Michael Schumacher (Hürth-Hermülheim, 3. siječnja 1969.), njemački vozač Formule 1 iz Kerpena u Porajnju. Michael je stariji brat Ralfa Schumachera, koji je također bio vozač Formule 1, te otac Micka Schumacher koji je 2021. godine debitirao u Formuli 1.
Najuspješniji vozač Formule 1 svih vremena. Sedmerostruki prvak svijeta, pobjednik 91 Grand Prix utrka, te vlasnik još niza rekorda u svijetu Formule 1. Bio je dva puta njemački sportaš godine (1995. i 2004.). Prvi je i zasad jedini Nijemac, kojemu je to uspjelo ostvariti u utrkama Formule 1, a samim time je popularizirao Formulu 1 kao sport u svojoj zemlji. Nakon dva naslova prvaka osvojenih u Benettonu (1994. i 1995.) 1996. g. prelazi u Ferrari, momčad kojoj je tada zadnji naslov prvaka bio osvojen 1979. s Jodyjem Scheckterom. Od 2000. pa do kraja 2004. Schumacher je osvojio 5 naslova u nizu. Posljednju sezonu 2006. u Ferrariju odvozio za 46 milijuna dolara. Nakon neuspjelog povratka u F1 2009. kao zamjena za ozlijeđenog Felipea Massu, zbog bolova u vratu koje je zadobio prilikom pada s motocikla, Schumacher je morao na kraju odustati. Natjecanju Formule 1 vratio se 2010., kao član momčadi Mercedesa koja je preuzela momčad Brawn GP-a.
Mladost mini|desno|Michaelov pobjednički bolid Formule 3 iz 1990. g. Michael je sin Rolfa Schumachera, zidara, vlasnika lokalne karting staze u rodnom Kerpenu. Majka Elizabeth radila je po kantinama. S 4 godine Michael je vozio prve karting utrke, s bolidom kojeg je osobno napravio njegov otac. To su bila obična dječja kolica s malo ojačana konstrukcijom u koji je bio ugrađen motor od mopeda. U dobi od 6 god. Michael je osvojio prvi naslov u lokanom prvenstvu malih kartinga te je time pokazao urođeni talent za vožnju. Pored kartinga trenirao je i taekwondo.
Od 1984. godine Michael vozi njemačke i europske serije u kartingu uključujući i Formulu Konig. 1987. osvaja njemačko i europsko prvenstvo u kartingu, što je značilo i napuštanje škole te početak rada kao mehaničara. Godine 1988. počinje se natjecati s formulama, i to počevši s Formulom Ford serijom, da bi kasnije nastavio s njemačkom Formulom 3 gdje u naredne dvije godine vozi vrlo uspješno i osvaja naslov 1990.
Krajem 1990. pridružuje se Mercedesovom juniorskom programu trkaćih vozača i na zadnjoj utrci te godine, u utrci prototipova, pobjeđuje na stazi Autódromo Hermanos Rodríguez.
Godine 1991. nastavlja u istom prvenstvu također pobijedivši na zadnjoj utrci u Japanu s bolidom Sauber-Mercedes-Benz C291. Iste godine natjecao se u još nekoliko prvenstava kao što su japanska Formula 3000 i DTM (njemačko prvenstvo turističkih automobila).
Formula 1
Prva utrka s Jordanom mini|lijevo|Schumacher testira za Jordan-Ford model Jordan 191 na Silverstoneu u ljeto 1991.g. Prvi nastup u Formuli 1 Michael je odvozio 1991. godine na VN Belgije s ekipom Jordan-Ford zamijenivši Bertranda Gachota koji je bio u britanskom zatvoru nakon tučnjave s policajcem. Budući da je još uvijek bio pod ugovorom s Mercedesom popisao je novi ugovor s Eddiejem Jordanom nakon testiranja na Silverstoneu tjedan dana prije debi utrke. Njegov manager Willi Weber odigrao je ključnu ulogu u cijelom procesu rekavši Eddiju, da Michael dobro pozna belgijsku stazu (što je bila mala laž, jer Michael je bio na stazi samo s biciklom) na što je Eddie pristao i Michael je debitirao.
Kvalificirao se na 7. mjesto što je bilo za momčad Jordan (ta sezona im je bila prva u Formuli 1) najbolji dotadašnji rezultat.
U utrci je odustao nakon samo 300-tinjak metara zbog kvara na kvačilu.
Benetton
1991. – 1993. Nakon debija na VN Belgije s Jordan Fordom Michael je već sljedeću utrku na VN Italije bio u drugom bolidu, bolidu Benetton Forda. Prvu utrku u Benettonu završava na 5. mjestu ispred timskog kolege i trostukog svjetskog prvaka Nelsona Piqueta.
Sezonu u Benettonu odvezao je do kraja osvojivši 14. mjesto u ukupnom poretku s 4 osvojena boda.
