thumb|right|250px|Ruandski izbjeglički logor u DR Kongu Genocid u Ruandi naziv je za masovna ubojstva stotine tisuća pripadnika manjinskog naroda Tutsi, kao i pripadnika naroda Hutu koji su se suprotstavljali tim pokoljima, u srednjoafričkoj državi Ruandi. Zločin su počinile dvije ekstremističke organizacije naroda Hutu: Interahamwe i Impuzamugambi, a odvijao se između 6. travnja i sredine srpnja 1994. godine. Po procjeni iz veljače 2008. godine broj žrtava iznosi preko . Drugi izvori navode između i mrtvih.Rwanda: How the genocide happened, BBC, 1. travnja 2004., koji procjenjuje na OAU sets inquiry into Rwanda genocide, Africa Recovery, Vol. 12 1#1 (kolovoz 1998.), str. 4, koja procjenjuje broj ubijenih Tutsija između 500 000 i milijun; 7 od 10 Tutsija je ubijeno.
thumb|right|250px|Lubanje žrtava genocida u Ruandi.
Ruanda je od druge polovine 19. stoljeća bila europskim kolonijalnim posjedom. Nakon Berlinske konferencije 1885. godine pripala je Njemačkoj Istočnoj Africi, a nakon Prvoga svjetskog rata Njemačka je to područje prepustila Belgiji koja je najprije 1923. dobila mandat Lige naroda, a nakon Drugoga svjetskog rata i skrbništvo Ujedinjenih naroda (UN-a). Postojeća feudalna elita koju su činili Tutsiji u svojim je rukama držala političku i gospodarsku moć ruandskog društva pa je poslužila kao oslonac kolonijalnoj upravi u vladavini nad većinskim stanovništvom. Belgijska je uprava mogućnost obrazovanja i angažmana u kolonijalnoj upravi pružila isključivo Tutsijima, dok je u društvenoj podjeli Hutuima bila namijenjena uloga fizičke radne snage. Zbog te su podjele Hutui bili nezadovoljni što je dovelo do sukoba nakon kraja kolonijalne vlasti.
Nacionalistička stranka naroda Hutu Parmehutu 1959. izazvala je društveni prevrat koji je bio temelj stvaranju republike kojom će dominirati Hutui. To je bio uzrok prve faze Ruandanskoga građanskog rata u kojemu je ubijeno Tutsija, a je napustilo zemlju. Tada je od tih izbjeglica formirana Ruandska domoljubna fronta (RPF). Ruanda je 1961. dobila neovisnost od Belgije. Tutska izbjeglička dijaspora do kraja osamdesetih bila je i vojno i politički dobro organizirana. Najveći broj izbjeglica u Ugandi bio je povezan s pobjedničkim pobunjenicima Nacionalnoga pokreta otpora tijekom Ugandskoga građanskog rata tijekom osamdesetih. Stvorili su Ruandsku domoljubnu frontu 1985. kao političku organizaciju. Dana 1. listopada 1990. Tutsi otpočinju invaziju na Ruandu kako bi se vratili u zemlju. Časopis Kangura, koji je bio aktivan od 1990. do 1993., bio je instrumentom pokretanja etničke mržnje i nasilja Hutua nad Tutsima. Pobunjenici i vlada Ruande 4. kolovoza 1993. potpisali su sporazum u Arushi za okončanje građanskoga rata. Sporazumom je smanjena moć upravljanja predsjednika Ruande Juvénala Habyarimane koji je bio imao potpunu vlast.
Vladine vođe u tajnosti stvaraju i naoružavaju paravojne jedinice Interahamwe (»Onaj koji se bori zajedno« na kinjarvandskom jeziku) i Impuzamugambi (»Onaj koji ima jedinstven cilj«). Prema neslužbenim informacijama oko Interhamweovih vojnika vježbalo je u vladinim vojnim kampovima i oni su bili određeni za registriranje svih Tutsija u Kigaliju.
Zrakoplov u kojem su se nalazili ruandski hutuski predsjednik Juvénal Habyarimana i hutuski predsjednik Burundija oboren je pri slijetanju 6. travnja 1994. u Kigaliju. Obojica predsjednika pritom su poginula. Odgovornost za napad odbacivali su i Hutui i RPF. Ekstremisti naroda Hutu optužili su Tutse i iskoristili napad za početak genocida.
