Hypsilophodon ("Hypsilophusov zub") bio je rod ornitopoda iz razdoblja rane krede. Nastanjivao je današnju Englesku.
Prvi ostaci Hypsilophodona pronađeni su 1849. godine, a 1869. godine imenovana je tipična vrsta, Hypsilophodon foxii. Mnogo ih je pronađeno i na otoku Wight i oni su omogućili da se bolje shvati njegova građa. Bio je malen dvonožac i biljojed (vjerojatno i svejed). Hypsilophodon je dosezao duljinu od 1,8 m i bio je težak oko 20 kilograma. Bio je sposoban za vrlo brzo trčanje. Imao je šiljastu glavu s oštrim kljunom koji je koristio za otkidanje biljaka.
U starijim istraživanjima bilo je mnogo netočnih zaključaka u vezi s Hypsilophodonom: da je živio na drveću, da je imao oklop, da je dosezao duljinu od 2,3 metra i da je živio i izvan Wighta. Tijekom prošlih desetljeća nova istraživanja polako su dokazivala da su te tvrdnje bile netočne.
Otkriće i vrste mini|lijevo|Ilustracija bloka Mantell-Bowerbank Prvi ostaci Hypsilophodona otkriveni su tijekom ranih dana paleontologije, 1849. godine, kada su radnici na otoku Wightu iskopali tzv. blok Mantell-Bowerbank. Jedanj njegov dio prodan je Gideonu Mantellu, a drugi prirodoslovcu Jamesu Scottu Bowerbanku. Tada se smatralo da kosti pripadaju mladom Iguanodonu: tako ga je prvo opisao Mantell 1849. godine,Mantell, G.A., 1849, "Additional observations on the osteology of the Iguanodon and Hylaeosaurus", Royal Society of London, Philosophical Transactions, 139: str. 271. - 305. a potom i Richard Owen 1855. godine.Owen, R., 1855, Monograph on the fossil Reptilia of the Wealden and Purbeck formations. Part II. Dinosauria (Iguanodon). [Wealden]. Palaeontographical Society Monographs, London, 7: str. 1. - 54.
To mišljenje ostalo je do 1870. kada je paleontolog Thomas Henry Huxley, shvativši da je to zapravo nova vrsta, objavio potpuniji opis Hypsilophodona kakvog ga danas znamo. Godine 1868. odobren mu je pristup primjerku kojeg je u siječnju te godine pronašao velečasni William Fox,Fox, W.D., 1868, "On the skull and bones of an Iguanodon", British Association for the Advancement of Science, Annual Report for 1867, London, 38: str. 64. - 65. koji je ranije otkrio još ostataka te životinje.Fox, W.D., 1866, "Another new Wealden reptile", Athenaeum 2014: str. 740. Taj primjerak uključivao je lubanju, koja nije pronađena na bloku Mantell-Bowerbank. Huxley je prvo obznanio novu vrstu tijekom jednog predavanja 1869. godine; tekst tog predavanja, koji je objavljen te iste godine, omogućio je prihvaćanje službenog naziva te životinje, pošto je priložen i njezin dovoljno kvalitetan opis.Huxley, T.H., 1869, "On Hypsilophodon, a new genus of Dinosauria", Geological Society of London, Abstracts of Proceedings, 204: str. 3. - 4. Huxley je 1870. godine to proširio u puni članak u kojem je on, kao prvi istraživač, primijetio da su pripadnici Ornithischia (koji u to vrijeme nisu bili poznati pod tim nazivom) imali preponsku kost okrenutu prema natrag, kao kod današnjih ptica.Huxley, T.H., 1870, "On Hypsilophodon foxii, a new dinosaurian from the Wealden of the Isle of Wight", Geological Society of London, Quarterly Journal, 26: str. 3. - 12.
Tipična vrsta nazvana je Hypsilophodon foxii. Postoji nesigurnost u vezi s nazivom roda, koji se često direktno prevodi s grčkog kao "zub s visokim grebenom". Zapravo ga je Huxley, analogno načinu na koji je rod Iguanodon dobio svoj naziv ("iguanin zub"), namjeravao nazvati prema nekom postojećem gušteru biljojedu, pa je u tu svrhu odabrao rod Hypsilophus i kombinirao njegov naziv s grčkim ὀδών, odon, "zub".Darren Naish, 2009., The Great Dinosaur Discoveries, A & C Black, London, str. 46. Hypsilophodon prema tome znači "Hypsilophusov zub". Na Grčkom ὑψίλοφος, hypsilophos, znači "onaj koji ima visoku krijestu, onaj visoke krijeste" i odnosi se na kožu na leđima koja je kod tog guštera formirala lepezu, a ne na zube samog Hypsilophodona, koji ni u kojem slučaju nemaju visok greben.P.M. Galton, 2009., "Notes on Neocomian (Lower Cretaceous) ornithopod dinosaurs from England - Hypsilophodon, Valdosaurus, "Camptosaurus", "Iguanodon" - and referred specimens from Romania and elsewhere", Revue de Paléobiologie, Genève 28(1): str. 211. - 273.
