Ovo je članak o etnologiji Hrvata Bosne i Hercegovine. Ovaj članak je dio serije o etnologiji Hrvata Bosne i Hercegovine, koja ima posebne, detaljne članake za sve ove teme. Ovaj članak se bavi etnologijom hrvatskog naroda na teritoriju današnje Bosne i Hercegovine, od njegova dolaska na to područje do danas.
Život i običaji
mini|lijevo|Žetva na polju mini|lijevo|Djeca igraju igre mini|lijevo|Tetovaže Zavisno od rodova stvarani su zaselci, koja su dobila imena prema topografskom obilježju ili prema rodu. Objekti (kuće, pojate s torom ili ne i sl.) su uglavnom bili ukopani u zemlju najviše s tri strane i uokolo je bila sopa ili nanešena zemlja, a bili su pokriveni s krovom od zimice ili raži (krovnjače), a na sebi su imali ulazna vrata i prozorčiće (pendžere), kojih je bilo i unutra za držanje raznih stvari. Većina građevina bila je s dvije prostorije (jedna za sjedenje, a druga za spavanje), a ispod prostorije za spavanje većinom je bila izba ili šupa. Kuće pokrivane s crijepom (ciglom) nazivane su ciglače.Hasić Online.at Tradicija - Čatma
Uz prepoznatljive običaje, u dvorištima (avlijama) i kućama odvijali su se radovi i na poljima. Sve ono što je bilo u sferi ljudske djelatnosti nužne za svakodnevni život imalo je svoj red i ritam vežući se uz godišnja doba. Tako se mogu pratiti radovi: proljetni (sijanje, oranje, zubljenje, đubrenje, preoravanje, sađenje, okopavanje...), ljetni (plijevljenje, kosidba, vršidba, branje ranih usijeva, uređivanje lana, skupljanje voća za pečenje rakije...), jesenski (trganje kukuruza, žetva klasure, spremanje hrane u trapove, vađenje krumpira, luka, ubiranje i sušenje voća, pravljenje pekmeza...) i zimski (kiseljenje kupusa, spravljenje ostalih kiselih salata, pečenje rakije...).Hasić Online.at Tradicija - Poljodjelski radovi
Poznat je izraz iz Bosanske Posavine: "Prije beba neg nova suknja". Svako dijete je bilo nova radost za sve ukućane. Ipak, najviše se veselilo prvorođenom djetetu, a pogotovo ako je to bio sin. Treće dijete u obitelji bilo je poznato kao dijete sreće. Muškarac (sin), kao metafora ognjišta i jamac da se to ognjište neće zatrti, bio je više na ponos obitelji od kćerke koja će promijeniti prezime. Žena bi se sama porađala (obabila) uz pomoć starije žene iz kuće ili susjedstva, a za to vrijeme bi uz sebe držala moći. Novorođenče zadoji neka druga žena, a ako takvih nema dijete se zalije zašećerenom vodom.Hasić Online.at Tradicija - Rođenje i krštenje
Svaki kraj gaji svoje izrazito prepoznatljive dječje igre, kao i igre za odrasle. One dakako imaju sličnosti s igrama u ostalim dijelovima svijeta koje nastanjuju Hrvati. Pri zajedničkim poslovima bilo je uvijek nadmetanja: znalo se koji je momak najbrži kosac, najbolji orač ili sijač, koja je djevojka najbrža žetelica, prelja, tkalja, vezilja, pletilja, švelja, tko će prvi okopati red kukuruza (istjerati redak), ali i tko će pobijediti u kojoj od narodnih igara. Igre su se najčešće izvodile na ispaši kada su djeca i imala najviše vremena. Naravno, osobito na blagdane, jer su curice u druge dane mogle i pri čuvanju goveda vesti, plesti, presti ili čuvati mlađu braću i sestre, a u novije vrijeme učiti i čitati.Hasić Online.at Tradicija - Dječje narodne igre
Djevojke i momci upoznavali su se najčešće čuvajući stoku ili kod crkve i po dernecima. Momak je dolazio po noći djevojci na sijelo ili ćosanje u pravilu utorkom, četvrtkom, subotom i nedjeljom. Nakon što se odluče za brak, započinje uobičajeni način sklapanja braka prosidbom. Nakon pristanka cure, nastaje veselje do ujutro i dogovore se o datumu svatova, ruhu i broju svatova. Osobe koje su važne u svatovima su: kum, stari svat (starješina svatova), buljbaša (ide na čelu svatova i na kapi nosi pero od pijevca), barjektar i čauš ili pušikobila koji ide na kraju svatovske povorke i časti pićem prolaznike. Na sam dan svatova, nakon što se svatovi okupe, krenulo bi se po mladu, koju kum nakon puno natezanja i izvođenja lažnih mlada otkupi i nakon toga svatovi se uz naknadu obilježavaju, te kratkog čašćenja krenuli bi u crkvu na vjenčanje.Hasić Online.at Tradicija - Svadbeni običaji
