Vasilij Vasiljevič Kandinski (ruski Василий Васильевич Кандинский, Moskva, 16. prosinca 1866. – Neuilly-sur-Seine, 13. prosinca 1944.), ruski slikar. Jedan je od važnijih slikara XX. stoljeća mini|Amazonka na konju, 1911.
Rani život Kandinsky se rodio u imućnoj obitelji trgovaca čajem, koja se ubrzo nakon njegovog rođenja preselila u Odesu. Otac, Wassily Kandinski senior, bio je podrijetlom iz Sibira, majka Lydia Ticheeva iz Moskve. Roditelji su se rastali 1871. i Wassily je odrastao kod majčine sestre, Elizabethe Ticheeve. Za vrijeme školovanja pohađao je i školu slikanja. Nakon položene mature 1885. studirao je pravo, ekonomiju i etnologiju na Sveučilištu Lomonosov. Tijekom studija rado je slikao i posjećivao izložbe. Nakon što je 1895. posjetio izložbu francuskih impresionista, Kandinski je odlučio posvetiti se slikarstvu. Kandinski se nakon te odluke preselio u München, gdje je studirao na renomiranoj privatnoj školi slikarstva Antona Azbé. U to vrijeme München još nije bio središte europske slikarske umjetnosti; u njega se preobrazio tek desetljeće kasnije šta je bila i zasluga Kandinskog. Međutim, za München se odlučio i iz drugih razloga; tečno je govorio njemački što mu je omogućilo da s lakoćom stupi u kontakt s ruskim egzilantima. Tako je već u toj školi slikarstva upoznao Jawlenskog i Marianne von Werefkin. Ali Kandinskijeva je želja bila upisati se na akademiju likovnih umjetnosti, Akademie der Bildenden Künste Münchenn, na kojoj je Franz von Stuck bio redoviti profesor. U drugom navratu je položio prijemni ispit i upisao se na Akademiju. Međutim, nakon kratkog vremena je shvatio da kod Stucksa ne može ništa od željenog naučiti. Već nakon godinu dana je napustio Akademiju i osnovao s istomišljenim umjetnicima Waldemar Hecker, Wilhelm Hüsgen i Rolf Niczky umjetničku grupu Phalanx.
Phalanx i Gabriele Münter Phalanx nije bio samo umjetnička grupa već i slikarska škola. Tamo je upoznao svoju kasniju partnericu Gabriele Münter. Iako je u Rusiji bio oženjen zaručio se 1903. s Gabrielom Münter. Cijelu su godinu proveli u putovanjima Italijom, Nizozemskom, sjevernom Afrikom i osim toga u Rusiji. 1906. – 1907.su boravili u Francuskoj, u gradu Sévres u blizini Pariza. „Za vrijeme našeg boravka u Francuskoj se Kandinsky nije interesirao ni za Matissea, ni za Picassa ili nekog od drugih velikih slikara.“Clelia Segieth, Etta und Otto Stangll, Galeristen-Sammler-Museumsgründer, Köln 2000, S. 158 Nakon povratka u München 1908. su se Wassily Kandinsky i Gabriele Münter preselili u južni Tirol gdje su slikali u postimpresionističkom stilu. mini|Gabriele Münter beim Malen in Kallmünz, 1903.
Murnau i Minhenski krug U daljnjem razvoju umjetnosti Kandinskog je Murnau am Staffelsee igrao važnu ulogu. Tamo su nastali djela u zajedničkom radu s Mariannom von Werefkin i Alexejom Jawlenskim. „Pod stilističkim i tehničkim utjecajem ovih dvaju umjetnika su Wassily Kandinski i Gabriele Münter ubrzo napustili naturalističko i postimpresionističko slikanje te se sve više okretali abstrahiranju, tzv. esenciranju.“.Johannes Eichner: Kandinsky und Gabriele Münter. Von Ursprüngen moderner Kunst, München 1957, S. 89 Kandinsky je iste godine upoznao Rudolfa Steinera čija je teozofija i antropozofija utjecala na njega i inspirirala ga u kasnijim djelima.Becker, Kurt E.: Anthroposophie. Revolution von innen, Leitlinien im Denken Rudolf Steiners. Fischer, Frankfurt am Main 1984, , S. 73