U prvoj cijeloj sezoni 1992. Michael ostvaruje prvi podij na VN Meksika, čime počinje njegova značajnija uloga u Formuli 1. Vozi dosta odlučnije i agresivnije, i na stazi uopće nije izgledao kao novak, nego kao vozač koji iza sebe ima nekog iskustva. Svog novog timskog kolegu Martina Brundlea ostavljao je na kvalifikacijama i do sekunde zaostatka. Kritizira Sennu na VN Brazila radi nepotrebnog ponovnog obilaženja, kada ga je Michael već prošao, jer je Senna imao već vidljive probleme na bolidu te je kasnije odustao. Sudaraju se također i na VN Francuske kada Michael neoprezno i kasno koči i udara u Sennu. Vraća se podijem na domaćem terenu na VN Njemačke na Hockenheimu, da bi na VN Mađarske izletio sa staze kada mu je na ravnini ispao stražnji stabilizator. Izlijetanje je bilo bez nekih većih posljedica. Godinu dana nakon debitantske utrke, 30. kolovoza Michael ostvaruje prvu pobjedu na VN Belgije. U cijeloj sezoni na startu se nije kvalificirao slabije od 6. mjesta. Sezonu je završio na 3. mjestu s 53 boda iza Nigela Mansella i Riccarda Patresea, koji su vozili Williamse s aktivnim ovjesom i sustavom za kontrolu staze.
1993. Michael nastavlja s Benettonom. Ta sezona bila je jednako usješna kao i protekla, ali ipak malo drugačija, u neku ruku čak i teža. Opet su se ponovile borbe sa Sennom, s čijim se načinom vožnje Michael često nije slagao. Na prvoj utrci na VN Južnoafričke Republike u jednom dvoboju sa Sennom prilikom Michaelovog napada, da bi izbjegao sudar izvrtio se, jer je Senna ušao na njegovu putanju. VN Velike Britanije također je obilježio duel u kojem Michael prestiže Sennu tada u borbi za drugo mjesto. Razlika između njega i momčadskog kolege i veterana Riccarda Patresea, kojemu je to ujedno bila i posljednja sezona u Formuli 1, često je bila i preko sekunde. Uspio je ipak pobijediti na VN Portugala krajem sezone. Osvojio je 52 boda i završio sezonu na 4. mjestu.
1994. – 1995.
Michael sezonu 1994. počinje pobijedivši 6 puta u prvih sedam utrka. Njegov Benetton kao i neki drugi bolidi bili su pod sumnjom upotrebljavaju nedopuštena elektronička pomagala, i to tijekom čitave sezone. Tada su stigli problemi za Michaela. Na VN Velike Britanije u krugu za zagrijavanje Michael je potpuno neobjašnjivo prestigao Damona Hilla i vozio se tako par zavoja, dok ga nije propustio naprijed. Kako to nije bilo u skladu s pravilima Michael je bio kažnjen stop & go. Ignoriravši tu kaznu Michael je nastavio voziti, da bi kasnije zaradio crnu zastavu što je automatsko isključivanje iz utrke. Međutim, oglušio se i na crnu zastavu, te je utrku završio u regularnim uvjetima kao i drugi vozači. Naknadno je diskvalificiran i kažnjen zabranom utrkivanja 2 utrke. Michael je kasnije objašnjavao, da crnu zastavu nije vidio i da je slušao inženjere, što mu govore preko radio veze i što mora činiti, tj. da mora ignorirati sve kazne, jer nisu u skladu s pravilnikom za dodjeljivanje kazni. Zatražio je da mu se zabrana odloži za kasniji dio sezone, jer je htio voziti na domaćem Hockenheimu i na omiljenoj stazi, Spau. Da stvar bude još gora, upravo na utrci u Spa na VN Belgije, Michael je diskvalificiran na kraju utrke kada pobjeđuje zbog 2 mm pretanke daske na podnožju bolida. Benetton je uložio žalbu, da se daska izgrebala prilikom jednog Michaelovog izvrtanja u utrci. FIA nije priznala žalbu. Utrke u Italiji na Monzi i u Portugalu na stazi u Estorilu Michael nije vozio, a njegov najveći konkurent Damon Hill na obje je trke pobijedio i smanjio zaostatak za Michaelom na samo bod. Taj bod razlike ostao je i na kraju kada su oba pobijedila naredne dvije utrke, Michael u Jerezu, a Hill na Suzuki, uoči konačnog raspleta na VN Australije, kada se sudaraju u međusobnom dvoboju na stazi u borbi za naslov prvaka. Bolidi su bili previše oštećeni da bi nastavili utrku i za obojicu je to značilo kraj. Prvi naslov pripao je Michaelu. U tek trećoj punoj sezoni osvojio je naslov prvaka i to kao drugi najmlađi prvak na vječnoj ljestvici iza Emersona Fittipadija. Osvojeni naslov je posvetio tragično poginulom Ayrtonu Senni zbog kojega bi, kako je priznao, teško osvojio naslov. Prvi naslov prvaka Michael je osvojio s 8 postignutih pobjeda i 92 osvojena boda.
