mini|Ploča posvećena lokaciji na kojoj je izveden Stanfordski zatvorski eksperiment. Stanfordski zatvorski pokus ili eksperiment (engleski Stanford prison experiment) psihološki je pokus koji je 1971. na Sveučilištu Stanford proveo profesor psihologije Philip George Zimbardo. Eksperiment je proveden nad skupinom studenata dobrovoljaca koji su bili podijeljeni na uloge zatvorenika i stražara u zamišljenom zatvoru napravljenom u podrumu Jordan Halla (zgrade za psihologiju na Stanfordu). Svrha studija bila je proučavanje psiholoških učinaka koji se javljaju nakon što netko preuzima ulogu stražara ili zatvorenika u simuliranom zatvoru, odnosno kako pozicija nadređenosti ili podređenosti utječe na osobu. Proučavao je i kako zatvor i uskraćivanje identiteta u zatvoru utječe na pojedinca.
Eksperiment, koji je trebao trajati dva tjedna, je obustavljen nakon samo šest dana zbog šokantnih situacija koje su nastupile tijekom eksperimenta. Neki su se čuvari počeli izrazito nasilno i uvredljivo ponašati prema zatvorenicima, što je navelo Zimbarda, na poticaj partnerice Christine Maslach, da prekine eksperiment prije nego što je trebao završiti. Nakon razgovora sa svojim »stražarima« i »zatvorenicima«, Zimbardo je analizirao podatke i objavio svoje nalaze, koje je i kasnije iznosio u svojoj knjizi Luciferov učinak: Kako dobri ljudi postaju zli.
Kontroverzni eksperiment stekao je veliki publicitet tijekom narednih desetljeća, međutim njegove metode opisane su kao duboko pogrešne. Eksperiment je opisan u mnogim uvodnim udžbenicima socijalne psihologije, iako ga neki isključuju zbog zabrinutosti oko njegove metodologije i etike.
Ciljevi eksperimenta Službena web stranica Stanfordskog zatvorskog eksperimenta opisuje cilj eksperimenta na sljedeći način:Htjeli smo vidjeti kakvi su psihološki učinci postajanja zatvorenikom ili zatvorskim čuvarom. U tu svrhu odlučili smo postaviti simulirani zatvor i potom pažljivo zabilježiti učinke ove ustanove na ponašanje svih onih unutar njenih zidova.Članak iz Stanford News Servicea iz 1997. opisao je ciljeve ovog eksperimenta na detaljniji način:Zimbardov primarni razlog za provođenje eksperimenta bio je usredotočiti se na moć uloga, pravila, simbola, grupnog identiteta i situacijske provjere ponašanja koja bi općenito začudila obične pojedince. »Više sam godina provodio istraživanje o deindividuaciji, vandalizmu i dehumanizaciji što je ilustriralo lakoću s kojom se obični ljudi mogu navesti da se upuste u antisocijalna djela, stavljajući ih u situacije u kojima se osjećaju anonimno ili kako mogu percipirati druge kao manje vrijedne, kao neprijatelje ili objekte«, rekao je Zimbardo na simpoziju u Torontu, 1996.Studiju je financirao američki Ured za pomorska istraživanja kako bi se bolje razumjelo antisocijalno ponašanje. Mornarica Sjedinjenih Američkih Država željela je istražiti uzroke sukoba između vojnih čuvara i zarobljenika.
Tijek eksperimenta mini|Isječak iz novina s oglasom za zapošljavanje za Stanfordski zatvorski eksperiment.
Angažiranje Nakon što su od sveučilišta dobili odobrenje za provođenje eksperimenta, sudionici studije su angažirani pomoću oglasa u sveučilišnim novinama koji je glasio:Muški studenti potrebni za psihološko proučavanje zatvorskog života. 15 dolara po danu tijekom 1-2 tjedna, počevši od 14. kolovoza. Za dodatne informacije i prijave dođite u sobu 248 Jordan Halla, Sveučilište Stanford.Prijavilo se 75 muškaraca, a nakon procjena i intervjua, 24 su odabrana za sudjelovanje u dvotjednoj zatvorskoj simulaciji. Podnositelji zahtjeva bili su pretežno bijelci, srednje klase i činilo se da su psihički stabilni i zdravi. Skupina subjekata pažljivo je odabrana kako bi se isključili oni s kriminalnom pozadinom, psihičkim oštećenjima ili zdravstvenim problemima. Nasumično, polovica ispitanika dobila je ulogu čuvara, drugoj je polovici dodijeljena uloga zatvorenika. Svi su pristali sudjelovati u razdoblju od 14 dana zauzvrat za 15 USD po danu.