Moguće je da se nakon zajedno provedenog vremena u Murnau odnos između dvaju parova nešto poremetio; na Božić 1908. su Werefkin, Jawlensky, Adolf Erbslöh i Oscar Wittenstein došli na ideju osnovati Neue Künstlervereinigung München - Minhenski krug. Kandinsky i Münter nisu bili prisutni.Annegret Hoberg, Titia Hoffmeister, Karl-Heinz Meißner: Anthologie. In Ausst. Kat.: Der Blaue Reiter und das Neue Bild, Von der „Neuen Künstlervereinigung München“ zum „Blauen Reiter“, Städtische Galerie im Lenbachhaus, München 1999, S. 29 To je Kandinskog još godinu kasnije smetalo zbog čega je i oklijevao preuzeti ponuđeno mjesto predsjedavajućeg.Klaus Lankheit (Hrsg.): Wassily Kandinsky/Franz Marc, Briefwechsel, München 1983, S. 29 Zbog razilaženja u mišljenju s Charlesom Johannom Palmié je Kandinsky uveo tzv. „Četiri kvadratna metra klauzulu“Wortlaut: „Jedes ordentliche Mitglied das Recht zwei Werke jury-frei auszustellen, sofern diese die Fläche von 4 qm (2 mal 2 m) nicht übersteigen …“ Vgl. Annegret Hoberg, Titia Hoffmeister, Karl-Heinz Meißner: Anthologie. In Ausst. Kat.: Der Blaue Reiter und das Neue Bild, Von der „Neuen Künstlervereinigung München“ zum „Blauen Reiter“, Städtische Galerie im Lenbachhaus, München 1999, S. 31 po kojoj svaki član ima pravo izložiti dva djela, bez odluke žirija, ako nisu veća od 2 x 2m (4 m2). Dana 10. svibnja 1909. je Minhenski krug upisan u registar udruga grada Münchena. Njegov je cilj bio „organizirati umjetničke izložbe diljem Njemačke te i u inozemstvu“. Minhenski krug je organizirao u to vrijeme tri izložbe u galeriji Heinrich Thannhauser u Münchenu. mini|Johannisstrasse, Murnau, 1908. Plavi jahač Sve češće je dolazilo do konflikta između članova Minhenskog kruga, posebno oko Kandinskijevih apstraktnih slika. Članovi su zahtijevali od Kandinskog da izlaže „razumljiva djela“. Na ljeto 1911. je Kandinsky naslikao legendarnu apstraktnu sliku „Das jüngste Gericht/Komposition V“ veličine 5 m2 čime je povrijedio 4 m2 klauzulu.Bernd Fäthke: Marianne Werefkin, München 2001, S. 178 Pošto su Marc i Kandinsky već par mjeseci ranije odlučili istupiti iz Minhenskog kruga, Kandinsky je iskoristio aktualnu situaciju i hineći protestAnnegret Hoberg: Franz und Maria Marc, München 2004, S. 72 istupio iz Minhenskog kruga, a s njim i Franz Marc, Alfred Kubin te Gabriele Münter. Dvadeset godina kasnije Kandinsky je rekao: „Marc i ja smo slutili svađu prije nego što se dogodila i zbog toga pripremili drugu izložbu“Wassily Kandinsky: Unsre Freundschaft. Erinnerungen an Franz Marc. In: Klaus Lankheit: Franz Marc im Urteil seiner Zeit, Texte und Perspektiven, Köln 1960, S. 48 Kandinsky je pisao Galki Scheyer koja je bila predstavnica „Plave četvorice“ u Americi: „ Pišem vam na papiru Minhenskog kruga čiji sam predsjedavajući bio 2-3 godine. Moja je aktivnost bila završena“ lijepom svađicom“ koja je kao posljedicu imala osnivanje „Plavog jahača“. Stara vremena! Minhenski krug je osnovan 1908., a krajem 1911. sam istupio iz njega. Odmah nakon toga sam s Franzom Marcom organizirao izložbu „Plavog jahača“ u galeriji Tannhauser. Naše dvorane su bile u blizini dvorana u kojima je izlagao Minhenski krug. To je bila senzacija. Pošto sam pravovremeno naslutio svađu pripremio sam bogat materijal za izložbu. Obje izložbe su održane istovremeno. Na stolovima Tannhauser Galerije su ležali prvi primjeri „Duhovnog u umjetnosti“. Osveta je bila slatka!“Dieser zweiseitige Brief ist im vollen Wortlaut mit der handschriftlichen Unterzeichnung Kandinskys publiziert bei: Bernd Fäthke, Alexej Jawlensky: Köpfe radiert und gemalt, Die Wiesbadener Jahre, Galerie Draheim, Wiesbaden 2012, S. 56 ff., Abb. 54 und 55. Iste je godine izašla Kandinskijeva publikacija „ O duhovnom u umjetnosti, posebno u slikarstvu“ koja je bila preteča knjige „Temeljni problemi slikarstva. Knjiga za umjetnike i učenike“Rudolf Czapek: Grundprobleme der Malerei, Ein Buch für Künstler und Lernende, Leipzig 1908 To je knjiga Werefkinovog i Jawlenskog učenika Rudolfa Czapeka. Kandinsky je poznavao Czapekovo djela, ali je zanimljivo da ga nije nijednom citirao. Postoje zbunjujuće sličnosti između ovih dviju knjigaBernd Fäthke: Jawlensky und seine Weggefährten in neuem Licht, München 2004, S. 109 Almanah „Plavi jahač“ je izašao u svibnju 1912., a drugo izdanje je s predgovorom Franz Marca izašlo 1914.Der Blaue Reiter. Vorwort zur zweiten Auflage, zeno.org, abgerufen am 9. April 2011 mini|Herbst in Murnau, 1909.