Genocid je snažno i trajno utjecao na Ruandu i susjedne zemlje. Sveprisutno silovanje kao oružje izazvalo je širenje zaraze HIV-om uključujući i bebe koje su rodile silovane, novozaražene majke; u mnogim domaćinstvima ostala su djeca bez roditelja ili udovice. Uništenje infrastrukture i teška depopulacija zemlje osakatila je gospodarstvo, što novoj vladi predstavlja prepreku za postizanje gospodarskog rasta i stabilizaciju. Vojna pobjeda RPF-a te postavljanje njihove Vlade nagnala je mnoštvo Hutua na bijeg u susjedne zemlje, posebice u istočni dio Zaira (sada Demokratska Republika Kongo) gdje su se Hutui koji su činili genocid počeli pregrupirati u izbjegličkim kampovima uz granicu s Ruandom. Pod izlikom sprečavanja daljnjega genocida RPF-ova, Vlada je vojno upala u Zair u prvome (1996. – 1997.) i drugome (1998. – 2003.) ratu u Kongu. Oružane borbe između vlade Ruande i njihovih protivnika u DR Kongu nastavile su se voditi s pomoću satelitskih paravojnih organizacija u području Goma uključujući pobune M23 (2003. – 2013.). Velika ruandska populacija Hutua i Tutsija i dalje žive kao izbjeglice u širem području.
Na Ujedinjene narode pale su brojne kritike zbog lošeg odgovora na ovaj zločin. Činjenica je da je 21. travnja 1994., u doba najvećih klanja u Ruandi, donesena odluka o smanjenju broja mirovnih trupa na svega 270. Stručnjaci tvrde kako se zločin mogao spriječiti intervencijom svega mirovnih trupa međunarodne zajednice. Mnoge države, među kojima su Francuska, Belgija i SAD, odbile su spriječiti pokolj. Kanada, Nizozemska i Gana nastavile su voditi mirovne misije UN-a UNAMIR u Ruandi. Vijeće sigurnosti UN-a odbilo je poslati pomoć i pojačanja u Ruandu.
Pozadina
Pretkolonijalna kraljevstva i podrijetlo naroda Hutu i Tutsi
Najraniji stanovnici onog što je sada Ruanda bili su Twa, skupina starosjedilaca, patuljastih lovaca-sakupljača koji su se naselili u području između 8000. prije Krista i 3000. godine prije Krista i ostali u Ruandi do danas. Između 700. godine prije Krista i 1500. poslije Krista, određeni broj skupina Bantu premješta se u Ruandu, i počinje krčiti šumsko zemljište za dobivanje drva za stanovanje i poljoprivredno zemljište. Plemena Tutsi doselila su se na današnji teritorij oko Velikih jezera Afrike prije 400 godina sa šireg teritorija Nila. Političke granice povučene nekoliko stoljeća kasnije podijelile su tradicionalna etnička područja Tutsija i Hutua na pet država: Ruandu i Burundi te istočnu kongoansku pokrajinu Kivu, dok rubna područja pripadaju Ugandi i Tanzaniji. Kao pastirski narod s razvijenom vojničkom aristokracijom, Tutsiji su pokorili Hutue i narod Twa te uspostavili feudalnu monarhiju. Ovu teoriju je dio povjesničara danas napustio te smatraju kako je suvremena etnička podjela Ruande proizišla iz društvenoga raslojavanja u pretkolonijalno doba. Kolonizacija u 19. st. dodatno je zbližila skupne identitete zapadnim konceptom nacije i rase. Tako su prvi misionari koji su pohodili središnju Afriku na prijelazu u 20. st. Tutsije smatrali tzv. hamitskim narodom zbog visokog rasta i svjetlije pigmentacije kože, zbog čega su bili »predodređeni« za vladajuću ruandsku rasu. Hutue su zbog srednjeg rasta i jače građe držali bantuidima, dok su pripadnike naroda Twa smatrali dijelom pigmejske skupine zbog niska rasta i izrazito tamne boje kože. Uoči genocida početkom devedesetih u Ruandi je živjelo oko ljudi, od čega je bilo Hutua, Tutsija te pripadnika naroda Twa.
Povjesničari imaju nekoliko teorija o prirodi migracija Bantua: Jedna teorija je da su prvi doseljenici bili Hutu, a Tutsiji migrirali kasnije i formirali jasnu rasnu grupu, možda kušitskog podrijetla. Alternativna teorija je da je migracija bila spora i odmjerena iz susjednih krajeva, s dolaznim grupama koje nose visoku genetsku sličnost s onima utvrđenimLuis, J. R.; et al. (2004). "The Levant versus the Horn of Africa: Evidence for Bidirectional Corridors of Human Migrations". American Journal of Human Genetics. 74 (3): 532–544. doi:10.1086/382286. PMC 1182266free to read. te se integriraju u, a ne osvajaju postojeće društvo. Prema ovoj teoriji, razlika između Hutua i Tutsija je nastala kasnije i nije bila na rasnoj, već prvenstveno na klasnoj osnovi gdje su Tutsi bili stočari, a Hutu su obrađivali zemlju.Shyaka,str. 10–11. Vrijedno je spomenuti da se riječ Tutsi izvorno koristila za opisivanje statusa »osobe bogate stokom, a kasnije je napredovala postavši 'termin za elitnu skupinu u cjelini'«.Human Rights Watch. "History (HRW Report - Leave None to Tell the Story: Genocide in Rwanda, March 1999)". Hutu, Tutsi i Twa u Ruandi dijele zajednički jezik zajednički poznat kao Banyarwanda.
