Katedrala, često navođena i kao Projekt Katedrala (engl. The Cathedral), hrvatsko je intermedijalno, računalno posredovano i interaktivno izložbeno-izvedbeno umjetničko djelo izvedeno 23., 24. i 25. veljače 1988. u Galeriji proširenih medija u Zagrebu. Djelo je ostvareno kroz šest javnih izvedbi, uz produkciju i izravni prijenos Radija 101.
Autori koncepcije bili su Boris Bakal, Darko Fritz, Stanko Juzbašić, Ivan Marušić Klif i Goran Premec. Kao ostali autori i autorski suradnici u dokumentaciji projekta navode se Alenka Bobinsky, Joško Lešaja i Vladimir Petek. U stručnoj literaturi djelo se opisuje kao rani primjer interaktivnog računalno i tehnološki posredovanog prostora te kao važna pojava na prijelazu iz kasne jugoslavenske medijske umjetnosti prema novomedijskim praksama 1990-ih.
Djelo je bilo zamišljeno kao računalno koordiniran multimedijalni ambijent u kojemu su kontrolu nad promjenama u prostoru dijelili izvođači i publika. Posjetitelji su svojim kretanjem aktivirali zvučne, svjetlosne, projekcijske i video elemente rada, pa je prostor instalacije funkcionirao kao sustav koji se mijenjao prolaskom publike kroz njega.
Kontekst Katedrala je nastala u okružju zagrebačke intermedijalne, izvedbene i medijske umjetnosti druge polovice 1980-ih. Galerija proširenih medija djelovala je u sklopu Hrvatskog društva likovnih umjetnika na današnjem Trgu Ante Starčevića u Zagrebu, a u literaturi se navodi kao jedno od važnih mjesta zagrebačke medijske i proširenomedijske scene toga razdoblja.
Pozivnica projekta bilježi da se Katedrala odvijala u Galeriji proširenih medija na Starčevićevu trgu, u prostoru čiji je voditelj bio Mladen Stilinović. Pozivnicu je dizajnirao Darko Fritz, naručitelj je bio, inicijator projekta Katedrala, Boris Bakal, a izvedena je tehnikom višestrukog fotokopiranja na obojenom papiru.
Projekt je polazio od shvaćanja prostora kao aktivnog nositelja naracije. Posjetitelji nisu bili samo promatrači, nego su svojim prolaskom i kretanjem kroz instalaciju pokretali dijelove rada. U kasnijem eseju Fragmenti o prostoru Boris Bakal prostor opisuje kroz upisivanje radnje, iščitavanje događaja iz prostora i mogućnost performativnosti komunikacije i kretanja u javnom prostoru.
Koncept i umjetničke reference Katedrala je povezivala više povijesnih, umjetničkih i teorijskih referenci. Jedna od njih bila je ideja Gesamtkunstwerka, odnosno objedinjavanja različitih umjetničkih medija u jedinstvenom djelu. Pojam Gesamtkunstwerk u teorijskim se objašnjenjima najčešće veže uz ideju jedinstva umjetnosti, odnosno interakciju više umjetničkih vrsta i žanrova u jednom djelu. Katarina Pejović kasnije je Katedralu opisala kao „autentično prizivanje ideala Gesamtkunstwerka”, ali s punom sviješću o nadolazećoj tehnološkoj revoluciji i preplitanju umjetnosti i tehnologije.
Druga programska linija odnosila se na povijest prevođenja djela iz jednoga medija u drugi: od akvarela i crteža Viktora Hartmanna, preko skladbe Slike s izložbe Modesta Petroviča Musorgskog iz 1874., do scenskog rada Vasilija Kandinskog na temelju Musorgskijeve skladbe iz 1928. godine. U literaturi se kao jedna od vremenskih referenci navodi i 1987., godina smrti Andyja Warhola; prema navodu Darka Fritza u intervjuu koji prenosi Dijana Protić, datum prve izvedbe namjerno je izabran 23. veljače, na prvu godišnjicu Warholove smrti.
Važna referenca bila je i ideja „katedrale” povezana s Josephom Beuysom i razgovorima koje su 1985. u knjižnici Kunsthalle Basel vodili Joseph Beuys, Jannis Kounellis, Anselm Kiefer i Enzo Cucchi, uoči njihove zajedničke izložbe u Kunsthalle Basel u proljeće 1986. godine. Izložbu četvorice umjetnika prikazao je Max Weschler u časopisu Artforum 1986. Razgovori su objavljeni u njemačko-talijanskom izdanju Ein Gespräch – Una discussione te u francuskom izdanju Bâtissons une cathédrale („Sagradimo katedralu”). U tom se kontekstu naziv i simbolički sloj projekta Katedrala mogu povezati s Beuysovim shvaćanjem umjetnosti kao proširenog društvenog, duhovnog i stvaralačkog procesa te s dijalogom umjetnika različitih europskih kulturnih prostora.
