mini|250px|Prikaz svih grbova dubrovačkih plemićkih obitelji Dubrovačko plemstvo je viši, povlašteni društveni stalež u feudalnom poretku srednjovjekovnog, renesansnog i kasnijeg razdoblja u tisućljetnom postojanju Dubrovačke Republike koji je imao vlast i upravljao državom.
Povijest
Od osnutka grada Dubrovnika u 7. stoljeću dubrovačka se vlastela, prema spisima starih dubrovačkih kroničara, izvorno sastojala od oko 150 plemićkih obitelji. Kasnije se s vremenom taj broj postupno smanjivao, pa je u prvoj polovici 14. stoljeća on iznosio 78, u drugoj polovici istog stoljeća (1366. godine) 53, u 15. stoljeću (1442.g.) 33, a u 17. stoljeću samo 24. Razlog tome je što su do 17. stoljeća mnoge obitelji tijekom vremena izumrle (osobito zbog učestalih epidemija kuge), a nijedna nova nije primljena u taj stalež. Da bi, naime, zaštitili svoje interese, dubrovački su plemići bili zatvoreni u svoje okvire i nisu dozvoljavali drugim slojevima dubrovačkog stanovništva (pučanima i seljacima) da dobiju taj status. Uzor su imali u mletačkom plemstvu, pa su kao i Mlečani izvršili u 14. stoljeću tzv. 'zatvaranje Velikog vijeća'. Član Velikog vijeća - zakonodavne skupštine iz koje su proizlazila sva ostala tijela u vlasti i koje je pandan suvremenim zakonodavnim skupštinama u svijetu – bio je svaki punoljetni muški pripadnik plemstva, nakon navršenih 18 godina života.
U 17. stoljeću, u vrijeme kad je veliki potres 1667. razorio Dubrovnik, u krug plemstva primljeno je postupno nekoliko novih obitelji, i to iz redova bogatih pučana. Broj članova Velikog vijeća smanjen je, naime, u to doba na manje od stotinu, pa je došlo do poteškoća oko redovnog popunjavanja svih državnih dužnosti i službi. Ipak, novoprimljene patricijske obitelji su se, uz obvezno ispunjavanje svih zahtjevnih uvjeta za stupanje u plemićki stalež, ponekad teško izborile za priznanje ravnopravnosti sa starom vlastelom.
Dubrovački su se plemići, s rijetkim izuzecima, stoljećima smjeli ženiti samo s dubrovačkim plemkinjama koje im nisu bile u bliskom rodu. Zakonski je regulirana endogamija iznad trećeg koljena srodstva, što je značilo da su se međusobno mogli vjenčati praunuci braće.
Nakon turbulentnih događaja na prijelomu 18. i 19. stoljeća, kada je 1808. godine došlo do prestanka postojanja Dubrovačke Republike, njeno je plemstvo izloženo konstantnom polaganom izumiranju. Velika većina starih patricijskih obitelji je izumrla, pa ih je do danas preživjelo samo nekoliko, među kojima obitelji Božidarević (Bosdari), Bunić (de Bona), Džamanjić (de Zamagna), Getaldić (Ghetaldi), Gučetić (Gozze) i Saraka (de Saracca), te članovi ženske linije u obiteljima Bunić-Đurđević (Giorgi-Bona), Getaldić-Gundulić (Ghetaldi-Gondola), Gradić (de Gradi), Kabužić (Caboga), Natali, Pucić (Pozza-Sorgo) i Sorkočević (Sorgo).
Kretanje broja
Dubrovačku vlastelu istraživali su Mato Držić (1355. – 1398.), Anonim (nakon 1550.), Nikola Ranjina (oko 1494. – 1582.), Serafin Razzi (1531. – 1611.), Jakov Lukarić (oko 1547. – 1615.), Džono Rastić (1672. – 1735.) i Serafin Marija Crijević (1686. – 1759.). Status građanina mogao se zaslužiti nekim pothvatom, ugledom stečenim kroz rad na korist zajednice, imetkom i ženidbom s građankom. Sve do kraja 12. stoljeća izvori potvrđuju politički subjektivitet cjelokupnog puka. Prema ispravi iz 1050./5. godine, lokrumskom je samostanu, uz pristanak cjelokupnog puka (ex consensu omni populo) dodijeljeno imanje koje mu je ostavio svećenik Dominik. Godine 1169. ugovor s Pisom sklapaju konzuli i svi pučani grada Dubrovnika (papinski izaslanici obraćaju se: consulibus et universo populo supradicte civitatis Ragusii). Do diferencijacije među građanima došlo je 743. kad je veća skupina vlaškog stanovništva, među kojima je bio i jedan iz roda Pecorario koji se nazivao velikim katunarom (chatunar grande), bježeći od tiranije kralja Radoslava s velikim imetkom doselila iz Bosne. Bogati su došljaci doselili "s velikim brojem ljudi i stoke i velikim blagom u zlatu i srebru. U grad su unijeli svoje običaje, slavlja i svetke i zavladali "a modo della nation bosnese, na način Bosanaca", držali su se kao kneževi i svatko je "od njih imao majordoma i cijelu hijerarhiju služitelja". Podijelili su zatečeno stanovništvo na plemiće, pučane i služitelje. Ranjina riječ Murlachi rabi jedino za služitelje. Pučka skupština se posljednji put spominje 1394. godine. Ona sudjeluje u referendumskom odlučivanju o važnim pitanjima, npr. o prihvaćanju Statuta iz 1272. Od ljudi iz grada Mlečani su imenovali na godinu dana zamjenika kneza, pet sudaca i šest vijećnika Malog vijeća. Građanin bi postao plemićem kad bi kao predstavnik svoje "casate" (loze, grane) bio "pripušten" upravljačkim funkcijama. 