meritokracije konceptualizira zasluge u smislu provjerene kompetentnosti i vještine, te najvjerojatnije, mjerene kvocijentom inteligencije ili standardiziranim testovima dostignuća". U državnim i drugim administrativnim sustavima, "meritokracija" se odnosi na sustav u kojem napredovanje unutar sustava ovisi o "zaslugama", kao što su učinkovitost, inteligencija, akreditacije i obrazovanje. Oni se često određuju procjenama ili ispitivanjima.
U širem značenju, meritokracija se može odnositi na bilo koji oblik evaluacije temeljen na postignuću. Poput riječi " utilitaranosti " i " pragmatičnosti ", riječ "meritokratski" je razvila šire značenje, a ponekad se koristi za označavanje bilo koje vlade koju vodi "vladajuća ili utjecajna klasa obrazovanih ili sposobnih ljudi".
Ovo je u kontrastu s originalnom, kritičkom upotrebom izraza 1958. godine od Michaela Dunlopa Younga u djelu Uspon meritokracije. On je satirizirao tripartitni sustav obrazovanja koji se u to vrijeme prakticirao u Ujedinjenom Kraljevstvu i koji se navodno temeljenio na zaslugama. Tvrdi da se u Tripartitnom sustavu "zasluga izjednačuje s inteligencijom i trudom, da se oni koji ju posjeduju identificiraju u mladosti i biraju za odgovarajuće intenzivno obrazovanje, a postoji i opsjednutost kvantificiranjem, bodovanjem na testovima i kvalifikacijama" .
Meritokracija u širem smislu može biti bilo koji čin prosuđivanja temeljen na različitim dokazanim zaslugama. Takva se djela često opisuju u sociologiji i psihologiji .
U retorici, javno prikazivanje nečijih zasluga u pogledu ovladavanja određene teme bitna je zadaća izravno povezana s aristotelovskim pojmom Ethos. Ekvivalentna aristotelovska koncepcija meritokracije temelji se na aristokratskim ili oligarhijskim strukturama, a ne u kontekstu moderne države.Aristot. Pol. 2.1261bAristotle, (351 BC) Politics. Book Three Part IV. (Jowett, B., Trans)
Novije koncepcije Do današnjeg dana podrijetlo pojma meritokracija se najčešće pripisuje britanskom sociologu Michaelu Youngu, koji ga je pogrdno upotrijebio u knjizi Uspon meritokracije. Za Younga je zasluga definirana kao inteligencija i trud. Radi toga, Young prikazuje fiktivno meritokratsko društvo kao distopiju u kojoj se društvena stratifikacija temelji samo na inteligenciji i osobnim zaslugama, što stvara visoko kompetitivno i nejednako društvo.
Iako je u početku imala negativnu konotaciju, ona je u novije vrijeme postala pozitivnija. Danas se koristi za opisivanje sustava utemljenih na zasluživanju statusa i i osvajanja nagrada za razliku od klasno utemeljnih sustava u kojima su primarni razlog za pozicioniranje pojedinca u društvu nasljedni faktori.
Ipak, pojam meritokracije kao društvenog sustava je izazvao brojne kritike. U svjetlu rastuće društvene nejednakosti u 21. stoljeću, učenjaci su meritokraciju etiketirali političkom ideologijom i iluzijom. Thomas Piketty primjećuje u svojoj knjizi Capital in the Twenty-First Century, "naša demokratska društva počivaju na meritokratskom pogledu na svijet". Zbog toga, ograničena mobilnost i značajnost naslijeđenog bogatstva postoje zajedno s vjerom u meritokratski sustav. Posljedično, "ideja meritokracije postala je ključno sredstvo kulturne legitimacije za suvremenu kapitalističku kulturu", u kojoj se nejednakosti u bogatstvu i primanjima ovjekovječuju i reproduciraju. Tu ideju podupiru recentna istraživanja koja pokazuju da što je društvo nejednakije to je veća tendencija članova društva da uspjeh pripišu meritokraciji umjesto nemeritokratskim varijablama kao što je naslijeđeno bogatstvo.
