Ljetopis Popa Dukljanina (lat. Regnum Sclavorum, Kraljevstvo Slavena; poznato i kao Barski rodoslov) je crnogorska i južnoslavenska srednjovjekovna kronika nastala, po mišljenju većine povjesničara, u 12. stoljeću u Baru: njezin je autor najvjerojatnije anonimni svećenik Barske nadbiskupije,Opća i nacionalna enciklopedija, str. 280. koja je u to vrijeme bila sjedište Arhiepiskopije Dukljanske crkve.Jean Hardouin, Acta Conciliorum et Epistolae decretales ac Constitutiones summorum Pontificum
Ljetopis započinje riječima:Ljetopis Popa Dukljanina, na crnogorskom jezikuU latinskom izvorniku: "Rogatus a vobis dilectis in Christo fratribus, ac venerabilibus sacerdotibus sanctae sedis Archiepiscopatus Dioclitanae ecclesiae..."
Ljetopis je jedan od najstarijih izvora i kompilacija za hrvatsku, crnogorsku i slavensku povijest, vjerojatno na temelju pripovijednih i drugih izvora iz 12. stoljeća, koji je sastavio anonimni autor nazvan Pop Dukljanin, svećenik u Baru. Odatle i naziv Barska kronika, dok je sam autor djelo nazvao Kraljevstvo Slavena (lat. Sclavorum Regno).Proleksis enciklopedija Ljetopis popa Dukljanina Pop Dukljanin rabio je starije slavenske predloške i sastavke iz 11. i 12. stoljeća, koji nisu sačuvani. Djelo opisuje zamišljeno kraljevstvo Slavena, kralja Svatopluka, koji je održao sabor na polju Dalmi, legendu o osnutku Dubrovnika, povijest Duklje i dr., a obuhvaća događaje na prostoru hrvatske i srpske srednjovjekovne države, osobito Duklje od 5. do najdetaljnije 12. stoljeća.Hrvatska enciklopedija Ljetopis Popa Dukljanina Najstariji sačuvani prijepis je na latinskom od oko 1650., dok je po mogućem starijem izvorniku Mavro Orbini 1601. godine objavio knjigu na talijanskom jeziku Il regno degli Slavi. Godine 1666. objavio ga je na latinskom Ivan Lučić u svojoj povijesti De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex. Djelo je utjecalo na rani panslavizam u Hrvata. Takozvana hrvatska redakcija (14–15. st.) donosi legendu o ubojstvu kralja Zvonimira, Slaveni postaju Hrvati, a Svatopluk postaje Budimir. O djelu su napisani brojni historiografski radovi.
Paralelno sa slavenskim originalom, koji je izgubljen, nastao je i latinski prijevod, zahvaljujući čijim je prijepisima iz 17. stoljeća ovaj vrijedni spomenik južnoslavenske pismenosti i sačuvan. U skladu sa stavovima latinske srednjovjekovne historiografije, autor kronike Gote i Slavene smatra istim narodom, pa svoju povijest Kraljevstva Slavena počinje doseljavanjem Gota u oblast bivše rimske provincije Prevalis (današnja Crna Gora), krajem 5. stoljeća.
Pregled djela
S 12. stoljećem počinju ozbiljniji napori da se u kronikama, zapravo tek teško sabranim bilješkama osvijetli crkvena ili politička prošlost nekoga grada ili kraja. I takvi su pokušaji vezani za glavna crkvena središta, dakle za one gradove koji su imali ili željeli imati prvenstvo na Jadranu. To valja isticati zbog toga što takve kronike i slična djela nose pečat ne baš uvijek objektivna rada.
Prijepisi mini|150px|Il Regno de gli Slavi Nije slučaj da je najveću pažnju u historiografiji privuklo djelo, koje to kao stvarni povijesni izvor najmanje zaslužuje. To je poznati Ljetopis Popa Dukljanina ili Barski rodoslov, djelo nekoga pobliže nepoznatoga barskoga svećenika. Prema nepotvrđenim istraživanjima Eduarda Peričića, moguće je da se radi o nadbiskupu Grguru.Mužić, Ivan, str. 14. Djelo je nastalo u drugoj polovici 12. stoljeća i došlo je do nas u četiri redakcije. Osnovnu, latinsku je napisao sam pop Dukljanin. U uvodu latinske redakcije, autor ljetopisa naveo je da je kako bi udovoljio željama onih koji su ga zamolili, preveo ljetopis sa slavenskog na latinski jezik.Mužić, Ivan, str. 27.-31.
