Kriza trećeg stoljeća naziv je za razdoblje u povijesti Rimskog Carstva od 235. do 284. godine tijekom kojega je u carstvu zavladala vojna anarhija i tijekom kojega je skoro došlo do raspada Carstva. Završilo je Aurelijanovim vojnim pobjedama te Dioklecijanovim usponom na vlast i njegovim reformama 284. godine.

Vojna anarhija Carevi i uzurpatori (235. – 270.) mini|250px|Car Maksimin Tračanin (vladao 235. – 238.), prvi u nizu careva tijekom krize 3. stoljeća

Razdoblje nakon od smrti Aleksandra Severa 235. godine do smrti Klaudija II. Gotskog 270. godine svojedobni su za uzurpacije prijestolja i prepade barbara. Poslije Maksimina Tračanina, koji se hrabro borio protiv Alemana, ali je pokazao veliku netrpeljivost prema senatu i obrazovanoj eliti, na vlast su došli Gordijani, što je bilo posljedica pobune bogatih zemljovlasnika u Africi. Senat je u prvom trenutku reagirao postavljanjem dva civilna cara istovremeno, Pupijena i Balbina, a zatim je za cara proglasio Gordijana III., mladića kojega je podržavao njegov zet, pretorijski prefekt Timesitej. Gordijana III. ubili su vojnici tijekom vojne akcije protiv Perzijanaca. Naslijedio ga je najprije Filip Arapin, a zatim Decije, obojica vojnici. Decije je pokušao ponovo uspostaviti rimske tradicije, pa je organizirao progone kršćana, ali su ga 251. godine ubili Goti u bitci blizu Crnog mora.

Od 253. do 268. godine vladala su dva rimska senatora, Valerijan i njegov sin Galijen. Valerijan je ponovo pokrenuo progon kršćana, ali je, dok je predvodio neuspjeli vojni pohod, pao u zarobljeništvo Perzijanaca i tamo 260. godine umro. Njegov sin, koji je otada vladao samostalno, morao se suočavati sa stalnim napadima i s nekoliko uzurpacija prijestolja. Stalno se kretao između Rajne i Dunava, postižući sjajne pobjede (kod Milana 262. godine, kod Nesta 267. godine), ali je panonska vojska iznjedrila nekoliko konkurenata za carsko prijestolje (Ingen, Regalijan, Aureol). Premda je morao štititi Galiju od Franaka i Alemana, a istočne dijelove carstva od Perzije, bio je prinuđen prihvatiti stvaranje Galskog Carstva pod pretorijskim prefektom Markom Kasijanijem Postumom (259. – 268.) i kraljevstva u Palmiri pod Odenatom (260. – 267.)

Neke Galijenove reforme nagoviještavale su budući razvoj: senatori su bili praktično isključeni iz vojske; na zapovijedničke položaje i za upravitelje provincija imenovani su uglavnom vitezovi; struktura vojske promijenjena je stvaranjem novih vojnih postrojba, a posebno uvođenjem jake konjice, koja je bila pod zapovjedštvom jednog jedinog vođe i služila za brze dogovore na barbarske upade duž granica.

Nakon smrti svoga oca Galijen je zaustavio progon kršćana. Više je volio protiv nove religije bori se intelektualnim sredstvima; s tim je ciljem podržavao stare grčke kultove, npr. kult Demetre iz Eleusine, i osiguravao pokroviteljstvo neoplatonističkom filozofu Plotinu. Ove su inicijative povećale broj njegovih neprijatelja, posebno među domoljubnim senatorima i panonskim vojskovođama. Galijena su, dok je u Milanu opsjedao uzurpatora Aureola, ubili njegovi vojni zapovednici, koji su zatim za cara proglasili Klaudija Gotskog (268.), prvog u nizu ilirskih careva. Novi je car izvojevao sjajnu pobjedu protiv Alemana na jezeru Gardi, a zatim je suzbio i Gote kod Naisa (269.), ali je 270. godine umro od kuge. Ovo fatalno razdoblje iznijelo je na vidjelo jednu od glavnih slabosti carstva: nedostatak legitimnog sustava nasljeđivanja i preveliku ulogu vojske u politici. Strukture koje su ranije održavale snagu principata bile su sada oslabljene, i carstvu su bile neophodne temeljite reforme. Galijen je to uočio, ali za provedbu nije bio dovoljno odlučan.

