Erwin Johannes Eugen Rommel (Heidenheim kraj Ulma, regija Württemberg, 15. studenoga 1891. – Herrlingen, 14. listopada 1944.), njemački vojskovođa. Jedan je od najsposobnijih i najcjenjenijih njemačkih feldmaršala u II. svjetskom ratu. Zbog izvrsnih dostignuća u Africi dobio je nadimak Wüstenfuchs (Pustinjska lisica). Rommel se često spominje ne samo zbog iznimne vojničke vještine, nego i zbog viteštva prema suparnicima, jer je bio jedan od njemačkih zapovjednika koji su odbili poslušati Kommandobefehl (Vrhovna zapovijed). Često ga se dovodi u vezu s urotom da se ubije Hitler, danas rijetki povjesničari smatraju da je uopće znao za atentat. Prije kraja rata je zbog sumnje da je sudjelovao u uroti prisiljen na samoubojstvo, ali je pokopan uz najviše počasti i njegovo ime je i dalje korišteno u promidžbene svrhe.
Mladi Rommel Erwin Johannes Eugen Rommel bio je iz prilično bogate obitelji. Otac, po kome je dobio i ime, bio je profesor i matematičar. Njegova majka, Helena, bila je najstarija kći Karl von Luza, predsjednika regionalne (Württembergške) vlade. Imao je stariju sestru, Helenu, i dva mlađa brata, Karla i Gerhardta; stariji mu je brat, Manfred, umro kad je Erwin još bio novorođenče.
Kao dijete često je obolijevao, ali je pokazivao dobar intelektualni kapacitet. Pošto nije bilo osnovne škole u Heidenheimu, imao je privatnu poduku. Iako se pokazao dovoljno pametnim da upiše srednju školu (Realgymnasium) u Aalenu, gdje je njegov otac bio ravnatelj, on nije držao korak sa svojom generacijom. Odavao je dojam lijenoga i nemarnog učenika iako je imao potencijala. Jednom je jedan njegov profesor izjavio da će, ako mu ikada Erwin donese neki sastav bez ijedne greške, cijeli razred otići na jednodnevni izlet. Čuvši to, Erwin se trgnuo iz svog nemara prema školi i napisao je sastav bez pogreške. Pošto se nakon toga izlet nije ostvario, Rommel je ponovno utonuo u nemar i lijenost.
Naglo se promijenio u petnaestoj godini života. Počeo je pokazivati zanimanje za matematiku, šport i izradu zračnih jedrilica. S prijateljem je konstruirao jedrilicu koja je mogla letjeti. Htio je studirati aeronautiku, ali mu je otac savjetovao da otiđe u vojsku. Erwin je poslušao očev savjet i prijavio se u württembergški ured za obranu. Dne 19. srpnja 1910. ušao je u sastav 124. württembergške pješačke pukovnije. Nakon općeg novačkog uvježbavanja poslan je u kraljevsku kadetsku školu u Danzigu (Gdanjsku). Tamo je upoznao ljubav svog života, Luciju Mariu Mollin. Iako je Rommel bio protestant, a ona katolkinja, vjenčali su se 1916. U lipnju 1914. ratni oblaci počeli su se skupljati i njegova je pukovnija mobilizirana.
Planinski ratnik Kada je rat započeo Rommel je bio niži časnik u 124. württembergškoj pješačkoj pukovniji. Njegovo se vatreno krštenje dogodilo 22. kolovoza 1914., kada mu je naređeno da krene sa svojim vodom prema francuskom selu Bleidu. U rujnu Rommelova je jedinica premještena na planine oko Varennesa, blizu šume Aragonne. Napredovanje je bilo neprekidno, ali su rasli i gubici. U to vrijeme bojište još nije prešlo u rovovski rat. Bilo je pješačkih napada i protunapada podržanih topništvom i konjicom. U jednom takvom napadu, na rubu Aragonske šume, Rommel je po prvi puta bio ranjen. Za taj napad je dobio Željezni križ drugog stupnja.