Najstariji sačuvani prijepis je na latinskom jeziku, a datira iz oko 1650. godine, dok je po mogućem starijem izvorniku, benediktinac Mavro Orbini 1601. objavio knjigu na talijanskom, Il regno degli Slavi. Prva 23 poglavlja latinske redakcije vjerojatno su negdje u 15. stoljeću slobodno prevedena na hrvatski jezik i tom je prijevodu nepoznati prevoditelj dodao legendu o smrti kralja Zvonimira. Konačno, na molbu Splićanina Dmina Papalića, koji je početkom 16. stoljeća našao Hrvatsku redakciju u Krajini, prevodi Marko Marulić tekst Hrvatske redakcije na latinski jezik 1510. godine pod imenom Regum Dalmatiae et Croatiae historia una cum Salonarum desolatione.
Orbini je upotrijebio ne samo Dukljaninov Ljetopis, nego i mnoge druge, kasnije izgubljene izvore. To čine i neki dubrovački pisci, kao što su Jakov Lukarić i Junije Rastić. Godine 1666. Ivan Lučić objavio je ljetopis pod nazivom Presbyter Diocleatis Regnum Slavorum u svojoj knjizi De regno Dalmatiae et Croatiae: libri sex,Mužić, Ivan, str. 225. a 1874. Ivan Črnčić objavio je djelo pod nazivom Popa Dukljanina ljetopis po latinsku i toga nekoliko i još nešto po hrvatsku, po prepisu popa Jerolima Kaletića.Mužić, Ivan, str. 227.
Ocjena
Ljetopis Popa Dukljanina je odviše dalek izvor za povijest Hrvata u doba narodne dinastije. Pop Dukljanin zna malo ili gotovo ništa o događajima u krajevima sjevernije ili zapadnije od Cetine. Tu je zanimljivija Hrvatska redakcija, koja pokazuje namjerno ubacivanje hrvatskoga imena u prvotni Dukljaninov tekst. Osobito je značajan Dodatak ili samostalni završetak Hrvatske redakcije, tj. legenda o nasilnoj smrti hrvatskog kralja Zvonimira.
U ovom će pregledu biti riječ o Ljetopisu Popa Dukljanina ili Hrvatskoj redakciji samo toliko koliko oba izvora služe za prikaz hrvatske povijesti. Detaljnije o kulturnim i književnim karakterisitikama djela u članku Kultura humsko-dukljanskog područja do kraja 12. stoljeća:
O Ljetopisu Popa Dukljanina postoji zaista velika i opsežna literatura, pa unatoč tome jedva se koji od ocjenjivača djela odvažio na to da ga spašava kao pouzdan povijesni izvor. Poneki je povjesničar cijenio njegove geografske podatke (Franjo Rački), dok je drugi vidio u njemu "našega prvog književnika" (Ferdo Šišić). Budući da je to skup doista različitih vijesti koje katkad nisu sadržajno ni povezane, nije do danas završena diskusija o koncepciji djela u cijelosti kao ni o porijeklu pojedinih sastavnih dijelova.
Sadržaj
Na prvi pogled mogu se izdvojiti neke posebne cjeline, tako da se Ljetopis Popa Dukljanina može podijeliti u tri dijela. Prvi, sadržajno najšareniji u kojem okosnicu čini Trebinjski rodoslov 10. stoljeća i na koji su dodani neki sadržajno samostalni stavci ("gotski uvod", izvod iz Panonskih žitija, odlomak o Duvanjskom saboru, legende o Radoslavu i Pavlimiru itd.). Djelo opisuje zamišljeno kraljevstvo Slavena, kralja Svatopluka, koji je održao sabor na polju Dalmi, legendu o osnutku Dubrovnika i dr. Osobitu pažnju iz prvog dijela Ljetopisa popa Dukljanina privlači još i danas tzv. "gotski uvod" (prvih pet poglavlja gotske povijesti) i 9 poglavlje, tj. sabor na Duvanjskom polju. Prvom je djelu pridodan drugi, legenda o dukljanskom knezu - svetom Vladimiru (poglavlje 36), koja je vjerojatno nastala na osnovi danas izgubljenog životopisa. Najzad, treći dio Ljetopisa pravi je dukljanski ljetopis, koji obuhvaća razdoblje 11. i 12. st. povijesti Dukljanskoga Kraljevstva.
Vjerodostojnost podataka, koje kronika donosi za razdoblje od sredine 10. do polovine 12. stoljeća, a koji se odnose na stvaranje snažnog državnog središta u Duklji pod dinastijom Vojislavljevića, u najvećoj mjeri potvrđuju strani izvori. Literalno najuspješniji dio kronike, pravi mali ljubavni roman, čini poglavlje o životu, ljubavi i stradanju dukljanskog kneza Vladimira i njegove žene Kosare, kćerke bugarskog cara Samuila. Kronika je značajno svjedočanstvo bogatog nasljeđa srednjovjekovne južne primorske književnosti - osobito crnogorske srednjovjekovne književnosti. U njen sastav ušli su prerađeni dijelovi izgubljenih spisa: Hronike Duklje iz 10. stoljeća, Epa o Duklji i Žitija sv. Vladimira iz 11. stoljeća, kao i brojne legende i predanja. Detaljnije o osobinama tih spisa u prvom i drugom tekstu.