Ovo prikazuje da je moderna koncepcija meritokracije u najmanju ruku dvojaka. U jednu ruku, opisuje društveni sustav koji se temelji na ideji da se pojedinci nagrađaju i napreduju u društvu zbog vlastitog truda i talenta. Ovaj koncept pretpostavlja društvenu mobilnost i jednakost mogućnosti. U drugu ruku, meritokracija se može shvatiti kao ideološki diskurs temeljen na različitim uvjerenjima, koja se manifestiraju u različitim oblicima kao što su socijaldemokratska i neoliberalna koncepcija meritokracije.
Najčešći oblik meritokratske selekcije se danas nalazi u učilišnim diplomama. Visoko obrazovanje je nesavršen meritokratski sustav selekcije iz različitih razloga, kao npr. nedostatak jedinstvenih standarda u cijelom svijetu,What's College For?: The Struggle To Define American Higher Education; Zachary Karabell; Journal of College Teaching & Learning – May 2008 Volume 5, Number 5 AACSB Accreditation nedostatak opsega (nisu uključena sva zanimanja i procesi) i nedostatak pristupačnosti (neki talentirani ljudi nemaju mogućnost sudjelovati zbog troškova, posebno u zemljama u razvoju). Unatoč tome, učilišne diplome služe u određenoj mjeri meritokratskoj selekciji u nedostatku profinjenije metodologije. Samo obrazovanje, ipak, ne čini potpuni sustav, budući da meritokracija mora automatski dodijeliti moć i autoritet, što diploma ne postiže samostalno.
Etimologija Iako je koncept postojao stoljećima, termin "meritokracija" je relativno nov. Prvi ga je pogrdno koristio sociolog Alan Fox 1956., a netom britanski političar i sociolog Michael Dunlop Young u satiričnom eseju iz 1958. Uspon meritokracije. Youngov esej prikazuje Veliku Britaniju pod vladavinom vlade koja je dala prednost inteligenciji i sposobnostima (zaslugama) iznad svega ostaloga, što je kombinacija korijena latinskog podrijetla "zasluga" (od "mereō" što znači "zarađivati") i starogrčkog sufiksa "-kracija" (što znači "moć", "vladavina"). Čisto grčka riječ je aksiokracija (αξιοκρατία), od axios (αξιος, dostojan) + "-kratija" (-κρατία, moć). U ovoj knjizi taj izraz ima izrazito negativne konotacije jer je Young doveo u pitanje legitimitet procesa selekcije koji se koristio da se postane članom ove elite te i rezultate vladavine tako usko definirane skupine. Ovaj esej koji je u prvom licu napisao izmišljeni povijesni pripovjedač 2034. godine, isprepliće povijest iz politike predratnog i poslijeratnog Ujedinjenog Kraljevstva s onom izmišljenih budućih događaja u kraćem roku (od 1960. nadalje) i duljem roku (od 2020. nadalje).
Esej se temeljio na sklonosti ondašnjih vlada, u njihovoj težnji prema inteligenciji, da ignoriraju nedostatke i na neuspjehu obrazovnih sustava pravilno utiliziraju nadarene i talentirane članove svog društva.
Youngov izmišljeni narator objašnjava da najveći doprinositelj društvu nije "tupa masa" ili većina, nego "kreativna manjina" ili pripadnici "nemirne elite". S druge strane, on argumentira da postoje žrtve napretka čiji se utjecaj podcjenjuje te da iz takve tupe privrženosti prirodnim znanostima i inteligenciji, proizlazi arogancija i samodopadnost. Ovaj problem je obuhvaćen u izrazu "Svaki odabir jednog je odbacivanje mnogih".