U njegov Benetton te je sezone bio ugrađen Renaultov motor jednak onome koji je bio i kod Williamsa. Michael je te sezone ostvario 9 pobjeda čime je izjednačio Mansellov rekord iz 1992. u broju postignutih pobjeda u jednoj sezoni, a još na dvije utrke pobijedio je njegov timski kolega Johnny Herbert. Posebno se ističe pobjeda na VN Belgije, koju je startao sa šesnaestog mjesta. Pored svih uspjeha te sezone bilježe se i sjajne borbe između Michaela i Damona Hilla koje su gotovo uvijek završavale sudarima. Prvi sudar zbio se na VN Velike Britanije (domaća za Hilla), kada je Hill pokušao prestići Michaela, te je na kraju u neuspjehu izbacio i sebe i Michaela. Također, nešto slično dogodilo se na VN Italije, kada je Hill prekasno kočio u jednoj šikani i direktno udario u stražnji dio Michaelovog bolida čime su obojica bili primorani prekinuti utrku. Na te dvije utrke pobijedio je drugi Benettonov vozač Johnny Herbert. Bez velikih poteškoća, Michael je sezonu završio za njega tada rekordnih osvojenih 102 boda, i postao najmlađi dvostruki svjetski prvak.
Ferrari
1996. – 1999.
Michael je 1996. prešao u Scuderiu Ferrari, momačad koja je naslov prvaka čekala još od 1979. Došavši u Maranelo Michael je bio svjestan da više neće ostvarivati vrhunske rezultate, ali je izjavljivao da će stići nova era za Ferrari.Schumacher looks set to stay at Ferrari pristupljeno 7. travnja 2014. Bolid Ferrarija kojeg je on počeo voziti nakon dvojca Berger - Alesi bio je prvi desetocilindrični Ferrarijev motor. Kako je još uvijek sve bilo u razvojnoj fazi, Michael je kroz sezonu vozio dva različita modela Ferrarijevog bolida. S prvim modelom pobijedio je na VN Španjolske, a s drugim na VN Beligije i VN Italije. Kasnije je Michael rekao da su ti modeli bolida bili najgori bolidi u povijesti njegove karijere od svih bolida koje je on vozio. Bili su totalno neupravljivi i jednostavno Michael nije uživao u vožnji s tim bolidima. S ukupno 3 pobjede u sezoni Michael završava sezonu na 3. mjestu s 59 osvojenih bodova.
Godine 1997. Michael borio se s Jacquesom Villeneuveom za naslov svjetskog prvaka, koja se okonačala na zadnjoj utrci u Jerezu kada se obojica sudaraju, a Villeneuve osvaja svoj prvi i jedini naslov. Sezona je bila poprilično neizvjesna, iako Ferrarijev bolid nije bio spreman za vrhunske rezultate, a posebno se izdvaja pobjeda u kišnom Monte Carlu. Michael je te sezone osvojio 5 pobjeda i osvojio 78 bodova. Zbog nesportskog poteza (sudar s Villeneuveom) na zadnjoj utrci za VN Europe Michaelu su oduzeti svi bodovi, koje je osvojio u vozačkom poretku. Iako je bio na drugom mjestu, Michael se za tu sezonu vodi kao diskvalificiran. Pobjede su mu priznate kao i bodovi za momčad Ferrari.
250px|mini|desno|Schumacherova borba s Davidom Coulthardom na VN Velike Britanije 1998.
Godine 1998. Michael kreće u novi pokušaj da nakon 19. god. vrati naslov u Maranello, ovog puta protiv drugog rivala, Mike Häkkinena. Häkkinen je pobijedio na prve dvije utrke i napravio prednost od 16 bodova. U nastavku sezone, Michael je sustigao prednost i na 14 od 16 utrka. Dvije utrke prije kraja sezone, obojica su imala po 80 bodova. Na preostale dvije Häkkinen je pobijedio i osvojio naslov prvaka. Sezonu je obilježila VN Beligije i sudar 12 bolida na startu, te sudar između Häkkinenovog momčadskog kolege Davida Coultharda i Michaela Schumachera zbog slabe vidljivosti. Michael je izašao iz bolida i krenuo prema boksu Mclarena da bi se obračunao s Coulthardom. Optužio ga je da ga je htio ubiti.Crash was my fault, Coulthard admits objavljeno 7. srpnja 2003., pristupljeno 7. travnja 2014. Michael je u sezoni ostvario 6 pobjeda s ukupnim zbrojem od 86 bodova.