Hrvatske narodne nošnje u Bosni i Hercegovini

thumb|lijevo|Nošnja iz Ivanjske kod Banje Luke, na izboru Top model svijeta 2004. u Kini, u konkurenciji nošnji iz 60 zemalja osvojila je prvu nagradu i proglašena najljepšom nošnjom

Hrvatske narodne nošnje u Bosni i Hercegovini predstavljaju dio kulturne baštine hrvatskog naroda u toj zemlji, s neobično širokim rasponom različitih nošnji. Narodne nošnje i folklor su neodvojivo povezani s načinom života te reflektiraju društvene i kulturne posebnosti pojedinih zemljopisnih područja i podneblja gdje žive Hrvati.

Izraz su likovnog shvaćanja i odražavaju razne povijesne utjecaje. Hrvatske narodne nošnje vrlo su raznolike i bogato izrađene. Do polovice XIX. stoljeća nosilo ih je uglavnom stanovništvo u seoskim sredinama. Po načinu odijevanja prepoznavalo se odakle osoba dolazi. Hrvatske narodne nošnje u Bosni i Hercegovini mogu se podijeliti na dinarske (koje uključuju i hercegovačke), srednjobosanske i posavske.

Povijesni pregled

Na teritoriju Bosne i Hercegovine nailazimo na veliki broj različitih nošnji. Sve ove nošnje formirale su se kroz dugi niz godina i nose u sebi elemente ili pak samo tragove elemenata mnogih kulturnih utjecaja, koji su utjecali na razvoj ne samo nošnji nego i općenito na povijesna i društvena zbivanja. Zbog toga u tim nošnjama nalazimo tragove balkanske, mediteranske i orijentalne kulture. Ovi kulturni utjecaji su ostavili svoj pečat na narodne nošnje i nesumnjljivo doprinijeli njihovoj diferencijaciji. Istražiti kako su izgledali ljudi u narodnim nošnjama je bilo moguće prije svega s materijalnim arheološkim ostacima u vidu tkanina, odjevnih predmeta i nakita. thumb|desno|Nošnje iz Duvna U starim ilirskim grobnicama na Glasincu otkriveni su u nekim grobovima ukrasi od pucadi poredanih tako da pokrivaju cijela prsa, isto kao što je slučaj s tokama. Na ovom nalazištu pronađeni su i okamenjeni ostaci tkanina, omotane oko jednog noža. Jasno se vidi struktura tkanja u četiri nita i u vidu riblje kosti, iste takve nailazimo na šalvarama muškarca u dinarskim i srednjobosanskim nošnjama. Takvi arheološki ostaci iz srednjeg vijeka sačuvani su samo fragmentarno, npr.: ženska kapa u Biloj kod Travnika, razni oblici prstenja, naušnica, a značaj im je pojačan činjenicom da su upotrebljavani i kasnije u XIX. stoljeću. Većina nošnje vlastele u srednjem vijeku je bila izrađena od skupocjenih tkanina uvezenih sa strane. Iz arhivskih dokumenata srednjeg vijeka, uglavnom iz dubrovačkih arhivskih spisa, spominju se npr. haljine ad modum bosnensem, zatim pojas zvan centura larga bosignana, kao dijelovi nošnje bosanske vlastele.

Iz XVI. stoljeća datira i jedan šturi podatak koji kaže da se kršćani obaju vjerozakona odijevaju isto kao i Turci, a razlikuju se samo po tome što ne briju glave kao Turci.Benedikt Kuripešić, "Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530.", Sarajevo 1950., str. 23. Daleko iscrpniji je bio čuveni Evlija Čelebija, koji je ostavio podatke o nošnji iz XVII. stoljeća i to uglavnom o sarajevskoj gradskoj nošnji. Sarajevo je bilo jak trgovački centar, najznačajniji u Bosni i Hercegovini i jedan od jačih na Balkanu. Karavane svakovrsne robe su pristizale i s istoka i sa zapada da bi zadovoljile potrebe šarolikog sastava gradskog stanovništva. Društvene i političke prilike toga vremena utjecale su na promjene u nošnji kroz razne propise u XVIII. stoljeću. Godine 1794. Hašamudin-paša izdao je poseban propis kojim je za bosansku raju bila propisana boja i vrsta odjeće.

Kako muslimani, katolici i pravoslavci, tako su i židovi bili potčinjeni ovim propisima i pokazivali veliku sklonost da se oblače kao i vladajuća klasa. Zbog toga su ponekad morali plaćati kazne. Crvena čoha je bila dozvoljena samo feudalnoj vladajućoj klasi. Pravila su vrijedila i za obuću. Npr. židovske žene su nosile obuću vrlo slično muslimanskim, ali im je bilo zabranjeno nositi žute i crvene čižme. Nemuslimani, muškarci kao i žene, morali su nositi obuću crne boje.

