mini|Álvaro Morata dolazi u Juventus 2014. godine. Juventus F.C. iz Torina, poznatiji i kao Juve, najtrofejniji je i najpopularniji talijanski nogometni klub. "Stara dama" talijanskog nogometa (La vecchia Signora) klub je koji u Italiji ima preko 10 milijuna navijača, što je uvjerljivo najviše od svih talijanskih klubova jer Inter i Milan po broju navijača zajedno imaju koliko i Bianconeri. U svijetu Juve ima oko 170 milijuna navijača, iako neka istraživanja govore i o puno većoj brojki koja doseže i 200 milijuna, a veliki je broj Juventina na dalekom istoku, primjerice u Indoneziji ima oko 15 milijuna navijača Juventusa.
Juventus ne samo da je najpopularniji talijanski klub, Juventus je i najtrofejniji talijanski klub s preko 50 službenih trofeja u raznim natjecanjima, što talijanskim, što europskim. mini|Trenutni grb Juventusa Nakon osvajanja Interkontinentalnog kupa 1996. godine, Juventus je postao prvi i do sada jedini klub u povijesti nogometa koji je uspio osvojiti sve naslove prvaka u domaćim i međunarodnim natjecanjima. Prema rang listi Međunarodne federacije za nogometnu statistiku i povijesti, FIFA-ine organizacije, Juventus je najbolji talijanski klub i drugi najbolji europski klub u 20. stoljeću.Najbolji klubovi 20. stoljeća
Povijest Osnutak mini|Prva fotografija iz Juventusove povijesti, snimljena 1898. godine Klub je 1. studenog 1897. godine osnovala grupa učenika torinske škole za književnost "Massimimo D'Azeglio". Svi osnivači bili su starosti od četrnaest do sedamnaest godina i oni su, kako legenda kaže, došli do ideje da osnuju nogometni klub dok su sjedili na klupi u parku "Corso Re Umberto".
Postoji veoma malo pisanih tragova o samom rođenju novog kluba jer u to vrijeme novine nisu previše prostora posvećivale sportu. Jedan od osnivača, Enrico Canfari je kasnije (1914. godine) u jednom dokumentu opisao cijelu stvar. Grupa je raspravljala o imenu kluba i nakon brojnih glasanja došli su do tri varijante: Società Via Fori, Società Sportiva Massimo D' Azeglio i Sport Club Juventus. Zadnje rješenje je izabrano kao najbolje.
Prvi predsjednik kluba je bio Eugenio Canfari (brat Enrica). Oni su zajedno igrali u drugom klubu iz Torina, Piazza D'Armi. Juventus je promijenio ime u Foot-Ball Club Juventus 1899. godine i prva boja dresova je bila ružičasta i crna, u Italiji poznata kao rosanero.
Juventus je treći najstariji talijanski nogometni klub, poslije Genoe (1893.) i Udinesea (1896.), iako se u Genovi nogomet počeo igrati kada i u Torinu, 1897.
Ulazak u Talijansku ligu Juventus je debi u Talijanskoj ligi napravio 1900. godine noseći svoje ružičaste dresove. U prvom službenom nastupu kluba, 11. svibnja 1900. protiv FBC Torinesea zabilježen je poraz od 1-0.
U drugoj sezoni, klub je bio mnogo bolji i došao do polufinala nakon pobjede nad gradskim rivalom Gimnastica Torinom od 5-0 ali je kasnije poražen od Milan Cricketa 3-2. 1903. godine je odlučeno da se pronađe nova boja dresova i tom prilikom je za pomoć upitan engleski igrač u sastavu, John Savage. On je imao prijatelja u Nottinghamu (Engleska) koji je igrao za Notts Country koji mu je kasnije poslao famozne crno-bijele dresove koji su ostale do dana današnjeg u upotrebi i simbol su kluba. U ovom periodu se tim preselio na Velodromo Umberto I. Onda su dvije sezone zaredom ispadali od istog kluba, Genoa Cricket & Football Club, sve dok ih nisu u finalu lige pobijedili i tako 1905. godine osvojili prvu titulu.
Juventus je sastavio jaku ekipu, ali je uskoro nakon prve titule, klub napustio predsjednik Alfredo Dick poslije velike svađe i sa sobom poveo nekoliko najboljih igrača. Neki od istaknutijih ljudi u klubu su predlagali preseljenje iz Torina pa je Dick osnovao novi klub, Foot-Ball Club Torino i također platio zakup za Velodromo Umberto I. Prvi gradski derbi u Torinu je odigran sljedeće sezone, 13. siječnja 1907. godine i rivalstvo je bilo kao nikada dotada.