Pomoć u slučaju bolesti tražena je od fratara i od narodnih liječnika uglavnom travara. Način liječenja prenosio se s koljena na koljeno. Liječenje se provodilo po određenim recepturama, koje su zavisile od vrste bolesti. Sredstva upotrebljavana u liječenju bila su biljnog i životinjskog podrijetla te ostala sredstva. Postojalo je vrijedno blago liječenja onim što se našlo na našim poljima i livadama, međama i živikama, vrtlacima i vrtlačićima, dakle ljekovitu travu i bilje uopće, od kojih su se spravljali blagotvorni čajevi, sirupi, napitci, sokovi... Trebalao je, dakako, dobro znati razlikovati bilje i ne ubrati nešto nekorisno ili otrovno, znati vrijeme branja i način sušenja te pravo pohranjivanje u drvenim posudama.Hasić Online.at Tradicija - Kako su se liječili ljudi
U našem narodu je ostao izraz “alaliti se” u smislu oprostiti. To je bio trenutak i podmirenja nekih neizravnanih računa s bližnjima. Bolesnik je tražio oprost, a ni najtvrđe srce ne bi bilo toliko kapriciozno i ne znam koja pogreška nije bila neoproštena. Valjalo je strogo voditi računa da se bolesniku dok je pri svijesti dovede svećenik. Obavila se sveta ispovijed, bolesnik se pričestio i primio bolesničko pomazanje (ranije se zvalo posljednja pomast pa je sam izraz posljednja izazivao strah u ljudi). U selu bi se brzo saznalo za smrt, jer bi netko iz kuće zajaukao. Najčešće i najprirodnije je bilo da to učini kćer.Hasić Online.at Tradicija - Običaji pri smrtu i ukopu pokojnika
Odavno su Hrvati u Bosni i Hercegovini izabrali zaštitnike svojih sela. Blagoslovi sela su imali zajednički karakter. Naime, pojedina sela su imala svatko svoga zaštitnika i taj dan se zvao blagoslov, a patron župe je bio neki drugi svetac ili Blažena Djevica Marija. Običaji vezani za vjerske datume su uz blagoslov groblja i polja u proljeće, kada se nakon mise održava dernek i odlazi se po kućama na zajedničko slavlje uz jelo i piće. Tu treba još spomenuti paljenje svitnjaka (lomača) za Ivandan i Ilindan, oko koji su se okupljali i pričali, a pepelu su pridavana ljekovita svojstva pa bi ujutro po njemu bosi gazili s uvjerenjem da narednu godinu neće dobiti naboje i bradavice.Hasić Online.at Tradicija - Blagoslov sela
Otajstvo Božića oblikovalo je vjerničko doživljavanje blagdana Božića hrvatskih katolika do te mjere da se opravdano govori o hrvatskom Božiću. Božić je stoljećima odgajao hrvatskog čovjeka, i to ne samo u kršćanskoj vjeri, nego i za temeljne ljudske vrednote. Hrvatski je vjernik od Božića učio i naučio da nije najveće zlo kad je dijete rođeno na slamici oštroj, ako može računati s ljubavlju roditelja. Isto vrijedi i za najveći kršćanski blagdan, Uskrs.
Sicanje (tetoviranje hrvatskih katolika u Bosni i Hercegovini) datira još iz vremena kada je Bosna i Hercegovina pala pod osmanlijsku vlast. Kako su Turci otimali kršćansku djecu i slali ih u Tursku da budu janjičari i sluge (kao što su oteli i djecu bosanske kraljice Katarine, koja je BiH u nasljeđe ostavila Svetoj Stolici u Rimu, sve dok joj se djeca ne vrate katoličkoj grudi i vjeri), katolici su tako željeli zaštitili svoju djecu i zauvijek ih obilježiti, kako bi znali kome pripadaju. Kasnije su Turci običavali iskoristiti pravo prve bračne noći, tj. spavali bi s tek vjenčanom djevojkom prije nego to učini njezin muž. Po predaji, katolici su tako tetovirali svoje djevojke, kako bi bile odbojne muslimanima i kako bi u slučaju da ih odvedu, uvijek znale što su nekad bile.