Razdoblje XIX. stoljeća obiluje većim brojem podataka nego ranije. To su uglavnom putopisi koji ponekad ostavljaju i detaljan opis pojedinih nošnji. Među njima su skoro uvijek zabilježeni opisi gradskih nošnji, ali ima i opisa seoskih nošnji: putopisi Ivana Franje Jukića, Ivana Kukuljevića Sakcinskog i Matije Mažuranića. Bilo je to vrijeme tadašnje globalizacije i modernizacije bosanskog društva, vrijeme kada su neke tradicije, pa tako i narodne nošnje, iščezavale ili gubile na snazi, dok su neke nastajale zbog boljih komunikacija, industrijskih otkrića s kraja tog stoljeća i dolaska Austro-Ugarske 1878. godine.

Materijali thumb|desno|Nošnje iz južne Hercegovine, iz Neuma Do kraja XIX. stoljeća narodna nošnja seoskog stanovništva je bila najvećim dijelom domaće proizvodnje. Izrađivale su je žene na selu, a neke dijelove su radile seoske i gradske zanatlije. Materijali za nošnju su izrađivani od vune, lana, konoplje i kože. Od lana i konoplje tkalo se platno za osnovne dijelove: košulju, gaće, kao i ženske marame za pokrivanje glave. Čisti lan se koristio za praznične dijelove nošnje, dok se miješao s konopljom za svakidašnje dijelove. Pamuk koji je bio u velikoj upotrebi u gradskoj nošnji se počeo upotrebljavati na selu krajem XIX. stoljeća i to najprije u srednjoj i istočnoj Bosni, Posavini i Hercegovini. Vuna je imala najveću primjenu u izradi nošnje. Od nje se izrađivalo sukno, nevaljano i valjano, za sve gornje haljetke, kako ljetnje, tako i zimske. Osim toga i za čarape, pregače, tkanice i torbe. Boje su bile bijela, crna i tamnoplava i takvo valjano sukno se upotrebljavalo kod svih etničkih grupa.

Koža se upotrebljavala najčešće u sirovom stanju, neprerađena, samo osušena. Od nje je izrađivana obuća, tj. opanci koji su se nazivali putravci, oputnjaci, fašnjaci. Oputa kojom su se pleli ovi opanci bila je od tanje ovčije ili kozje kože. Pored ovakvih oputara pravili su se i posebni opanci od učinjane kože, a nosili su ih imućniji mladi ljudi krajem XIX. stoljeća, sve dok se cipele nisu pojavile u narodnoj nošnji. Ova pojava se veže ustvari za utjecaj Austro-Ugarske. Od toga su koristi imali oni siromašniji, koji su počeli da nose opanke od učinjane kože, koji su bili jeftiniji od cipela. Opanci od takve kože su se izrađivali najviše u Sarajevu, Visokom, Travniku, Jajcu, Banjoj Luci, Bugojnu, Tuzli, Brčkom, Bijeljini.

Pored materijala domaće proizvodnje u narodnim nošnjama na teritoriju Bosne i Hercegovine, krajem XIX. stoljeća, u manjoj mjeri nalazimo i materijale manufakturne i tvorničke proizvodnje. Tkanine manufakturne proizvodnje uvozile su se još u srednjem vijeku u Bosnu i s Istoka i sa Zapada. Dolazile su najčešće posredstvom dubrovačkih trgovaca. Od ovih materijala najviše su se upotrebljavali somot i crvena čoha. Ovi su materijali se krajem XIX. stoljeća upotrebljavali najviše kod imućnijeg seoskog stanovništva. U Hercegovini, zapadnoj i središnjoj Bosni, poznate su bile ječerme od crvene čohe kod muškaraca, u zapadnoj Hercegovini imućnije djevojke nosile su sadake od crvene čohe, i to praznikom, za razliku od crnih suknenih zubuna koji su bili u redovnoj upotrebi; ženski svitni zubuni u istočnoj Hercegovini izrađivani su od svjetlozelene čohe, dok su raskošne muške dolame bile od zelene ili crvene čohe. Poslije dolaska Osmanlija, taj novi kulturni inventar se ispoljio u upotrebi novih materijala. Primjena ovih materijala se veže prvenstveno za nošnju građanskog i feudalnog staleža, a kasnije se raširila i na seosko prvenstveno bošnjačko stanovništvo.