Od tog perioda pa do poslije završetka prvog svjetskog rata, talijanskim nogometom su dominirale druge ekipe, posebno one iz Pijemonta i to Pro Vercelli i Casale. Juventus je nakon rata bio u fazi reorganizacije s predsjednikom Corradino Corradiniem pa je nekoliko igrača bilo pozvano u reprezentaciju Italije. U ovom periodu je debitirao i golman Giampiero Combi koji će kasnije postati jedan od heroja i legendi kluba.
Početak ere Agnelli mini|lijevo|Edoardo Agnelli Edoardo Agnelli iz obitelji Agnelli, vlasnik kompanije Fiat, preuzima kontrolu nad klubom 1923. godine. Obitelj Agnelli imala je privatni stadion u Villar Perosi, koja se nalazio jugozapadno od Torina i njega su samo dodatno preuredili. Kako se to ispostavilo kao dobar potez za klub i Juventus je drugi Scudetto osvojio u sezoni 1925./26. kada su u finalu pobijedili Albu iz Rima ukupnim rezultatom 12-1. Golovi Antonija Vojaka u toj sezoni su bili presudni.
Edoardo Agnelli Od sezone 1930./31. pa do one 1934./35. klub je sakupio rekordnih pet uzastopnih titula prvaka i to četiri s trenerom Carlom Carcanom. Ta trofejna ekipa je u sebi imala velike igrače poput Raimundo Orsia, Luigi Bertolinia, Giovanni Ferrarija i Luisa Montija ali i ostale asove. Stigli su i do polufinala Mitropa kupa (u to vrijeme jednog od glavnih turnira u Europi. U prijevodu to bi značilo ‘’Kup Srednjoeuropskih zemalja’’ i na njemu su sudjelovali klubovi samo iz tog dijela kontinenta) gdje su izbačeni od kasnijeg pobjednika, češke Slavije iz Praga.
Tijekom 1933. godine Juventus se preselio na njihov prvi pravi stadion – Stadio Benito Mussolini. Ovaj stadion je sagrađen te godine za potrebe Svjetskog prvenstva 1934. s kapacitetom od 65 000 mjesta. Ime je dobio po Benitu Mussoliniu (baš kao i svi ostali stadioni u državi), tadašnjem vođi fašističke Italije. 14. lipnja 1935. umire Edoardo Agnelli što je u velikoj mjeri uzrokovalo lošijim rezultatima tima pa su tako mnogi igrači napustili klub. 1953. godine Giovanni Agnelli je odstupio s mjesta predsjednika kluba, pozicije koju je dvije godine kasnije preuzeo njegov brat Umberto.
Nakon 2. svjetskog rata Klub nije mogao nikako pronaći recept za titulu u periodu poslije rata, pa je najbolji rezultat bilo drugo mjesto iza Ambrosiana-Intera u sezoni 1937/1938. Nakon završetka II. Svjetskog rata ime stadiona je preimenovano u Stadio Olimpico i Edoardov sin, Gianni Agnelli je postao zaslužni predsjednik kluba.
Juve je osvojio dva Scudetta u sezonama 1949./50. i 1951./52. i to prvu pod diregentskom palicom Engleza Jesse Carvera dok je drugu trofejnu sezonu on započeo, ali onda napustio klub.
Nakon novih sušnih sezona, u momčad su dovedeni 1957. godine, Velšanin John Carles i Talijan argentinskog porijekla Omar Sivori kao pomoć Giampieru Bonipertiu koji je tu bio još od 1946. Ovaj potez se ispostavio kao sjajan zato što upravo ova trojka postaje jedna od najuboitijih u povijesti kluba. S njima kao predvodnicima dolaze i nove dvije titule Serie A i to u sezonama 1957./58. i 1959./60. Tada je Fiorentina oba puta završavala kao druga. Juventus je u sezoni 1959./60. po prvi put osvojio duplu krunu nakon trijumfa i u Coppa Italiji. Sljedeća titula koja dolazi na Olimpico bila je deseta u povijesti kluba pa tako ‘’Stara Dama’’ postaje prvi tim s 10 titula u nacionalnom prvenstvu. Kao nagradu dobiva Zlatnu zvijezdu za sportska dostignuća (Stella d'Oro al Merito Sportivo) na svoj dres. Omar Sivori iste godine prima nagradu za Europskog igrača godine što je bilo prvi put da jedan Juventusov igrač dobio tako prestižnu nagradu.
Europski uspjesi Juventus je zatim sam sebe promovirao u Serie A tijekom 70-ih godina 20. stoljeća kao stroj za mljevenje protivnika. Klub osvaja Scudetta u sezonama 1971./72., 1972./73., 1974./75. i 1976./77. Trener je bio Čestmír Vycpálek, Čeh koji je kao desno krilo dvije godine (1946. i 1947.) igrao za "staru damu". Stvorena je snažna ekipa s legendarnim kapetanom Gaetanom Scireom, Robertom Bettegom, Fabiom Capellom i Brazilcem Jose Altafiniem, koji je trenutno treći strijelac u povijesti Serie A.