Sam ljetopisac u uvodu ističe da je na molbu dukljanskoga svećenstva preveo sa slavenskoga spis Libellus Gothorum, koji se latinski zove Regnum Sclavorum,Šišić, Ferdo, str. 292. "Rogatus a vobis dilectis in Christo fratribus ac venerabilibus sacerdotibus . . . ut libellum Gothorum, quod latine Sclavorum dicitur regnum, quo omnia gesta ac bella eorum scripta sunt, ex sclavonica littera verterem in latinam . . . vestrae postulationi . . . parere studui". pa se u vezi s tim priznanjem postavlja niz pitanja. Takvim je uvodnim riječima pisac, bez sumnje, prikrio glavnu svrhu pisanja djela. Djelo je trebalo da prikaže starost Barske nadbiskupije.
Podrijetlo Hrvata
Drugo je po vremenskom redu pisano vrelo o postanku hrvatske vlasti na području rimske Dalmacije Ljetopis Popa Dukljanina. Nastao je u 12. stoljeću. Prema njegovu se kazivanju nisu Hrvati kao takvi uopće ni doselili u Dalmaciju. Došli su samo Goti pod braćom Totilom i Ostroilom. Osvojili su najprije Panoniju. Onda je Totila s jednim dijelom vojske krenuo u Italiju, opustošio je i tamo umro, a Ostroilo je osvojio Dalmaciju i vladao njome kao kraljevstvom Gota. O gotskom kralju u Dalmaciji Selimiru, sinu Svevladovu i unuku Ostroilovu, kaže Dukljanin da ju je napunio mnoštvom Slavena i da je u ono doba u zemlji bio mir (glava 4: lat. replevit multitudine Sclavorum et quievit terra in diebus illis). O tome ne daje nikakva bližeg objašnjenja. Govoreći poslije o kraljevstvu Gota u Dalmaciji kaže da su se oni zvali još i Slaveni (glava 5: lat. Gothi, qui et Sclavi). Kraljevstvo Gota postalo je tako i kraljevstvo Slavena. Tek kada se potanko opisuje kako je Svetopelek, osmi Selimirov nasljednik, koji se prvi pokrstio i preveo cijeli svoj narod u kršćanstvo, uredio svoju državu, spominje se prvi put Hrvatska kao ime kojim je nazvao dvije od pokrajina na koje je podijelio svoje kraljevstvo, i to upravo primorske njegove pokrajine. Jednoj je od njih nadjenuo ime Bijela Hrvatska, a zvala se i Donja Dalmacija (glava 9: lat. vocavit Croatiam albam, quae et inferior Dalmatia dicitur), a drugoj Crvena Hrvatska, a zvala se i Gornja Dalmacija (u istoj glavi: lat. Croatiam Rubeam vocavit, quae et superior Dalmatia dicitur). Hrvatska su tako samo dvije pokrajine kraljevstva Gota ili Slavena. U Dukljanina nema nikakvoga dolaska Hrvata, a i dolazak Slavena pod gotskim okriljem ostaje sasvim nejasan.Radoslav Katičić - O podrijetlu Hrvata, Supičić 1997.
Kazivanje Dukljaninovo o povijesti Gota u Dalmaciji puno je povijesno nepouzdanih podataka. Nikako se ne slaže s autentičnim vijestima o povijesti Gota. Razabire se da je taj pisac imao pisanih vrela što su potjecala iz spisa koji su nastali u benediktinskom samostanu Monte Cassino, ali među njima nisu bila vrela s autentičnim podatcima. U Dukljaninovo su pripovijedanje uvršteni mnogi podatci s valjanom povijesnom pozadinom, čak i jedna jako prerađena verzija Žića Konstantinova, staroslavenskoga životopisa sv. Ćirila, ali cjelovit prikaz događanja kakav se čita u njega ne može se nikako smatrati autentičnim, to je očito iskićena konstrukcija autora i redaktora što pripada već kasnijim stoljećima prijelaza iz ranoga u razvijeni srednji vijek. Nemoguće je stoga iz toga prikaza crpiti podatke, koji bi mogli iole pomoći pri odgovaranju na pitanje o podrijetlu Hrvata.
Duvanjski sabor