Pojam je koristila i Hannah Arendt u eseju "Kriza u obrazovanju", kojeg je napisala 1958. godine i odnosio se na korištenje meritokracije u engleskom obrazovnom sustavu. Arendt taj pojam koristi pogrdno. Tek 1972. Daniel Bell upotrebljava taj izraz pozitivno. Formula M. Younga za opisivanje meritokracije je: m = IQ + E. Za razliku od njega, formula L. Ieve je: m = f (IQ, Cut, ex) + E. Za Younga, meritokracija je zbroj inteligencije i energije; dok je za Ievu predstavljena funkcijom između inteligencije, kulture i iskustva, kojoj se dodaje energija.
Povijest
Carska Kina Neki od najranijih primjera administrativne meritokracije koji se temelje na ispitima za državnu službu, potječu iz antičke Kine .Kazin, Edwards, and Rothman (2010), 142. One of the oldest examples of a merit-based civil service system existed in the imperial bureaucracy of China. [lower-alpha 1] Koncept ima korijene, barem iz šestog stoljeća prije Krista, kada ga je zagovarao kineski filozof Konfucije, koji je "izmislio ideju da oni koji vladaju trebaju vladati zbog zasluga, a ne zbog naslijeđenog statusa. To je pokrenulo stvaranje carskih ispita i birokracije koja je bila otvorena samo onima koji su ih prošli.”
S obzirom na to da su dinastije Qin i Han razvile meritokratski sustav kako bi održale vlast nad velikim, raširenim carstvom, postalo je neizbježno da vlada održava kompleksnu mrežu dužnosnika. Prospektivni dužnosnici mogli su imati ruralnu pozadinu, a državni položaji nisu bili limitirani na plemstvo. Rang se određivao prema zaslugama, putem ispita za državnu službu, a obrazovanje je postalo ključ društvene pokretljivosti.Burbank and Cooper (2010), 51. Nakon pada dinastije Han, tijekom razdoblja Tri kraljevstva uspostavljen je sustav od devet rangova.
Prema Princetonskoj enciklopediji američke povijesti :Kazin, Edwards, and Rothman (2010), 142.
Drevna grčka Platon i Aristotel su zagovarali meritokraciju. Platon u svojoj knjizi Republika, tvrdi da najmudriji trebaju vladati, pa zbog toga vladari trebaju biti kraljevi filozofi.See Estlund (2003) for a summary and discussion.
Islamski svijet Pravila o nasljeđivanju vlasti u kalifatu Rashidun temeljila su se na meritokraciji. Većina poznatih ljudi bi se okupila u skupštini Shura i izabrala kalifa na temelju zasluga. Kao prvi kalif Rašidunskog kalifata, Abu Bekr nije bio monarh i nikada nije polagao pravo na takvu titulu; kao ni bilo koji od njegova tri nasljednika. Umjesto toga, njihov izbor i vodstvo temeljili su se na zaslugama.
Nakon reformi Mehmeda II., osmanska stajaća vojska počela je regrutirati iz danka u krvi, grupe koja je uzimala mlade kršćanske podanike (8-20 godina) koji su konvertirani na islam, potom školovani za administraciju ili vojne janjičare. To je bila meritokracija koja je "iz svojih bivših učenika proizvela četiri od pet velikih vezira od ovog vremena nadalje".The Ottoman Centuries Lord Kinross Prvi veliki vezir Mehmeda II. bio je Zaganos-paša, koji je bio porijeklom strani dječak, a ne aristokrat, a Zaganos-pašin nasljednik, Mahmud-paša Angelović je također bio strani dječak porijeklom. Madeline ZilfiFor more on this topic: Madeline C. Zilfi, Politics of Piety: The Ottoman Ulema in the Postclassical Age (1600–1800) je izvjestila da su europski posjetitelji tog vremena komentirali: "Prilikom imenovanja, sultan ne obraća pažnju na bilo kakve pretenzije u pogledu bogatstva ili ranga. Čovjek se uzdiže po zaslugama. Kod Turaka su počasti, visoki položaji i sudstva nagrade za veliku sposobnost i dobru službu."