Dan 0: priprema subota, 14. kolovoz
Dan prije službenog početka eksperimenta, sudionici koji su dobili ulogu čuvara dobili su uniforme i opremu, posebno odabranu da sliče na uniforme koje često nose profesionalni zatvorski čuvari i vojska. Dobili su sunčane naočale kako bi sprječavali kontakt očima sa zatvorenicima zbog anonimnosti.
Eksperiment je proveden u dijelu podruma Jordan Halla tijekom ljetnog odmora. Svaka ćelija (1,8 × 2,7 m) imala je mjesta za troje, krevetić (s madracem, plahtom i jastukom) za svakog zatvorenika i nije bila osvijetljena. Zatvorenici su bili zatvoreni 24 sata dnevno. Nasuprot tome, čuvari su živjeli u drugačijem okruženju, odvojeno od zatvorenika. Imali su pristup zbornici gdje su se mogli opuštati i odmarati. Izmjenjivali su se u smjenama i nisu bili traženi da ostanu na radnom mjestu nakon završetka smjene, međutim dosta ih je ostajalo.
Zimbardo je prije pokusa dao instrukcije čuvarima da na razne načine ne poštuju zatvorenike. Na primjer, zatvorenike su morali spominjati brojem, a ne imenom. To je, prema Zimbardu, imalo za cilj umanjiti individualnost zatvorenika. No, ni u kojem slučaju nisu smjeli dići ruku na zatvorenika.
Istraživači su mogli pratiti ponašanje zatvorenika i stražara koristeći skrivene kamere i mikrofone. Zimbardo je bio nadzornik eksperimenta, a dodiplomski znanstveni asistent, David Jaffee, preuzeo je ulogu upravitelja zatvora.
Dan 1: uhićenja nedjelja, 15. kolovozmini|Lažno uhićenje zatvorenika. Zatvorenici su »uhićeni« u svojim domovima ili na dodijeljenim mjestima, »optuženi« za oružanu pljačku i provalu. Lokalna policijska uprava Palo Alta pomogla je Zimbardovom timu u simuliranim uhićenjima i provela potpune procedure na zatvorenicima u policijskom sjedištu grada, što je uključivalo upozorenje na prava, uzimanje otisaka prstiju i fotografiranje. Sve te radnje je video-dokumentirao reporter lokalne TV stanice iz San Francisca putujući uokolo sa Zimbardom. U međuvremenu su se trojica stražara pripremala za dolazak zatvorenika. Zatvorenici su potom iz policijske postaje prevezeni u lažni zatvor.
U zatvoru su ih sustavno pretresali. Traženi su da se svuku goli kako bi ih stražari pošpricali antibakterijskim sredstvom. Zatvorenici su nosili neudobne, loše krojene halje i čarape na glavi (zbog deindividuacije), kao i lanac oko jednog gležnja. »Svaki zatvorenik je sustavno pretraživan i skidan do gola. Zatim je bio čišćen sprejom, kako bismo prenijeli naše uvjerenje da možda ima klice ili uši[...] Pravi zatvorenici ne nose haljine, ali se osjećaju poniženo i emaskulirano. Naš cilj je bio brzo proizvesti slične efekte tako da muškarce obučemo u haljinu bez ikakvog donjeg rublja. Doista, čim su neki od naših zarobljenika obučeni u ove uniforme, počeli su drugačije hodati i sjediti, te se držati drugačije – više kao žene nego kao muškarci.«Zatvorenike je potom pozdravio upravnik koji im je prenio ozbiljnost njihovog kaznenog djela i njihov novi status zatvorenika. Nakon što su im predstavljena zatvorska pravila, zatvorenici su se povukli u svoje ćelije do kraja prvog dana eksperimenta.
Dan 2: pobuna zatvorenika ponedjeljak, 16. kolovozmini|Poredavanje zatvorenika Čuvari su zatvorenike nazivali dodijeljenim brojevima i zatvarali ih u male ćelije. U 2:30 ujutro zatvorenici su se pobunili protiv metode buđenja koji su čuvari koristili; zviždanjem i zveckanjem palica po rešetkama. Zatvorenici su odbijali izaći iz svojih ćelija da jedu, iskidali su etikete s brojevima, skidali čarape s glave i vrijeđali čuvare. mini|Zatvorenici u krevetima Kao odgovor, čuvari su pošpricali zatvorenike vatrogasnim aparatima kako bi ponovno uspostavili kontrolu. Pozvana su trojica rezervnih čuvara kako bi pomogli pri povratku kontrole nad zatvorom. Čuvari su zatvorenicima skinuli svu odjeću, iznijeli madrace i glavne poticatelje pobune poslali u Rupu (ormar koji je služio kao samica).