Povratak u Rusiju Godinu dana nakon izbijanja Prvog svjetskog rata je Kandinsky sudjelovao na izložbi Armory Show u New Yorku s Improvizacijom br.27 te sa sedam slika u Ersten Deutschen Herbstsalon u Berlinu. Nakon šta je Njemačka Rusiji izjavila rat je Kandinsky bio nepoželjan u Njemačkoj i nije mogao ostati te je otputovao s Gabrielom Münter u Švicarsku. I u Švicarskoj je bio nepoželjan pa je bez Gabriele Münter otputovao nazad u Rusiju, u Moskvu.Ulrike Becks-Malorny: Kandinsky, S. 94 Tamo je Kandinsky dobio različite profesure i osnovao „Akademiju znanosti umjetnosti“Thomas Krens (Vorwort): Rendezvous. Masterpieces from the Centre Georges Pompidou and the Guggenheim Museums. Guggenheim Museum Publications, New York 1998, S. 647 Dana 11. veljače 1917. oženio se Ninom Andrejewsky nakon što je 1911. razveden njegov prvi brak i on u Stockholmu 1916. prekinuo s Gabrielom Münter. U siječnju 1918. je Kandinsky postao član „Odjela vizualne umjetnosti“ (IZO) u Narkomprosu. Njegovu je najvažniju funkciju preuzeo 1920. kao prvi ravnatelj „Instituta za umjetničku kulturu“ (ruski: Институт Художественной Культуры; Transkription: Institut chudoschestwennoj kultury; kurz: ИНХУК; Transkription: InChuK) u Moskvi gdje se upoznao s vodećim umjetnicima ruske avantgarde: Maljevičem, Tatljinom i Rodčenkom.Hans-Peter Riese: Die sieben russischen Jahre. Der bekannte und unbekannte Kandinsky in Moskau. In: Von der Avantgarde in den Untergrund. Texte zur russischen Kunst 1968–2006, S. 66. Wienand Verlag, Köln 2009, mini|Zelena ulica u Murnau, 1909. Nakon ruske revolucije je izgubio čitav svoj imetak. Godine 1920. je umro njegov sin Wsewolod, rođen 1917 godine. Stanje u novoj Rusiji je za njega bilo sve neizdržljivije zbog zakona koje je donijela nova vlast, kao npr. ograničenja u slobodi umjetnosti.Felix Philipp Ingold: Aktion Philosophenschiff. Wie sich die Sowjetmacht der „bourgeoisen“ Intelligenz entledigte, in der FAZ vom 19. Dezember 2003. Godine1921. su Kandinskyjevi otputovali u Berlin i 1922. je počeo predavati na Bauhausu u Weimaru.Andrea Backhaus: Die Farbe die Taste. Das Auge der Hammer. Über das Wirken Kandinskys in Weimar. In: Die Welt, 2. Januar 2012, S. 22. To je bila epoha smionih tektoničkih slika. On je legalno otputovao iz zemlje, ali uzeo je samo 12 slika sa sobom, dok su druge ostale u depou moskovskog muzeja.Diether Rudloff: Unvollendete Schöpfung. Künstler im zwanzigsten Jahrhundert. Urachhaus, Stuttgart 1982, S. 59Ulrike Becks-Malorny: Kandinsky, S. 129 mini|Bijela linija, 1936.
Bauhaus Do zatvaranja Bauhausa 1933. od strane nacional-socijalista je Kandinsky predavao u Weimaru, Dessau i Berlinu gdje je došao u kontakt s ruskim konstruktivizmom. To je vrijeme u kojem su njegove geometrijske kompozicije napokon uspješne. Lyonel Feiniger, Paul Klee, Alexej von Jawlensky i Wassily Kandinsky osnivaju 1924. grupu Die Blauen Vier (Plava četvorica). Godine 1926. je objavljena njegova teorija: „Točka, linija, površina“Norbert Göttler: Der Blaue Reiter, S. 128 f. Godine 1928. je Kandinsky dobio njemačko državljanstvo. Godinu dana kasnije je imao prvu izložbu akvarela i crteža u galeriji Zack u Parizu, a 1930. godine upoznaje u Dessau Solomona R. Guggenheima. Upoznala ih je Hilla von Rebay koja je uspjela nagovorit Guggenheima stvoriti kolekciju suvremene apstraktne umjetnosti. Guggenheim je počeo s nekoliko slika i nakon nekog vremena je zbirka narasla, s preko 150 radova i to je najveća zbirka Kandinskijevih slika u Museum of Non-Objective Painting, današnjem Guggenheim muzeju.Hilla Rebay in villastuck.de mini|Herbst in Bayern, 1908.
Francuska