Vivien Leigh (Darjeeling, Indija, 5. studenog 1913. – London, 8. srpnja 1967.), engleska kazališna i filmska glumica. Osvojila je dva Oscara za uloge pripadnica višeg sloja s Juga Amerike, Scarlett O'Hara u Zameo ih vjetar (1939.) i Blanche DuBois u Tramvaju zvan čežnja (1951.). Bila je i plodna kazališna glumica, a često je nastupala sa svojim mužem, Laurenceom Olivierom, koji je režirao nekoliko njezinih predstava. Tijekom tridesetogodišnje kazališne karijere, nastupala je u ulogama heroina u komedijama Noela Cowarda i Georgea Bernarda Shawa pa do klasičnih šekspirijanskih likova kap što su Ofelija, Kleopatra, Julija i Lady Macbeth.
Leigh je često mislila kako je ne shvaćaju ozbiljno zbog njezine ljepote, ali kao njezina najveća prepreka pokazalo se njeno krhko zdravlje. Kako je cijelog života patila od bipolarnog poremećaja, stekla je reputaciju teške suradnice, radi čega joj je patila i karijera. Dodatno ju je oslabila tuberkuloza, koja joj je prvi put dijagnosticirana sredinom četredesetih. Ona i Olivier su se razveli 1960., a Leigh je nakon toga sporadično radila na filmu i u kazalištu, sve do smrti od tuberkuloze.
Rani život i i glumačka karijera
Leigh je rođena kao Vivian Mary Hartley u Darjeelingu, Zapadni Bengal, u Britanskoj Indiji, u obitelji Ernesta Hartleyja, britanskog časnika u indijskoj konjici, i Gertrude Robinson Yackje. Vjenčali su se u Kensingtonu, London 1912. 1917., Ernest Hartley premješten je u Bangalore, dok su Gertrude i Vivian ostali u Ootacamundu. Vivian Hartley prvi put se pojavila u kazalištu s tri godine, recitirajući dječju pjesmicu u majčinoj glumačkoj amaterskoj grupi. Gertrude Hartley pokušavala je svojoj kćeri usaditi sklonost literaturi pa ju je upoznala s djelima Hansa Christiana Andersena, Lewisa Carrolla i Rudyarda Kiplinga, kao i s pričama iz grčke mitologije. Kao jedino dijete, Vivian Hartley poslana je 1920. u samostan u Roehamptonu u Engleskoj. Njezina najbolja prijateljica u samostanu bila je buduća glumica Marueen O'Sullivan, kojoj se povjerila da želi postati "velika glumica".
Obrazovanje je završila u Europi, vrativši se roditeljima 1931. Otkrila je da jedan film Maureen O'Sullivan igra u londonskom West Endu pa je rekla roditeljima da želi postati glumica. Oboje su je podržali u toj namjeri, a otac joj je pomogao da se upiše na Kraljevsku akademiju dramskih umjetnosti u Londonu.
Krajem 1931., upoznala je Herberta Leigha Holmana, poznatog kao Leigh, trinaest godina starijeg odvjetnika. Iako on nije podnosio "kazalištarce", vjenčali su se 20. prosinca 1932., a ona je napustila studij. 12. listopada 1933. je rodila kćer, Suzanne, ali se osjećala zatvoreno u kućanskom životu. Prijatelji su je predložili za manju ulogu u filmu Things Are Looking Up, što je bio njezin filmski debi. Angažirala je agenta, Johna Gliddona, koji je mislio da ime "Vivian Holmes" nije prikladno za glumicu, a nakon što je odbio njezin prijedlog, "April Morn", kao svoje profesionalno ime uzela je "Vivien Leigh". Gliddon ju je preporučio Alexanderu Kordi kao potencijalnu filmsku glumicu, ali Korda je odbio smatrajući kako nema glumačkog potencijala.
Nakon uloge u predstavi The Mask of Virtue 1935., Leigh je zaradila sjajne kritike nakon čega su slijedili intervjui i novinski članci. Među potonjima je bio i jedan iz Daily Expressa u kojem je intervjuer naglasio kako joj se "munjevito promijenio izraz lica", što je bilo prvo javno spominjanje njezinih karakterističnih promjena raspoloženja. Korda, koji je prisustvovao njezinoj premijeri, je priznao svoju grešku i potpisao s njom filmski ugovor, napisavši joj ime "Vivien Leigh". Nastavila je s predstavom, ali kada ju je Korda preselio u veće kazalište, Leigh nije mogla adekvatno reproducirati svoj glas, ni zadržati pozornost tolike publike, pa je predstava ubrzo skinuta s repertoara.