Rane su mu zacijelile u siječnju 1915. i kada se vratio u svoj bataljun (i dalje u Aragonskom sektoru). Način borbe se promijenio. Rovovi i bodljikave žice zamijenile su otvoreno ratovanje iz protekle godine. Upravo je ta promjena iz mobilnog u statično ratovanje utjecala na Rommelovo taktičko razmišljanje do kraja njegove vojne karijere. Nagrađen je Željeznim križem prvog stupnja za uspješan napad na francuske položaje u Aragonskoj šumi. Njegova je jedinica ostala u Aragonskoj šumi cijele jeseni. Obrambeni položaji su ojačani, a gubici su i dalje rasli.
Dne 15. srpnja 1915. ranjen je po drugi put. Kada se oporavio nije vraćen staroj pukovniji, već je poslan u novoosnovani württembergški planinski bataljun s promaknućem u čin poručnika. Nakon obuke u Austriji, bataljun je poslan na Zapadno bojište, ali nije vidio mnogo akcije. U listopadu 1916. premješteni su na istok, da sudjeluju u završnoj fazi kampanje protiv Rumunjske. U to je vrijeme Rommel osmislio svoju taktiku uvlačenja iza neprijateljskih linija koja se pokazala jako uspješnom. U kolovozu 1917. osvojio je uzvisinu Cosna uvlačenjem između neprijateljskih položaja.
Nakon Rumunjske, bataljun je poslan na Talijansko bojište na planine sjeverno od rijeke Soče. Tamo je Rommel postigao velik uspjeh. Osvojio je brežuljak 1192, planinu Mataiur i Kolovrat te brežuljak 1114. Za te pothvate Vilim II., njemački car nagradio ga je s Pour le Mérite – najvećim njemačkim odlikovanjem za pojedinačna herojska djela.
Rommel je na Talijanskom bojištu dočekao kraj rata u studenom 1918. Nakon rata premješten je natrag u 124. württembergšku pješačku pukovniju s promaknućem u čin satnika. Rat ga je naučio zapovijedati vojnicima tijekom bitke i naučio je zadobiti njihovo povjerenje i u najtežim trenucima. Iskustvo je zadobio u Aragonskoj šumi, paralizirajući i demoralizirajući protivnika umjesto da troši vrijeme i streljivo izravnim čeonim napadima.
Ako se mala, dobro uvježbana i disciplinirana jedinica, pod dinamičnim vodstvom, može uvući iza neprijateljskih linija, dobijemo element iznenađenja i rastrganu liniju otpora koju uništavamo brzim pokretima. Erwin Rommel, iz knjige Infanterie greift an (Pješaštvo napada)
Međuratne godine Nakon rata, Rommel je vraćen u svoju prvotnu pukovniju, ali samo do ljeta 1919. Tada je prebačen u 32. satniju za unutarnju sigurnost u Friedrichshafenu. U početku ga novo osoblje nije previše voljelo jer je bio strog i tražio visoku disciplinu. Nakon par mjeseci zavoljeli su ga i imali su vrlo visoko mišljenje o njemu.
Dne 31. ožujka 1920. Versajski ugovor je stupio na snagu i time se njemačka vojska smanjila na samo 100.000 ljudi, što je bilo daleko manje od 2 milijuna vojnika povrh Carske vojske iz 1918. Pošto je general-pukovnik Hans von Seeckt, zapovjednik Reichswehra (Regularna vojska Weimarske Republike Njemačke), trebao reorganizirati vojsku, odlučio je postaviti Rommela na čelo 13. pješačke pukovnije u Stuttgartu. Rommelova stara pukovnija, 124. württembergška pješačka pukovnija, je tijekom reorganiziranja raspuštena. U toj je pukovniji služio devet godina. Tada su se drugi časnici počeli zanimati za Rommela. Izviješća napisana o njemu govorila su o "izvanrednom čovjeku, velikom taktičaru, istaknutom borcu za vrijeme Prvog svjetskog rata, dobrom instruktoru i treneru svojih trupa". To je miran dio u njegovom životu, za vrijeme kojeg sa ženom Lucijom ide na razna putovanja, posjećuje stara bojna polja u Italiji, slave rođendan svog jedinog sina Manfreda koji je rođen u prosincu 1928.
Godinu dana kasnije Rommel je postao instruktor u školi za pješaštvo u Dresdenu. Školski kolege su ga poštovali i smatrali ratnim herojem. Za to vrijeme on počinje pisati svoju knjigu "Infanterie greift an" (Pješaštvo napada), koja je izdana tek 1937., nakon što ju je usavršavao tijekom podučavanja u Potsdamu. Knjiga priča o akcijama koje je Rommel vodio tijekom Prvog svjetskog rata. Knjigom punom anegdota i skečeva oživio je bojna polja iz "Velikog rata", a knjiga se odmah pokazala bestselerom.