Franco Causio je također postao vrlo popularan igrač tog vremena. Popularnost mu je bila tolika da mu je klub dopustio na utakmicama nositi dugu kosu. Igračima je osigurana i službena odjeća (krojena kod najpoznatijih krojača u državi) i natjerani su da završe započete studije. Mnogi od tih igrača su s Juventusom ostali do kraja igračke karijere i nakon umirovljenja su imali osigurane odlične poslove u klubu ili u Fiatu. Pored uspjeha u Italiji, momčad je osvojila Kup UEFA u sezoni 1976./77. nakon pobjede u finalu nad španjolskim Bilbaom golovima Tardellija i Bettege.
Kup UEFA je osvojen pod trenerskom palicom Giovannija Trapattonia koji je i tijekom 80-tih ostao u klubu. Još uvijek drži rekord po broju utakmica na klupi tima, čak 596.
S njim na klupi, Juventus je dominirao ranih ’80 i osvojio tri naslova prvaka Italije: 1980./81., 1981./82. i 1983./84.
Naslov osvojen 1982. godine bio je dvadeseti po redu što je značilo da na dres ide i druga zlatna zvijezda (još nijedan klub na Apeninima nije dostigao tu brojku). Tada su Juventusovi igrači dobivali mnoge nagrade, pa je tako Paolo Rossi koji je 1982. osvojio Svjetsko prvenstvo dobio nagradu za Europskog igrača godine. Francuski vezist, Michel Platini, tu je nagradu dobio sljedeće tri uzastopne godine (1983., 1984., 1985.) što je rekord. Juventus je jedini klub koji je četiri puta uzastopno imao najboljeg igrača Starog kontineta.
Boniek i Platini Slast uspjeha u Europi momčad nije osjetila od sredine '80-tih kada je u sezoni 1983./84. osvojio Kup pobjednika kupova (protiv Porta 2:1), a sezonu kasnije i Ligu prvaka protiv Liverpoola. Ali taj susret ostat će upamćen više po tragediji nego po rezultatu i tituli. Na stadionu Heyselu na kojem se igralo igralo ovo finale poginulo je 39 navijača Juventusa poslije pada tribine. Taj događaj ostao je upisan kao najcrnji dan u povijesti europskih klupskih natjecanja.
Osim osvajanja Serie A u sezoni 1985./86. sve od tada pa do sredine ’90 se može zaboraviti što se tiče uspjeha u ligi. Osvojili su dva naslova pobjednika talijanskog kupa: 1989./90. i 1994./95. dok su jednu završnicu izgubili – 1991./92. 1990. Juventus je izgubio susret superkupa Italije. Nasuprot tome, u Europi su postignuti dobri rezultati. U sezonama 1989./90. i 1992./93. dva puta su osvojili Kup UEFA. 1990. godine klub se preselio u svoj novi dom, stadion Delle Alpi. Novi je stadion bio sagrađen za potrebe svjetskog prvenstva 1990. godine u Torinu. Dijelili su ga s gradskim rivalom Torinom, a Olimpico su napustili zbog nedovoljnog kapaciteta.
Slavne 1990-e mini|desno|Del Piero, najbolji igrač u povijesti kluba, igrao je za Juventus od 1993. do 2012. Marcello Lippi je 1994. napustio trenersko mjesto u Napoliju i preuzeo Juventus. U prvoj sezoni na klupi Juventusa vratio je naslov prvaka Italije u Torino nakon 9 sezona. Kapetan tadašnje momčadi bio je Ciro Ferrara (kasnije i trener), Roberto Baggio, Gianluca Vialli i mladi Alessandro Del Piero kojega su već nakon te prve sezone vidjeli kao nasljednika Baggia.
Juventus je sljedeće u talijanskome prvenstvu završio na drugome mjestu iza Milana, no u finalu Lige prvaka koje se igralo u Rimu osvojili su svoj drugi naslov europskog prvaka u povijesti kluba protiv nizozemskog Ajaxa. Nakon regularnog dijela utakmica rezultat je bio 1:1, a pogodak je zabio Fabrizio Ravanelli, da bi nakon jedanaesteraca, pogotkom Jugovića Juventus na kraju slavio. Početkom iduće sezone Juventus igra u finalu tadašnjeg svjetskog nogometnog prvenstva, tadašnjeg Interkontinentalnog kupa protv argentinskog River Platea. Utakmica je završena rezultatom 1:0 za Juventus, a pogodak je zabio Alessandro Del Piero.
Nakon te 1996. godine i osvajanja Lige prvaka i Interkontinentalnog kupa u klub su došli Christian Vieri, Zinedine Zidane, Filippo Inzaghi i Edgar Davids koji je igrao za Ajax u finalu '96. Juventus je te 1996. također osvojio i Europski Superkup.