Judaizam je najstarija živuća monoteistička religija među velikim svjetskim religijama, oblikovana vjerovanjem u jednog, transcendentnog Boga koji se objavio Abrahamu, Mojsiju i kasnijim prorocima. Temelji se na spisima Tanaha, koji su u grčkome prijevodu nazvani Biblijom (grč. Βίβλος, knjiga), odakle dolazi i ime svete knjige Židova i kršćana. Nastao je među staroizraelskim plemenima na području nekadašnje Mezopotamije, većim dijelom na području današnjeg Iraka, manje Irana i Sirije. thumb|Judaika – obredni predmeti: svijećnjaci, etrog-kutija, šofar, pokazivač Tore, Tanah, natla/keli minijatura|Grčki svitak Tore iz Ioannine, izložen u Židovskom muzeju u New Yorku. Prema biblijskoj predaji, Bog se objavio proroku Mojsiju i predstavio se imenom Jahve (hebr. יהוה, JHWH prema Izlazak 3,14-15), kao bog Abrahama, Izaka i Jakova koje Židovi smatraju prvim patrijarsima. Prema biblijskoj kronologiji, Abraham je živio u 19. st. pr. Kr.. Biblijski tekstovi prikazuju ga kao patrijarha kojega je Bog izabrao da narod povede u obećanu zemlju – Kanaan. Računajući od Abrahama, judaizam je star 3800 godina. Abrahama Židovi nazivaju prvim Židovom i ocem – Avraham Avinu (Abraham naš otac). Bog mu je obećao potomstvo i zemlju (Postanak 12,1-3), a znak tog saveza je obrezanje (Postanak 17,5-14).
Prema Kenethu Atkinsonu, judaizam je jedinstvena religija po tome što dvije dominantne svjetske religije, kršćanstvo i islam, svoje korijene vuku iz judaizma, priznajući svetost tekstovima hebrejske Biblije i dijeleći s judaizmom određene točke nauka. Zato Atkinson kaže da se islam i kršćanstvo ne mogu u potpunosti razumjeti, ako se ne pokuša razumjeti i judaizam.
Judaizam je, među velikim svjetskim religijama, jedinstven i po združenosti vjerske pripadnosti s etničkim identitetom, gdje uz vjerske doktrine i liturgiju obuhvaća i kulturne, etničke i pravne običaje židovskog naroda. Prelaskom na judaizam, konvertiti uz novu vjeru dobivaju i novu narodnost, novu obitelj i domovinu (patriu), što nije slučaj u kršćanstvu, islamu, hundaizmu i budizmu. Židov može svoju vjeru odbaciti ili skrivati, no u zajednici ostaje prihvaćen kao Židov sve dok ne prijeđe na drugu vjeru.
Nazivlje Naziv "judaizam" dolazi iz Ioudaismos (grč. Ἰουδαϊσμός, lat. Iudaismus). Kao i ime Židov (hebr. Yehudi), izvorno potječe od Yehudah (hebr. יהודה, Juda). Prema biblijskoj predaji, Juda je jedan od dvanaest Jakovljevih sinova, Jakova se u Bibliji također naziva Izraelom. Narod koji potječe od Jude su Judejci, nazivaju ih i Sinovima Izraela i Izraelcima. "Yahadut" (hebr. יהדות, od Jude) označava posebna obilježja judejskog etnosa, te obuhvaća religiju, filozofiju, kulturu i način života židovskog naroda.
Židovi su se izvorno nazivali Hebrejiima (hebr. עִבְרִי, ibri). U Tori se prvi puta naziv pojavljuje u opisu Abrahama (Postanak 14,13). Prema nekim tumačenjima, riječ Hebrej dolazi od Eber, Abrahamov predak (Postanak 10,21). Drugi korijen tumače kroz hebrejski glagol avar (prijeći), što bi značilo „onaj koji dolazi s druge strane”, simbolizirajući Abrahamov dolazak s druge strane rijeke Eufrat te njegovo duhovno i moralno odvajanje od drugih naroda.
Bog u judaizmu Bog u judaizmu je vrhovno biće, stvoritelj svijeta, sudac i upravitelj povijesti, objekt kojemu se iskazuje ljubav, divljenje, poslušnost i obožavanje, vrhovni zakonodavac židovskoga naroda. Njegovi su božanski atributi svemoguć, sveznajuć, sveprisutan, transcendentan, ali i imanentan i vječan.
Biblijski tekstovi Boga prikazuju kao nekoga tko želi biti prisutan u ljudskoj povijesti. Opisuje ga ljudskim kvalitetama koje ponekad djeluju i proturječnima: strog je, ali brzo prašta; izvan je ljudskog razumijevanja, no kroz zakone daje dar mudrosti. Izraelu daruje učenje kroz objavu. U Bibliji, Izrael je izabrani Božji narod, "sveti narod". Prema židovskom pogledu, Jahve je nacionalni Bog Izraela, no istovremeno, Biblija ga prikazuje i kao Boga svih naroda koji će ga po primjeru Izraela upoznati.