Prostorna struktura Postav Katedrale bio je podijeljen u tri cjeline: Mussorgsky Hall, Kandinsky Hall i Beuys Hall. Podjela prostora slijedila je logiku kretanja publike kroz galeriju i omogućila prijenos slike, zvuka i drugih podataka između prostorija.
U prvoj prostoriji, nazvanoj po Musorgskom, publika je ulazila u predvorje galerije. Ondje su bili postavljeni vizualni objekti i mobili koji su istodobno funkcionirali kao zvučni objekti. Kretanje publike pratila je kamera, a slika se prenosila na monitor u sljedećoj prostoriji; istodobno je publika u prvoj prostoriji mogla pratiti zbivanje iz treće prostorije. Foto-senzori su registrirali prolaz posjetitelja i utjecali na produkciju zvuka.
Druga prostorija bila je nazvana po Kandinskom. U njoj su dijaprojektori prikazivali fotografije i skice Kandinskijeva scenskog rada prema Musorgskijevim Slikama s izložbe. U prostoru se nalazila i kinetičko-zvučna referenca na Duchampov Akt koji silazi niz stube, a kamera i foto-senzori nastavili su pratiti i prevoditi kretanje publike u audiovizualne događaje.
Treća prostorija bila je nazvana po Josephu Beuysu. U njoj je središnje mjesto zauzimala instalacija od monitora i izvedbeni element s tenorom Joškom Lešajom. Prema opisu u literaturi, Lešaja je bio povezan elektrodama koje su bilježile moždane, odnosno bioelektrične signale, a ti su signali utjecali na produkciju zvuka i dijaprojekcija. Na bočnim zidovima nalazile su se dijaprojekcije; prema dokumentaciji projekta, tijekom događaja projiciralo se približno tisuću slika različita podrijetla, uključujući prirodne fenomene, mikro i makro fotografije, industrijske krajolike i vizualni materijal iz medijske stvarnosti.
Tehnologija i interakcija Katedrala je koristila tada dostupnu računalnu, video, zvučnu, projekcijsku i senzorsku opremu kako bi kretanje publike pretvorila u promjenjive zvučne i vizualne događaje. Informacije o položaju i kretanju posjetitelja prenosile su se MIDI komunikacijskim kanalom. Glazbeno računalo iz tih je informacija izvodilo zvučne rutine, dok su bioelektrični impulsi izvođačeva organizma pokretali tonske generatore. Prolazak publike bilježili su i mikrofoni, a zvučne skupine obrađivale su se pomoću triju računala za simulaciju različitih prostornih akustika.
U tehničkom smislu djelo je povezivalo video monitore u zatvorenom video-prijenosnom sustavu, dijaprojektore, zvučničke sustave, akustički tretirane zidove, elektroencefalograf, MIDI pretvarače, foto-senzore, kamere i mikrofone. Prema Protić, u izvedbi su upotrijebljeni Emulator II i glazbeno računalo povezano sa sintetizatorom, a autori su morali sinkronizirati niz tehničkih uređaja kako bi ostvarili multimedijalni sustav rada.
Sustav je djelovao kroz dva glavna ulaza: prolazak publike i elektroencefalografske signale izvođača. Foto-senzori, odnosno senzori prisutnosti, registrirali su kretanje posjetitelja, dok su elektrode na glavi pjevača bilježile moždanu aktivnost. Ti su podaci, prevedeni u zvučne i vizualne promjene, činili osnovu interaktivnosti rada.
Katalog i vizualni identitet
Katalog, brošuru odnosno prospekt projekta osmislili su autori Katedrale: Boris Bakal, Stanko Juzbašić, Darko Fritz, Ivan Marušić i Goran Premec, a izveli su ga i doradili Darko Fritz i Željko Serdarević iz Studija Imitacija Života. Mreža dizajnerskog sjećanja bilježi Darka Fritza kao dizajnera, Borisa Bakala kao naručitelja te Zagreb, odnosno Tiskaru Horetzky, kao mjesto izrade kataloga.
Katalog ima 16 stranica i oblikovan je kao zrcalna struktura. Na stranicama 8 i 9 nalazi se fotomontaža u negativu s prikazom četiri zagrebačka „hrama”: katedrale na Kaptolu, pravoslavne crkve u Preobraženskoj ulici, džamije u Borovju i srušene sinagoge u Praškoj ulici. Stranice su tiskane crnim tekstom, crnim fotografijama, bijelim grafizmima i crvenom podlogom, a kao grafička podloga koristi se notni papir s natpisom „Carpentier, No 969 Anemicinema”.
