Branko Lentić (Milna, 1938. – Zagreb, 2018.) hrvatski je novinar i redatelj dokumentarnih filmova.
Životopis
Novinarski i redateljski rad
U novinarstvu od 1966. Sav radni vijek proveo je na Hrvatskoj televiziji, od početka 1966. do umirovljenja 1993., te nakon njega kao autor dokumentarnih filmova i mentor mlađih novinara. Počeo je kao autor i urednik emisija za mlade. Pročuo se dokumentarnom serijom Objektiv 350.
Bio je urednik programa Televizije Zagreb 1969. – 1972., kada je smijenjen jer se nije odupro hrvatskom proljeću.
U početku osamdesetih godina izborio se, potaknut suradnjom Alpe-Adria, da se 1982. pokrene televizijski magazin Alpe-Dunav-Jadran. kroz koji je Televizija Zagreb približavala publici ideju srednjoeuropskog zajedništva, unatoč protivljenjima iz krugova Jugoslavenske radiotelevizije. "S beogradske televizije su govorili kako ponovno želimo uspostaviti Austro-Ugarsku i slično."http://www.nacional.hr/clanak/41978/prva-tv-emisija-koja-je-presla-zeljezni-zastor
Bio je prvi direktor Hrvatske televizije 1990. – 1992.
Bio je i predsjednik Međunarodnog konzorcija za koprodukciju dokumentarnih filmova, koji je okupio niz televizijskih kuća (BBC, NTV, RAI, STV), te član žirija na mnogim festivalima u zemlji i svijetu.
Autor je više od dvjesto dokumentarnih filmova. Njihova dokumentarna vrijednost priznata je odmah, ali tek kasnije su ustalilo mišljenje o njihovoj izrazitoj filmskoj vrijednosti. Već sedamdesetih godina svjetski televizijski stručnjaci počinju proučavati Lentićev specifičan stil i pisati o njemu. Lentić snima kao naizgled distanciran svjedok, bez komentiranja, uspostavljajući tako izravan kontakt publike s „malim“, praktički anonimnim junacima svojih filmskih priča. "Svaki čovjek“, kaže Lentić, „može biti junak filma. Samo to treba znati vidjeti".http://ontv.se/info/101561274786100-dokuteka
Među tim filmovima kultni status ima Iza Lože, kroniku gledišta splitskih dokoličara na Gaginu štekatu Iza Lože. Svjedok polazi od uplakane djevojčice u modrom kaputiću u koloni izbjeglica iz Vukovara. Žulj opisuje pridošlice, radnike koji traže posao i mogućnosti boljega života, nastanjeni u faveli iznad Rijeke, često i bez struje i bez vode, stvarajući obitelji, pokušavajući živjeti neki normalan život. Mjesto koje hoće živjeti o Vranjičanima kojima život ugrožava cementara i azbest snimljen je 1976., a danas gotovo da je aktualniji. Svi ti i mnogi drugovi Lentićevi filmovi su ne samo dokument svoga doba, nego i izvrsni filmovi, temeljeni na minimalnoj poetici dokumentarca.
Obitelj
Brat je novinara Ante Lentića i povjesničara umjetnosti Ivana Lentića.
Filmografija (djelomična)
Ljudi s periferije (1967.) Grga (1968.) Zagreb – bijeli grad (1969.) Đurđica Bjedov ili o sreći (1970.) Zadar je najbolji (1974.) Dinamitaši (1974.) Dobro jutro, Avdići (1975.) Cestom koje nema (1975.) Mjesto koje hoće živjeti (1976.) Tjedan jednog liječnika (1976.) Žulj (1976.) IV f (1977.) Iza Lože (1978.) Govori Tijarica (1979.) Tajna djedove tamburice (1982.) Svjedok (1994.)
Nagrade i priznanja
Brojne domaće i strane nagrade za dokumentarne emisije odnosno filmove Nagrada "Otokar Keršovani" za životno djelo (2001.)
Izvori
Lentić, Branko Lentić, Branko Kategorija:Životopisi, Milna Kategorija:Hrvatska televizija Kategorija:Zaposlenici HRT-a