lijevo|mini|Holotipna lubanja NHM R197 Holotipni primjerak ovog roda, NHM R197, je lubanja koju je pronašao Fox. Blok Mantell-Bowerbank paratipni je primjerak; njegova dva dijela kombinirana su u kolekciji Prirodoslovnog muzeja kao primjerci NHM 28707, 39560-1.
Owen, međutim, nije bio uvjeren da Hypsilophodon predstavlja novi rod, pa ga je 1874. godine preimenovao u Iguanodon foxii.Owen, R., 1874, Monograph on the fossil Reptilia of the Wealden and Purbeck formations. Supplement No. 5. Dinosauria (Iguanodon). [Wealden and Purbeck]. Palaeontographical Society Monographs 27, str. 1. - 18. To je ipak ponovo odbio John Whitaker Hulke, koji je od Foxa dobio neke dodatne primjerke,Hulke, J.W., 1873, "Contribution to the anatomy of Hypsilophodon foxii. An account of some recently acquired remains", Geological Society of London, Quarterly Journal, 29: str. 522. - 532. 1874. godine opisao navodni očuvani štit,Hulke, J.W., 1874, "Supplemental note on the anatomy of Hypsilophodon foxii", Geological Society of London, Quarterly Journal, 30: 18-23 i 1882. objavio punu osteologiju vrste.Hulke, J.W., 1882, "An attempt at a complete osteology of Hypsilophodon foxii, a British Wealden dinosaur", Royal Society of London, Philosophical Transactions, 172: str. 1053. - 1062. U kasnijem razdoblju broj primjeraka povećao je Reginald Walter Hooley. Baron Franz Nopcsa je 1905. godine posvetio jedno istraživanje rodu Hypsilophodon,Nopcsa, F., 1905, "Notes on British dinosaurs. Part I. Hypsilophodon", Geological Magazine, London, (5) 2: str. 203. - 208. a to je isto 1936. uradio i William Elgin Swinton,Swinton, W.E., 1936, "Notes on the osteology of Hypsilophodon, and on the family Hypsilophodontidae", Zoological Society of London, Proceedings, 1936: 555-578 prilikom postavljanja dva restaurirana kostura u British Museum of Natural History.Swinton, W.E., 1936, "A new exhibit of Hypsilophodon", Natural History Magazine, London, 5: str. 331. - 336.
Moderna istraživanja o Hypsilophodonu počela su istraživanjima Petera Malcolma Galtona i njegovom tezom iz 1967. godine.Galton, P.M., 1967, On the anatomy of the ornithischian dinosaur Hypsilophodon foxii from the Wealden (Lower Cretaceous) of the Isle of Wight, England. unpublished Ph.D. Thesis, University of London, King’s College, UK, 513 pp mini|Primjerci NHM R5829 i R5830 Iako se i dalje pronalaze novi primjerci, većina poznatih primjeraka Hypsilophodona otkrivena je između 1849. i 1921. godine i vlasništvo su Natural History Museuma koji je preuzeo kolekciju od Mantella, Foxa, Hulkea i Hooleya. U njoj se nalazilo oko dvadeset jedinki. Osim holotipnog i paratipnog, najznačajniji su primjerci: NHM R5829, kostur jedne velike jedinke; NHM R5830 i NHM R196/196a, kosturi mladih jedinki; i NHM R2477, blok s lubanjom i dvije izolirane kralježnice. Fosili s drugih lokacija, posebno s juga Britanije, iz Portugala i Španjolske, nekada su se priključivali rodu Hypsilophodon. Galton je 2009. godine, međutim, zaključio da su primjerci s juga Britanije bili ili neodredivi ili primjerci roda Valdosaurus, a da su primjerci iz ostatka Europe pripadali drugim vrstama koje su bile srodne Hypsilophodonu. To ostavlja primjerke s otoka Wight kao jedine poznate autentične primjerke roda Hypsilophodon. Ti primjerci pronađeni su u Sloju Hypsilophodona, metar debelom lapornom sloju koji je izložen u liniji dugoj 1200 metara koja se proteže duž hrbata Cowleaze usporedno s jugozapadnom obalom otoka Wighta. Dio je formacije Wessex i potječe iz razdoblja kasnog Barremija, prije oko 126 milijuna godina. Dojave da se Hypsilophodon može naći i u novijoj formaciji Vectis Galton je 2009. godine smatrao nedokazanim.