Ilirski carevi (270. – 284.) right|thumb|250px|Carstvo 271. godine Poslije smrti Klaudija Gotskog carstvom je od 270. do 284. godine vladalo nekoliko "ilirskih" careva, koji su bili sposobni vojskovođe i koji su energično pokušavali obnoviti red i mir. Od njih je najistaknutiji bio Aurelijan. Prvo je izvojevao pobjede nad Alemanima i Jutunzima, koji su napali alpske provincije i sjevernu Italiju. Kako bi ohrabrio stanovnike Rima, koji su podlegli panici, počeo je izgradnju čuvenog bedema poznatog pod imenom Aurelijanove zidine. Dok je prolazio kroz podunavske provincije, prije nego što će krenuti protiv Palmire, odlučio je provesti urednu evakuaciju iz Dakije, koja se više nije mogla braniti i koju su još od vremena Galijena držali barbari. Na istoku je lako potukao Zenobijinu vojsku i 272. godine zauzeo Palmiru. Ubrzo je izbio ustanak u Egiptu, na poticaj jednog bogatog trgovca, koji je, kao i veliki dio stanovništva, bio pristalica palmirske kraljice. Aurelijan je tada poduzeo drugu ekspediciju te je opustošio Palmiru i pokorio Aleksandriju. Međutim, ove su nevolje, zajedno s uništenjem Palmire, velikog karavanskog grada, prouzrokovale značajan nazadak rimske trgovine na istoku. Kasnije, završavajući pokoravanje Galskog Carstva kojim su vladali Postumovi nasljednici, lako je blizu Kabilona porazio Tetrika, miroljubivog čovjeka, ne naročito željnog borbe. Jedinstvo carstva bilo je ponovo uspostavljeno i Aurelijan je u Rimu proslavio sjajni trijumf. On je takođe uspostavio disciplinu u državi, surovo je ugušio nerede koje su u Rimu pokrenuli obrtnici u kovnici novca, organizirao je opremu grada tako što je militarizirao nekoliko kolegija (kolegij pekara i trgovaca svinjetinom). Kovanjem antoninianusa čvršće vrijednosti pokušao je i zaustaviti inflaciju. Njegova je vjerska politika bila originalna: da bi osnažio moralno jedinstvo carstva i vlastitu moć, proglasio se zaštitnikom Nepobjedivog Sunca (Sol invictus) i uz pomoć palmirskog plemena ovom božanstvu sagradio velelebni hram. Aurelijan je ponekad bio nazivan dominus et deus: principat je definitivno ustupio mjesto "dominatu". Aurelijana su 275. godine ubili neki časnici koji su pogrešno vjerovali da su im životi u opasnosti.

Njegovog nasljednika, postarijeg senatora Tacita, izabrao je senat na iznenadni i užurbani zahtjev vojske, ali je on vladao samo nekoliko mjeseci. Zatim je Marko Aurelije Prob, još jedan ilirski vojskovođa, naslijedio osnaženo carstvo, ali se morao boriti u Galiji, gdje je od 275. do 277. godine došlo do ozbiljnih barbarskih prodora. Poslije toga Prob se posvetio obnovi gospodarstva; pokušao je ponovo pokrenuti obrađivanje napuštene zemlje, a uz pomoć radne snage vojnika poduzeo je radove na poboljšanju. Da bi ublažio depopulaciju, u carstvo je, kao i Aurelijan, primao veliki broj poraženih Gota, Alemana i Franaka, te im je dopuštao da se nasele na zemljišnim parcelama u Galiji i podunavskim provincijama. Kada su vojnici 282. godine ubili Proba, carem je postao Marko Aurelije Kar, koji je odmah za savladare postavio svoja dva sina, Karina i Numerijana. Kar i Numerijan su se uspješno borili protiv Perzijanaca, ali su umrli pod nepoznatim okolnostima. Karina, koji je ostao na Zapadu, kasnije je porazio i ubio Dioklecijan, kojega je studenoga 284. godine vojska na istoku proglasila carem.