Dan 3: uzvraćaj čuvara utorak, 17. kolovoz
Kako bi ograničili daljnje neposlušnosti, čuvari su odvajali i nagrađivali zatvorenike koji su imali manje uloge u pobuni. Ta trojica su provela vrijeme u »dobroj« ćeliji gdje su dobivali odjeću, krevete i hranu koja je ostala uskraćena za ostatak zatvorenika. Nakon otprilike 12 sati, njih troje se vratilo u svoje stare ćelije u kojima su nedostajali kreveti.
Čuvari su zloupotrebljavali svoju moć kako bi ponizili zatvorenike. Tjerali su zatvorenike da rade i broje sklekove, ograničili su pristup kupaonicama i prisilili ih na vršenje nužde u kanti u svojim ćelijama, uskraćivali im spavanje... mini|Zatvorenik plače Zatvorenik #8612 počeo je pokazivati znakove psihičkog sloma, počeo je vrištati od bijesa. Nakon što je vidio njegovu patnju, znanstveni asistent Craig Haney odmah je pustio subjekta van eksperimenta.
Dan 4: podjela zatvorenika srijeda, 18. kolovoz
Vidjevši da čuvari dijele zatvorenike na temelju njihovog dobrog ili buntovnog ponašanja, zatvorenici su se počeli distancirati jedni od drugih. Izgrednici su vjerovali da su ostali zatvorenici cinkaroši i obrnuto. Drugi zatvorenici su pobunjenike vidjeli kao prijetnju statusu quo budući da su ponovno željeli imati krevete i odjeću za spavanje.
Ponašanje čuvara prema zatvorenicima se iz dana u dan pogoršava, a zatvorenici su postali pasivni i depresivni. Zatvorenik #819 počeo je pokazivati simptome uznemirenosti: počeo je plakati u svojoj ćeliji. Doveden je svećenik da razgovara s njim, ali #819 je odbio razgovarati i umjesto toga je zatražio liječnika. Nakon što ga je vidio, Zimbardo je subjekta uvjerio u njegov stvarni identitet, da se ne nalazi u pravom zatvoru i dopustio mu da napusti eksperiment. Kad je #819 odlazio, čuvari su nagovarali preostale zatvorenike da glasno i uzastopno osuđuju da je »#819 loš zatvorenik«.
Dan 5: povećavanje zabrinutosti četvrtak, 19. kolovoz mini|Čuvari hodaju hodnikom Ovaj je dan bio predviđen za posjete prijatelja i obitelji zatvorenika kako bi se simuliralo zatvorsko iskustvo.
Zimbardo i stražari natjerali su posjetitelje da dugo čekaju da vide svoje najmilije. Samo dva posjetitelja mogla su vidjeti jednog zatvorenika i to samo deset minuta dok ga je stražar promatrao. Roditelji su postali zabrinuti za dobrobit svojih sinova i imaju li dovoljno za jesti. Neki roditelji su otišli s planovima da kontaktiraju odvjetnike kako bi dobili prijevremeno oslobađanje svojih sinova.
Christina Maslach, Zimbardova partnerica, je te noći posjetila zatvor i bila je uznemirena promatrajući kako čuvari zlostavljaju zatvorenike, tjerajući ih da nose papirne vreće preko glave. Kritizirala je Zimbarda zbog nemoralnosti studije. Konačno, rekla mu je da je svojom ulogom nadzornika promijenjen u nekoga koga nije prepoznavala niti voljela. Njezina izravna kritika eksperimenta i pogoršanje situacije u zatvoru potaknuli su Zimbarda da prekine eksperiment sljedeći dan.
Dan 6: obustavljanje studije mini|Jaffe, Hanley i Zimbardo (s lijeva na desno) petak, 20. kolovoz
Zbog bijesa Christine Maslach, zabrinutosti roditelja i sve veće brutalnosti koju su stražari pokazali u eksperimentu, Zimbardo je završio studiju šestog dana. Okupio je sudionike (čuvare, zatvorenike i istraživače) kako bi ih obavijestio da je eksperiment završen i dogovorio da im plati punu naknadu za 14 dana. Zimbardo se zatim susreo na nekoliko sati najprije sa svim zatvorenicima, zatim s čuvarima, i na kraju su se svi okupili kako bi podijelili svoja iskustva. Zatim su svi sudionici zamoljeni da ispune osobnu retrospektivu koja će mu naknadno biti poslana poštom. Konačno, svi sudionici su pozvani da se vrate tjedan dana kasnije kako bi iznijeli svoja mišljenja i emocije. mini|Post-eksperimentalni okup