Trenutno je priznata samo jedna vrsta roda Hypsilophodon, Huxleyeva izvorna H. foxii. Galton i James Jensen su 1978./1979. godine, na temelju jedne bedrene kosti iz Južne Dakote, primjerka AMNH 2585 kojeg je 1891. pronašao George Reber Wieland, imenovali novu vrstu, Hypsilophodon wielandi.Galton, P.M. & J.A. Jensen, 1978., "Remains of ornithopod dinosaurs from the Lower Cretaceous of North America", Brigham Young University, Geology Studies, Provo, 25(3): str. 1. - 10. Tu se vrstu prije promatralo kao pokazatelj postojanja kopnenog mosta između Sjeverne Amerike i Europe,Galton, P.M. & J.A. Jensen, 1975., "Hypsilophodon and Iguanodon from the Lower Cretaceous of North America", Nature 257: str. 668. - 669. ali se sada smatra intermedijarnim primitivnim ornitopodom. Galton ga je 2009. godine razmatrao kao nomen dubium, zato što bi bedrena kost prema podrijetlu sedimenta mogla pripadati rodu Zephyrosaurus.
Opis mini|Umjetnički prikaz Hypsilophodona Hypsilophodon je bio relativno malen dinosaur, premda ne tako malen kao, primjerice, Compsognathus. Za rod Hypsilophodon obično se procjenjuje maksimalna dužina od 2,3 metra. Taj je zaključak donio Galton u svom istraživanju iz 1974. kada je, na temelju jedne bedrene kosti (BMNH R 167) izračunao dužinu od 2,28 metara.Galton, P.M., 1974., The ornithischian dinosaur Hypsilophodon from the Wealden of the Isle of Wight. British Museum (Natural History), Bulletin, Geology, London, 25: str. 1. ‑ 152c. Galton je 2009. godine, međutim, zaključio da je ta bedrena kost zapravo pripadala Valdosaurusu, te je smanjio dužinu Hypsilophodona na najviše 1,8 metara, jer je u tom slučaju najveći primjerak NHM R5829 s bedrenom kosti dužine 202 milimetra. Tipični primjerci dugi su oko 1,5 metara. Hypsilophodon je dosezao pola metra visine. Gregory S. Paul je 2010. godine procijenio težinu od 20 kg za životinju od dva metra.Paul, G.S., 2010, The Princeton Field Guide to Dinosaurs, Princeton University Press str.. 275.
Kao i većina malenih dinosaura, Hypsilophodon je bio dvonožan. Građa njegovog tijela bila je u potpunosti prilagođena trčanju. Lagan kostur, nizak, aerodinamičan stav tijela, dugi donji udovi i krut, imobiliziran rep za održavanje ravnoteže: sve mu je to omogućavalo da se kreće izuzetno brzo za njegovu veličinu. Galton je 1974. godine zaključio da spada u Ornithischije koji su bili najbolje prilagođeni trčanju.
Premda je živio u vremenu kad su živjeli i posljednji dinosauri, u kredi, Hypsilophodon je imao mnogo primitivnih osobina. Na primjer, imao je pet prstiju na gornjim udovima i četiri na stopalima. Kod Hypsilophodona je peti prst dobio specijaliziranu funkciju: pošto se mogao sklopiti nasuprot drugima, služio je za držanje hrane. Iako je imao kljun kao i većina pripadnika Ornithischia, Hypsilophodon je, također, zadržao pet šiljastih trokutnih zuba u prednjem dijelu gornje čeljusti. Za razliku od njega, većina dinosaura biljojeda se do rane krede razvila dovoljno da izgubi prednje zube; postoji, međutim, debata glede funkcije zuba kod Hypsilophodona, jer su oni možda služili u neke druge svrhe osim ishrane. U stražnjem dijelu gornje čeljusti nalazilo se do 11 zuba, a u donjoj do 16. Njihov broj je varirao, ovisno o veličini životinje. Zadnji zubi imali su oblik lepeze.
Lubanja Hypsilophodona bila je kratka i relativno velika. Njuška je bila trokutnog oblika, vrlo zašiljena i završavala je kljunom u gornjoj čeljusti, čiji je rub bio upadljivo niži od reda zuba u gornjoj čeljusti. Očne šupljine bile su vrlo velike. Koštani prsten od petnaest malenih koštanih pločica podržavao je vanjsku površinu oka. Stražnji dio lubanje bio je dosta visok s prilično velikom i visokom jagodičnom i kvadratojugalnom kosti, koje su odvajale visoko postavljen maleni otvor u lubanji iza očnih šupljina.