Edmontosaurus je rod dinosaura s pačjim kljunom koji nisu imali krijestu na glavi. Fosili ove životinje pronađeni su u kamenju na zapadu Sjeverne Amerike iz razdoblja između 73 i 65,5 milijuna godina pr. Kr. Bio je jedan od zadnjih dinosaura i živio je uz Triceratopsa i Tyrannosaurusa kratko prije izumiranja dinosaura prije oko 65 milijuna godina.
Edmontosaurus je bio jedan od najvećih hadrosaurida, dužine do 13 m i težine do 4 tone. Poznat nam je iz nekoliko dobro očuvanih primjeraka u koje spadaju ne samo kosti, nego u nekim slučajevima i otisci kože i moguće sadržine iznutrica. Svrstava se u hadrosauride koji nisu imali šuplju krijestu i bili su srodni rodu Anatotitan, a možda i istovjetni njima.
Edmontosaurus ima dugu i zamršenu taksonomsku povijest koja datira do kasnog 19. stoljeća. Razne vrste klasificirane s rodovima Claosaurus, Thespesius, Trachodon i poznatim, ali sada nekorištenim rodom Anatosaurus, sada se smatraju pripadnicima roda Edmontosaurus. Prvi fosili svrstani u Edmontosaurus otkriveni su na jugu Alberte, Kanada, u prijašnjoj donjoj formaciji Edmonton. Tipičnu vrstu, E. regalis, nazvao je Lawrence Lambe 1917. godine, iako je nekoliko vrsta koje se sada svrstavaju u ovaj rod bilo imenovano već i ranije. Najpoznatija od njih je E. annectens, koju je prvi imenovao Othniel Charles Marsh 1892. godine kao Claosaurus annectens i koja je dugo bila poznata kao Anatosaurus annectens. Treća, manja vrsta, E. saskatchewanensis, također je poznata. Naziv Edmontosaurus znači "gušter iz Edmontona"; rod je nazvan po formaciji Edmonton, koja se sada zove formacija Horseshoe Canyon.
Edmontosaurus je bio vrlo rasprostranjen na zapadu Sjeverne Amerike. Rasprostranjenost njegovih fosila pokazuje da je nastanjivao obalne ravnice. Bio je biljožder koji se mogao kretati i na dvije i na četiri noge. Budući da su fosili pronađeni u većim skupinama, smatra se da je Edmontosaurus živio u skupinama i također da se možda selio. Mnogobrojnost fosila omogućila je znanstvenicima da detaljno istraže njegovu paleobiologiju, uključujući i njegov mozak, kako se možda hranio i njegove ozljede i bolesti.
Opis mini|280px|Usporedba veličina vrsta Edmontosaurus regalis i E. annectens s čovjekom.
Edmontosaurus je detaljno opisan iz nekoliko primjeraka. Kao i ostali hadrosauridi, bio je glomazna životinja s dugim repom ravnim sa strane i glavom s proširenim kljunom kao u patke. Lubanja nije imala ni šuplju ni čvrstu krijestu, za razliku od drugih hadrosaurida. Prednje noge nisu bile tako teške građe kao zadnje, ali su bile dovoljno duge da bi se koristile tijekom stajanja ili kretanja. Edmontosaurus je spadao u najveće hadrosauride: ovisno o vrsti, potpuno odrasla jedinka mogla je biti duga do 9 m, a neki veći primjerci dostizali su 12 m do 13 m dužine. Njegova težina bila je oko 4 tone. Trenutno je E. regalis najveća vrsta, iako bi njezin status mogao izazvati hadrosaurid Anatotitan copei; Jack Horner i kolege su 2004. pretpostaviil da su ove dvije vrste sinonimi. (što drugi autori još uvijek trebaju provjeriti). Tipičan primjerak vrste E. regalis, NMC 2288, procjenjuje se na 9 do 12 m dužine.Lull, Richard Swann; and Wright, Nelda E. (1942). Hadrosaurian Dinosaurs of North America. str. 225. E. annectens je bio nešto kraći. Dva poznata kostura, USNM 2414 i YPM 2182, dugi su 8 m i 8,92 m. E. saskatchewanensis je bio još i manji, od 7 do 7,3 m dužine.