Narodne nošnje
thumb|lijevo|Nošnje iz Duvna thumb|desno|Nošnje iz južne Hercegovine, iz Neuma mini|desno|Imovinsko stanje i etničko-vjersku pripadnost stanovnika grada Mostara možemo spoznati po boji fesova i pojasa. Na teritoriju Bosne i Hercegovine nailazimo na veliki broj različitih nošnji. Sve ove nošnje formirale su se kroz dugi niz godina i nose u sebi elemente ili pak samo tragove elemenata mnogih kulturnih utjecaja, koji su utjecali na razvoj ne samo nošnji nego i općenito na povijesna i društvena zbivanja. Zbog toga u tim nošnjama nalazimo tragove balkanske, mediteranske i orijentalne kulture. Ovi kulturni utjecaji su ostavili svoj pečat na narodne nošnje i nesumnjljivo doprinijeli njihovoj diferencijaciji. Istražiti kako su izgledali ljudi u narodnim nošnjama je bilo moguće prije svega s materijalnim arheološkim ostacima u vidu tkanica, odjevnih predmeta i nakita.
Promatrajući sve narodne nošnje na teritoriju Bosne i Hercegovine, može se prije svega uočiti razlika u načinu odjevanja između gradskog i seoskog stanovnistva, koja je prvenstveno nastajala zbog različite gospodarske moći tih socijalnih grupa. Nošnja u gradovima je bila ujednačena u cijeloj Bosni i Hercegovine, a pojedine varijante između nacionalnih grupa u okviru gradskih nošnji nisu bitnije uticale na njen osnovni stil.
Seoske nošnje se mnogo više međusobno razlikuju. Postoje bitne razlike u načinu odijevanja između pojedinih širokih geografskih oblasti, tako da se izdvajaju tri geografske cjeline: zapadna Bosna s Hercegovinom, srednja i istočna Bosna i Bosanska Posavina. Tako je došlo do podjele narodnih nošnji seoskog stanovnistva na tri glavne grupe ili tri vrste seoskih narodnih nošnji: dinarske nošnje (nošnje zapadne Bosne i Hercegovine), srednjobosanske nošnje uključujući i istočnu Bosnu i treća vrsta, posavske nošnje. Mnogobrojne varijante nošnji različitih etničkih skupina ispoljavale su se u manjim detaljima pojedinih odjevnih predmeta, u njihovoj boji ili načinu nošenja, ali su u osnovi zadržale osnovne karakteristike vrste kojoj pripadaju.
Dinarske nošnje imaju najveći obujam prostiranja. Obuhvaćaju prostor zapadne Bosne, tj. predjele u sklopu dinarskog planinskog masiva, zalazeći dublje na istok u Bosnu sve do oblasti Imljana, Banjalučke Vrhovine, pa preko Travnika do Rame. Na sjever granica ide sjevernim padinama Grmeča, pa preko Banje Luke do Prnjavora. Na jugu se granica gubi i produžava u samu Hercegovinu, zahvatajući pored nje, i dio Bosne oko Foče i Čajniča, sve do rijeke Lim.Tomo Bratić, Narodna nošnja u Hercegovini, GZM, Sarajevo, 1906. U ovoj široko rasprostranjenoj oblasti nailazimo na veći broj varijanti u nošnjama kod srpskih i hrvatskih etničkih grupa, dok su bosnjačke nošnje veoma ujednačene.
Od hrvatskih narodnih nošnji mogu se nabrojati: debeljačka i ivanjska u okolini Banje Luke, sasinska u okolini Sanskog Mosta, kraljska i zavaljska u okolini Bihaća, kupreška, livanjska, šujička, duvanjska i ramska u tim navedenim krajevima. U Hercegovini se odvajaju dvije varijante humska (Hum - stari naziv za Hercegovinu) i brdska. Humska nošnja zahvaća uglavnom zapadni i srednji dio Hercegovine, uključujući tu i okolinu Mostara, Konjica, Stoca i Ljubuškog, dok se brdska prostire u istočnim dijelovima. Posebnosti u tradicijskom odijevanju Hrvata u pojedinim dijleovima Hercegovine nalazimo u okolici Posušja i Gruda, u Gornjoj i Donjoj Bekiji, u okolici Ljubuškog, Čitluka i Mostara nalazimo belevarsku nošnju, kojoj se naziv dovodi u vezu s bijelom bojom. U mjestima oko Čapljine, Stoca i Neuma nema posebnih naziva za nošnju. Posebnu podvrstu nalazimo u graničnom području između Hercegovine i Bosne, u Klisu ili Neretvici, kraju oko Konjica.