Godine 1933. Rommel je promaknut u čin potpukovnika (Oberstleutnant) i dobiva zapovjedništvo nad 3. lovačkim bataljunom iz 17. pješačke pukovnije. Taj se bataljun nalazio u planinama Harz. Rommel se osjećao kao kod kuće. Uživao je tijekom dvogodišnje službe u tom bataljunu. Jednom su ga drugi časnici pozvali da se s njima popne na obližnju planinu i spusti niz nju na skijama. Rommel je prihvatio poziv, spustio se s časnicima tri puta i pozvao ih da se po četvrti put spuste, no oni su to zadihano odbili iako su bili puno mlađi od njega.
Kada je Adolf Hitler došao na čelo Njemačke stvari su se počele mijenjati. 1934. njemačka vojska duplo je povećana, a 1935. je utrostručena, te je počela proizvodnja tenkova i zrakoplova. U rujnu 1934. Rommel se susreo s Hitlerom po prvi put. Bio je zadužen za njegovu sigurnost tijekom posjeta Glosara, grada u podnožju planina Harz.
15. listopada 1935. postavljen je na mjesto instruktora u ratnoj akademiji u Potsdamu. Još je jednom pokazao svoju vještinu i znanje. Rommelov drugi susret s Führerom dogodio se u kasnom ljetu 1936. kada je bio zadužen za organiziranje osiguranja tijekom jednog Hitlerovog putovanja. Hitler ga je osobno pohvalio za odlično organiziranje oružane pratnje. 1937. izlazi Rommelova knjiga "Infanterie greift an" koju je Hitler pročitao s velikim oduševljenjem. Nakon toga, Hitler sve češće poziva Rommela iz Potsdama radi osiguranja tijekom njegovih putovanja.
10. studenoga 1938. promaknut je u čin pukovnika i postavljen je na čelo ratne škole u Wiener Neustadtu. Hitler ga je pozvao još nekoliko puta da organizira njegovu sigurnosnu pratnju dok je putovao vlakom (Hitlerov pokretni stožer), što je rezultiralo promaknućem u čin general-bojnika.
Početak rata – Rommelova divizija duhova mini|lijevo|Rommel sa svojim časnicima u lipnju 1940. u Francuskoj Zaprepašćujuća brzina Blitzkriega kroz Poljsku 1939. i Francusku 1940. pokazale su svijetu svu moć oklopnih jedinica i njihovih zapovjednika, poput generala Mansteina i Guderiana. Rommel je tada još bio nepoznat u svijetu. Tijekom napada na Poljsku zapovijedao je Hitlerovim pokretnim stožerom (vlakom). Hitler je u njemu vidio vjernog zapovjednika. 1940. dodijeljena mu je jedna oklopna divizija koja će ga dovesti do svjetske slave. Bila je to 7. oklopna divizija, kasnije nazvana "Divizija duhova" jer je Rommel njome prolazio duboko iza neprijateljskih linija, a da to neprijatelj nije ni znao. Ured za vojno osoblje htio mu je dodijeliti neku planinsku diviziju, što bi ga učinilo najučinkovitijim na terenu, maksimalno iskorišćujući njegovo iskustvo iz Prvog svjetskog rata, no najvjerojatnije se tu umiješao Hitler osobno, koji mu je htio dodijeliti upravo ono što je Rommel i tražio. Sedma oklopna divizija je bila dio petnaestog oklopnog korpusa pod zapovjedništvom generala Hermanna Hotha. Diviziju je činilo: 34 oklopna vozila tipa I (PzKpfw I), 68 oklopnih vozila tipa II (PzKpfw II), 24 oklopna vozila tipa IV (PzKpfw IV) i 91 tenk 38t (Pz 38t, tenk čehoslovačke proizvodnje koji je početkom rata bio bolji od bilo kojeg njemačkog tenka). Zapovjednik tenkovske pukovnije bio je pukovnik Karl Rothenburg, jedan od najiskusnijih i najboljih zapovjednika oklopnih jedinica u Njemačkoj.