1332. zatvoreno je Veliko vijeće i građani više nisu mogli postati plemići. Godine 1300. vlasteli je pripadalo 1.675 osoba (2.500 osoba živjelo je u plemićkim kućama, računajući služinčad), a krajem 13. stoljeća Dubrovnik je imao 3.500 stanovnika. Godine 1332., kad je zatvoreno Veliko vijeće, bilo je 1.700 vlastelina, 2.700 ljudi u vlastelinskim kućama i ukupno 4.000 stanovnika. Nevlastelini su bili pekari, mesari, postolari, krojači i ini obrtnici, trgovci, pomorci, "zduri", "soldati", poneki liječnik ili "špičar". 1817. u Dubrovniku je živjelo 5.598 ljudi, od čega je 2.749 (49,1%) rođeno u gradu, a 2.849 (50,9%) bili su doseljenici. Manje od 18% stanovništva pripadalo je rodovima čije je prebivalište tu dulje od 67 godina (prije 1750.).
Dana 12. svibnja 1332. izabrani su starci Marin Šimunov Binčola (oko 1270.-oko 1339.), Džono Držić (oko 1267. – 1348.) i Martol Marinov Crijević (oko 1295. – 1349.) koji su izvršili popis članova Velikog vijeća. Posljednji put članovi Vijeća imenovani su u rujnu 1319. (nema podataka 1320. – 1325.), a od tada su poznati bez navođenja. U Dubrovniku je veleposjednik bio onaj s 15-25 ha zemlje.
Širenje posjeda
Prvotno se dubrovačko područje prostiralo od Kantafiga do Višnjice, obuhvaćajući padine Srđa i ostalih brda iznad tog obalnog pojasa, Lapad i Lokrum. U prvoj fazi širenja prije 10. st. stečeni su Astarea i Elafiti. U drugoj fazi u 13. i 14. st. stečeni su Lastovo i Mljet, a u trećoj u 14. i 15. st. Pelješac, brdski dijelovi Astareje, Dubrovačko primorje i Konavle. Četvrta faza (stjecanje Korčule, Hvara i Brača) bila je neuspješna.
Dubrovčani su se kretali po neposrednom zaleđu. Po Porfirogenetu plaćali su zahumskom vladaru 21, a travunjskom 36 nomismata. 1359. Đivo Pavlov Gundulić (oko 1305.-oko 1372.) piše knezu Vojislavu Vojnoviću da bi trebao reći kako u Konavlima i Trebinju skoro ništa ne bi bilo posijano da Dubrovčani ne šalju stoku i žito za sijanje i obrađivanje. Astarea je obuhvaćala područje od Poljica (dio Orašca) do Zatona, Rijeku dubrovačku sa Šumetom, Župu dubrovačku i Cavtat. Presjecao ju je posjed Kurila (Petrovo Selo) spuštajući se do mora i čineći Zaton s Poljicama eksklavom. Gornji dijelovi Župe i Rijeke prisvojeni su 1357., a pelješka zemljišna knjiga 1336. (nakon stjecanja poluotoka) jedna je od najstarijih na svijetu. Ugovor s bugarskim carem Mihajlom Asenom protiv srpskog kralja Stjepana Uroša I. 15. lipnja 1253. definira dubrovačko područje: zemlje i sela od Crkve sv. Đurđa iznad staroga grada Epidaura, prema crkvama sv. Petra i sv. Pokrata do vrha Plata, prema dolje do mlinova, odanle gorom od Žrnovnice do Vlaštice, pa gorom iznad Šumeta do Oka, zatim gorama iznad Rijeke do gora iznad Kurila, pa gorama koje su iznad Zatona, Poljica i Orašca, sve do Crkve sv. Tekle. Pitanje je od kada je Cavtat dubrovački. Tri Dubrovčanina 30. rujna 1282. dobila su u Cavtatu vinograd od punice Gojislave, a 7. prosinca 1319. Marija udovica Vida Cassica prodala je vinograd Jakovu Prodanovom Bodaca. U pismu konavoskog kneza Črnomira 1253. žali se dubrovačkom knezu Marsiliju Zorzi i vlasteli jer Dubrovčani hitaju i prodaju njegove ljude, a četiri puta spominje se Cavtat kao pogranični posjed Dubrovčana. Nakratko je izgubljen u ratu sa Srbijom 1301./02. Godine 1335. uhićene su u Cavtatu dvije napuljske lađe koje su sa žitom išle u Kotor. 27. srpnja 1377. Dubrovčani su donijeli odluku da oni za koje se sumnja da su okuženi moraju jedan mjesec proboraviti na posebnim mjestima u Cavtatu, Mrkanu, Bobari i Sv. Petru. Od 1391. do 1426. Cavtat pripada Pavlu Radinoviću, Petru pa Radoslavu Pavloviću.