Stanovništvo je sraslo, najprije u klanove (ubwoko), a zatim, oko 1700., na oko osam kraljevstva. Jednim od kraljevstava, kraljevstvo Ruande, vladao je klan Nyiginya iz naroda Tutsi, koji postaje sve više dominantan od sredine osamnaestog stoljeća i proširuje se kroz proces osvajanja i asimilacije, postižući svoj najveći opseg pod vlašću kralja Kigelija Rwabugirija. Rwabugiri je proširio kraljevstvo na zapad i sjever i pokrenuo upravne reforme; to je uključivalo ubuhake, u kojima su Tutsi koji su posjedovali stoku imali povlašten status, prema klijentima Hutu ili Tutsi u zamjenu za gospodarske i osobne usluge, i uburetwu, kulučki sustav u kojem Hutui su bili prisiljeni raditi za poglavice Tutsija. Rwabugirijeve promijene produbile su socio-ekonomske podjele i podjele moći između Hutua i Tutsija.
Kolonijalna vlast
Berlinska konferencija 1884. dodijelila je teritorij Njemačkom CarstvuAppiah & Gates 2010, str. 218. koje je započelo politiku vladanja preko kraljevine Ruande; ovaj sustav je imao prednost što je omogućavao kolonizaciju s malim brojem vojnih postrojbi iz Europe. Europski kolonizatori, uvjereni da su se Tutsi doselili u Ruandu iz Etiopije, vjerovali su da su Tutsi bjeliji od Hutua i stoga rasno superiorni i bolje prilagođeni za vođenje kolonijalnih upravnih poslova.Bruce D. Jones, Peacemaking, S. 17 f; Carsten Heeger, Die Erfindung, S. 23–25. Kralj Yuhi V. Musinga pozdravio je Nijemce, koje je koristio za jačanje svoje vlasti. Belgijski snage preuzele su kontrolu nad Ruandom i Burundijem tijekom Prvog svjetskog rata, a Liga naroda je zemlju formalno predala belgijskoj upravi tijekom 1919.
Belgijanci su u početku nastavili njemački stil upravljanja preko monarhije, ali od 1926. godine počeli politiku izravnije kolonijalne vladavine u skladu sa sustavom koji se koristio u Belgijskom Kongu. Pojednostavljenim sustavom poglavica, smanjenjem njihovog broja i koncentracijom u rukama Tutsija, proširen je razmjer i opseg uburetwa, i nadziran proces agrarne reforme šefova Tutsi, prilikom čega su ispaše na područjima koja su tradicionalno nadzirali kontrolom kolektivi Hutua oduzete i privatizirane, uz minimalnu naknadu. Tijekom 1930-tih, Belgijanci uvode velike projekte u području obrazovanja, zdravstva, javnih radova i nadzora poljoprivrede. Tako je zemlja modernizirana, ali nadmoć Tutsija je ostala, ostavljajući Hutue obespravljenima i podložnima velikim razmjerima prisilnog rada. Godine 1935. Belgija uvodi osobne iskaznice označavajući svakog pojedinca kao Tutsi, Hutu, Twa ili Naturalizirani. Iako je ranije bilo moguće za posebno bogate Hutue da postanu počasni Tutsi, osobne iskaznice su spriječile daljnje kretanje između klasa Katolička Crkva je postala sve važnija u Ruandi, jer se Belgijska vlada oslanjala na znanje klera o lokalnim temama. Mnogi Ruanđani su postali katolici poradi napredovanja u društvenoj hijerarhiji.
Odnosi među narodima nakon neovisnosti
Nakon Drugog svjetskog rata, u Ruandi je počeo rasti pokret za emancipaciju Hutua, potaknut povećanjem ogorčenosti zbog međuratnih socijalnih reformi, ali i sve većim simpatijama za Hutue unutar Katoličke crkve. Katolički misionari sve više gledaju sebe kao odgovorne za osnaživanje potlačenih Hutu nego Tutsi elite, što vrlo brzo dovodi do stvaranja značajnog Hutu klera i obrazovane elite koja pruža novu protutežu uspostavljenom političkom poretku. Monarhija i istaknuti Tutsiji osjetili su veći utjecaj Hutua i počeli su agitirati za hitnu neovisnost pod vlastitim uvjetima. Godine 1957, grupa Hutu znanstvenika napisala je Bahutu manifest. To je prvi dokument u kojem se obilježavaju Tutsi i Hutu kao zasebne rasa i prizivao je prijenos moći s Tutsija na Hutua na temelju onoga što je nazvano »statistički zakon«.