Razjedinjenje carstva

Napadi barbara na zapadu

Goti su bili Germani koji su krenuli iz današnje Švedske, a pratili su ih Vandali, Burgundi i Gepidi. Nadirući prema jugoistoku, prema Crnom moru, oni su za vrijeme Marka Aurelija odgurnuli Markomane, Kvade i Sarmate na rimski limes. Rimljani su postali svjesni prisustva Gota kad su ovi 238. godine napali grčke gradove na crnomorskoj obali. Pretorijski prefekt Timesitej borio se protiv njih pod Gordijanom III., a za vrijeme Filipa i Decija opsjeli su, pod vodstvom svojih kraljeva Ostrogota i Knive, gradove Mezije i Trakije. Od 253. godine pojavljuju se krimejski Goti i Heruli; oni su se otisnuli na more i počeli pustošiti obale Crnog i Egejskog mora, kao i neke grčke gradove. Tako su 267. godine zauzeli i opljačkali Atenu, usprkos obrani koju je organizirao povjesničar Deksip. Poslije Galijenove pobjede na Nestu i Klaudijeve kod Naisa, opasnost je nakratko bila otklonjena. Međutim, područje srednjeg Dunava još su uvijek pritiskali Markomani, Kvadi, Jazigi, Sarmati i Karpi iz slobodne Dakije, a njima su se kasnije priključili Roksolani i Vandali. Usprkos otporu, Dakija su postupno preplavili barbari pa su je rimske postrojbe napustile. Kad je Valerijan bio zarobljen (259./260.), barbari su teško pritiskali Panoniju, pa je Regalijan, jedan od uzurpatora kojega su proglasile panonske postrojbe, poginuo u borbi protiv barbara. Obrana je bila usredotočena oko Sirmija, Siscije i Petovija, starih tvrđava koje je Galijen obnovio, a brojni su gradovi bili spaljeni.

Na zapadu su invazije bile posebno nasilne. Germane i Gale su nekoliko puta potisnula franačka plemena s obale Sjevernog mora i Alemani sa srednje i gornje Rajne. Galijen se ogorčeno borio, usredotočujući obranu oko Mainza i Kolonja, ali su ga uzurpacije u Panoniji spriječile postizanje trajnijih rezultata. Alemani su 259./260. godine prošli kroz Dekumatska polja, koja su Rimljani tada izgubili. Neki od Alemana su krenuli prema Italiji preko alpskih prolaza; drugi su napali Galiju, pustošeći cijeli istočni dio zemlje. Prošavši kroz dolinu Rone, na kraju su stigli do Sredozemnog mora, a neki su njihovi dijelovi nastavili čak i ka Španjolskoj. Tamo su se priključili Francima, od kojih su mnogi bili došli brodovima sa Sjevernog mora, nakon što su opustošili zapadni dio Galije. Ploveći uz ušća velikih rijeka stigli su do Španjolske, a zatim prešli Gibraltar i uputili se k Mauretaniji Tingitinskoj. Galijen je i svog mladog sina Salonina i celu Galiju povjerio Postumu, koji je zatim ubio Salonina i proglasio se carem. Nekoliko invazija toliko je uplašilo ljude da je novi car bio spremno prihvaćen, čak i u Španjolskoj i Britaniji. On se prije svega posvetio obrani carstva i konačno je prihvaćen za legitimnog cara. Postavio se kao protivnik Galijenu, koji je uzaludno pokušavao likvidirati ga, ipak ga je na kraju morao tolerirati. Postum je vladao umjereno i u dobroj je rimskoj tradiciji kovao sjajan novac. Ubili su ga vlastiti vojnici, ali je imao nasljednike koji su se održali sve do 274. godine.

Teškoće na istoku

Na istoku je još Hadrijan za granicu odredio rijeku Eufrat. Međutim, za vrijeme Nerona Rimljani su nastojali dominirati nad armenskim kraljevima, a pod Karakalom su anektirali Ozroenu i gornju Mezopotamiju. Nekadašnje je Partsko Carstvo bilo slabo i često pogođeno nemirima, ali su tada Sasanidi u Perziji bili opasniji. Na prijestolje je 241. godine došao Šapur I., ambiciozni organizator i državnik: on je pridobivši iranske plemiće i štitivši Zaratustrinu religiju ujedinio svoje carstvo. Tolerirao je manihejce i zaustavio progone kršćana i Židova i tako stekao njihovu naklonost.

Šapur je 252. godine, predvodeći veliku vojsku, na armensko prijestolje doveo Artavazdesa, a zatim je napao Mezopotamiju i zauzeo Nizibis. Prethodnica njegove vojske je 256. godine ušla u Kapadokiju i Siriju i opustošila Antiohiju, dok je on istovremeno počeo opsadu grada Dure-Europusa na srednjem Eufratu. Valerijan je požurio u pomoć tom gradu, ali nije imao uspjeha; zatim ga je 259. ili 260. godine zarobio Šapur tijekom nekih vojnih operacija o kojima se vrlo malo zna. Mesopotamija je bila izgubljena i rimska se granica ponovo našla na rijeci Eufratu. Kapadokija, Kilikija i Sirija su ponovo opustošene, a u Antiohiji je postavljen marionetski vladar. Ali te su pobjede bile prolazne: u Ozroeni je Edesa pružila otpor, u Kapadokiji i Kilikiji je organizirana obrana, a Odenat, vladar Palmire, iznenada je napao Šapura i prisilio ga na povlačenje u Iran.