Lubanja mini|250px|Lubanja vrste Edmontosaurus annectens
Lubanja odraslog Edmontosaurusa bila je duga oko jedan metar; kod vrste E. regalis bila je duža nego kod E. annectensa. Lubanja je bila trokutna u profilu, bez koštane krijeste.Lull, Richard Swann; and Wright, Nelda E. (1942). Hadrosaurian Dinosaurs of North America. pp. 151–164. Gledan odozgo, prednji i zadnji dio lubanje bili su prošireni; sprijeda se formirao "pačji kljun". U kljunu nisu bili prisutni zubi, a i donja i gornja čeljust bile su proširene keratinskim materijalom. Najveća količina ostataka keratinskog gornjeg kljuna poznata je od ostataka "mumije" u Muzeju Senckenberg. Kod ovog primjerka nekoštani dio kljuna očuvao se barem 8 cm dalje od kosti i bio je usmjeren prema dolje.Lull, Richard Swann; and Wright, Nelda E. (1942.), Hadrosaurian Dinosaurs of North America. str. 110. – 117. Nosni otvori Edmontosaurusa bili su izduženi u duboka udubljenja okružena izraženim koštanim obručima iznad, iza i ispod. U barem jednom slučaju (primjerak u Senckenbergu), očuvani su i koštani prstenovi u očnim šupljinama.Lull, Richard Swann; and Wright, Nelda E. (1942.), Hadrosaurian Dinosaurs of North America. str. 128. – 130. Još jedna kost koja se rijetko očuva, stremen, također je pronađena kod jednog primjerka Edmontosaurusa.
Zubi su bili prisutni samo u glavnoj kosti donje čeljusti i u zadnjem dijelu gornje čeljusti, kod obraza. Zubi su se neprestano zamjenjivali novim, kojima je trebalo oko pola godine da se formiraju. Rasli su u kolonama, s najviše šest u svakoj; broj kolona varirao je ovisno o veličini životinje. Poznate kolone za neke vrste su: 51 do 53 kolona u gornjoj čeljusti i 48 do 49 u donjoj čeljusti (zubi gornje čeljusti bili su nešto uži od onih donje čeljusti) za E. regalis; 43 kolone u gornjoj i 36 u donjoj čeljusti za E. annectens; i 52 i 44 za E. saskatchewanensis.
Postkranijalni kostur mini|250px|Kukovlje Edmontosaurusa
Broj kralježaka razlikuje se od primjerka do primjerka. E. regalis imao je 13 vratnih kralježaka, 18 leđnih kralježaka, 9 zdjeličnih kralježaka i nepoznat broj repnih kralježaka. Primjerak koji se nekada identificirao kao Anatosaurus edmontoni (danasE. annectens) imao je još više leđnih kralježaka i 85 repnih kralježaka, s neobjavljenim postotkom rekonstrukcije. Ostali hadrosauridi imali su samo 50 do 70 repnih kralježaka, pa je time broj istih kod spomenutog primjerka vjerojatno veći nego što je uistinu bio. Prednji dio leđa bio je savijen prema tlu, a vrat je bio uspravljen prema gore; ostatak kralježnice i rep bili su vodoravni. Na većem dijelu leđa i repa postojale su okoštale tetive rešetkasto raspoređene po kralježnici. Takvo stanje navodno je činilo leđa i barem jedan dio repa izuzetno ravnim. Okoštale tetive učvršćivale su kralježnicu protiv gravitacijskog stresa; inače su kralježnicu većinom podržavali zadnji udovi i kukovlje.
mini|lijevo|250px|Edmontosaurus u Prirodoslovnom muzeju Oxfordskog sveučilišta
Lopatice su bile duge i ravne kosti nalik oštricama, relativno paralelne kralježnici. Kukovi su se sastojali od po tri elementa: izdužene bočne kosti iznad artikulacije s nogom, sjedne kosti ispod i iza dugačke tanke "palice" i od preponske kosti sprijeda koja se širila u strukturu nalik tanjuru. Struktura kukovlja nije dopuštala toj životinji da stoji uspravno na stražnjim nogama, zato što bi u takvoj poziciji bedrena kost gurala zglob bočne i preponske kosti, a inače je gurala samo čvrsti dio bočne kosti. Devet spojenih zdjeličnih kralježaka davalo je podršku kukovlju.
Prednje noge bile su kraće i lakše građe od stražnjih nogu. Ramena kost imala je veliku deltopektoralnu krijestu za pričvršćivanje mišića, dok su lakatna kost i palčana kost bile mršave. Gornji i donji dio prednjeg uda bili su slične dužine. Članak je bio jednostavan, sa samo dvije malene kosti. Na svakom prednjem stopalu bila su po četiri prsta, bez palca (prvog prsta). Kažiprst, drugi, treći i četvrti prst bili su otprilike iste dužine i bili su povezani mesnatim tkivom. Iako su drugi i treći prst imali tvorevine slične kopitima, i te kosti nalazile su se u mesu i nisu bile vidljive izvana. Mali prst se odvojio od ostala tri i bio je mnogo kraći. Bedrena kost bila je robusna i ravna, s izraženom izbočinom na otprilike polovini stražnje strane. Ovaj greben služio je za pričvršćavanje snažnih mišića na kukovlju i u repu koji su vukli bedra (a time i zadnje udove) prema natrag i pomagali održavati ravnotežu uz pomoć repa.Lull, Richard Swann; and Wright, Nelda E. (1942). Hadrosaurian Dinosaurs of North America. str. 98. – 110. Na svakom zadnjem stopalu bila su tri prsta, bez velikog i malog prsta. Ti prsti su na vrhu imali strukture slične kopitima.