Susret s Laurenceom Olivierom lijevo|mini|Leigh s Laurenceom Olivierom Laurence Olivier vidio je Leigh u Mask of Virtue, a prijateljstvo među njima se razvilo nakon što joj je on čestitao na izvedbi. Dok su glumili ljubavnike u filmu Vatra iznad Engleske (1937.), među Olivierom i Leigh se razvila privlačnost, a nakon što je snimanje završeno, počeli su vezu. Tijekom tog vremena, Leigh je pročitala roman Margaret Mitchell Zameo ih vjetar i naložila agentu da je predloži Davidu O. Selznicku, koji je planirao filmsku verziju. Rekla je novinaru, "Sama sam se angažirala za ulogu Scarlett O'Hara", a filmski kritičar C. A. Lejeune prisjetio se razgovora iz istog perioda u kojem "nas je Leigh sve osupnula" tvrdnjom da Laurence Olivier "neće glumiti Rhetta Butlera, ali ću ja glumiti Scarlett O'Hara. Čekajte i vidjet ćete."
Leigh je u Olivierovoj produkciji Hamleta u londonskom kazalištu Old Vic glumila Ofeliju, a Olivier se kasnije prisjetio kako joj se raspoloženje rapidno promijenilo prije nego što je trebala izaći na pozornicu. Bez ikakve provokacije, počela je vikati na njega, a onda zašutjela i počela zuriti u prazno. Odglumila je bez poteškoća, a sutradan se vratila rutini. Bilo je to po prvi put da je Olivier svjedočio takvom ponašanju s njezine strane. Počeli su živjeti zajedno; Holman i Olivierova žena, glumica Jill Esmond, odbili su dati razvod svojim supružnicima.
Leigh se u filmu A Yank at Oxford (1938.) pojavila s Robertom Taylorom, Lionelom Barrymoreom i Maureen O'Sullivan, u prvom svom filmu koji je primijećen i u Sjedinjenim Državama. Tijekom produkcije je stekla reputaciju teške i nerazumne osobe, a Korda je rekao njenom agentu da njezin ugovor neće biti produžen ako se i dalje bude tako ponašala.
Međunarodni uspjeh
Olivier se pokušavao probiti u inozemstvu; unatoč svom uspjehu u Britaniji, nije bio dobro poznat u Sjedinjenim Državama, a raniji pokušaji da se predstavi na američkom tržištu su propali. Kako mu je ponuđena glavna uloga u produkciji Orkanskih visova (1939.) Samuela Goldwyna, otputovao je u Hollywood, ostavivši Leigh u Londonu. Goldwyn i redatelj filma, William Wyler, ponudili su Leigh sporednu ulogu Isabelle, ali ju je odbila, rekavši da će glumiti samo Cathy, ulogu koja je već dodijeljena Merle Oberon. mini|Leigh u filmu Zameo ih vjetar (1939.) Hollywood je bio usred razvikane potrage za glumicom koja će utjeloviti Scarlett O'Hara u produkciji Zameo ih vjetar (1939.) Davida O. Selznicka. Leighin američki agent bio je londonski predstavnik agencije Myron Selznick (Myron je bio Davidov brat), a u veljači 1938. je rekla da se i njeno ime stavi među kandidatkinje. Tog mjeseca, David Selznick ju je gledao u Vatri iznad Engleske i Yank at Oxford i tada je postala jedna od najozbiljnijih kandidata za ulogu. Između veljače i kolovoza, Selznick je pogledao sve njene engleske filmove, a u kolovozu je počeo pregovarati s producentom Alexanderom Kordom, s kojim je Leigh bila pod ugovorom do kraja te godine. 18. listopada, Selznick je poslao povjerljiv dopis redatelju Georgeu Cukoru, "Još se nadam protiv nade za tu novu djevojku". Leigh je otputovala u Los Angeles, navodno da bi bila s Olivierom. Kad je Myron Selznick, koji je predstavljao i Oliviera, sreo Leigh, pomislio da posjeduje kvalitete koje traži njegov brat. Odveo je Leigh i Oliviera na set gdje je snimana scena požara skladišta u Atlanti, i predstavio Leigh. Sljedećeg dana, Leigh je pročitala scenu za Selznicka, koji je organizirao probu i napisao svojoj ženi, "Ona je neočekivani pobjednik i izgleda prokleto dobro. Samo za tvoje uši: sve je spalo na Paulette Goddard, Jean Arthur, Joan Bennett i Vivien Leigh.". Redatelj George Cukor se složio i pohvalio Leighinu "nevjerojatnu volju", koja je ubrzo dobila ulogu.