U židovskoj vjerskoj praksi Božje osobno ime smatra se presvetim za izgovaranje te ga vjernici najčešće oslovljavaju naslovom Adonai („Gospod”), što je u skladu s Božjom zapovijedi da uzalud ne spominju ime Božje (Izlazak 20,7). Kao najstariji vanbiblijski pisani izvor koji spominje ime Jahve, često se navodi hijeroglifski natpis o narodu Shasu od JHW iz 14. st. pr. Kr., nađen u 19. stoljeću u hramu u Solebu, na zapadnoj obali Nila na području današnjeg Sudana.
Osnivač judaizma minijatura|Freska Mojsija (Mojsije i gorući grm) iz sinagoge Dura-Europos u Siriji, oko 244. godine.Većina fresaka iz sinagoge Dura-Europos danas se čuva u Yale University Art Gallery u New Havenu (SAD), dok se manji dio nalazi u Nacionalnom muzeju Damaska (Sirija). Judaizam nema jednog osnivača u klasičnom smislu, nego se smatra da nastaje postupno kroz savez Boga i izraelskog naroda, pri čemu se Abraham tradicionalno smatra praocem naroda i vjere, a Mojsije (hebrejski Moše, oko 1225. pr. Kr.) ključnim prorokom i zakonodavcem, koji prenosi Toru i oblikuje religijski zakon. Moderni znanstvenici Mojsija smatraju osnivačem izraelskog naroda zbog njegove ključne uloge u emancipaciji izraelskog naroda, te ga vide kao začetnika religijskog pravnog sustava. Iako se samo mali broj zakona u Bibliji može izravno pripisati Mojsiju, smatra se da je Izraelu, putem saveza s Jahvom i svojim pravnim odlukama u Kadešu, dao početke religijskog zakonodavstva te tako postavio temelje pravnom sustavu kojega su židovski proroci i svećenici kasnije nastavili razvijati. Mojsije je, u judaizmu, najviši među prorocima, jer se, prema Bibliji, samo njemu Bog objavljivao izravno: „Ne pojavi se više prorok u Izraelu ravan Mojsiju – njega je Jahve poznavao licem u lice“ (Ponovljeni zakon 34,10).
Biblija, kao najstariji primarni izvor o Mojsiju, prikazuje događaje u kojima mu se Bog objavljuje, predstavljajući se kao Bog Abrahama, Izaka i Jakova (Izlazak 3,15). Nakon što je, prema Bibliji, izveo Izraelce iz Egipta, Mojsiju je na brdu Sinaj Bog objavio Deset Božjih zapovijedi i ostale zakone. U knjizi Izlaska Bog Izraelce naziva svojim izabranim narodom, te uz Mojsijevo posredovanje s tim narodom sklapa savez (Izlazak 19,5-6). Savez je, prema Bibliji, uvjetovao da Izraelci poštuju zakone koje im je Bog objavio preko Mojsija (Izlazak 19-24).
Od najranijih vremena sinagoga je isticala božanski izvor Petoknjižja i vjerovala da ga je Mojsije zapisao po Božjem nadahnuću. Religije koje su se razvile na temelju judaizma dugo su dijelile isto mišljenje. Moderna biblijska kritika osporava izravno Mojsijevo autorstvo i pripisuje mu samo dio zakona u različitim oblicima. Prema mišljenju stručnjaka, iako Mojsije vjerojatno nije bio autor cjelovite pisane Tore, vjeruje se da je bio utemeljitelj usmene Tore, odnosno tradicije usmenog poučavanja i tumačenja zakona, koja je prethodila i postala temelj Petoknjižju.
Židovske svete knjige Judaizam se temelji na Tanakhu, hebrejskoj Bibliji, koja sadrži 24 knjige, među kojima je vjernicima najsvetija Tora (Petoknjižje). Vjerovalo se da ju je, zapisujući Božje riječi, napisao Mojsije te je tradicija smatra plodom božanske objave. minijatura|Mojsije, skulptura Ivana Meštrovića iz 1952. (Sveučilište Syracuse u New Yorku) Spisi Biblije nastajali su od 1200 g. pr. Kr. do 100 g. pr. Kr., a u sadašnjem je obliku najvjerojatnije od 2. st.
U kršćanstvu Za hebrejsku Bibliju iz kršćanske perspektive koristi se naziv Stari zavjet, u odnosu na Novi zavjet kršćanske Biblije. Judaizam ne priznaje Novi zavjet, kao ni deuterokanonske knjige pisane na grčkome jeziku koje su u kršćanstvu uvrštene u kanon starozavjetnog dijela kršćanske Biblije.