Koža mini|300px|AMNH 5060: dobro očuvan primjerak vrste Edmontosaurus annectens
Pronađeno je više primjeraka Edmontosaurusa s očuvanim otiscima kože. Neki od njih dobili su mnogo pažnje poput "mumije Trachodona" u ranom 20. stoljeću i primjerka zvanog "Dakota", a ovaj zadnji imao je i nešto očuvane organske tvari u koži. Zahvaljujući ovim pronalascima, poznat je izgled krljušti na većem dijelu tijela Edmontosaurusa.
AMNH 5060 ili "mumija Trachodona" (tako nazvana zato što izgleda kao da je fosil prirodne mumije), sada se smatra primjerkom E. annectens. Kod njega su pronađeni otisci kože na njušci, većini vrata i tijela i dijelovima udova. Rep i jedan dio nogu erodirao je prije nego što je fosil pronađen, pa su ti dijelovi tijela nepoznati za taj primjerak. Uz to, neka područja s otiscima kože, kao što su dijelovi tijela u vezi s vratom i gornjim udovima, slučajno su otklonjeni tijekom pripremanja primjerka. Za ovaj primjerak smatra se da se osušio u suhom koritu potoka, vjerojatno u ili blizu zavoja u potoku. Okolnosti lokacije i očuvanja tijela pokazuju da je životinja umrla tijekom razdoblja suše, možda od gladi. Osušenu lešinu je na posljetku prekrila iznenadna poplava u kojoj je bilo dovoljno sitnih čestica da se tijelo očuva.
left|thumb|upright|Otisci kože abdomena vrste Edmontosaurus annectens
Epiderm je bio tanak, a krljušti su bile malene i nisu se preklapale, kao i kod guštera Heloderma suspectum. Na većem dijelu tijela postojala su dva tipa krljušti: malene zašiljene ili konveksne tuberkule, 1 do 3 mm u promjeru bez nekog određenog rasporeda; i veće, ravne mnogokutne tuberkule, obično promjera manjeg od 5 mm, ali i do 10 mm na području podlaktice. Ove zadnje grupirale su se u grupe koje je prvi tip krljušti odjeljivao jedne od drugih; na prijelazu između velikih u male krljušti postojao je tranzicijski tip krljušti. Na većem dijelu tijela veće su krljušti bile raspoređene u kružne ili ovalne skupine, a blizu ramena na ruci formirale su pruge gotovo paralelne jedne drugima. U konačnici, skupine su bile veće na gornjem dijelu tijela, a manje na donjem. Iznad kukovlja postojale su skupine dužine 50 cm.
mini|250px|Slika mumije AMNH
Jedini otisci kože s glave dolaze od velikih otvora za nosnice. Umjesto otisaka tuberkula, tu su se nalazili otisci mekog tkiva, s dubljim dijelom dalje i natrag, što su mogle biti nosnice. Vrat i leđa imali su mekan greben ili nabor po sredini, s redom ovalnih grupa tuberkula iznad šiljastih nastavaka kralježaka. Točna visina grebena kod primjerka AMNH 5060 nije poznata, a ni mjesto njegove gornje granice, jer je nedostajao gornji dio. Greben je bio visok barem 8 cm i bio je naboran kako bi omogućio pokretanje. Američki paleontolog Henry Fairfield Osborn pretpostavio je da je bio dovoljno visok za još jedan red skupina krljušti.
Na prednjim udovima nalazili su se najveći tuberkuli, raspoređeni u velike skupine koje su pokrivale veći dio udova. Gornji udovi bili su pokrivene malenim tuberkulima u strukturi od mekog tkiva koja je okruživala tri središnja prsta; čak ni vrhovi nisu bili vidljivi. Osborn je smatrao da je to bila prilagodba plivanju. Paleontolog Robert T. Bakker kasnije je zaključio da je to meko tkivo bilo analogno mekom tkivu na stopalima deve. Kao i na podlaktici, i na potkoljenici je bilo velikih tuberkula. Raspored krljušti na ostatku noge je još uvijek nepoznat, ali otisci kože Lambeosaurusa pokazuju da su butine bile ispod kože, kao kod današnjih ptica.