Godine 1186. dubrovačka vlastela sklopila su mir sa Stjepanom Nemanjom i njegovom braćom Stracimirom i Miroslavom. Po njemu Dubrovčanima se jamči slobodna trgovina u Humu i uporaba luke Drijeva, a Humljanima trgovina u Dubrovniku. 1214. Andrija (sin Miroslavov) izdaje povelju o prijateljstvu, jamčeći mir i slobodu trgovine. Iz Bosne je izvoženo žito, stoka, vosak, srebro, olovo, željezo i roblje, a uvoženi su sol, platno i mnoga druga roba. 1245. Omišani su se obvezali ne uznemiravati strane brodove na području od Stona do Dubrovnika. Kćerju Andrije Nemanjića, Vukoslavom, oženio se dubrovački vlastelin Barbije Teodorov Kručić (Crosio) i dobio u miraz posjed u Obrovu (između Zatona i Orašca). 22. listopada 1348. Sanko Miltenović primljen je u dubrovačko građanstvo, dane su mu tkanine u vrijednosti 40 perpera. Od 1363. do 1367. plaća se mogoriš za vinograde u Rijeci i Zatonu. 15. siječnja 1399. u Lišnici na Usori kralj Ostoja izdao je ispravu o ustupanju Primorja, darovanje je potvrdio Žigmund, a 25. veljače Ostoji i Hrvoju Vukčiću-Hrvatiniću dani su plemstvo i palače. 23. kolovoza iste godine Radić Sanković primljen je u Veliko vijeće, a za Lisac mu je dano 1.500 perpera. Prvi primorski knez imenovan 29. svibnja 1399. bio je Lovro Mihočev Bodaca (1360. – 1400.). Nakon rata s Ostojom u lipnju 1405. Tvrtko II. priznaje predratno stanje, zbog čega ga se prima u vlasteoski krug te mu se daje kuća u Dubrovniku i zemlja u Primorju. Vlastelini postaju i Sandalj i Vukac Hranić, a 31. prosinca 1409. Ostoji je vraćena kuća i zemlja. 25. svibnja 1420. imenovan je prvi konavoski knez Nikolin Marinov Gundulić (oko 1378. – 1422.), te kaštelan grada Soko Marin Jakovljev Prodančić (Prodanello) (oko 1390.-oko 1435.). U siječnju 1423. Sandalj Hranić je oduzeo Pavloviću i njegovu polovinu Sokola i tako ga cijelog predao Dubrovčanima.
Unaprjeđivanje trgovine
U doba Konavoskog rata, prema istraživanjima Ignacija Voje, prepolovio se opseg dubrovačke kreditne trgovine: od 390.000 perpera 1421. na 188.000 1430. Mir je došao 2. ožujka 1433. Rodovi Basiljević (Basilio) i Đurđević (Georgio) došli su iz Kotora početkom 13. stoljeća. Po dubrovačkim legendama o podrijetlu vlastele iz Dalmacije i Hrvatske potjecalo je 8,73% Dubrovčana, a po popisu iz 1817. njih 10,39%. Iz Albanije je po legendama potjecalo 7,14%, a po popisu 2,13%. Iz Boke kotorske i Crne Gore po legendama je došlo 27,78%, a po popisu 2,33%. Iz Bosne i Hercegovine je istom po legendama potjecalo 17,46%, a po popisu 43,84%, dok je iz Bugarske to bilo 0,79%-0,35%, iz Francuske 1,59%-2,18%, iz Grčke 2,38%-1,32%, iz Italije 27,78%-34,62%, iz Mađarske 1,59%-0,05%, iz Srbije do 3,17%, iz Španjolske 0,79%-0,15%, iz Velike Britanije do 0,79%, a iz ostalih zemalja (Austrija, Belgija, Češka, Ukrajina, Gibraltar, Malta, Poljska, Slovenija, Švicarska) do 2,53%.
Po popisu iz 1817.g. je 20,17% građana Dubrovnika podrijetlom je iz Konavala. Osmanlije zauzimaju prostor od Risna do Herceg-Novog (1483.), pa zatim Grbalj (1497.). Tako jenjavaju i gase se dubrovačke veze s Kotorom.
Utvrđivanje službenog jezika u Velikom vijeću
Godine 1472. u Velikom vijeću se raspravlja kojim će se jezikom u Vijeću govoriti. Isključen je lingua slava (hrvatski), nego se govori "lingua vetus ragusea aut latina vulgaris" (raguzejski ili talijanski). Prekršitelj te odredbe plaća jedan perper kazne. Zadnji spomen da dubrovački poklisar govori pred duždem una oration in lingua ragusea (raguzejski) potječe iz 1518. godine.
Bračne veze, potomstvo i nasljeđivanje