Pozivnica za otvorenje reciklirala je oblikovanje kataloga, a nastala je tehnikom višestrukog fotokopiranja na žutom papiru.
Recepcija i historiografija
Likovna kritičarka Ana Lendvaj u prikazu premijere u Večernjem listu opisala je Katedralu kao multimedijalni glazbeno-likovno-scenski projekt premijerno ostvaren u Galeriji proširenih medija HDLUZ-a i kao kolektivno autorsko djelo Borisa Bakala, Darka Fritza, Stanka Juzbašića, Ivana Marušića i Gorana Premeca.
Vladimir Stojsavljević u Studentskom listu objavio je prikaz pod naslovom „Zbunjenja publika”, u kojem je projekt opisao kao predstavljanje rada grupe alternativaca te komentirao odnos složenoga kataloga, filozofskih referenci, galerijskog prostora i reakcija publike na izvedbu.
Katarina Pejović u tekstu o Borisu Bakalu iz 2007. smješta Katedralu u kontinuitet Bakalovih istraživanja izmještanja, ali naglašava da je riječ o skupnom autorskom djelu koje su oblikovali Bakal, Juzbašić, Marušić Klif, Premec i Fritz. U istom tekstu ističe se multisenzorni i interaktivni karakter rada, prijenos podataka putem MIDI-ja, real-time prevođenje podataka iz jednoga medija u drugi, uporaba encefalograma i računalna simulacija akustike prostora.
Klaudio Štefančić u tekstu Nove mreže novih medija navodi Katedralu i Media Scape kao važne primjere novomedijske umjetnosti u Hrvatskoj, odnosno kao projekte u kojima se novi mediji pojavljuju kao umjetnički medij i alat za proširenje postojećih umjetničkih diskursa. Prema Štefančiću, Katedrala je bila zamišljena kao multimedijalni interaktivni galerijski ambijent oblikovan i kontroliran računalima, elektroničkim uređajima, ekranima i drugim novomedijskim objektima.
Dijana Protić u doktorskom radu o multimedijalnoj i digitalnoj umjetnosti u Hrvatskoj i Sloveniji Katedralu navodi kao jedan od početnih radova u kronološkom mapiranju umjetničke produkcije od 1988. nadalje. Prema Protić, projekt je bio jedna od ranih računalno generiranih interaktivnih okolina, a iz današnje perspektive predstavlja vrijedan pionirski umjetnički rad u području multimedijalne i digitalne umjetnosti u Hrvatskoj.
Kasnija dokumentacija i restauracija informacije
Deseta obljetnica projekta obilježena je 1998. projektom Katedrala – restauracija informacije. Projekt je uključivao informativno-dokumentacijske i medijske akcije, konferenciju o povijesti hrvatske medijske umjetnosti i njezinih mreža te izlaganje dokumentacije vezane uz Katedralu u KIC-u.
Konferencija je održana 24. veljače 1998. paralelno u Kulturno-informativnom centru i u studiju Radija 101. Radijskoj audio-vezi između tih dvaju prostora dodana je internetska video-konferencija, a događaj je bio emitiran uživo. U KIC-u su sudjelovali Bojan Baletić, Goran Blaguš, Nina Bulovec, Ladislav Galeta, Joško Lešaja, Matko Meštrović, Seadeta Midžić, Vladimir Petek i Goran Sergej Pristaš, dok su u studiju Radija 101 sudjelovali autori projekta.
Godine 1999. HRT-ova emisija Transfer prikazala je prilog Projekt Katedrala i medijska umjetnost u Zagrebu. U emisiji su sudjelovali Boris Bakal, Darko Fritz, Stanko Juzbašić i Ivan Marušić Klif, a prilog je Katedralu smjestio u širi kontekst razvoja medijske umjetnosti u Hrvatskoj.
Projekt je dobio i video-dokumentacijske nastavke. Vladimir Petek izradio je Katedrala: elementi anticipacije, peterostruku video-prezentaciju u programu 50. svjetskog festivala neprofesionalnog filma i videa, u okviru FAVIT Video Multivision programa.Vladimir Petek, Katedrala: elementi anticipacije, FAVIT Video Multivision, program br. 58, 50. svjetski festival neprofesionalnog filma i videa, Kino savez Hrvatske, 1988.
Značenje
Katedrala se danas može promatrati kao rani primjer interaktivne, imerzivne i novomedijske umjetničke prakse u Hrvatskoj. U njoj su se spojili prostorna instalacija, izvedba, video, zvuk, računalna obrada, MIDI komunikacija, senzorska tehnologija, elektroencefalografski signali i sudjelovanje publike.