Hebrejska Biblija počinje spisima o stvaranju, a završava spisima koji govore o povratku u Svetu Zemlju i obnovi Jeruzalema. Kršćanska Biblija ima isti početak, no završava tekstovima koji najavljuju dolazak Mesije. Prema Atkinsonu, to pokazuje kako su knjige Tanaha, iako prihvaćene i u judaizmu, kršćanstvu i islamu, preslagivanjem stale u službu različite teološke poruke.
Razdioba Biblije Tanakh se dijeli na tri skupine tekstova:
Tora (Petoknjižje) – najsvetiji je dio židovskog Svetog pisma; sadrži pet „Mojsijevih“ knjiga: Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi i Ponovljeni zakon Nevi'im (Proroci) – obuhvaća Prve i Kasnije proroke (Jošua, Suci, Samuel, Kraljevi, Izaija, Jeremija, Ezekiel i Dvanaest malih proroka) Ketuvim (Spisi) – Psalmi, Mudre izreke, Pjesma nad pjesmama, Tužaljke, Propovjednik, Estera, Rut, Job, Daniel, Ezra-Nehemija i Ljetopisi
Sadržaj Spisi hebrejske Biblije izvorno su većinom bili napisani na hebrejskom, a manjim dijelom na aramejskom jeziku. Opisuju povijest, ideje i društvene okolnosti izraelskih plemena i Judejaca. U biblijskom pripovijedanju Bog se objavljuje izabranom narodu te ga vodi, štiti i savjetuje, intervenirajući u ovozemaljska zbivanja.
Uz zakone, propise i pripovijesti o povijesti izraelskih plemena, biblijski tekstovi sadrže i starije narativne motive, poput priče o potopu, koje pokazuju sličnost s tekstovima drevnog Bliskog istoka, primjerice s Epom o Gilgamešu. U suvremenim biblijskim studijima postoji širok akademski konsenzus da su knjige hebrejske Biblije nastajale unutar kulturnog i književnog konteksta drevnog Bliskog istoka, što se u židovskoj teologiji nastoji pomiriti s tradicionalnim vjerovanjem o božanskoj objavi.
Hebrejska Biblija počinje spisima o stvaranju, a završava spisima koji govore o povratku u Svetu Zemlju i obnovi Jeruzalema. Kršćanska Biblija ima isti početak, no završava tekstovima koji najavljuju dolazak Mesije. Prema Atkinsonu, to pokazuje kako su knjige Tanaha, iako prihvaćene i u judaizmu, kršćanstvu i islamu, preslagivanjem stale u službu različite teološke poruke.
Tora mini|Otvoreni svitak Tore
Tora je, prema judaizmu, objavljena Božja riječ, te ima središnje mjesto u vjerskom životu Židova. Prema židovskoj tradiciji, Mojsiju je na Sinaju Bog objavio 613 zakona koje Židovi smatraju svetima, a koji su sadržani u deset Božjih izjava. Deset Božjih zapovijedi je prema tom tumačenju pojednostavljeni naziv za grčki "dekalog", odnosno deset iskaza. Tora sadrži propise koji uređuju privatni, društveni, vjerski i pravni život zajednice. U Septuaginti, prvom grčkom prijevodu Biblije, Tora je prevedena kao Nomos (Zakon), no u židovskoj tradiciji ona je više od pravnog sustava, Tora je za Židove Božje učenje koje zahtijeva praktičnu primjenu u svakodnevnom životu.
Židovski vjerski zakon naziva se halaha (put, način hodanja). Halaha predstavlja sustav pravila izvedenih iz Tore i Talmuda, koji reguliraju vjersku praksu i etičko ponašanje vjernika. Talmud Uz Toru, Talmud ima ključno značenje u židovskom vjerskom i pravnom životu. Riječ je o opsežnoj zbirci postbiblijskih rasprava, tumačenja, pravnih propisa, etičkih rasprava i pripovijesti. Nastajao je između 3. i 6. stoljeća te je pisan hebrejskim i aramejskim jezikom. Sastoji se od dva dijela: Mišna – temeljni tekst Gemara – rabinski komentari Postoje dva glavna redakcijska oblika Talmuda: Jeruzalemski Talmud (5. st.) i Babilonski Talmud (6. st.).
Mišna Mišna je podijeljena u šest poglavlja:
Zeraʿim („Sjeme“) – poljoprivredni zakoni Moʿed („Blagdan“) – propisi o Šabatu i blagdanima Nashim („Žene“) – brak i razvod Neziqin („Štete“) – građansko i kazneno pravo Qodashim („Svete stvari“) – hramske žrtve Ṭohorot („Čistoće“) – ritualna čistoća
Zohar