Najrasprostranjeniji materijal u seoskim nošnjama nekih krajeva krajem XIX. stoljeća, jesu aladža i šamaladža, pamučna ili svilena prugasto tkana materija, tamnocrvene ili tamnoplave i bijele boje. Od nje su najviše izrađivane ženske ječerme i kratke ili duge anterije. Ječerme i 'aladže ušle su u upotrebu kod srpskog i hrvatskog stanovništva središnje Bosne. Pored aladže i šamaladže, veliku upotrebu imao je i atlas, jedna vrsta svilenog satena. Od njega su se u gradu izrađivale ženske libade, salte, anterije, ječerme, a nalazimo ga i na selu, mahom u muslimanskim ženskim nošnjama. Utjecaj Austro-Ugarske i njeno zaposjedanje BiH 1878. godine ostavilo je traga na narodne nošnje, prvenstveno na primjenu materijala. Sve više se upotrebljavaju tvornički materijali. Pored pamučnog platna, na selu se najviše upotrebljava crni saten glot i to za ženske suknje i dimije kod srpskog i hrvatskog stanovništva središnje Bosne, istočne Bosne, Posavine i Hercegovine. U zapadnoj Bosni suknje od ovog materijala počele su se nositi tek pred Drugi svjetski rat. S novim materijalama koji su ulazili u upotrebu, dolazili su i novi krojevi, a s njima i nova terminologija. Većina tih termina je orijentalnog podrijetla: ječerma, fermen, džemadan, koparan, bošča, fes, zubun itd.

Vrste narodnih nošnji

Promatrajući sve narodne nošnje na teritoriju Bosne i Hercegovine, može se prije svega uočiti razlika u načinu odjevanja između gradskog i seoskog stanovnistva, koja je prvenstveno nastajala zbog različite gospodarske moći tih socijalnih grupa. Nošnja u gradovima je bila ujednačena u cijeloj Bosni i Hercegovine, a pojedine varijante između nacionalnih grupa u okviru gradskih nošnji nisu bitnije uticale na njen osnovni stil.

Seoske nošnje se mnogo više međusobno razlikuju. Postoje bitne razlike u načinu odijevanja između pojedinih širokih geografskih oblasti, tako da se izdvajaju tri geografske cjeline: zapadna Bosna s Hercegovinom, srednja i istočna Bosna i Bosanska Posavina. Tako je došlo do podjele narodnih nošnji seoskog stanovnistva na tri glavne grupe ili tri vrste seoskih narodnih nošnji: dinarske nošnje (nošnje zapadne Bosne i Hercegovine), srednjobosanske nošnje uključujući i istočnu Bosnu i treća vrsta, posavske nošnje. Mnogobrojne varijante nošnji različitih etničkih skupina ispoljavale su se u manjim detaljima pojedinih odjevnih predmeta, u njihovoj boji ili načinu nošenja, ali su u osnovi zadržale osnovne karakteristike vrste kojoj pripadaju.

Dinarske nošnje

Dinarske nošnje imaju najveći obujam prostiranja. Obuhvaćaju prostor zapadne Bosne, tj. predjele u sklopu dinarskog planinskog masiva, zalazeći dublje na istok u Bosnu sve do oblasti Imljana, Banjalučke Vrhovine, pa preko Travnika do Rame. Na sjever granica ide sjevernim padinama Grmeča, pa preko Banje Luke do Prnjavora. Na jugu se granica gubi i produžava u samu Hercegovinu, zahvatajući pored nje, i dio Bosne oko Foče i Čajniča, sve do rijeke Lim.Tomo Bratić, Narodna nošnja u Hercegovini, GZM, Sarajevo, 1906. U ovoj široko rasprostranjenoj oblasti nailazimo na veći broj varijanti u nošnjama kod srpskih i hrvatskih etničkih grupa, dok su bosnjačke nošnje veoma ujednačene.

Od hrvatskih narodnih nošnji mogu se nabrojati: debeljačka i ivanjska u okolini Banje Luke, sasinska u okolini Sanskog Mosta, kraljska i zavaljska u okolini Bihaća, kupreška, livanjska, šujička, duvanjska i ramska u tim navedenim krajevima. U Hercegovini se odvajaju dvije varijante humska (Hum - stari naziv za Hercegovinu) i brdska. Humska nošnja zahvaća uglavnom zapadni i srednji dio Hercegovine, uključujući tu i okolinu Mostara, Konjica, Stoca i Ljubuškog, dok se brdska prostire u istočnim dijelovima. Posebnosti u tradicijskom odijevanju Hrvata u pojedinim dijleovima Hercegovine nalazimo u okolici Posušja i Gruda, u Gornjoj i Donjoj Bekiji, u okolici Ljubuškog, Čitluka i Mostara nalazimo belevarsku nošnju, kojoj se naziv dovodi u vezu s bijelom bojom. U mjestima oko Čapljine, Stoca i Neuma nema posebnih naziva za nošnju. Posebnu podvrstu nalazimo u graničnom području između Hercegovine i Bosne, u Klisu ili Neretvici, kraju oko Konjica. thumb|desno|Nošnja iz Kupreškog kraja. Ljepota kupreške narodne nošnje očarava mnoge pa tako o toj ljepoti svjedoči i poštanska marka s likom Kuprešanke u narodnoj nošnji koju je 20. svibnja 2005. godine izdala Hrvatska pošta Mostar.