Snimanje se pokazalo teškim iskustvom za Leigh; Cukor je otpušten, a doveden je Victor Fleming, s kojim se Leigh često prepirala. Ona i Olivia de Havilland potajno su se sastajale s Cukorom po noći i vikendima u potrazi za njegovim savjetom o tome kako bi trebale odigrati svoje uloge. Sprijateljila se s Clarkom Gableom, njegovom suprugom Carole Lombard i de Havilland, ali se sukobila s Lesliejem Howardom, s kojim je trebala snimiti nekoliko emocionalnih scena. Zbog njezina poremećaja, ponekad je morala raditi sedam dana tjedno, često dokasno u noć, a nedostajao joj je Olivier koji je radio u New Yorku. Napisala je Leighu Holmanu, "Prezirem Hollywood... nikad se neću naviknuti na ovo - kako mrzim filmsku glumu." De Havilland je 2006. odgovorila na tvrdnje o Leighinom bijesnom ponašanju tijekom snimanja Zameo ih vjetar, što je objavljeno u biografiji Laurencea Oliviera. Branila je Leigh, rekavši, "Vivien je bila besprijekorno profesionalna, besprijekorno disciplinirana na snimanju Zameo ih vjetar. Brinule su je dvije stvari: da da sve od sebe u izrazito teškoj ulozi i to što je bila odvojena od Larryja (Olivier), koji je bio u New Yorku."
Zameo ih vjetar donio je Leigh trenutnu pozornost i slavu, ali ona je rekla, "Ja nisam filmska zvijezda - ja sam glumica. Biti filmska zvijezda - samo filmska zvijezda - je tako lažan život, koji se povodi lažnim vrijednostima i publicitetom. Glumice dugo traju i uvijek se nađe divnih uloga." Između deset Oscara koje je osvojio Zameo ih vjetar, bila je i nagrada za najbolju glumicu za Leigh.
Brak i zajednički projekti desno|mini|iz Mosta Waterloo (1940.) U veljači 1940., Jill Esmond pristala je dati razvod Laurenceu Olivieru, a i Holman se pristao razvesti od Leigh, iako su ostali dobri prijatelji do kraja Leighina života. Esmond je odobreno skrbništvo nad Tarquinom, njezinim sinom s Olivierom, a Holmanu je dodijeljeno skrbništvo nad Suzanne, njegovom kćeri s Leigh. 30. kolovoza Olivier i Leigh su se vjenčali u Santa Barbari, Kalifornija, a na svečanosti su bili prisutni samo njihovi kumovi, Katharine Hepburn i Garson Kanin.
Leigh se nadala da će nastupiti s Olivierom pa je otišla na probu za Rebeccu, film koji je trebao režirati Alfred Hitchcock s Olivierom u glavnoj ulozi, ali nakon što je vidio probu Selznick je rekao da ona nije pravi izbor, s čime se složio i Hitchcock, a i Leighin mentor, George Cukor. Selznick je primijetio da nije pokazivala nikakav entuzijazam za ulogu sve dok glavna uloga nije pripala Olivieru, a kasnije je angažirao Joan Fontaine. Nije joj dopustio ni da se pridruži Olivieru u Ponosu i predrasudama (1940.), a Greer Garson je preuzela ulogu koju je Leigh namijenila sebi. U Mostu Waterloo trebali su nastupiti Olivier i Leigh, no Selznick je Oliviera zamijenio s Robertom Taylorom, tada na vrhuncu karijere. Unatoč Leighinoj nevoljkosti da nastupi bez Oliviera, film ne samo da je bio popularan među publikom i kritikom, nego je postao i njezin omiljeni film.
Ona i Olivier postavili su kazališnu produkciju Romea i Julije na Broadwayu. Njujorški tisak pisao je o brakolomstvu koje je označilo vezu između Oliviera i Leigh i pitao se zašto se ne vraćaju u Englesku kako bi doprinijeli ratnim naporima, dok su kritičari bili neprijateljski raspoloženi njihovim sudjelovanjem u produkciji. Brooks Atkinson iz New York Timesa je napisao, "Iako su gđica. Leigh i g. Olivier zgodan mladi par, jedva glume skupa." Dok je većina krivnje svaljena na Olivierovu glumu i režiju, i Leigh je bila kritizirana. Bernard Grebanier je napisao "tankoj, prodavačkoj kvaliteti glasa gđice. Leigh." Par je u projekt uložio gotovo cijelu ušteđevinu, a neuspjeh je bila financijska katastrofa za njih.
Zajedno su snimili Ta Hamiltonova žena (1941.) s Olivierom u ulozi Horatija Nelsona i Leigh kao Emma Hamilton. S Britanijom koja je bila sudionik Drugog svjetskog rata, bio je to jedan od nekoliko holivudskih filmova s pro-britanskim sentimentom. Film je bio jako popularan u Americi, ali je najveći uspjeh doživio u Sovjetskom Savezu. Winston Churchill organizirao je prikazivanje filma na zabavi na kojoj je bio Franklin Delano Roosevelt, a prisutnima se obratio riječima, "Gospodo, mislim da će vas interesirati ovaj film, budući da prikazuje velike događaje slične onima kojih ste upravo dio." Olivierovi su bili česti gosti kod Churchilla do kraja njegova života.